REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SINJU

Broj: P-4141/2019-25

Petrovac 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sucu Željku Gusiću, u pravnoj stvari tužitelja PM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dario Obradović, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB – DIONIČKO DRUŠTVO, Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnicima DM, Borisu Biliću i Vani Vrsalović, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o, Split, Sukoišanska 43, OIB: 25781343234, temeljem generalne punomoći pohranjene kod Županijskog suda u Splitu pod brojem 39 Su-971/15, radi utvrđenja i isplate, na ročištu za objavu presude dana, 05. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o j e :

I. Utvrđuje se da ne proizvode učinke i da su ništetne odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu sklopljenog između Privredne banke Zagreb d. d. Zagreb i korisnika kredita PM, broj: 9011774560, koji je solemniziran po javnom bilježniku Zrinka Milić – Štrkalj iz Splita, Domovinskog rata 27 b, pos posl. br. OU-481/06 od 17. kolovoza 2006.g. u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci banke o kreditiranju građana.

II. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 3.487,12 eura sa zateznom kamatom tekućim od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više traženo tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.631,35 eura u roku od 15 dana sa zateznom kamatom tekućim od 05. ožujka 2026. godine do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više traženo zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu 11. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate.

2. U tužbi se navodi da su parnične stranke 10. 08. 2006., sklopile Ugovor o kreditu za kupnju stambenog objekta broj: 9011774560, koji je solemniziran po javnom bilježniku Zrinka Milić-Štrkalj, posl. br. OU-481/06 od 17. 08. 2006, sa ugovorenim iznosom kredita od 59.765,00 CHF, da je ugovorena kamatna stopa iznosila 4,35 % godišnje, te se povećavala jednostranim odlukama tuženika što je nepošteno pa time su i ništetne odredbe kojima je to dopušteno, a što je sve utvrđeno u kolektivnim sporovima koji su se vodili i koji su završili pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015., te se sud vezan temeljem Zakona o zaštiti potrošača na utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača da su ništetne odredbe tuženika o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

3. U opsežnom odgovoru na tužbu od 01. travnja 2022. tuženik se u bitnom protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti.

3.1.Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare i prigovor prekluzije. Tužitelj i tuženik su zaista dana 10.08.2006. godine zaključili Ugovor o kreditu broj 9011774560 kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 59.765,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke. Odredbom članka 4. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke a koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosila 4,35 % godišnje. Međutim, iste stranke su sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje u tekstu ZID ZPK) zaključile dana 18.03.2016. godine i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011774560 koju činjenicu tužitelj navodi u tužbi, međutim, sasvim pogrešno drži kako ista nije od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom pravnom sporu. Drugim riječima, prvotni kredit u CHF prestao je postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Konverzijom se, neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum)… raniji Ugovor u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je to bio od početka. Navedeno podrazumijeva uračunavanje i priznavanje svih učinjenih plaćanja od početka trajanja kredita, što naravno uključuje i sva plaćanja učinjena po osnovi kamata. Tužitelj ne može ovom tužbom tražiti vraćanje pretplate jer je to pitanje određeno ZID ZPK odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. U protivnome bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke. Slijedom navedenog, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu, ugovorne strane ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati. Tako je i na strani tužitelja prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF.Nadalje, tužitelju je odredbom članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK utvrđen iznos pretplate u visini od 1.679,14 EUR, te je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR. Pretplata se dakle priznala tužitelju na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je nesporno izvršena konverzija kredita, tužitelj je i sam prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa uplaćenih sredstava – sve uplate po svim osnovama, koje je do tada izvršio, a što neminovno uključuje i uplate s osnova kamata i valutne klauzule. Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502. Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije! Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presudu Vrhovnog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno. Svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava.Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. U odnosu na prigovor zastare: Budući da tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg drži u cijelosti osnovanim.

6. Tužbeni zahtjev je uređen podneskom tužitelja od 23. listopada 2025. godine (list 205 spisa) nakon provedenog financijskog vještačenja.

7. Tužitelj sukladno nalazu i mišljenju JUT d.o.o. za knjigovodstveno i financijsko vještačenje u smislu odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku, specificira i uređuje točku II. postavljenog tužbenog zahtjeva zahtijevajući isplatu više uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi, uvećan za iznose zateznih kamata na preplaćene iznose kamata do provedene konverzije, od kojeg iznosa je odbio utvrđeni iznos pretplate u konverziji.

8. Tijekom dokaznog postupka na glavnoj raspravi 20. siječnja 2026. koja je počela iznova zbog održavanja ročišta pred sudom u izmijenjenom sastavu sud je suglasnošću stranaka pročitao: Čita se Ugovor o kreditu, dodatak Ugovora o kreditu, sa planom otplate i dokumentacijom dostavljenom uz tužbu, Opće uvjete poslovanja sa građanima dostavljeni uz odgovor na tužbu, iskaz tužitelja sa zapisnika od 28. svibnja 2025. godine, nalaz i mišljenje vještaka od 3. srpnja 2025. godine, podnesak tužitelja od 23. listopada 2025. godine kojim je uređen tužbeni zahtjev.

9. U provedenom postupku na temelju prije navedenih dokaza ovaj sud je utvrdio:

- da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9011774560, kojim Ugovorom je tuženik, kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti iznos od 59.765,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, sa namjenom za kupnju stambenog objekta, rok otplate kredita iznosi 360 mjeseci, korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke, na dospjele nepodmirene obveze obračunavati će se i naplaćivati zakonska zatezna kamata koja je promjenjiva u skladu s propisima, dok se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po godišnjoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,35 % godišnje,

- da su stranke 18. 03. 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011774560 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) kojim se propisuje način konverzije kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da je korisnik kredita prihvatiio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan30. rujna 2015., da nakon konverzije kredita preostala neotplaćena glavnica iznos 32.465,28 EUR, da iznos preplate iznosi 1.841,26 EUR, da preostali iznos preplate nakon namirenja manje plaćenog iznosi 1.679,14 EUR,

- da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., potvrđena,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena,

10. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09, dalje ZZP/09) dodan je članak 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. U smislu odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP),ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu, što, po ocjeni ovoga Suda, uključuje i parnice zbog stjecanja bez osnove, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe članka 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe članka 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.

14. Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

15. Te presude su donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje: ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 125/07, 79/09, 89/09, u daljnjem tekstu: ZZP/07).

17. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom i ništetnom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

18. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. pravomoćno je utvrđeno da je odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedenih ugovornih odredbi.

19. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. (kao i u odluci Rev 18/15), također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da postoji temeljem članka 502.c ZPP-a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15, u daljnjem tekstu: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru a ne kako to pogrešno u žalbi navodi tuženik na tužitelju kao potrošaču upirući pri tom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

20. Polazeći od toga da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru nepoštene te stoga ništetne prema odredbi članka 322. stavka 1. i članka 324. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), te odredbe ugovora o kreditu su donesene bez suglasnosti i sudjelovanja tužitelja i stoga ništetne.

21. U konkretnom slučaju nije došlo do zastare tužiteljeve tražbine jer nije nastupila zastara zbog proteka zastarnog roka od pet godina od podnošenja tužbe u smislu odredbe članka 225. ZOO-a.

22. Naime, u odnosu na prigovor zastare tuženika, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

23. Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj stvari se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018.

23.1. Naime, zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela bi teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019.

24. Naime, prema presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zastara tražbina, među kojima je i predmetna tražbina, prekida se podnošenjem kolektivne tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koja tužba radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu je podnesena 4. travnja 2012., a zastara individualnih zahtijeva počinje teći ispočetka od pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, a to je 14. lipnja 2018. dok je tužba u ovom predmetu podnesena 19. travnja 2022, nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine.

25. Nalazom i mišljenjem vještaka JUT d. o. o. za knjigovodstvo i financijsko vještačenje od 03. srpnja 2025.je utvrđeno :

- Tužitelju je temeljem ugovora o kreditu bio isplaćen iznos od 59.765,00 CHF, odnosno 279.256,33 kn.

- Tužitelj je stvarno platio anuitete u iznosu 35.391,11 CHF, odnosno 194.498,94 kn

- Tužitelj je do dana konverzije preplatio tuženiku zbog promjene kamatne stope iznos od 3.740,35 CHF ili 19.881,93 kn, odnosno 2.638,79 EUR, a ukoliko se uzmu u obzir samo pozitivne razlike.

- Tužitelj je do dana konverzije preplatio tuženiku anuitete zbog promjene valute, odnosno promjene tečaja CHF prema kuni iznos od 24.881,90 kn odnosno 3.302,40 EUR

- Sagledavajući obje osnove (promjenu kamatnih stopa i promjenu tečaja CHF), tužitelj je preplatio tuženiku anuitete u iznosu od 44.763,83 kn, odnosno 5.941,18 EUR, a ukoliko se uzmu u obzir samo pozitivne razlike.

- Tuženik je priznao tužitelju prilikom konverzije kredita preplatu u iznosu od 1.841,26 EUR, odnosno 14.062,62 kn (prema tečaju banke 7,63883 kn za EUR na dan 30.09.2015. g.) Taj priznati iznos sastoji se od uplaćene glavnice i redovne kamate

- Tužitelju je u provedenoj konverziji priznat cjelokupni iznos preplate po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i po osnovi odredbe o valutnoj klauzuli, uz napomenu da je izračun preplate izvršen sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).

- Tužitelj provedbom konverzije nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju

- Razlika preostale neotplaćene glavnice na dan konverzije iznosi 23.045,07 kn, odnosno 3.058,61 EUR, a izračunata je kao razlika između iznosa od 247.953,58 kn, odnosno 32.465,28 EUR - neotplaćena nedospjela glavnica u EUR priznato konverzijom i iznosa od 224.908,51 kn - neotplaćena nedospjela glavnica koji se izračunava primjenom početne kamatne stope i početnog tečaja

- Na iznos pozitivne razlike više plaćenih anuiteta od 5.941,18 EUR obračunate su zatezne kamate na svaku pojedinu razliku iz kolone br. 12. Ukupno obračunate zatezne kamate iznose 2.689,59 EUR.

- Konačna sveukupna preplata koju je tužitelj više platio s osnova promjene kamatne stope i tečaja za valutu CHF iznosi 9.848,12 EUR.

26. Dakle, vještak je izričito naveo da tužitelj provedbom konverzije nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi.

27. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka JUT d. o. o. od 03. 07. 2025. godine jer je izrađen u skladu sa pravilima struke na temelju svih potrebnih podataka i dokumenata za izradu vještva, te nalaz i mišljenje nisu proturječni. Ujedno stranke nisu imale prigovora na vještvo te je punomoćnica tuženika na ročištu održanom 20. siječnja 2026. izjavila da nema primjedbi na nalaz i mišljenje sudske vještakinje.

28. U odnosu na prigovor tuženika u kojem navodi da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK-a, koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. konvertiran u europski kredit, slijedom čega da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor s važenjem ex tunc, pa da su tako u cijelosti izmijenjene i sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu, za koje tužitelj tvrdi da su ništetne, za istaknuti je da prema mišljenju ovog suda činjenica da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Naime, i iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZIDZPK u kredit uz valutnu klauzulu u EUR- kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valja ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).

28.1. Slijedom navedenog, tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

28.2. Posebno se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, ističe da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.28. Konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19. c toč.6. ZID ZPK- a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

29. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvan ugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

30. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj u navedenom Dodatku odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

31. Stoga, tužitelj unatoč sklopljenom Dodatku kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

32. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., GM protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

33. Na navedeno pravno shvaćanje poziva se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., a koje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaća i ovaj sud.

34. Slijedom navedenog proizlazi da među strankama nije sporno da je tuženik proveo konverziju sukladno zakonu, te tužitelj ne pobija Dodatak kojim je izvršena konverzija i stoga isti obvezuje stranke.

35. Sklapanjem Sporazumu kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, tužitelj nije izgubio pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te je zadržao pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. u pogledu ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom tuženika, te o valutnoj klauzuli u CHF.

36. Kako je prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđeno da tužitelj nije u potpunosti financijski obeštećen, te da se je za iznos djelomično obuhvaćen tužbenim zahtjevom povećala imovina tuženika jer je tuženik navedeni iznos primio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, isti je dužan vratiti temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. ZOO.

37. Prema tome osnovan je tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na preplaćeni iznos koji je tužitelj preplatio tuženiku do dana konverzije zbog promjene kamatne stope u iznosu od 2.638,79 EUR, zatezne kamate koje su obračunate na iznos pozitivne razlike više plaćenih anuiteta u iznosu od 2.689,59 EUR, a sve umanjeno za iznos koji je tuženik tužitelju priznao prilikom konverzije kredita na ime preplate u iznosu od 1.841,26 EUR, što sveukupno daje iznos 3.487,12 eura, dok je za više traženo tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

38. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi sa tužiteljem pregovarao o spornim ugovornim odredbama koje se odnose na promjeni kamatne stope i uvjetima promjenu kamatne stope, jer iz iskaza tužitelja saslušanog pred ovim sudom proizlazi da su on i supruga živjeli u podstanarima, te su zato odlučili kupiti stan na kredit, i to u [adresa]. Neki njihovi prijatelji bili su u istoj životnoj situaciji kao i oni pa su s njima razgovarali o uvjetima koji se nude u pogledu sklapanja ugovora o kreditu. Otišli su u PBZ gdje su im ponudili ugovor u švicarcima, rekli su da je to sigurna valuta. Ne sjeća se jesu li im ponudili ugovor o kreditu u kojoj drugoj valuti, ali sigurno je ovaj u CHF ponuđen kao najpovoljniji. Nakon nekog vremena značajno je porasla rata otplate kredita, za možda više od 1/3, ali svakako više nego što je to bilo prema početnom planu. Banka im je 2016. godine ponudila konverziju u EUR što su i prihvatili. Nakon konverzije rata kredita je bila nešto manja nego prije, ali je to opet bilo više od početnog. Nije posebno upozoravan na način promjene kamatne stope, a niti je što posebno mogao pregovarati s bankom vezano za izmjenu uvjeta iz ugovora.

39. Iskaz tužitelja sud je prihvatio u cijelosti kao vjerodostojan jer nikakvih drugih dokaza koji bi opovrgavali iskaz tužitelja u ovom postupku nema.

40. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP. Troškovi tužitelja se odnose na: sastav tužbe – 100 bodova, podnesci sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife od 28. 02. 2025. i od 28. 05. 2025. po 100 bodova svaki, (četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku), ročište održano 28. 05. 2025 – 100 bodova, dok nije priznat pristup na ročište održano 20. 01. 2026., jer na to ročište nije pristupio punomoćnik odvjetnik nego tužitelj osobno koji nema nagradu troška po Tarifi. Sveukupan trošak zastupanja iznosi: 400 bodova, što pomnoženo sa 2,00 eura po bodu sukladno Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023., 107/2025.) iznosi 800,00 eura, uvećano za PDV od 25 % u iznosu od 200,00 eura daje iznos od 1.000,00 eura. Troškovi vještačenja sukladno rješenju ovog suda posl. br. P-4141/2019-17 od 17. rujna 2025. iznose 550,00 eura. Tužitelj je platio sudsku pristojbu u iznosu od 614,00 kn/81,35 eura. Tako sveukupan opravdan i dokazan trošak tužitelj u ovom postupku iznosi: 1.631,35 eur. Za ostale troškove o plaćanju ostalih sudskih pristojbi koje potražuje, tužitelj nije dostavio nikakve dokaze da je platio, pa je taj dio zahtjeva neosnovan.

U Sinju, 05. ožujka 2026. godine

Sudac:

Željko Gusić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja,

2. pun. tuženika.