Poslovni broj 19 P.100/2025-13

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Srhoj, u pravnoj stvari tužiteljice IB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupana po punomoćniku Šime Petrić, odvjetnik iz Zadra, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. veljače 2026. u nazočnosti tužiteljice i zamjenika punomoćnika stranaka, 5. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 312282 od 12.09.2007. sklopljenog između korisnika kredita UB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika VOLKSBANK d.d., Varšavska 9, Zagreb, danas HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, a koje:

- u čl. 8.1. glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa kredita, a maksimalno tisuću kuna, a koji je iznos naknade uključen u iznos kredita. U naknadi za obradu kredita uključena je i naknada za komisione poslove koje Kreditor izvršava za APN. Plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, a najkasnije na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.''

- u čl. 8.3. glasi: ''Korisnik kredita je dužan platiti Banci sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke.''

- u dijelu čl. 9. glasi: ''Korisnik kredita dužan je platiti i ostale obračunate naknade prema aktima (odlukama) Kreditora koji uređuju upravljanje kreditima, naknadama i troškovima.''

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da isplati tužitelju IB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.092,12 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na iznose:

- 132,72 EUR od 20.09.2007. do isplate;

- 241,15 EUR od 15.02.2008. do isplate;

- 629,33 EUR od 15.02.2008. do isplate;

- 88,91 EUR od 04.12.2015. do isplate;

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da isplati tužitelju IB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 642,13 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 5. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je korisnik kredita UB (prednik tužitelja) 12.09.2007. sklopio s prednikom tuženika društvom VOLKSBANK d.d., Zagreb, Ugovor o kreditu broj: 312282, a kojim je prednik tuženika predniku tužiteljice odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 79.500,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužiteljica je jedina nasljednica iza pok. UB.

1.1. Odredbom čl. 8.1. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti korisnika kredita, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu korisnika kredita kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (TZV. ULAZNA NAKNADA). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s korisnikom kredita, a kojom je korisniku kredita nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženik je korisniku kredita odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 1.000,00 kn (132,72 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i korisniku kredita zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje korisnika kredita.

1.2. Odredbom čl. 8.3. i 9. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao korisnika kredita na plaćanje i ostalih naknada, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, zbog čega baš u tom postotku tereti korisnika kredita, u kojem periodu i konačnom iznosu, što sve navedenu obvezu korisnika kredita kao potrošača čini također u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sporne odredbe u potpunosti odgovaraju pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbama koje su unaprijed paušalno formulirane u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana e o kojima se nije pojedinačno pregovaralo s korisnikom kredita, a kojom su korisniku kredita nametnute obveze sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njima mogao pregovarati i utjecati na sadržaj istih, čime je prouzrokovana neravnoteža u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje korisnika kredita. Dakle, tuženik je tako korisniku kredita naplatio dana 15.02.2008.g. iznos od 241,15 Eur na ime troška obrade kredita (dodatno), dana 15.02.2008.g. iznos od 629,33 Eur na ime troška osiguranja kredita, te dana 04.12.2015.g. iznos od 88,92 Eur na ime troška osiguranja.

1.3 Slijedom svega navedenog, predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnim odredbe ugovora o kreditu između pravnih prednika stranaka od 12. rujna 2007. u člancima 8.1, 8.3. i čl. 9. ugovora o kreditu, naložiti tuženiku isplatiti iznos od 1.092,12 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, sve uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu tužitelja. Ističe prigovor zastare te osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. U odnosu na prigovor zastare, obzirom je tužba podnesena 06.02.2025. godine, smatra da je zastara nastupila, jer se primjenjuju pravila koja reguliraju institut stjecanja bez osnove te se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Nadalje tužba ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, radi čega smatra da se o tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti.

2.1. Tvrdi da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, te su ugovorne odredbe osporenog Ugovora o kreditu određene sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka, pa se stoga nije mogla utvrditi ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu, niti njegovih dijelova. Dakle tvrdnje tužitelja da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, su neosnovane i ničim potkrijepljene. Ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Sporna ugovorna odredba je jasna i razumljiva, stoga nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka.

3. U odnosu na vrijednost predmeta spora valja reći da je tužiteljica je u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora u visini 1.400,00 EUR. Međutim, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev za isplatu u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora pa je na pripremnom ročištu temeljem odredbe članka 40. stavka 3. Zakona o parničnom postupku (""Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) utvrđena vrijednost predmeta spora u visini od 1.092,12 EUR. Tako i Županijski sud u Karlovcu u presudi od 10. rujna 2025. poslovni broj Gž-482/2025-2.

4. U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to Ugovor o kreditu broj: 312282 OV-17805/2007 od 12. rujna 2007.(stranica 7-20 spisa), prometna kartica po kreditu broj 312282 na ime UB (stranica 22-36 spisa), rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj O-1142/2024 od 13. studenog 2024. iza pok. UB (stranica 37-39 spisa) te je saslušao tužiteljicu (stranica 86-87 spisa).

4.1. Sud nije proveo financijsko- knjigovstveno vještačenje obzirom je tuženik na pripremnom ročištu izjavio da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

5. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim ugovorne odredbe članka 8. stavak 1. i 3. o naknadi za obradu kredita (tzv. „ulazna naknada“, kao i odredbe članka čl. 9. Ugovora o kreditu (o ostalim administrativnim naknadama) od 12. rujna 2007. zaključenog između pok. UB kao korisnika kredita i Volksbank d.d., pravnog prednika tuženika, kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu), te sukladno tome zahtjev za isplatom stečenog bez osnove (onog što je plaćeno po osnovi ništetnih odredbi).

7. Na temelju ocjene provedenih dokaza te na temelju nespornih činjenica utvrđeno je u bitnom:

- da su pravni prednici stranaka Volksbank d.d. Zagreb kao kreditor i sada pok. UB kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu br. 312282 od 12. rujna 2007.g. kojim je prednik tuženika odobrio predniku tužitelju kredit u iznosu od 79.500,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize HNB-a na dan korištenja kredita na rok od 153 mjeseca, a tužiteljica je sudužnik u tom kreditnom odnosu,

- da je u čl. 8. st.1. tog ugovora predviđeno da se korisnik kredita obvezuje temeljem tog ugovora platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% (jedanposto) od iznosa kredita, a maksimalno tisuću kuna, a koji je iznos naknade uključen u iznos kredita,

- da je u čl. 8. st. 3. Ugovora o kreditu predviđena obveza korisnika kredita platiti naknadu i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke,

- da je u čl. 9. Ugovora o kreditu predviđena obveza korisnika kredita platiti i ostale obračunate naknade prema aktima (odlukama) kreditora koji uređuju upravljanje kreditima, naknadama i troškovima,

- da je tužiteljica proglašena isključivom nasljednicom iza pok. UB,

- da nije sporan status prednika tužiteljice kao potrošača,

- da ugovor o kreditu nije sklopljen u okviru trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti prednika tužiteljice,

- visina tužbenog zahtjeva,

- da je prednik tužiteljice platio naknade koje su predmet ovog postupka.

7.1. Sporno je pitanje da li su odredbe predmetnog ugovora sadržane u čl. 8. i 9. istog, a koje se odnose na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulaznu naknadu i ostale naknade, nepoštene, a time i ništetne, kao i da li je osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja.

8. Tužiteljica je saslušana kao parnična stranka iskazala da su njezin suprug i ona 2007. sklopili ugovor o kreditu s tuženikom pri čemu je suprug bio korisnik kredita, a ona sudužnik. Po njenom sjećanju suprug je pročitao predmetni ugovor o kreditu, a razumio je osnovne odredbe koje su se ticale iznosa kredita i roka vraćanja. U banci im nisu dali nikakva dodatna pojašnjenja. Rečeno im je da je to najpovoljniji kredit, oni su vjerovali banci i tako su i uzeli taj ugovor o kreditu. Rečeno im je da moraju platiti određenu naknadu prilikom uzimanja kredita, inače nema sklapanja ugovora o kreditu, pa su oni to tako i napravili. Kada je se pita je li bilo mogućnosti pregovaranja po pojedinim odredbama ugovora, navodi da se ne sjeća i da je njen suprug bio više u tome. Oni su pročitali ugovor o kreditu ali ga nisu baš razumjeli. Nije im pojašnjena ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita. Kada je se pita je li ta naknada plaćena odgovara da su je platili. Na upit pun. tuženika je li prilikom solmenizacije ugovora o kreditu javni bilježnik išta pojasnio oko ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, tužiteljica odgovara da je prošlo puno vremena da se ne sjeća točno, ali da pretpostavlja da nije.

9. Sud je iskaz tužiteljice u cijelosti prihvatio kao istinit jer je logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu te je na temelju njenog iskaza utvrđeno da je sadržaj Ugovora o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, pa tako i sporna odredba Ugovora o kreditu. O toj se odredbi nije pregovaralo, a tužiteljici koja je u predmetnom ugovoru o kreditu bila sudužnik ni njezinom pok. suprugu kao korisniku kredita nije pojašnjeno koji se troškovi imaju podmiriti iz naknade za obradu kredita. Ovo potonje nije navedeno ni u Ugovoru. Također iz Ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da je kredit odobren za kupnju stana u Programu poticane stanogradnje u Dubrovniku u k. o. [katastarska općina], dakle da se radi o potrošačkom ugovoru, koju činjenicu tuženik nije ni osporavao.

10. U vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. - u daljnjem tekstu ZZP/03) koji u članku 81. stavak 1. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u stavku 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

10.1.Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

10.2. Prema odredbi članka 85. ZZP/03 ako na temelju zakona i sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

10.3. Prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, stavak 2. ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

10.4. Odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Iz toga je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva ni ostale naknade, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbe koja su suprotne čl. 1021 ZOO.

11. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

12. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe o naknadi za obradu kredita, kao i odredbe o drugim administrativnim naknadama bile vidno istaknute i lako uočljive, a iste su po svom (gramatičkom) sadržaju i jasne. Međutim, tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je prednik tužiteljice a ni tužiteljica, kao potrošači, u cijelosti jasno i transparentno bili informirani o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Tužiteljica, koja je sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o krediti kao sudužnik, je iskazala da se o odredbi o plaćanju jednokratne naknade nije pojedinačno pregovaralo i da je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obveza, obzirom iz njezinog iskaza proizlazi da im je rečeno da moraju platiti naknadu prilikom uzimanja kredita, inače nema sklapanja ugovora o kreditu, pa su oni to tako i napravili. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 8. stavka 1. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu i to u visini od 1,00 % od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac (odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca), zbog čega tužitelj, potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, niti je mogao tražiti da mu se odobri traženi kredit bez plaćanja bilo kakve naknade, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,00%) koju je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 8. i čl. 9. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada i druge administrativne naknade odnose, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Nije ničim dokazao da je konkretna naknada utrošena u te svrhe niti to proizlazi iz samog Ugovora o kreditu. Prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/04, na tuženiku je bio teret dokaza da se o spornoj odredbi pregovaralo, no tuženik na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.

12.1. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud. Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kredita, očito je da je ta odredba u tom smislu nerazumljiva te je kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

12.2. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, a niti se pregovaralo o smanjenju te naknade, već je i ograničenje te naknade posljedica jednostrane odluke tuženika, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i njen iznos formuliran u postotku od odobrenog iznosa kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Tuženik, koji je nesporno sastavio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Osim navedenog sud smatra da je neravntotežu u pravima i obvezama stranaka uzrokovala i činjenica da je tuženik tužitelju nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kredita, obračunavao kamate i naknade na cijelokupni odobreni iznos, iako mu je faktički isplatio drugi iznos.

12.3. Kako su prednik tužiteljice i tužiteljica prije sklapanja ugovora o kreditu imali samo paušalnu informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ''ulazne naknade'' i drugih naknada, nisu informirani o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), i bili su ograničeni uvjetima iz ponude banke, zaključak je suda da tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja navedenih naknada, kao i da nije postupao u dobroj vjeri prilikom zaključivanja ugovora, a što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu prednika tužiteljice, kao potrošača.

12.4. Iz svega navedenog proizlazi da su prednik tužiteljice i tužiteljica bili informirani o obvezi plaćanja te naknade, ali nisu bili informirani o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i o kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužitelja kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja

12.5. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice, potrošača.

13. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi, navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

14. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan, uzimajući u obzir pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, tako da po stajalištu ovog suda nije nastupila zastara za potraživanje tužiteljice u smislu odredbe članka 216. i članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO).

15. Slijedom navedenog ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na ništetnost odredbe čl. 8. i čl. 9. Ugovora o kreditu (točka I. izreke) .

16. Kako je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. st. 2 ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je plaćeno na temelju ništetnog dijela odredbi, pa je tako tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO.

17. Kako visina jednokratne naknade ni datumi plaćanja nisu sporni, to je odlučeno kao u točki II. izreke presude. S tim da se odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

18. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155 ZPP-a.

18.1. Tako su tužiteljici priznati troškovi zastupanja po punomoćniku-odvjetniku primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23.) prema vrijednosti predmeta spora (1.092,12 EUR) i to za sastav tužbe (75, Tbr. 7/1), zastupanje na ročištima od 3. prosinca 2025. i 11. veljače 2026. (svako po 75 b, Tbr.9/1), što imajući na umu vrijednost jednog boda i PDV (25 %) čini iznos 562,50 EUR. Tome valja dodati trošak sudske pristojbe na tužbu (26,54 EUR) kojeg je tužiteljica kako proizalazi iz podataka u spisu podmirila i presudu (53,09 EUR), tako da ukupni trošak koji pripada tužitelju iznosi 642,13 EUR pa je odlučeno kao u točki III. izreke.

18.2. Sud nije tužitelju priznao trošak pristupa na ročište za objavu odluke u iznosu od 100,00 EUR budući da na ročište nije pristupio punomoćnik tužiteljice, kao ni trošak sastava podneska od 7. ožujka 2025. jer isti nije bio potreban za vođenje postupka, sud nije pozvao tužitelja na očitovanje (podnesak mimo odredbi čl. 299a ZPP-a), a sve izneseno u tom podnesku moglo se iznijeti i raspraviti na pripremnom ročištu, za kojeg je zatražen i odobren trošak.

18.3. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate emeljem odredbe čl. 151. st.3. ZPP-a.

U Dubrovniku 5. ožujka 2026.

Sutkinja

Ana Srhoj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika