REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: P-662/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, po sutkinji Maji Čelan, u pravnoj stvari tužitelja NAFTA CENTAR d.o.o., OIB: 16571455698, Dr. Franje Tuđmana 16, Sveta Nedelja, kojeg zastupa zastupnik po zakonu PP i punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika IMEX BANKA d.d., OIB: 99326633206, Tolstojeva 6, Split, kojeg zastupaju zastupnici po zakonu HP i Igor Unković te punomoćnik Joško Biliškov, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 3. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu presude 5. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o dugoročnom kreditu broj 503-0100-5030010589 od 17. studenog 2014. godine zaključenog između tužitelja NAFTA CENTAR d.o.o., Sveta Nedjelja, Dr. Franje Tuđmana 16, OIB: 16571455698 i tuženika IMEX BANKA d.d., Split, Tolstojeva 6, OIB: 99326633206 kao kreditora koja u čl. 9. glasi: „U slučaju prijevremene otplate kredita Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci jednokratnu naknadu u visini 3% (tri posto) od iznosa namjeravane uplate preostalog dijela glavnice kredita.“

II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o dugoročnom kreditu broj 502-0100-5020016130 od 19. prosinca 2018. godine zaključenog između tužitelja NAFTA CENTAR d.o.o., Sveta Nedjelja, Dr. Franje Tuđmana 16, OIB: 16571455698 i tuženika IMEX BANKA d.d., Split, Tolstojeva 6, OIB: 99326633206 kao kreditora koja u čl. 10. glasi: „U slučaju prijevremene otplate kredita Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci jednokratnu naknadu u visini od 2,5% od iznosa preostalog dijela glavnice.“

III. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o dugoročnom kreditu broj 503-0100-5030010597 od 17. studenog 2014. godine zaključenog između tužitelja NAFTA CENTAR d.o.o., Sveta Nedjelja, Dr. Franje Tuđmana 16, OIB: 16571455698 i tuženika IMEX BANKA d.d., Split, Tolstojeva 6, OIB: 99326633206 kao kreditora koja u čl. 9. glasi: „U slučaju prijevremene otplate kredita Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci jednokratnu naknadu u visini 3% (tri posto) od iznosa namjeravane uplate preostalog dijela glavnice kredita.“

IV. Nalaže se tuženiku IMEX BANKA d.d., Split, Tolstojeva 6, OIB: 99326633206 da tužitelju NAFTA CENTAR d.o.o., Sveta Nedjelja, Dr. Franje Tuđmana 16, OIB: 16571455698 u roku od 15 dana, isplati iznos od 85.558,08 EUR / 644.637,35 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na isti iznos od 9. kolovoza 2019. godine pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku IMEX BANKA d.d., Split, Tolstojeva 6, OIB: 99326633206 da tužitelju NAFTA CENTAR d.o.o., Sveta Nedjelja, Dr. Franje Tuđmana 16, OIB: 16571455698 nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.639,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 19. prosinca 2023. ovom sudu podnio tužbu protiv uvodno navedenog tuženika radi utvrđenja i isplate.

2. U tužbi je naveo kako je s tuženikom sklopio tri ugovora o dugoročnom kreditu, i to ugovor o dugoročnom kreditu broj 503-0100-5030010589 od 17. studenog 2014. kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 1.650.000,00 EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja sredstava, na rok otplate 15 godina (u daljnjem tekstu: Ugovor 1), ugovor o dugoročnom kreditu broj 503-0100-5020016130 od 19. prosinca 2018., kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 2.500.000,00 HRK, na rok otplate 5 godina (u daljnjem tekstu: Ugovor 2) te ugovor o dugoročnom kreditu broj 503-0100-5030010597 od 17. studenog 2014., kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 1.650.000,00 EUR na rok otplate od 15 godina (u daljnjem tekstu: Ugovor 3).

3. Svi navedeni ugovori da sadržavaju odredbu da se u slučaju p rijevremene otplate kredita korisnik kredita obvezuje platiti banci jednokratnu naknadu u visini 3 posto (članak 9. Ugovora 1 i 2), odnosno 2,5 posto (članak 10. ugovora 3) od iznosa preostalog dijela glavnice kredita.

4. Naveo je tužitelj da je 8. kolovoza 2019. predmetne kreditne aranžmane prijevremeno otplatio, a za što da mu je naplaćena predmetna naknada u iznosu od 38.584,16 EUR za Ugovor 1, naknada u iznosu od 7.327,40 EUR / 55.208,33 HRK za Ugovor 2 i naknada u iznosu 39.646,52 EUR za Ugovor 3, odnosno da su mu sveukupno naplaćene naknade u iznosu od 85.558,08 EUR.

5. Tužitelj smatra da su odredbe kojima je ugovorena prijevremena otplata kredita (dalje sporne odredbe) ništetne. Isticao je da su predmetni ugovori tipski, otisnuti na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo . Naveo je da su sporne odredbe u suprotnosti s odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima. Naime, da odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita u svojoj suštini predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a koja se ne može ugovoriti za novčane obveze. Pored toga, da banka tuženika prijevremenom otplatom kredita ne trpi bilo kakvu štetu budući da prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu da se ide prema neosnovanom bogaćenju banke tuženika i da isto suštinski predstavlja nadoknadu dijela iznosa kamata pa da je takva odredba suprotna prisilnim propisima, stoga i ništetna budući je suprotna načelu zabrane zloupotrebe prava prema kojem se sudionici obveznog odnosa moraju suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje ugovorom preuzete obveze. Ugovaranjem opisane naknade, tužitelju kao korisniku kredita da je otežano ispunjenje ugovorom, pa i zakonom, danog prava na prijevremenu otplatu kredita. Stoga da banka tuženika nije smjela, a ni imala pravo u predmetni ugovor uglaviti odredbu kojom se tužitelju na bilo koji način onemogućava ili mu se otežava korištenje zakonom danog prava na prijevremenu otplatu kredita, a posebice da tuženik nije imao pravo prijevremenu otplatu uvjetovati davanjem suglasnosti i plaćanjem tzv. izlazne naknade, a što da je spornom odredbom Ugovora o kreditu tuženik protupravno učinio.

6. Slijedom navedenog, predložio je tužitelj donijeti presudu kojom će utvrditi da su sporne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu ništetne te naložiti tuženiku da iznose naplaćene po toj osnovi isplati tužitelju s kamatom od dana stjecanja.

7. U odgovoru na tužbu tuženik je predložio da se tužba odbaci kao nedopuštena, podnesena od neovlaštene osobe i nepravodobna, podredno tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, sve uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak s pripadajućim zateznim kamatama. Istaknuo je tuženik prigovor nedopuštenosti tužbe, navodeći da tužitelj nema pravni interes za njeno podnošenje, da tužba ne sadrži sve podatke da bi se po njoj moglo postupiti, da su ugovori o kreditu ispunjeni u cijelosti te da ne postoje razlozi ništetnosti.

8. Istaknuo je tuženik i prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da tužitelj nema tražbinu prema tuženiku, kao i prigovor promašene pasivne legitimacije jer da tuženik nije ni u kakvom ugovornom ili izvanugovornom odnosu s tužiteljem , odnosno da su prava i obveze po Ugovorima o kreditu na koje se tužitelj poziva u tužbi u cijelosti izvršeni.

9. Nadalje je istaknuo tuženik prigovor neosnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva. Naveo je da odredbe o naknadi za prijevremeni povrat kredita nisu tipske, nisu unaprijed pripremljene, već da se o njima očito pregovaralo, da su stranke bile u dugogodišnjem poslovnom odnosu, a da je tužitelj, kao korisnik kredita prije potpisivanja i zaključenja svakog ugovora o kreditu bio upoznat sa svim naknadama koje tuženik naplaćuje, odredbama Ugovora o kreditu i općim aktima tužitelja kojima se naknade propisuju, a da su mu nacrti Ugovora o kreditu dostavljeni e-poštom prije njihovog potpisivanja, ovjere i solemnizacije. Navedeno da potvrđuju drugi sklopljeni ugovori o dugoročnim i kratkoročnom kreditima kojima naplata te naknade nije ugovorena. Naveo je da je po utuženim Ugovorima o kreditu tužitelju Odlukom na prijedlog tužitelja snizio redovnu kamatnu stopu što jasno potvrđuje da su tužitelj i tuženik pregovarali oko svih uvjeta ugovora o kreditu.

10. Također, tužitelj da je pored prijevremenih povrata kredita po predmetnim ugovorima, istodobno obavio i prijevremeni povrat kredita po Ugovoru o kratkoročnom kreditu br. 502-0100-5020016695. od 27. lipnja 2019. i po Ugovoru o kreditu broj 74/2016 od 09. 05. 2016. po kojima mu nije naplaćena naknada za prijevremeni povrat kredita.

11. Tuženik je osporio kao neosnovane navode tužitelja da bi sporne odredbe bile u suprotnosti sa odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO - a), jer se navedenim odredbama čl. 9. i 10. predmetnih Ugovora o kreditu nije uračunavala kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo vratiti kredit, a niti to iz tih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi.

12. Nadalje je tuženik tvrdio da mu je prijevremena otplata kredita prouzročila niz neplaniranih radnji i troškova koje je morao na svoju štetu poduzeti kako bi sanirao posljedice nastale prijevremenom otplatom predmetnih kredita i to trošak angažiranja resursa tuženika na izračun duga po kreditu umanjenog za obračunate kamate do ugovorenog krajnjeg roka dospijeća kredita i obračuna kamate od početka mjeseca do namjeravanog dana prijevremenog povrata kredita po svakom plasmanu, trošak kupnje deviza na tržištu radi ujednačavanja neujednačenosti (viška) kunske i (manjka) devizne pozicije nastale prijevremenim povratom kredita u kunama, trošak angažiranja resursa na procjeni i izračunu kreditnog i valutnog rizika na adekvatnost kapitala tuženika, trošak angažiranja resursa davatelja kredita za izmjenu usvojenog godišnjeg i petogodišnjeg financijskog plana zbog gubitka prihoda od kamata do ugovorenog roka dospijeća kredita, trošak angažiranja resursa davatelja kredita na pronalaženju novih klijenata i plasiranju neplaniranog viška likvidnosti, trošak izrade novog plana upravljanja neplaniranim viškom likvidnost i, trošak angažiranja ljudskih resursa na izračun duga po kreditu umanjenog za obračunate kamate do ugovorenog krajnjeg roka dospijeća kredita, izračun kamate i zatezne kamate koju klijent treba platiti po svakom Ugovoru o kreditu od početka mjeseca do dana prijevremenog povrata kredita, izrada računa za obračunatu kamatu i zateznu kamatu, izradu suglasnosti za uknjižbu hipoteke u korist Nove hrvatske banke d.d. na nekretnini u fiducijarnom vlasništvu tuženika, kao i trošak angažiranja ljudskih resursa na pronalaženju novih klijenata i plasiranju neplaniranog viška likvidnosti. Naveo je da su ugovorne stranke ugovaranjem naknade za prijevremeni povrat kredita predmetnim ugovorima odredile visinu štete u unaprijed utvrđenom iznosu, pa s obzirom da je čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO propisano pravo tužitelja na prijevremeni povrat kredita i obveza naknade tako nastale štete (bez obzira na odredbe o protupravnosti za slučaj štete).

13. Pored toga, da je tuženiku prijevremena otplata dva tužiteljeva kredita poremetila valutnu poziciju zbog čega je nakon nove procjene i izračuna valutnog rizika za kolovoz 2019. (zbog viška kuna) idućeg mjeseca morao odmah intervenirati kupnjom deviza na tržištu u iznosu od 2.000.000,00 EUR po prodajnom tečaju od 1 EUR=7,395 HRK, a zbog čega mu je nastala šteta zbog tečajnih razlika u iznosu 41.774,00 HRK.

14. Isto tako, da je prijevremenim povratom kredita tužitelja došlo do značajnih promjena u adekvatnosti kapitala tuženika i njegovom izračunu, jer da je prilikom ocjene i izračuna adekvatnosti kapitala došlo do znatnog smanjenja kreditnog rizika, a istovremeno do znatnog povećanja valutnog rizika, što mu je prouzročilo administrativne troškove angažiranja ljudskih resursa na procjenu rizika, izračun i izradu nove procjene adekvatnosti kapitala,a morao je i revidirati postojeće Planove prodaje u Sektoru poslova s građanstvom i gospodarstvom te postojeći godišnji i petogodišnji financijski plan.

15. Tuženik je osporio tužiteljeve navode da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, jer su ti navodi tužitelja u suprotnosti s prethodnim navodima da bi se radilo o uračunavanju kamate i jer se citiranim odredbama čl. 9. i 10. Ugovora o kreditu nije ugovorilo plaćanje ugovorne kazne za slučaj prijevremenog povrata kredita, a niti to iz cit iranih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi.

16. Tuženik ističe da je svako trgovačko društvo ovlašteno, u skladu sa ustavom zajamčenim načelom tržišne i poduzetničke slobode (čl. 49., st. 1. Ustava RH), određivati cjenik za svoje usluge, pa tako i predmetne naknade, kao i da je svako trgovačko društvo slobodno i ovlašteno izabrati najpovoljniju ponudu na tržištu za svoje potrebe, te je u skladu s tim i odgovorno za izabranu ponudu koja je sadržavala naknadu za prijevremeni povrat kredita, te prava i obveze koje je preuzelo prihvatom te ponude i ispunjenjem prava i obveza iz ugovora (te plaćanjem navedene naknade), zbog čega smatra da je tužitelj slobodno, savjesno i svjesno zaključio predmetne ugovore o kreditu s tuženikom . S obzirom da zabrana propisivanja i naplate naknade za prijevremeni povrat kredita u ugovorima između trgovaca i osoba javnog prava nije propisana čl. 1024. ZOO-a, Zakonom o kreditnim institucijama ili bilo kojim drugim zakonom ili propisom, a niti je protivna Ustavu RH i moralu, to tuženik smatra da nema osnove za proglašenje navedene ugovorne odredbe ništetnom.

17. Prema shvaćanju tuženika, da je zakonodavac, koji je donio i propisao ZOO, smatrao i tumačio da je odredbom čl. 1024., st. 4. ZOO -a propisana zabrana naplate naknade za prijevremeni povrat kredita za sve klijente kreditnih institucija (potrošače i nepotrošače), odnosno da to nije naknada koju kreditne institucije uobičajeno nude u svojoj redovnoj ponudi, tada ne bi posebnim zakonima i baš Zakonom o potrošačkom kreditiranju, Zakonom o stambeno potrošačkom kreditiranju i Zakonom o kreditnim institucijama propisivao zabranu naplate navedene naknade kod određenih potrošačkih kredita, već bi se pozvao na zabranu iz čl. 1024., st. 4. ZOO-a.

18. Naveo je tuženik da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila ugovorena Ugovorima o kreditu, propisana tuženikovim internim aktom , da njezino ugovaranje nije bilo zabranjeno, niti je protivna prisilnim propisima, Ustavu RH ili moralu, već je sukladna odredbi čl. 1024., st. 3. ZOO-a kojom se propisuje obveza korisnika kredita da naknadi štetu koju je tuženik pretrpio zbog prijevremenog povrata kredita, zbog čega da se ne radi o neosnovanom bogaćenju, a niti o zloupotrebi prava i otežavanju povrata.

19. Naveo je da je utženik prijevremeni povrat kredita obavio iz kredita podignutog kod Sberbanke d.d. (Nove hrvatske banke d.d.), odnosno sada Hrvatske poštanske banke d. d. kao njezinog pravnog slijednika po više nego dvostruko povoljnijoj kamatnoj stopi, uz ugovorenu obveza plaćanja naknade za prijevremeni povrat kredita.

20. tuženik je u tužbi osporio visinu tužiteljevog tužbenog zahtjeva i tijek zatezne kamate u odnosu na točka 4. tužbenog zahtjeva, jer da je tuženiku prijevremenim povratom kredita nastala šteta u iznosu višem od naplaćenog i jer zbog nesavjesnosti tužitelja zatezna kamata eventualno može teći tek od podnošenja tužbe, pa je visina tužbenog zahtjeva očito neosnovana.

21. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare jer da je od naplate predmetnih naknada do podnošenja tužbe prošlo više od tri godine, a da sporne odredbe o tzv. izlaznoj naknadni nisu ništetne.

22. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ostao kao kod tužbe i tužbenog zahtjeva kojeg je precizirao na ročištu 7. studenog 2025. radi prethodne omaške u pisanju. Ustrajao je u navodima kako se konkretno radi o tipskim ugovorima otisnutim na tipskim obrascima koji su unaprijed pripremljeni od strane tuženika i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, koji ugovori kao takvi uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Istaknuo je kako su promašene tvrdnje tuženika da bi se radilo o odredbama koje su jasno vidljive i razumljive te da nije dopušteno ocjenjivati jesu li iste poštene jer da se konkretno sporne odredbe ne odnose na predmet odnosno cijenu ugovora, već na ugovaranje posebne naknade koja sa cijenom ugovora o kreditu nema nikakve veze . Također je naveo da je irelevantno mogu li se ili ne sporne naknade lako izračunati, da li su iste jasne, lako razumljive i uočljive, već da je bitan način na koji su iste ugovorene i na što se one stvarno odnose, a da su predmetne odredbe ugovora uglavljene po principu uzmi ili ostavi. Naveo je kako je jedini interes spornih odredaba dodatno bogaćenje banke tuženika za stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa. Napomenuo je da su sporne odredbe protivne osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa, načela dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Tužitelj se pozvao na izražena pravna shvaćanja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz presude Pž-1122/2023 od 13. prosinca 2023. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev 24/2021-2 od 21. veljače 2023. Dodatno je naveo kako se tuženik u pismu namjere od 30. srpnja 2018. obvezao da će pod određenim uvjetima, a koji uvjeti da su bili ispunjeni, tužitelj odobriti najkasnije do 31. prosinca 2019. oslobađanje plaćanja naknada za prijevremeni povrat svih dugoročnih kredita. Naveo je kako je prigovor zastare neosnovan jer ista još nije ni počela teći.

23. Radi dokazivanja istinitosti svojih navoda i osnovanosti tužbenog zahjteva tužitelj je predložio sudu izvesti dokaz čitanjem preslike predmetnih Ugovora o kreditu; knjigovodstvene kartica kredita (pregled prometa za klijenta), podataka o naplaćenim izlaznim naknadama za prijevremenu otplatu kredita (obračuni naknada) , presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. godine; pisma namjere tuženika od 30. Srpnja 2018., saslušati zakonskog zastupnika tužitelja i svjedoka ČP.

24. Tuženik je u daljnjem tijeku postupka ustrajao na navodima da ugovori nisu bili tipski ni unaprijed pripremljeni, da se o spornim odredbama pregovaralo, a što da se može zaključiti iz postojanja drugih ugovora koji nisu sadržavali odredbe o naknadi za slučaj prijevremene otplate kredita. Naveo je da zaključeni ugovori nisu uzrokovali znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka jer da se radilo u dugogodišnjem poslovnom odnosu u kojem je tužitelj bio upoznat sa svim odredbama. Naveo je da je tužitelj, a ne tuženik, imao namjeru neosnovanog bogaćenja jer da prijevremeni povrat predmetnih kredita nije obavio iz redovnog poslovanja već iz kredita od 5 mil eura podignutom kod druge kreditne institucije pod povoljnijim uvjetima. Dodatno je naveo da je tuženiku nastala šteta i zbog nemogućnosti plasiranja tako velikog neplaniranog iznosa prijevremeno vraćenih sredstava u razumnom roku. U pogledu pisma namjere od 30. srpnja 2018. istaknuo je tuženik da navedeni dokument nije izdan od tuženika niti bi istoga mogao obvezivati jer nije potpisan od osobe ovlaštene za zastupanje istog odnosno dva člana uprave zajedno ili člana uprave i prokuriste. Pored toga, tužitelj da nije mogao ispuniti nijednu od obveza iz tog pisma jer je isti već 8. kolovoza 2019. obavio prijevremeni povrat svih kredita dužniku. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 3. veljače 2026. tuženik je izjavio da ne spori dospijeće i visinu utuženog iznosa iz točke 4. tužbenog zahtjeva.

25. Radi dokazivanja istinitosti svojih navoda tuženik je sudu predložio izvršiti uvid u predmetne ugovore o kreditu, e-mail poruku tuženika upućenu AP i PP od 20. prosinca 2018., Sporazum o osiguranju br. Ov-11138/2018 od 20.12. 2018., Sporazum o osiguranju br. OV-6145/14 od 17.11.2014., Ugovore o kratkoročnom kreditu br. 5020016695 od 27.6.2019., br. 5020017132 od 18.11.2019., br. 5030010441 od 1.7.2014., br. 5030010521 od 18.9.2014., br. 196/2016 od 12.9. 2016., br. 356-2019 od 18.11. 2019.,br. 74/2016 od 9.5. 2016., Pismo namjere od 30. srpnja 2019., zahtjev tužitelja od 20. 7. 2016. g., Prijedlog Sektora poslova s gospodarstvom od 25. 08. 2016. g., Odluku Uprave tužitelja od 25.08. 2016., pregled obračuna kamata i naknada po predmetnim Ugovorima o kreditu, Zaključnicu od 17.9. 2019. o kupnji deviza, procjena financijskog stanja Imex banke d.d. na 31.12. 2019., Procjena financijskog stanja Imex banke d.d. od 2019. do 2022., članak HNB-a pod naslovom „Za potrošačke kredite ugovorene nakon 1. siječnja 2010. godine propisana su određena ograničenja“ objavljen na web stranici HNB-a dana 12.4.2018., u Ugovor o kreditu br. 503824 od 02. 08. 2019.g. zaključen između Sberbanke d.d. i tužitelja, uvid u zemljišnu knjigu (Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina]) i zbirku isprava Zemljišnoknjižnog odjela Samobor pod br. Z-19725/2022 (Z-17138/2019), dostavu svih Ugovora o kreditu koje je tužitelj zaključio s tom ili bilo kojom drugom kreditnom institucijom od trenutka prijevremenog povrata predmetnih kredita tuženiku (09.08.2019. g.) pa do podnošenja ove tužbe (19.12. 2023.) . Predložio je provedua financijsko – knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti nastanka štete tuženiku, saslušati i zakonskih zastupnika stranaka te svjedoke CP i EP na okolnost sklapanja ugovora. Predložio je sudu pročitati sudsku praksu i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-4182/2020, Pž-1558/2017, Pž-3646/2020, Pž-5327/2018 i Pž-1572/2018.

26. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom i čitanjem dokumentacije i isprava u spisu te saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja PP te svjedoka EP i CP.

27. Sud nije izveo nije dokaz saslušanjem NP koji prijedlog je tuženik iznio nakon zaključenja prethodnog postupka, s obrazloženjem da je istu po prvi puta spomenuo zakonski zastupnik tužitelja u svom stranačkom iskazu u pogledu okolnosti sklapanja predmetnih ugovora. Naime, budući je tužitelj već u samoj tužbi naveo, a u nastavku postupka ustrajao, da su predmetni ugovori o kreditu bili tipski te da se o spornim odredbama nije pregovaralo, tuženik je već u odgovoru na tužbu, a svakako do zaključenja prethodnog postupka, mogao predložiti saslušanje tuženika koji su pregovarali, odnosno sastavljali predmetne ugovore. U tom je smislu tuženik i predložio izvođenje dokaza saslušanjem zaposlenika tuženika RP (od kojeg dokaznog prijedloga je kasnije odustao), te EP i CP, a koje dokaze je sud i izveo. NP nije treća osoba nepoznata tuženiku za koju je mogao saznati tek po iskazu zastupnika po zakonu tužitelja, već je ista zaposlenica tuženika, radi čega je dokaz njezinim saslušanje tuženik mogao i morao predložiti najkasnije do zaključenja prethodnog postupka.

28. Tuženiku nije udijeljen rok za dostavu potpisanog pismena s lista 349. spisa kako je to zatražio na ročištu od 3. veljače 2026. jer je sukladno odredbi 232. ZPP-a stranka dužna sama podnijeti ispravu na koju se poziva u trenutku njenog predlaganja, a pored toga dostava potpisanog dopisa od 20. kolovoza 2019. nije bila odlučna za odluku u ovoj stvari.

29. Sud je odustao od izvođenja dokaza financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem s obzirom na to da je tuženik nakon određivanja tog dokaza učinio nespornim dospijeće i visinu utuženog iznosa iz točke 4 . tužbenog zahtjeva, dok visinu štete nije bilo potrebno utvrđivati, o čemu će biti riječ u nastavku.

30. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

31. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbi triju ugovora o dugoročnom kreditu te isplata s osnove zaračunate i naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita (dalje: izlazne naknade).

32. Među strankama nije sporno da je predmetnim ugovorima ugovoreno da se u slučaju prijevremene otplate kredita korisnik kredita obvezuje platiti banci jednokratnu naknadu u visini tri posto od iznosa namjeravane uplate preostalog dijela glavnice kredita (odredba članka 9. Ugovora 1. i 2.), odnosno da se u slučaju prijevremene otplate kredita korisnik kredita obvezuje platiti banci jednokratnu naknadu u visini od 2,5 posto od iznosa preostalog dijela glavnice (odredba članka 10. Ugovora 3.).

33. Među strankama nije sporno da je tužitelj prijevremeno otplatio predmetne kredite kao ni da je na ime prijevremene otplate tuženiku 9. kolovoza 2019. platio jednokratnu naknadu u visini ugovorenoj predmetnim ugovorima, ukupno u iznosu od 85.558,08 EUR.

34. Sporno je među strankama jesu li ništetne odredbe predmetnih ugovora (članka 9. Ugovora 1. i 2. te članka 10. Ugovora 3.) kojima je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od tri, odnosno dva i pol posto od iznosa preostalog dijela glavnice za slučaj prijevremene otplate kredita, odnosno ima li tužitelj pravo na isplatu iznosa ranije isplaćenih tuženiku po toj osnovi.

35. Prije svega, valjalo je ispitati tužiteljeve prigovore nedopuštenosti tužbe te nedostatka aktivne, odnosno promašene pasivne legitimacije.

36. Tužba sadrži sve potrebne podatke sukladno odredbi č lanka 186. i 187., stavka 2. ZPP-a, a tužitelj ima izravni pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnih ugovora u smislu odredbe članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje ZOO-a) jer je on kao korisnik kredita ugovaratelj istih pa takvo utvrđenje izravno utječe na tužiteljeva prava, odnosno na restitucijski zahtjev na povrat primljenog na temelju ništetnih odredbi predmetnih ugovora za slučaj takvog utvrđenja. Slijedom navedenog je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku upravo protiv tuženika kao kreditora s kojim je predmetne ugovore zaključio i koji mu je po osnovi odredbi tih ugovora naplatio spornu naknadu, pri čemu nije od značaja okolnost da su predmetni ugovora o kreditu ispunjeni jer navedeno ni ne predstavlja pretpostavku za utvrđenje ništetnosti odredbi isith, odnosno povrat isplaćenog po osnovi odredbi tih ugovora.

37. Tužitelj je tijekom postupka tvrdio da su odredbe predmetnih ugovora tipske, unaprijed sastavljene te da tužitelju nije bilo omogućeno o istima pregovarati, dok je tuženik navodio suprotno.

38. Zastupnik po zakonu tužitelja PP u svom je iskazu u bitnom naveo kako se u pogledu predmetnih ugovora moglo pregovarati o iznosu kredita i ročnosti, ali nikada o naknadi za slučaj prijevremene otplate, tzv. izlaznoj naknadi. Naveo je da bi se po zaprimanju teksta ugovora koje je uvijek sastavljao tuženik usprotivio odredbi o izlaznoj naknadi jer bi ista bila previsoko određena, ali je takvo protivljenje bilo bezuspješno jer bi djelatnici tuženika naveli da se bez takve odredbe ugovor o kreditu ne može sklopiti. Naveo je da mu nije poznato zašto drugi ugovori o kreditu sklopljeni među strankama nisu sadržavali odredbe o izlaznoj naknadi, ali da zasigurno to nije rezultat pregovaranja s bankom o istom već da je jednostavno banka ponudila sklapanje ugovora takvog sadržaja. Također je istaknuo da banka nikada nije specificirala troškove koji bi se naknadom za slučaj prijevremene otplate imali namiriti.

39. Iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja koji je ovom sudu bio logičan i uvjerljiv proizlazi da na sadržaj spornih odredbi tužitelj nije mogao ni na koji način utjecati te da je o ugovaranju odredbi o izlaznoj naknadi i njihovoj visini odlučivao isključivo tuženik.

40. Svjedokinja EP, zaposlenica banke tuženika izjavila je da ni na koji način nije bila uključena u postupke pregovaranja, kao ni sklapanja ugovora o kreditu s klijentima, a da neugovaranje odredbe o izlaznoj naknadi može biti rezultat pregovaranja, ali i odluke uprave u određenom trenutku, dok je svjedok CP izjavio kako u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije ni bio zaposlenik banke tuženika.

41. Dakle, na temelju provedenog postupka, ovaj sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije posebno pregovaralo te da tužitelj ni u kom slučaju nije imao mogućnost utjecati na to hoće li mu ista biti naplaćena i u kojem iznosu već je, ukoliko je htio sklopiti predmetni ugovor, morao prihvatiti i od strane tuženika jednostrano i unaprijed formuliranu ugovornu odredbu.

42. Sukladno odredbi članka 1024. stavka 2. ZOO-a korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, te je dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.), odnosno u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.)

44. Iz sadržaja odredbi predmetnih ugovora za koje tužitelj traži utvrđenje ništetnosti može se zaključiti da se radi o naknadi koja je unaprijed određena, koju korisnik kredita ima platiti ako izvrši prijevremenu otplatu kredita i koja će se obračunati na preostali iznos glavnice kredita u visini od 3, odnosno 2.5 %.

45. Zastupnik po zakonu tužitelja izjavio je kako banka tuženika nikada nije specificirala troškove koji bi se naknadom za slučaj prijevremene otplate kredita imali namiriti, a niti takva specifikacija prileži spisu.

46. Naime, iz obračuna naknade broj 502108535248 (str. 15. spisa), broj 503108535262 (str. 41. spisa) i broj 5031008535257 (str. 69. spisa) za vidjeti da takav obračun nije specificiran, odnosno da sadržava samo jednu stavku „naknada za raniju otplatu“.

47. Pored navedenog, svjedokinja EP, zaposlenica tuženika, a ranije i članica uprave banke tuženika izjavila je kako je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita bila određena u postotku kao relativnom iznosu koji je vezan za glavnicu i ovisi o trenutku prijevremene otplate te da ne može govoriti o konkretnim matematičkim metodama kojima se ista obračunava. Navela je da u vrijeme prijevremene otplate predmetnih ugovora 2019. godine nije vidjela obračune naknade štete ili troškova zatvaranja kredita koje bi izradila banka tuženika. Svjedokinja je također izjavila da bi naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita išla automatizmom po onom postotku koji je bio određen ugovorom, odnosno da banka ne bi naknadno po zatvaranju kredita obračunavala takvu naknadu.

48. Svjedok IP izjavio je kako se u trenutku ugovaranja kredita može pretpostaviti visina naknade štete koja može banci nastati za slučaj prijevremene otplate kredita, ali je također izjavio da ne zna nijedan slučaj otkad je u banci da je ista naplatila manju izlaznu naknadu od one koja je ugovorena.

49. Iz sadržaja spornih odredbi, obračuna naknade te izjava zastupnika po zakonu tužitelja te svjedoka koje je izjave sud ocijenio vjerodostojnim i istinitim, za zaključiti je da je banka unaprijed odredila izlaznu naknadu te da za istu kako u vrijeme ugovaranja, tako i u vrijeme plaćanja iste, nije sastavljala specificirani obračun eventualne štete, odnosno troškova koji bi joj se radi prijevremene otplate kredita imali naknaditi te da se naknada za slučaj prijevremene otplate plaćala automatizmom, točno onako kako je ugovorena, bez čega kredit ne bi mogao biti zatvoren.

50. Sve i da se šteta koja bi nastala banci prijevremenom otplatom kredita mogla predvidjeti u trenutku ugovaranja kredita, sudu nije prezentiran obračun kao ni metodologija takvog obračuna, odnosno njegova korelacija s postotkom kao točno određenim dijelom neotplaćenog dijela glavnice u trenutku zatvaranja kredita.

51. Stoga je za zaključiti da se konkretno radi o naknadi, odnosno taksi koja je unaprijed ugovorena za slučaj prijevremene otplate kredita , odnosno unaprijed je određen način njezina obračuna u postotku preostale glavnice kredita, što zapravo predstavlja penalizaciju korisnika kredita za slučaj da kredit isplati prije ugovorenog roka, a radi čega je predmetno ugovaranje suprotno odredbi članka 1024. stavka 2 . ZOO-a (tako Visoki trgovački sud u odluci poslovni broj Pž-3430/2024-3 od 1. listopada 2024.).

52. Stoga su odredbe kojima je ugovoreno da tužitelj kao korisnik kredita plaća tuženiku kao davatelju kredita naknadu zbog prijevremene otplate kredita, kao i njeno ispunjenje, u konkretnom slučaju u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a kao i načelom jednake vrijednosti činidaba iz odredbe članka 7. ZOO-a, jer je naplatom naknade za prijevremenu otplatu tužitelju kao korisniku kredita otežano ispunjenje ugovora prije roka, a koje pravo mu po zakonu pripada.

53. Slijedom navedenog, prema shvaćanju ovog suda sporne odredbe predmetnih ugovora ništetne su na temelju odredbe članka 322. stavka 1. ZOO-a budući je istima povrijeđeno pravo tužitelja kao korisnika kredita sukladno odredbi članka 1024. stavka 2. ZOO-a, odnosno jer su povrijeđena načela iz odredbi 4. i 7. ZOO-a.

54. Iako je ovaj sud u postupku utvrdio da o spornim odredbama nije pojedinačno pregovarano, napominje se da bi iste bilo ništetne sve i da su slobodno ugovorene jer se odredbe koje su ništetne ne mogu ni ugovarati.

55. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju da se ima dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.

56. U konkretnom slučaju to znači da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos isplaćene naknade za prijevremenu otplatu tri predmetna kredita, i to u iznosu od 85.558,08 EUR, a koju visinu kao i dospijeće tuženik nije sporio, iako je istakao prigovor zastare.

57. Zastarni rok za restitucijski zahtjev prema kojem ugovorne strane moraju vratiti sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revd-1393/2025-2 od 24. rujna 2025.), pa je u tom smislu otklonjen tuženikov prigovor zastare jer zastarni rok u konkretnom slučaju nije ni počeo teći.

58. Pored navedenog, a na temelju odredbe članka 1115. ZOO -a u vezi s odredbama članka 322. i članka 323. istog Zakona, tuženik je, kao nepošteni stjecatelj, dužan platiti tužitelju i zatezne kamate koje na iznos od 85.558,08 EUR teku od 9. kolovoza 2019. do isplate i to po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose, različite od odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

59. Za dodati je kako je tuženik u pravu kada tvrdi da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio za slučaj prijevremene otplate istog.

60. Međutim, da bi tuženik imao pravo na naknadu štete prema zakonskoj odredbi članka 1024., stavka 3. ZOO-a, trebaju biti ispunjene opće pretpostavke za naknadu iste, odnosno da je tužitelj počinio protupravnu štetnu radnju prijevremenom otplatom kredita i da postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice.

61. Iako je tuženik u ovom postupku tvrdio da mu je šteta nastala i to detaljno elaborirao i predlagao dokaze na spomenutu okolnost, tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev za naknadu štete koja mu je eventualno nastala prijevremenom otplatom navedenih kredita pa sud o istom nije ni mogao odlučivati.

62. Slijedom svega navedenoga trebalo je odlučiti kao u dijelu pod točkama I.,

II., III. i IV. izreke ove presude.

63. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a. Naime, tužitelj je u ovom postupku uspio u cijelosti, slijedom čega ima pravo na naknadu svih troškova koji su bili potrebni za vođenje ovog postupka.

64. Stoga, imajući u vidu odredbe Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023.; dalje: Tarife), vrijednost predmeta spora i zahtjev tužitelja za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje postupka, priznati troškovi za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 645 boda (Tbr. 7.1. Tarife), za podnesak od 5. svibnja 2025. 645 boda (Tbr. 8.1. Tarife), za zastupanje na ročištu od 21. svibnja 2025. za 50 bodova (Tbr. 9.5.), za zastupanje na ročištima 16. srpnja 2025., 7. studenog 2025. i 3. veljače 2026. za svako po 645 boda (Tbr. 9.1. Tarife), za ročište za objavu presude 5. ožujka 2026. 50 bodova, dakle ukupno 2680 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2 EUR-a (Tbr. 54. Tarife) i uvećano za PDV u iznosu od 1.662,50 EUR-a (Tbr. 46. Tarife) sveukupno iznosi 8.312,50 EUR-a.

65. Pored navedenog, tužitelju je trebalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 663,61 EUR-a sukladno odredbi članka 4. točke 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine", broj 118/2018.) te trošak pristojbe na prvostupanjsku odluku u traženom iznosu od 663,61 EUR-a sukladno članku 4. točki 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine", broj 118/2018. i 51/2023.), dakle daljnjih 1.327,22 EUR-a.

66. Slijedom navedenog, sud je prihvatio zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.639,72 EUR-a, odnosno odlučio kao u dijelu pod točkom V. izreke ove presude.

U Splitu, 5. ožujka 2026.

Sutkinja

Maja Čelan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od prvog idućeg dana od dana njezine objave (članak 335. stavci 7. do 10. ZPP-a). Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud RH.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis