Poslovni broj: 6 Gž Ovr-226/2023-2

1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, po sucu Igoru Delinu, u pravnoj stvari predlagatelja osiguranja F. Š. iz R., …, OIB: …, koga zastupa punomoćnik S. I., odvjetnik u R., …, protiv protivnica osiguranja: 1) A. B. iz V., …, OIB: … i 2) A. K. iz R., …, OIB: …, koje zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Z. odvjetničkom uredu S. B., J. D. T. i V. S.-R. u R., …, radi osiguranja privremenom mjerom, odlučujući o žalbi predlagatelja osiguranja protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-414/2023-4 od 21. lipnja 2023., 3. studenog 2023.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba predlagatelja osiguranja F. Š. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-414/2023-4 od 21. lipnja 2023.

Obrazloženje

1.              Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"Odbija se prijedlog predlagatelja osiguranja za izdavanje privremene mjere kao neosnovan."

2.              Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavio predlagatelj osiguranja, pobijajući ga iz svih zakonom predviđenih žalbenih razloga, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači, na način da se usvoji prijedlog za određivanje privremene mjere, ili, podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer pobijano rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka rješenja je nerazumljiva, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Prvostupanjski sud ne analizira dokaze koje je priložio uz prijedlog za određivanje privremene mjere, a iz kojih dokaza proizlazi vjerojatnost njegove tražbine, već bez analize predloženih dokaza i dokumentacije zauzima stav da je sama činjenica nepostojanja ugovora, odnosno predugovora o kupoprodaji u pisanom obliku dovoljna za donošenje odluke da predlagatelj nije učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine. Za donošenje privremene mjere nije odlučna osnovanost tužbenog zahtjeva o kojoj će sud u parničnom postupku odlučivati u daljnjem tijeku postupka, već samo vjerojatnost postojanja tražbine koja u konkretnom slučaju postoji te se ogleda u činjenici da je isti s prednikom protivnica osiguranja I. K. dogovorio kupoprodaju poslovnog prostora oznake E-1, u kojim pregovorima su sudjelovali i drugi članovi obitelji K. – sin A. K., unuk A. K. i zet D. B., koji o istome mogu posvjedočiti pred sudom, a kao potvrdu takvom dogovoru za zaključenje pravnog posla kupoprodaje potpisali su i ugovor o pravu prvokupa. Osim toga, predlagatelj osiguranja je još za života prednika protivnica osiguranja deponirao novac kod odvjetnika u iznosu dogovorene kupovnine za poslovni prostor oznake E-1, te je još samo preostalo sklopiti kupoprodajni ugovor, zbog čega je podnio tužbu kojom zahtijeva da se tuženicama naloži da s tužiteljem sklope ugovor o kupoprodaji nekretnine, koji postupak se vodi kod Općinskog suda u Rijeci pod posl.br. P-519/2023. Nadalje, navodi kako je priložio presliku ugovora o pravu prvokupa i zapisnik o deponiranju novca, te predložio saslušanje svjedoka A. K., D. B. i A. K., koji su supotpisali ugovor o pravo prvokupa od 23. studenog 2022. Navedeni svjedoci potvrđuju da je dogovorena kupoprodaja predmetne nekretnine, na način da je točno označen predmet kupoprodaje i kupoprodajni iznos. Smatra kako je priloženom dokumentacijom i predlaganjem svjedoka dokazao vjerojatnost postojanja svoje tražbine. Odredbom čl. 247. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a to su u slučaju ugovora o kupoprodaji stvar i cijena, međutim, navedene dokaze predlagatelja osiguranja prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o postojanju vjerojatnosti tražbine ne navodi, ne obrazlaže niti cijeni, a zbog čega pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama pa se iz navedenog razloga ne može ispitati. Ostale zakonske uvjete koji se prilikom određivanja privremene mjere moraju ispuniti, a koji su navedeni u čl. 346. st. 1. t. 1. i 2. Ovršnog zakona, prvostupanjski sud u pobijanom rješenju ne navodi, iako je predlagatelj osiguranja u prijedlogu obrazložio postojanje opasnosti nastanka štete, te naglašava da je predložena mjera potrebna zbog opasnosti da bi bez takve mjere protivnice osiguranja spriječile ili znatno otežale ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenile postojeće stanje stvari. Poslovni prostor oznake E-1 izgrađen je isključivo za potrebe poslovnog prostora oznake E-2, a poslovni prostor oznake E-1 realno ne koristi niti jednom vlasniku ostalih etaža zgrade sagrađene na k.č.br. 1075/7/1 jer se radi o stambenim prostorima, dok jedino suvlasnički dijelovi oznaka E-1 i E-2 predstavljaju poslovne prostore s ugostiteljskom namjenom. Osim toga, R. K., koja je poslovni prostor oznake E-1 naslijedila temeljem zakona i ustupa svoje troje djece, nakon proteka 7 mjeseci od stjecanja vlasništva, vraća u suvlasništvo istu nekretninu svojim kćerima, ali ne i sinu koji je izravno sudjelovao u pregovorima za kupnju poslovnog prostora oznake E-1, koji je znao da je njegov otac s predlagateljem osiguranja dogovorio pravo prvokupa i kupoprodaju navedenog poslovnog prostora i koji je predlagatelju osiguranja prodao poslovni prostor E-2 koji je za života oca stekao u samovlasništvo, budući je uvjet kupoprodaje bio da se kupe zajedno oba poslovna prostora. Smatra da je iz opisanog raspolaganja vidljiva namjera daljnjih otuđenja, a i sam predlagatelj osiguranja svjedočio je dolasku nekoliko zainteresiranih kupaca za predmetni prostor oznake E-1.

3.              Žalba nije osnovana.

4.              Suprotno žalbenim navodima, pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, valjano je obrazloženo, a razlozi o odlučnim činjenicama su jasni i neproturječni, pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. , 89/14., 70/19. i 80/22. – u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. 131/20. i 114/22. - u daljnjem tekstu: OZ).

5.              Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba (ovršnog) postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP i čl. 381. ZPP u vezi čl. 21. st. 1. OZ.

6.              Iz spisa predmeta slijedi da je predlagatelj osiguranja 3. travnja 2023. podnio  prijedlog za određivanje privremene mjere zabranom otuđenja i opterećenja nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Rijeci, u zk.ul.br. … k.o. D., označene kao 1. Suvlasnički dio: 8/100 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1) POSLOVNI PROSTOR P2 UGOSTITELJSKE NAMJENE u prizemlju, koji se sastoji od predprostora, prostora za preradu mesa, prostorije i sanitarija, površine 56,87 m2, kojem kao sporedni dio pripada skladište površine 3,71 m2, ukupne površine poslovnog prostora sa pripatkom 60,58 m2, koji se poslovni prostor nalazi na kč.br. 1075/7/1 I. Ž. ukupne površine 873 m2. U prijedlogu navodi kako je s ocem protivnica osiguranja, sada pok. I. K. dogovorio kupoprodaju nekretnine upisane u zk.ul. … k.o. D., u naravi poslovni prostor E-1 u zgradi sagrađenoj na k.č.br. 1075/7/1, a što je bio uvjet za prodaju prostora označenog kao E-2, s obzirom da isti isključivo služi potrebama prostora oznake E-2. Međutim, zbog postojanja dospjelih dugovanja članova obitelji K., predlagatelj osiguranja i pok. I. K. su dogovorili da će, nakon što svi dugovi budu podmireni, pristupiti sklapanju kupoprodajnog ugovora za poslovni prostor oznake E-1, a dogovorili su i pravo prvokupa u korist predlagatelja osiguranja. Predlagatelj je u studenom 2021. kod odvjetnika deponirao iznos dogovorene kupoprodajne cijene za poslovni prostor oznake E-1, ali, zbog smrti I. K. kupoprodaja i prijenos vlasništva nisu realizirani, a njegova nasljednica, supruga R. K., u prosincu 2022. postaje vlasnica poslovnog prostora, nakon čega predmetni prostor daruje svojim kćerima, protivnicama osiguranja A. B. i A. K.. Predlagatelj osiguranja je najprije R. K., a nakon toga i A. B. i A. K., poslao dopise s pozivom na sklapanje kupoprodajnog ugovora za poslovni prostor oznake E-1, međutim, iste se na njegove dopise nisu očitovale. U prijedlogu navodi kako iz navedenog proizlazi prva pretpostavka za određivanje privremene mjere, a to je vjerojatnost postojanja nenovčane tražbine, u smislu odredbe čl. 346. OZ, dok se druga pretpostavka u vidu vjerojatnosti da je mjera potrebna zbog opasnosti da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ogleda u tome da je poslovni prostor oznake E-1 upravo izgrađen isključivo za potrebe poslovnog prostora oznake E-2. Osim toga, R. K., koja je predmetni prostor naslijedila, nakon 7 mjeseci od stjecanja vlasništva istog vraća u suvlasništvo svojim kćerima, ali ne i sinu koji je izravno sudjelovao u pregovorima za kupnju tog prostora i koji je znao da je njegov otac s predlagateljem osiguranja dogovorio pravo prvokupa i kupoprodaju navedenog poslovnog prostora i koji je predlagatelju osiguranja i prodao poslovni prostor E-2 kojeg je za života oca stekao u samovlasništvo. Iz opisanog raspolaganja vidljiva je namjera daljnjih otuđenja, a i sam predlagatelj osiguranja svjedočio je dolasku nekoliko zainteresiranih kupaca za predmetni prostor oznake E-1. Osim toga, navodi da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba čl. 346. st. 2. OZ kojom je propisano da se pri određivanju privremenih mjera radi osiguranja nenovčanih tražbina ima primijeniti i čl. 344. st. 2. istog Zakona, prema kojoj predlagatelj osiguranja ne mora dokazivati opasnost ako učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu.

7.              Pobijanim rješenjem odbijen je prijedlog radi određivanja privremene mjere, a u obrazloženju istog sud prvog stupnja navodi kako su suvlasnice predmetne nekretnine, koja je bila predmetom navodne prodaje između predlagatelja osiguranja i pok. K. I., sada njegove kćeri, protivnice osiguranja A. B. i A. K., svaka za 1/2 dijela, te da između predlagatelja osiguranja i pok. I. K. nije postojao pismeno sklopljeni predugovor o kupoprodaji nekretnine, pozivajući se na odredbu čl. 268 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. – u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da propisi o obliku glavnog ugovora važe i za predugovor ako je propisani oblik pretpostavka valjanosti ugovora, a prema odredbi čl. 377. ZOO kao pretpostavka valjanosti ugovora o kupoprodaji nekretnine propisan je pismeni oblik, što znači da bi navedeni dogovor o kupnji nekretnine trebao imati formu pisanog predugovora o kupoprodaji nekretnine i ne može biti sklopljen samo usmeno, te je posljedica nedostatka pismene forme ništetnost takvog ugovora. Osnaženje ugovora kojem nedostaje pisani oblik smatra se valjanim ako su ugovorne strane ispunile u cijelosti ili pretežitom dijelu obveze koje iz njega nastaju, a što u konkretnom slučaju iz navedenog ugovora o pravu prvokupa ne proizlazi, jer da bi došlo do isplate dogovorene kupoprodajne cijene, a time i uknjižbe prava vlasništva u korist kupca, moraju biti ispunjena kumulativno 3 uvjeta, koji se u konkretnom slučaju nisu ostvarili, a i sam ugovor o pravu prvokupa od 23. studenog 2022. sklopljen je između A. K., kao prodavatelja i F. Š., kao kupca, koji prodavatelj nije bio vlasnik predmetne nekretnine u tom trenutku, niti kasnije, budući da je svoj nasljedni dio na predmetnoj nekretnini ustupio majci, koja je kasnije nekretninu darovala kćerima. Stoga sud prvog stupnja zaključuje kako predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim postojanje svoje nenovčane tražbine.

8.              S takvim zaključkom prvostupanjskog suda slaže se i ovaj drugostupanjski sud.

9.              Prvenstveno treba reći da se privremena mjera uvijek određuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, uz uvažavanje da po svojoj prirodi predstavlja sredstvo samo privremenog osiguranja vjerojatne tražbine predlagatelja osiguranja, sredstvo koje se može odrediti samo ako postoji vjerojatnost postojanja tražbine i vjerojatnost da je predložena mjera potrebna kako bi se protivnika osiguranja spriječilo da osujeti ili oteža kasnije ostvarenje upravo te tražbine, ako i kada ona bude utvrđena izvjesnom, ili (odnosno) kako bi se spriječilo da za predlagatelja osiguranja nastane nenadoknadiva šteta.

9.1.              Odredbom članka 341. st. 2. OZ određeno je da u prijedlogu za određivanje privremene mjere predlagatelj osiguranja mora istaći zahtjev u kojemu će točno označiti tražbinu čije osiguranje traži, odrediti kakvu mjeru traži i vrijeme njezina trajanja te, kada je to potrebno, sredstva osiguranja kojima će se privremena mjera prisilno ostvariti te predmet osiguranja, uz odgovarajuću primjenu pravila ovoga Zakona o sredstvima i predmetu ovrhe. U prijedlogu se moraju navesti činjenice na kojima se temelji zahtjev za određivanje privremene mjere te predložiti dokazi kojima se ti navodi potkrjepljuju.

9.2.              Odredbom članka 346. st. 1. OZ određeno je da se radi osiguranja nenovčane tražbine može odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine (objektivna pretpostavka), zatim ako učini vjerojatnim i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, te ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna kako bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti (subjektivne pretpostavke). Prema odredbi čl. 344. st. 2. OZ, predlagatelj osiguranja ne mora dokazivati opasnost iz stavka 1. tog članka (opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati) ako učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu.

9.3.              Dakle, na predlagatelju osiguranja je teret dokazivanja vjerojatnosti kako postojanja nenovčane tražbine (objektivna pretpostavka) tako i postojanja opasnosti da bi bez takve mjere protivnice osiguranje spriječile ili znatno otežale ostvarenje tražbine odnosno da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti (subjektivna pretpostavka).

10.              Odlučujući o prijedlogu za određivanje privremene mjere zabranom otuđenja i opterećenja predmetne nekretnine, sud prvog stupnja je po ocjeni ovog suda pravilno prosudio da predlagatelj osiguranja nije u okviru činjeničnih navoda prijedloga i priložene dokumentacije dokazao jednu od osnovnih (kumulativnih) pretpostavki iz čl. 346. st. 1. OZ, odnosno nije učinio vjerojatnim postojanje svoje nenovčane tražbine u odnosu na koju predlaže određivanje navedene privremene mjere tražbine – činidbe na zaključenje ugovora o kupoprodaji nekretnine i izdavanje tabularne isprave. Naime, vjerojatnost postojanja nenovčane tražbine nije dokazana tvrdnjom da je prednik protivnica osiguranja predlagatelju osiguranja dao obećanje kako mu daje pravo prvokupa, niti prilaganjem ugovora o pravu prvokupa predmetne nekretnine, jer je isti zaključen s A. K., koji nije upisani vlasnik/suvlasnik te nekretnine.

11.              Budući da za određivanje privremene mjere moraju biti kumulativno ispunjene obje pretpostavke iz odredbe čl. 346. st. 1. OZ, a da predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnom ni prvu pretpostavku za određivanje privremene mjere, druga pretpostavka (opasnost da bi bez takve mjere protivnice osiguranje spriječile ili znatno otežale ostvarenje tražbine odnosno da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti) nije niti ispitivana. Ipak, za napomenuti je kako predlagatelj osiguranja ne navodi konkretne okolnosti iz kojih bi proizlazilo da protivnice osiguranja poduzimaju ili bi mogle poduzeti neku ugrožavajuću radnju kojom bi spriječile ili otežale ostvarenje njegove tražbine, u smislu oglašavanja prodaje poslovnog prostora, već samo paušalno navodi da je svjedočio dolasku potencijalnih kupaca. Dakle, pored toga što nije učinio vjerojatnim postojanje svoje nenovčane tražbine, predlagatelj osiguranja nije dokazao niti vjerojatnost postojanja opasnosti otuđenja ili opterećenja nekretnina, što su dvije kumulativno određene pretpostavke koje moraju biti ispunjene da bi se mogla odrediti privremena mjera u smislu odredbe članka 344. st. 1. OZ.

12.              Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je po ocjeni ovog suda pravilno primijenio materijalno pravo kada je prijedlog za određivanje privremene mjere odbio kao neosnovan.

13.              Stoga je trebalo na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu predlagatelja osiguranja kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje prvostupanjskog suda odnosno odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

Zadar, 3. studenog 2023.