REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2220/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Hilje, na temelju pisanog prijedloga sudske savjetnice Matee Knežević, u pravnoj stvari tužitelja GK, vl. “KABLARIĆ AUTO”, OIB: [osobni identifikacijski broj], Velika Gorica, Gornje Podotočje 30/2, kojeg zastupa Melita Babić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. veljače 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i tuženika, s danom objave 5. ožujak 2026.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, isplatiti tužitelju UK, vl. “KABLARIĆ AUTO”, OIB: [osobni identifikacijski broj], Velika Gorica, Gornje Podotočje 30/2, iznos od 367,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 3. kolovoza 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

r i j e š i o  j e

I./ Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 55,60 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 3. kolovoza 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II./ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 301,16 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 5. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III./ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 6,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 5. ožujka 2026. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 27. travnja 2024. nastala šteta na vozilu marke RENAULT TALISMAN INITIALE PARIS, registracijske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika ŽK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], Dr. [adresa]. Tvrdi da je predmetnu štetu tuženik obvezan nadoknaditi sukladno polici obveznog osiguranja štetnika koju je isti imao ugovorenu kod tuženika, prema odredbama Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj: 30/15, 112/18, 63/2020, 133/20, 151/22) i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje u tekstu: ZOO). Nadalje, navodi da je oštećenik štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika procijenili štetu i 27. travnja 2024. napravili zapisnik o izvidu štete ref. broj: 62-AO-7936/2024, a da visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika, a niti servis koji vrši popravak, što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Tuženik je prema tvrdnjama tužitelja utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Naime, nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Navodi kako oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika, o čemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Ističe kako je oštećenik za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi te da uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tako tvrdi da je preuzeo vozilo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račune, br. 142/VP/1 i 189/VP/1 u ukupnom iznosu od 7.877,27 EUR (PDV uključen). Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od 7.147,10 EUR, a razliku od 423,10 EUR po računu koji tuženik nije platio, tuženik prema tvrdnjama tužitelja opravdava razlogom da plaćeno predstavlja cijenu rada limara i lakirera koji oni priznaju. Tužitelj ističe kako je indikativno što na izvidu štete tuženika nije napisana cijena sata rada koji isti priznaje, a činjenica da je tužitelj likvidirao njegov rad na 40,00 EUR/sat plus PDV dokazuje kako je tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 40,00 EUR/sat plus PDV. Oštećenik je kao vlasnik popravljenog vozila s tužiteljem 28. svibnja 2025. sklopio ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je prenio na tužitelja navedeno potraživanje, o čemu je tuženik obaviješten. Slijedom svega navedenog, tužitelj zahtijeva plaćanje od tuženika iznosa od 423,10 EUR uz naknadu prouzročenih parničnih troškova.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo kako je u potpunosti podmirio tražbinu koju tužitelj potražuje. Navodi kako tužitelj neosnovano potražuje iznos od 423,10 EUR. Naime, ukupan iznos računa br. 142/VP/1 i 189/VP/1 iznosi 7.877,27 EUR, a tužitelj je 24. svibnja 2024. oštećenom isplatio iznos od 1.644,40 EUR što je iznos od 1.700,00 EUR umanjen za 55,60 EUR. Ističe kako je tuženik umanjivši iznos isplate oštećenom prebio međusobno potraživanje s oštećenim sukladno odredbama o prijeboju. G, navodi kako je tuženik nakon ispostavljenog računa broj: 142/VP/1 31. srpnja 2024. isplatio iznos od 5.502,70 EUR i nakon ispostavljenog računa broj:

189/VP/1 dana 21. listopada 2024. iznos od 307,07 EUR i 27. listopada 2025. je isplatio oštećenom iznos od 394,50 EUR (a koji iznos obuhvaća iznos glavnice i zakonskih zateznih kamata). Na taj način ističe kako je tuženik navedenom isplatom u potpunosti podmirio svoju tražbinu. Nadalje, navodi kako je tuženik vodio štetu po oznakama AO 7936 2024 I AO 18342/2025. Tuženik ističe kako sukladno članku 84. ZOO-a tuženik kao dužnik prema tužitelju kao primatelju tražbine može pored prigovora koje ima prema njemu istaknuti i one prigovore koje je mogao istaknuti prema ustupitelju do časa kada je saznao za ustupanje. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj se podneskom od 24. studenoga 2025. očitovao na navode tuženika ističući kako nije imao saznanja o prijeboju tuženika i oštećenika, slijedom čega povlači tužbu za iznos od 55,60 EUR. U odnosu na iznos od 367,50 EUR ističe kako mu navedeni iznos nije isplaćen, a ako je navedeni iznos tuženik i isplatio oštećeniku, isto se ne može uzeti u obzir nakon podnošenja tužbe budući da je tuženik obvezan isplatiti tužitelju glavnicu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i trošak parničnog postupka.

4. U daljnjem tijeku postupka tuženik je naveo kako je u potpunosti namirio tražbinu koju tužitelj potražuje pozivajući se na članak 88. ZOO-a koji ističe posebne slučajeve ustupanje tražbine, od kojeg je jedan i ustupanje radi ispunjenja, a na kojem ugovoru o ustupanju tužitelj temelji svoju aktivnu legitimaciju. Naime prema ZOO-u u slučaju ustupanja radi ispunjenja dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kada je obaviješten o ustupanju, konkretno neovisno o tome je li cesionar podnio tužbu.

5. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je naveo da iz sadržaja predmetnog ugovora o cesiji nedvojbeno proizlazi da se radi o redovnoj cesiji, neovisno o njegovom nazivu. Naime, ističe kako kod redovne cesije obveza između ustupitelja i primatelja prestaje već sklapanjem ugovora, jer tražbina prelazi u imovinu primatelja. U konkretnom slučaju, ugovorom je predviđeno da se njegovim potpisom gase sve međusobne obveze stranaka, što potvrđuje da je prijenos bio konačan i bezuvjetan, dok bi kod ustupanja radi ispunjenja, obveza prestala tek naplatom tražbine. U pogledu učinka prema dužniku, navodi da je kod redovne cesije dužnik dužan ispuniti obvezu isključivo cesionaru, dok kod ustupanja radi ispunjenja dužnik može ispuniti obvezu ustupitelju i primatelju, te da budući da je tražbina u ovom slučaju prenesena u imovinu tužitelja, dužnik bio dužan ispuniti obvezu tužitelju. Što se tiče imovinskopravnog položaja, kod redovne cesije, tražbina odmah prelazi u imovinu primatelja, dok kod ustupanja radi ispunjenja ostaje u imovini ustupitelja do naplate. Iz sadržaja predmetnog ugovora, osobito članka 2.3., proizlazi da su sva prava iz tražbine prenesena na tužitelja, bez zadržavanja prava ustupitelja, čime je tražbina postala dio imovine tužitelja već sklapanjem ugovora. Navodi kako isplata izvršena oštećeniku ŽK nakon prijenosa tražbine nije mogla proizvesti učinak oslobođenja tuženika prema tužitelju kao zakonitom vjerovniku temeljem predmetnog ugovora o cesiji. Ističe kako tužitelj takvom isplatom nije namiren, a obveza tuženika nije prestala.

6. Tužitelj je podneskom od 24. studenoga 2025. i na ročištu održanom 17. veljače 2026. naveo kako povlači tužbu za iznos od 55,60 EUR, odnosno da ostaje pri tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 367,50 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 3. kolovoza 2024. do isplate. Obzirom da je u tužbi tužitelj potraživao iznos od 423,10 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 3. kolovoza 2024. to navedeno smanjenje tužbenog zahtjeva treba smatrati djelomičnim povlačenjem tužbe (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 16/2021-8 od 26. travnja 2021.). Kako se tuženik nije protivio na takvo djelomično povlačenje tužbe, to je sud sukladno članku 193. stavku 2. ZPP-a odlučio kao u točki I. izreke rješenja.

7.1. Tijekom postupka pročitane su sljedeće isprave: račun/otpremnica br. 142/VP/1 od 18. srpnja 2024. (list 9-10 spisa), račun/otpremnica br. 189/VP/1 od 19. listopada 2024. (list 11 spisa), izvid štete broj: 62-AO-7936/2024 od 22. srpnja 2024. (list 12-13 spisa), potvrde o uplati (list 14-16 spisa), cjenik tužitelja od 2. siječnja 2024. (list 18 spisa), preslika Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 28. svibnja 2025. (list 19-20 spisa), notifikacija o ustupu tražbine radi ispunjenja (list 21-22 spisa), smjernice AZTN od 20. veljače 2020. (list 59-62 spisa), smjernice HANFE putem e- mail korespondencije od 3. srpnja 2015. (list 29-30 spisa), potvrde o izvršenom nalogu (list 70-73 spisa), izjava o prijeboju broj: 3375/2024 od 24. svibnja 2024. (list 74 spisa), dopis tuženika od 22. svibnja 2024. (list 75-76 spisa).

7.2. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje istih nije ukazalo svrsishodnim kao ni ekonomičnim za donošenje odluke budući da je činjenično stanje, uzevši u obzir sporna pitanja ovog pravnog odnosa, iz dokumentacije priložene u spisu predmeta u dovoljnoj mjeri utvrđeno. Tako sud nije izveo dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja, oštećenika ŽK i prometno tehničkim vještačenje kao ni pribavio drugu dokumentaciju budući da je ocijenio da bi se izvođenjem tih dokaza postupak samo dodatno odugovlačio i stvarali bi se nepotrebni troškovi, dok bi ishod spora bio jednak. Naime, u konkretnom se slučaju radi o trgovačkom postupku u sporu male vrijednosti u kojem se u pravilu odluka donosi na temelju isprava.

8. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, cijeneći svaki dokaz zasebno i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025, dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 367,50 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koji se odnosi na iznos koji predstavlja razliku u cijeni rada za izvršene popravke na vozilu (autolimarske i autolakirerske radove) koji su posljedica prometne nezgode.

10. Među strankama nije sporna činjenica da je oštećenik ŽK s tuženikom imao ugovorenu policu osiguranja. Nije sporno da je tužitelj izvršio popravak vozila u vlasništvu oštećenika ŽK povodom predmetne primetne nezgode. Nesporno je i da je tuženik prije podnošenja tužbe tužitelju podmirio iznos od 7.509,77 EUR po osnovi predmetne štete, kao ni činjenca da je oštećenik ŽK ugovorom o cesiji ustupio tražbinu u iznosu od 423,10 EUR. Nesporno je i da je tuženik 27. listopada 2025. oštećeniku isplatio iznos od 394,50 EUR (a koji iznos obuhvaća iznos glavnice u visini 367,50 EUR i iznos zakonskih zateznih kamata).

11. Među strankama je sporno da li je isplatom oštećeniku iznosa od 394 ,50 EUR (a koji iznos obuhvaća iznos glavnice u visini 367,50 EUR i iznos zakonskih zateznih kamata) 27. listopada 2025. tuženik podmirio predmetnu tražbinu, odnosno sporna je pravna priroda predmetnog Ugovora o ustupu tražbine radi ispunjenja od 28. svibnja 2025.

12. Iz Ugovora o ustupu tražbine radi ispunjenja koji prileži spisu (list 19-20 spisa) sud je utvrdio kako su tužitelj i ŽK navedeni Ugovor sklopili 28. svibnja 2025. te da su njime ugovorne stranke suglasno utvrdile da je dužnik (ovdje tuženik) po računu za popravak broj: 142/VP/1 te računu za popravka broj: 189/VP/1 podmirio iznos vlasniku vozila odnosno ustupitelju (oštećeniku ŽK) od 7.454,17 EUR čime dužnik (ovdje tuženik) nije podmirio iznos od 423,10 EUR po računima popravka broj: 142/VP/1 i 189/VP/1. Nadalje, utvrđeno je kako obzirom na to da dužnik (ovdje tuženik) nije podmirio u cijelosti iznos po navedenim računima to primatelj (ovdje tužitelj) i dalje ima potraživanje prema ustupitelju (oštećeniku ŽK) u iznosu od 423,10 EUR. Člankom 2.1. predmetnog ugovora propisano je da ustupitelj (oštećenik ŽK) radi ispunjenja svoje obveze prema primatelju (ovdje tužitelju) ustupa primatelju (ovdje tužitelju) svoje potraživanje prema dužniku (ovdje tuženiku) i to u visini 423,10 EUR, dok je u članku 2.3. predmetnog ugovora propisano da obveza ustupitelja (oštećenika ŽK) prema primatelju (tužitelju) se u potpunosti gasi sklapanjem predmetnog ugovora te da primatelj (tužitelj) nema nikakvih potraživanja prema ustupitelju (oštećeniku ŽK) s osnova ove štete i predmetnih računa popravka. Iz spisu priloženih izvida štete tuženika razvidno je da se odnose upravo na predmetni štetni događaj (broj spisa odgovara oznaci štete navedenom u Ugovoru o ustupu tražbine), a iz računa tužitelja bro br. 142/VP/1 te 189/VP/1 (list 9-11 spisa), proizlazi da se isti odnosi na popravak vozila upravo iz predmetnog štetnog događaja (račun sadrži podatak o marki i registarskoj oznaci vozila oštećenika kao i broj izvida štete). Iz navedenog je razvidno da je ŽK ustupio tužitelju tražbinu prema tuženiku po osnovi naknade štete koja je predmet ovog sudskog postupka. Tuženik je o ustupu tražbine obaviješten notifikacijom 8. srpnja 2025. (list 21-22 spisa).

13. Iz potvrde o uplati od 27. listopada 2025. proizlazi kako je tuženik oštećeniku ŽK isplatio iznos od 394,50 EUR (a koji iznos obuhvaća iznos glavnice u visini 367,50 EUR i iznos zakonskih zateznih kamata).

14. Odredbom članka 80. stavak 1. ZOO-a propisano je kako vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Sukladno odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

15. Člankom 88. ZOO-a propisani su posebni slučajevi ustupanja tražbine i to ustupanje umjesto ispunjenja ili radi ispunjenja. Tako je člankom 88. stavkom 2. ZOO- a propisano da kada dužnik ustupi svome vjerovniku svoju tražbinu samo radi ispunjenja, njegova se obveza gasi, odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu, dok je stavkom 4. propisano da u slučaju ustupanja radi ispunjenja dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kad je obaviješten o ustupanju.

16. Posebne vrste cesija, cesija umjesto ispunjenja i cesija radi ispunjenja razlikuju se od redovite cesije po tome što su kod njih jasni svrha i cilj sklapanja ugovora o cesiji - namirenje cesionarove tražbine prema cedentu.

17. Tako kod cesije radi ispunjenja postojeći vjerovnik (cedent) prenosi svoju tražbinu prema dužniku (cesusu) na novog vjerovnika (cesionara) sa svrhom da cesionar naplati potraživanje prema dužniku te potom iz naplaćenoga namiri svoje potraživanje prema cedentu. Dakle, ovdje tražbina cesionara prema cedentu ne prestaje sklapanjem ugovora o cesiji, već tek nakon što cesionar naplati tražbinu od cesusa. Posebnost ustupanja radi ispunjenja ogleda se u mogućnosti da dužnik ustupljene tražbine (cesus) može ispuniti obvezu i cedentu i cesionaru, čak i kada je obaviješten o ustupanju što nije slučaj kod redovite cesije.

18. Uvidom u sadržaj predmetnog Ugovora o ustupu tražbine radi ispunjenja ovaj sud je mišljenja da isti, unatoč nazivu i položaju ustupitelja/cedenta (oštećenika ŽK) i primatelja/cesionara (ovdje tužitelja), ne predstavlja posebnu vrstu cesije, konkretno cesiju radi ispunjenja. Naime, iz njegovog samog sadržaja jasno proizlazi da se obveze ustupitelja/cedenta (oštećenika ŽK) prema primatelju/cesionaru (ovdje tužitelju) u potpunosti gase sklapanjem predmetnog ugovora o cesiji, konkretno 28. svibnja 2025. Dakle, ovdje nije slučaj da tražbina koju primatelj/cesionar (ovdje tužitelj) ima prema ustupitelju/cedentu (oštećeniku ŽK) prestaje tek nakon što tužitelj naplati tražbinu od cesusa (ovdje tuženika) već je ona prestala danom sklapanja ugovora. Slijedom čega sud zaključuje kako tuženik isplatom predmetne tražbine ustupitelju/cedentu (oštećeniku ŽK) i to nakon što je obaviješten o predmetnom ustupu nije ispunio svoju obvezu prema tužitelju budući da u ovom slučaju nisu ostvareni uvjeti za primjenu članka 88. stavka 4. ZOO-a .

19. Kako je iz dokumentacije koja prileži spisu, a koju je sud u cijelosti prihvatio jer ničim nije osporena, sud utvrdio kako je Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja sklopljen 28. svibnja 2025. (o čemu je tuženik obaviješten 8. srpnja 2025.), to je tuženik bio dužan uplatiti utuženi iznos tužitelju, a što nije učinio već je utuženi iznos 27. listopada 2025. uplatio oštećenom ŽK (list 73 spisa), slijedom čega je tuženik, s obzirom na valjani ugovor o ustupu tražbine, dužan tužitelju nadoknaditi utuženi iznos temeljem odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a .

20. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZOO-a s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl.

21. Sukladno navedenoj odredbi, na tužitelja je prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate. Prema odredbi čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 ) oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Iz tuženikovog dopisa od 22. svibnja 2025. (list 75-76 spisa) proizlazi da je u tom dopisu naveo kako je datum prijave štete 29. travanj 2024. Iz toga proizlazi da je odštetni zahtjev tuženiku podnesen tog dana jer to sam tuženik navodi u dopisu. Stoga, tužitelju bi pripadale zatezne kamate od 30. travnja 2024., a tužitelj ih potražuje od kasnijeg dana, 3. kolovoza 2024., pa je o tome odlučeno u granicama zahtjeva.

22. Visinu stope zatezne kamate koja se primjenjuje na ostale odnose sud je odredio u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO s obzirom na to da se ne radi o potraživanju iz trgovačkog ugovora.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a, dok je visina troškova za odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023, dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18, 51/23, dalje: ZSP), Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 3/19, 92/21, 37/23, dalje: Uredba o tarifi) i zahtjevu tužitelja za naknadu troška postupka (list 92-93 spisa).

24. Tužitelju je priznat zahtjev za naknadu troška j za sastav tužbe u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7.1. Tarife), sastav podneska od 24. studenoga 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7.1. Tarife), sastav podneska od 16. veljače 2026. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7.1. Tarife), trošak pristupa ročištu 17. veljače 2026. u iznosu od 50 EUR (Tbr. 9.1. Tarife), trošak pristupa ročištu radi objave u iznosu 25,00 EUR (Tbr. 9.3. Tarife) . Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 56,25 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR prema odredbi članka 1. stavka 1. ZSP-a u vezi s Tar. br. 1. stavak 1. i Tar. br. 2. stavak 1. Uredbe o tarifi, pa ukupni priznati troškovi iznose 301,16 EUR.

25. Tužiteljev zahtjev odbijen je kao neosnovan u odnosu na zahtjev za naknadu troška u iznosu od 6,64 EUR koji predstavlja razliku između troška zatražene naknade za sudsku pristojbu na tužbu i dosuđenog iznosa uzevši u obzir dokaze o uplati sudske pristojbe na tužbu koja prileži spisu (list 63 spisa), slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

26. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZPP i čl. 29. st. 2. ZOO. Sud je, jednako kao i u odnosu na glavno potraživanje, na troškove postupka koji predstavljaju sporednu tražbinu, tužitelju dosudio kamatnu stopu koja se primjenjuje na ostale odnose.

27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 5. ožujka 2026.

Sudac:

Maja Hilje

Prijedlog odluke izradila:

Matea Knežević, sudska savjetnica

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.

Presuda kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP).