Poslovni broj P-412/2025-13

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marini Konrad, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Pisarnica u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupan po punomoćniku Dori Ružičić Dražić, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 27. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja s zamjenikom punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda dana 5. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 12. stavak 3. Ugovora o kreditu, broj: 9011019727 od 15. veljače 2006. sklopljenog između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužitelja ZE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđenog kod Javnog bilježnika Mladena Kaluđera iz Županje dana 15. veljače 2006. pod brojem OU-66/06 koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita...“.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju ZE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 99,62 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. veljače 2006. do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visine stope zateznih kamata (NN 72/02, 153/04), od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju ZE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 138,28 eura (stotridesetosameuraidvadesetosamcenti) sa zakonskim zateznim kamatama od 5. ožujka 2026. kao dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tuženik u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate navodeći je sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj: 9011019727 (u daljem tekstu Ugovor o kreditu), a temeljem kojeg Ugovora o kreditu mu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 10.679,31 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

1.1. Nadalje tužitelj navodi da je Ugovorom o kreditu tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 12. st. 3. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu jednokratno 1,50% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

1.2. Također tužitelj navodi da se o ugovornoj odredbi za „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, nego je ta odredba uglavljena u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, nije ugovorena u dobroj vjeri, tako da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to neovisno o visini iznosa naknade.

1.3. Pojašnjavajući gore navedeno tužitelj navodi da njemu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita, tako da s obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, ista je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.

1.4. S obzirom na gore navedeno tužitelj navodi da je predmetna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 8. st, 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 dalje ZZP/03) te dalje navodi da o navedenom postoji i sudska praksa u presudama suda EU u predmetima C-84/19 i C-244/19.

1.5. Također tužitelj navodi da iz dopisa tuženika od 4. srpnja 2025. proizilazi da je predmetna naknada naplaćena tužitelju 16. veljače 2006. u iznosu od 750,62 kn što sada iznosi 99,62 eura a koji iznos mu je tuženik kao nepošteni stjecatelj sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje u tekstu: ZOO/05) dužan vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, radi čega predlaže sudu da po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrdit da je ništetna odredba čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te utvrditi da ista ne proizvodi pravne učinke, te kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 99,62 eura s kamatom od 17. veljače 2006. ujedno je zatražio naknadu parničnog troška sa kamatom od donošenja presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega ističe prigovor zastare s obzirom da je tužba podnesena 8. kolovoza 2025., budući da na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, propisan odredbom čl. 225. ZOO/05, što u konkretnom slučaju znači da je za sva eventualna potraživanja tužitelja nastala prije 8. kolovoza 2020. nastupila zastara. Vezano za prigovor zastare tuženik nadalje navodi da čak i u slučaju kada bi bio utemeljen stav tužitelja da bi odredbe ugovora o kreditu u pogledu naknade za obradu kredita bile ništetne, a čemu se tuženik izričito protivi, tužitelj je već u trenutku sklapanja ugovora bio upoznat s predmetnom ugovornom odredbom, koja je bila jasno istaknuta i nedvojbeno određivala obvezu plaćanja predmetnih troškova odnosno naknade, a takva je ulazna naknada i naplaćena. Stoga tuženik smatra da s obzirom da je ulazna naknada naplaćena 2006. godine, tužba je podnesena izvan općeg zastarnog roka od pet godina, pri tom se poziva na sudsku praksu suda Europske unije u predmetu C-561/21.

2.1. Nadalje tuženik navodi da su pravomoćnom presudom ovog suda poslovni broj P-495/2023-32 od 31. listopada 2024. između ostalog, utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, gdje se tužitelj pozivao na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje VTS RH) broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., iz čega proizilazi nespornim da je tužitelj znao odnosno razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovorne odredbe o naknadi i to prema praksi prema kojoj se utvrđuje nastupanje zastare u odnosu na presudu VTS RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

2.2. Nadalje tuženik navodi da ako se nastupanje zastare vezano za učinke pravomoćne presude VTS RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. veže u odnosu na datum 14. lipnja 2023., tada se najkasnije taj datum 14. lipnja 2023. mora uzeti i kao mjerodavan datum za nastupanje zastare svih drugih (eventualno) ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, pogotovo stoga što su razlozi ništetnosti koje ističe i na koje se poziva tužitelj u odnosu na sve odredbe navedenog ugovora o kreditu iste, što je sukladno uspostavljenom kriteriju iz odluke Suda EU C-561/21.

2.3. Glede procesnih i materijalnih pretpostavki vezanih za ovlast tužitelja na vođenje ovog postupka tuženik ističe prigovor nedostatka pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti, budući da je za kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara, osporava tužitelju status potrošača, u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva poziva se na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO/05, te osporava da bi sporna odredba Ugovora o kreditu u pogledu tzv. ulaznih naknada bila nepošteno ugovorena niti posljedično ništetna.

2.4. Obrazlažući navedeno, tuženik se poziva na odredbe ranije važećeg čl. 173. st. 1. Zakona o bankama (NN 84/02 – na snazi do 2009.), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, po kojima je dopušteno ugovaranje predmetnih naknada što je u skladu i sa Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14 u daljem tekstu pravilnik), koje e donijelo Ministarstvo financija Republike Hrvatske u čijem čl. 3. je regulirana naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Dalje tuženik navodi da je on prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao u skladu s tada važećim propisima i regulatornim okvirom, odnosno djelovao je u dobroj vjeri u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ., a bio je i pod nadzorom HNB-a.

2.5. Nadalje tuženik navodi da sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 kao ključni preduvjet razmatranja eventualne nepoštenosti ugovorne odredbe propisano je da sama ugovorna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a ulazna naknada koja je ugovorena između stranaka nije dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a uz to naknada je jasno i nedvosmisleno ugovorena, tako da su njezin iznos i svrha unaprijed bili poznati tužitelju, pri tom tuženik ukazuje i na odluku Suda EU od **.**.2019., Z Kiss i CIB Bank, C-621/17, po kojoj presudi odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, kao što je to slučaj s predmetnim Ugovorom o kreditu, a naknada je primjerena jer je iznosila cca 705 kn, čemu u prilog govore i odluke ŽS ZG posl.br. Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022., ŽS ST, br. Gž- 279/2023 od 8. ožujka 2023.g., ŽS ST br. Gž-230/2023 od 9. veljače 2023.

2.6. Vezano za provođenja testa nepoštenosti, tuženik navodi da je nužno uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, pri tom se poziva na presudu suda EU broj C-621/17 od 3. listopada 2019., navodeći da su predmetne odredbe bile jasne, a uz to navodi da je tužitelj pri sklapanju ugovora 2006. bio upoznat sa svim aspektima naknade za obradu kredita, dalje navodeći da su potrošačima bile dostupne različite opcije kreditnih proizvoda s različitim visinama naknada pa ne može biti riječi o unaprijed nametnutoj odredbi bez mogućnosti izbora, već o komercijalnom uvjetu o kojem se u okviru ugovaranja pregovaralo.

2.7. Tuženik osporava i dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na traženu isplatu kamata, navodeći da u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe obveza na povrat može nastati tek kada sud pravomoćno naloži restituciju, s tim da s obzirom na sve navedeno tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev te da naloži tužitelju naknadu parničnih troškova.

3. Tužitelj u podnesku od 15. prosinca 2025. očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, a u odnosu na prigovor zastare navodi da je isti neosnovan s obzirom na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, doneseno na sjednici 30. siječnja 2020.

3.1. Vezano za osporavanje tužitelju statusa potrošača također navodi da je neosnovan s obzirom na svrhu Ugovora o kreditu te ukazuje da je tužiteljev status potrošača utvrđen u postupku koji je vođen pred naslovnim sudom pod poslovnim brojem P-495/23, a koji je pravomoćno okončan u korist tužitelja, dalje navodeći da je tužitelj taj postupak vodio po istoj osnovi tako da nema zapreke za pokretanje ovog postupka za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naplati ulazne naknade i isplate po toj osnovi, te da zastarni rok za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari se ne veže za datum pravomoćnosti odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tzv. „kolektivni spor franak“.

3.2. U preostalom dijelu podneska od 15. prosinca 2025. tužitelj ponavlja navode iz tužbe, dok tuženik u podnesku od 16. siječnja 2026. ponavlja navode iz odgovora na tužbu.

4. Proveden je dokaz uvidom u Ugovor o kreditu s lista 6-10 sudskog spisa, uvidom u otplatni plan s lista 11-12 sudskog spisa, uvidom u dopis tuženika upućen tužitelju sa lista 13 sudskog spisa o visini naplaćene naknade za obradu kredita, uvidom u sudsku praksu na koju se pozivaju stranke, te saslušanjem tužitelja.

5. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

6. Nesporno je da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje novčani iznos od 10.679,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita, da je kredit zaključen na rok otplate od 84 mjeseca, da je čl. 12. toč. 3. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita.

7. Nesporno je da je gore navedena naknada naplaćena 16. veljače 2006. u iznosu od 750,62 kn što odgovara iznosu od 99,62 eura.

8. Sporno je među parničnim strankama je li ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu i to konkretno članak 12. toč. 3. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 1,50%, je li nastupila zastara potraživanja i je li tužitelj po Ugovoru o kreditu potrošač.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je Ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit određen kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 2. istog Ugovora o kreditu određeno da isti kredit služi za kupnju vozila, te da se korisnik kredita obvezuje sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu i da banka ima pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita.

10. Prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 u daljem tekstu ZZP/03), i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

11. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi Ugovora o kreditu, a koje svojstvo potrošača je utvrđeno i u pravomoćnoj presudi ovog suda posl.br. P-495/23-32 od 31. listopada 2024.

12. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi iz članka 12. toč. 3. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva sud je primijenio odredbe ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tj. na dan 15. veljače 2006.

13. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

14. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita.

16. Tužitelj u svom iskazu navodi da je predmetni kredit namjenski potrošio za kupnju osobnog automobila, te da je otišao u tuženikovu poslovnicu u Županji nakon što je u autokući u Županji odabrao automobil gdje mu je rečeno da ode u PBZ s tim da je već u autokući dobio dokumentaciju tuženika o sklapanju ugovora o kreditu, da je u poslovnici tuženika u Županji postupak trajao kratko.

16.1. Što se tiče njegove informiranosti o odredbama Ugovora o kreditu uključujući i predmetnu odredbu iz čl. 12. st. 3. tužitelj je naveo da ga nitko u banci nije upoznao da se plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva, te da on prije potpisivanja ugovora nije ugovor pročitao a javni bilježnik mu nije tumačio odredbe sklopljenog ugovora. Dalje je naveo da je iz cijelog postupka kod tuženika je proizilazilo da on nije mogao utjecati niti na jednu odredbu ugovora pa tako niti na odredbu o predmetnoj naknadi budući da mu je kredit odobren po principu "uzmi ili ostavi", a riječ je o tipskom ugovoru koji je već bio pripremljen kad je došao na potpisivanje.

16.2. Na pitanje tuženika, tužitelj je naveo da koliko se on sjeća je u autokući dobio "papire" koji se odnose na vozilo, sjeća se da je radnik iz te autokuće nazvao tuženika radi kredita.

17. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

18. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

19. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 12. toč. 3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 12. toč. 3. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP/03, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

20. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 12.3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 1,50% na iznos kredit, budući da je ponašanje tuženika rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama stranaka budući da je tužitelj platio predmetnu naknadu u iznosu cca 750,62 kn a da pritom nije na jasan način obrazloženo koliko troškovi obrade zahtjeva kredita iznose.

21. Radi svega gore navedenog stav je suda da je odredba Ugovora o kreditu iz čl. 12. toč. 3. o naknadi za obradu kredita nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna.

22. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO/05 propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 12. toč. 3. Ugovora o kreditu.

23. Tijek zakonskih zateznih kamata koji je gore naveden određen je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO/05, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

24. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci, te je utvrđeno da je pobijana odredba ugovora ništetna.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tbr. 7. toč. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) u vidu jednokratne nagrade u iznosu od 100,00 eura uvećano za PDV.

25.1. Također mu je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 6,64 eura temeljem Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" 37/23 u daljem tekstu Uredba) a u svezi s čl. 7. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18 i 51/23 u daljem tekstu ZSP) i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 6,64 eura temeljem Tar. br. 2. Uredbe a u svezi s čl. 7. toč. 3. ZSP-a, tako da ukupno dosuđen trošak iznosi 138,28 eura.

26. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadom ovog troška.

27. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a

28. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Županji, 5. ožujka 2026.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. Marina Konrad, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Pisarnica u Slavonskom Brodu,

2. Dora Ružičić Dražić, odvjetnica u Zagrebu.