Republika Hrvatska
Općinski sud u Makarskoj
Makarska, Kralja Petra Krešimira IV br. 2
P-59/2025-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Makarskoj, po sucu Angeli Koštro kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EU, ĐU [adresa] , (OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupanog po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, (OIB: 14036333877), zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 26. siječnja 2026. godine, u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Bojana Filipovića, odvjetnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 05. ožujka 2026. godine
p r e s u d i o j e
I\ Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:
„1.Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu br. 246-50- 000173 od dana 27.05.2003.g. koji su sklopili tužitelj EU, ĐU br 9, Veliko Brdo, Makarska, OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 kao kreditor, a koja glasi: “ Naknada 1,50 % ( jedan zarez pedeset posto ) od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita “, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.
2. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 isplatiti tužitelju tužitelj EU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 212,30 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.05.2003. godine pa do isplate koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke. „
II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.600,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 05. ožujka 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dana 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dana 01. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.
O b r a z l o ž e n j e
Tužitelj EU je podnio tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d., radi utvrđenja i isplate, dana 20. siječnja 2025. godine u kojoj navodi da je tužitelj s tuženikom sklopio dana 27. svibnja 2003. godine Ugovor o kreditu broj 246-50-000173 na iznos od 14.160,00 eura, a u svrhu kupnje novog motornog vozila. Navodi da je ugovorom o kreditu tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od kunske protuvrijednosti 14.160,00 eura obračunato prema srednjem tečaju kreditora važećeg na dan korištenja kredita. Tužitelj ističe da se obvezao navedeni iznos kredita uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen spomenutim ugovorom, te navodi da su ugovorne strane čl. 3. ugovorile naknadu na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,5 % od iznosa kredita. Navodi da je predmetni kredit sklopio kao potrošač, te da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56 Zakona o zaštiti potrošača, a koji da je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe, tužitelj ističe da je odredbom čl. 295. ZOO-a propisano da opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe stavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani , bilo da su sadržani u tipskom ugovoru, bilo da se ugovor na njih poziva, a obvezuju ugovorne strane. Tužitelj navodi da je u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu na snazi bio ZZP/07 koji odredbom čl. 96. st.1. propisuje da se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača, a st. 2. je propisano da se o pojedinoj ugovornoj odredni nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 102. ZZP-a propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Tužitelj ističe da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane prednika tuženika, koji korisnik može potpisati ili ne odnosno po principu „uzmi ili ostavi“. Navedeni ugovor sadrži odredbu prema kojoj korisnik kredita se obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,5 % od iznosa kredita, ali u navedenom ugovoru da nije navedeno od čega se sastoji spomenuta naknada niti zašto je određena baš u određenom iznosu. Tužitelj ističe da potrošač kao fizička osoba nije sklopila navedeni ugovor o kreditu u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da isti nema dovoljno znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i razumljiva za razliku od prednika tuženika koji je sklapanja navedenog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Nadalje, tužitelj navodi kako je premetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da navedeni ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te da stranke o spornim odredbama nisu pojedinačno pregovarale, a tome da ide u prilog i okolnost što je tuženik sebi na dispoziciju ostavio slobodu određivanja visine naknade bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Navodi da u odnosu na potraživanje tužitelja nije nastupila zastara jer da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što se u primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 2. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odlike kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
U odgovoru na tužbu tuženik osporava navode tužbe, osporava činjenične navode tužbe, te osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Ujedno ističe i prigovor zastare. Navodi da je predmetni kredit otplaćen u srpnju 2010. godine. Navodi da je u čl. 3 ugovora o kreditu jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita odbijaju jednokratno troškovi u iznosu od 1,5 % od ukupnog iznosa kredita, pa da je stoga činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Ističe da bi se pitanje određenosti moglo postavili ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pri tome nije naveden paušalan iznos koji se plaća na ime te naknade pa da stoga onog trenutka kada je iznos naknade kvantificiran da argument neodređenosti otpada. Navodi da je čl. 1022. st. 2. ZOO-a propisano da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznos, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, a troškovi obrade kredita da su uvjeti davanja kredita, a da se predmetna naknada izrijekom navodi u čl. 3 Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. Nadalje, ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS), a efektivna kamatna stopa je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita uključujući naknade, osiguranja, depozit i ostale povezane troškove kredita. Tuženik ističe da je sukladno čl. 173 Zakona o bankama propisano da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita, a tu obvezu da je tuženik ispunio. Nadalje, tuženik ističe da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Nadalje, ističe da prema stavu Suda Europske unije ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. Ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja da je ona valjana i proizvodi sve pravne učinke. Suprotan stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima da bi odveo do nesagledivih ekonomskih posljedica. Navodi da je tuženik jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Jer ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja koji se mogu samostalno ugovoriti, a kako da je i učinjeno u čl. 5 predmetnog ugovora o kreditu. Ističe da je najbolja praksa kreditnih institucija da operativne troškove (troškove osoblja, regulatorne troškove, materijalne troškove, poštarine i slično , podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Ističe da je naknada za obradu troškova kredita standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Nadalje, ističe da tužitelj nije iznio niti jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u isplatni nalog po ugovoru o kreditu broj 246-50-000173 (list 7), otplatni plan (list 8-10), specifikaciju uplata (list 11- 13), pregled prometa za klijenta (list 14-26), ugovor o kreditu broj 246-50-000173 (list 27-30), otplatni plan (list 31-33), pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (list 100), te izveo dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke (list 136-137). Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako cjelokupnog tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan
Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zaključio Ugovor o kreditu sa Adidko bank d.d. 2003. godine i to za iznos od 14.000,00 eura otprilike. Utvrđeno je da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju osobnog automobila i to o tipskom ugovoru po principu „uzmi lili ostavi“. Utvrđeno je da je tužitelju tada bilo neophodno imati automobil pa da je pristao na sve uvjete navedenog kredita. Službenik banke da mu je prije potpisivanja ugovor o kreditu ukazao na ugovornu odredbu koja se odnosi na ulaznu naknadu za obradu kredita te da mu je rečeno da ona iznosi 1,5 % od odobrenog iznosa kredita. Navedeni iznos od 1,5% da se odbio od ukupnog iznosa kredita. Tužitelju da nije poznato na što se konkretno odnosi ulazna naknada i kakvi se troškovi njome podmiruju. Tužitelj da se sjeća da je njemu bilo ukazano samo na postotak te naknade, ali da mu nije rečen stvaran iznos koji će mu se odbiti od kredita. Iz iskaza je utvrđeno da tužitelj nije mogao utjecati odnosno pregovarati vezano za odredbe navedenog ugovora o kreditu jer se radilo o tipskom ugovora kredita po principu „uzmi ili ostavi“.
Iskazu saslušanog tužitelja ovaj sud je poklonio vjeru obzirom smatra da je isti iskazivao životno, logično, te u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu. Među parničnim strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu dana 27. svibnja 2003. godine broj 246- 50-000173 na iznos od 14.160,00 eura, a koji kredit je odobren za kupnju novog motornog vozila.
Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita tzv. „ulazna naknada“ u visini od 1,5 % od iznosa kredita, kao i činjenica da je prilikom isplate kredita tuženik naplatio tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 1599,58 kn (212,30 eura) koji iznos je razvidan iz priloženog isplatnog naloga po ugovoru o kreditu (list 7.) te specifikacije isplate kredita (list 11.).
Naprotiv, sporno je pitanje je li odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, a sporan je i tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81 st. 1 i st. 2, Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 i 70/07- dalje ZZP)propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87 st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi čl. 84 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive s time da i odredbom čl. 4 Direktive st. 2. 93/13 EEZ od 05.travnja 1993 godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene
Naime, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze odnosno kako bi mogao sagledati koliki će iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv . tipskim unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi čl. 295 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22-udaljnjem tekstu ZOO) i predmetni Ugovori o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“ jer se u takvim ugovorima ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.
Sud je analizirajući odredbu čl. 3 predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,5 % od iznosa kredita, stava da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni odnosno „glavni predmet ugovora“ što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.
Obzirom da pri ocjeni o tome je li neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora. Naime, Sud Europske unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020 godine utvrdio da je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena2 u smislu odredbe čl. 4. st. 2 Direktive 93/13 EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se stoga naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog i bez kojih to ne bi bio taj ugovor za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera koji ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe svakako se ubraja i odredba o naknadi za obradu kredita i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu iako ulaze u ukupne troškove kredita za potrošače.
Isto tako u presudi broj C-259/19 od 16. srpnja 2020 godine Sud EU je utvrdio da je čl. 3 stavak 2 1 Direktive 93/123 EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima .
Nadalje, u presudi broj C-84/19, C-229/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020 godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbama čl. 4. st. 2 Direktive EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kada je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud. Stoga analizirajući provedene dokaze ovaj sud je utvrdio da je odredba čl. 5.4. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,5 % od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno čl. 87 st. 1 ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući u vidu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njen sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Naime, za pitanje je li ugovorna odredba pa tako i odredba o tzv . ulaznoj naknadi suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade već prvenstveno činjenica da je ta ulazna naknada o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi lili ostavi“, a ujedno je ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.
Naprotiv, ne samo da je ugovorenom tzv. ulaznom naknadom nisu pokriveni , plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita obzirom da svi troškovi odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala i slično, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, te tužitelju nije jasno niti nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi tzv. ulazna naknada i što se tom naknadom zaista plaća. Naime, ukoliko bi se iz tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se ujedno pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o kreditima, kao i sama obrada kredita, a što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta.
Nadalje, činjenica da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužitelju kao potrošaču bila jasna i razumljiva jer je javni bilježnik, koji prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužitelju „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, odnosno nije mogao prikazati strukturu troškova koji se plaćaju tim naknadama, jer to nije učinio niti tuženik. Ujedno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade s time da su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ( Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetu ugovornu odredbu o naknadi za kredit o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja.
Nadalje, bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 03/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje i iskustvo pojedinog potrošača, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kao kreditora, koji se primjenjuju na kredite koji se sklapaju, pa stoga svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi Europskog suda za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači, koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, obzirom da su plaćanja učinjena temeljem nepoštenih ugovorenih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem,
U odnosu na prigovor zastare potraživanja koji je tuženik isticao tijekom postupka ovaj sud je utvrdio da je isti neosnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog dojela Vrhovnog suda RH od 30 siječnja 3020 godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovara, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, a sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, ovaj sud je utvrdio da je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Osim toga treba naglasiti sa tužitelj u svakom slučaju ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi s time da se sukladno odredbi čl. 328 ZOO- a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
Imajući u vidu da je tuženik na prethodno opisani način povrijedio interes i prava tužitelja jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita tzv. ulazna naknada i to u visini od 1,5 % od iznosa kredita o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je stoga ta odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj zbog čega sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.
Visinu utuženog potraživanja ovaj sud je utvrdio uvidom u priloženu dokumentaciju, a u koju je ovaj sud imao uvid i koju u cijelosti smatra mjerodavnom i vjerodostojnom, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci pod točkom I. Obzirom da tuženik nije sporio visinu i dan dospijeća utuženog potraživanja , a imajući u vidu sve prethodno navedeno ovaj sud je prihvatio te tužitelju dosudio na ime plaćene ulazne naknade za obradu kredita iznos od 212,30 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31svibnja 2003. godine do isplate.
U odnosu na prigovor tuženika o visini predmeta spora treba navesti da se tuženik neosnovano poziva na to da se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, a i ne deklaratornog zahtjeva budući da takav stav nije u skladu s odredbama čl. 35 dočl.40 ZPP -a koje reguliraju utvrđivanje vrijednosti predmeta spora. Pored toga, upravo je deklaratorni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe bio potreban za odlučivanje o kondemnatornom zahtjevu, a obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o ugovornoj odredbi čija ništetnost nije već prethodno utvrđena u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača. Osim toga, upravu se o deklaratornom tužbenom zahtjevu pretežno raspravljalo u ovom postupku jer je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao pravnu osnovanost tog zahtjeva, a posljedično tome i kondemnatornog, te su se u svezi toga provodili dokazi zbog čega je pretežiti dio troškova nastao upravo vezano za deklaratorni tužbeni zahtjev. Stoga bi priznavanjem troškova postupka samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, a ne i prema vrijednosti deklaratornog zahtjeva, kako to smatra tuženik, prema mišljenju ovog suda bilo povrijeđeno pravo tužitelja na pristup sudu zajamčeno čl. 6 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda zbog čega je ovaj sud i prihvatio vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi.
Slijedom navedenog, a temeljem odredbe čl. 325 st. 1. ZPP-a u svezi d odredbom čl. 81 st. 1 i st. 2 ZZP-a, čl. 84 ZZP-a , odredbom čl. 87 st. 1 ZZP-a odredbom čl. 2, 4 st.2 i čl. 5 Direktive Vijeća 93/13EEZ, odredbom čl. 295 ZOO-a, čl. 323 st. 1. ZOO-a i čl. 1115 ZOO-a ovaj sud ej usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnom odredba čl. 3 predmetnog ugovora o kreditu od 31. svibnja 2003. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom je ugovorena obveza plaćanja tzv. ulazne naknade u visini od 1,5 % od iznosa kredita. Tužitelju je dosuđen parnični trošak sukladno čl. 154, st. 1. ZPP-a imajući u pri tome u vidu vrijednost predmeta spora i važeću odvjetničku tarifu i to trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 7. toč.1., za sastav podnesaka od dana 25. travnja 2025. i dana 21. svibnja 2025. svaka radnja po 200,00 eura prema Tbr. 8. toč.1., te za zastupanje na ročištima dana 03. lipnja 2025. , dana 21. listopada 2025. i dana 26. siječnja 2026. svaka radnja po 200,00 eura prema Tbr. 9. toč.1., koji iznosi uvećani za 25 % PDV-a čine trošak od 1.500,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 100,00 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama što čini ukupan trošak tužitelja u iznosu od 1.600,00 eura.
Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05)53/96., 29/99., 173/03. i 88/05) počevši od dana dospijeća tj. svakog pojedinog iznosa do isplate sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05).
Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO- a u svezi s čl. 30. Ovršnog zakona (narodne novine broj 112/12, 25/13 i 93/14). Tuženiku nije dosuđen zatraženi parnični trošak obzirom je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, a sve sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.
Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
Makarska, 05. ožujka 2026. godine
Sudac
Angela Koštro
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude (članak 348 ZPP-a).
Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (članak 335 ZPP-a).
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
3. u spis
