REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7572/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 3. veljače 2026., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika, 5. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu br. 041-50-3324281 od 9. ožujka 2006. sklopljenog između tužiteljice KL, kao korisnika kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, a koja odredba glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.".

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici KL iznos od 389,80 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 15. ožujka 2006. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 714,04 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 5. ožujka 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 9. ožujka 2006. u svojstvu korisnika kredita s tuženikom, kao kreditorom, sklopila Ugovor o kreditu broj 041-50-3324281, koji je solemniziran po javnom bilježniku, kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 19.081,34 CHF po srednjem tečaju za CHF po tečajnoj listi tuženika na dan korištenja kredita, s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, koji kredit je tužiteljica isplatila 31. ožujka 2011. Navodi i da je odredbom čl. 3. tog Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužiteljica tvrdi da je predmetni Ugovor sklopila kao potrošač te da se radi o tipskom ugovoru, unaprijed sročenom od strane tuženika, koji je tužiteljica mogla potpisati ili ne, odnosno nije bilo pregovaranja o njegovim odredbama, pa tako niti o spornoj odredbi, u kojoj nije navedeno od čega se sastoji ta naknada niti zašto je određena baš tom iznosu, pa stoga ista nije bila razumljiva tužiteljici. Stoga, iako je odredba lako uočljiva, nije jasna niti lako razumljiva te s obzirom da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa ona smatra da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi. Tužiteljica navodi i da joj je tuženik temeljem iste odredbe 14. ožujka 2006. naplatio naknadu u protuvrijednosti iznosa od 389,90 EUR, slijedom čega je predložila da sud spornu ugovornu odredbu utvrdi ništetnom i naloži tuženiku da joj vrati iznos od 389,90 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 15. ožujka 2006. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ustvrdivši da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu te da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njenu poštenost, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Smatra i da je obveza tužiteljice koja iz iste odredbe proizlazi određena te da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, pa je tako tužiteljica, iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita, mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li takva odredba za nju prihvatljiva ili nije. Navodi i da je plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima, čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, a tužiteljica je potpisom predmetnog ugovora izjavila da je s istima upoznata i pristala na njihovu primjenu. Nadalje, smatra i da, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužiteljica ničim nije dokazala da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredbe mogle smatrati nepoštenima. Smatra i da su neosnovani navodi tužiteljice da bi tuženik morao u samom Ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada i koje troškove on istom pokriva te da je, sukladno zahtjevima zaštite potrošača, za valjanost istih odredbi potrebno da potrošač može shvatiti svoju financijsku obvezu koja za njega iz tih odredbi proizlazi, a što je tužiteljica svakako mogla utvrditi iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu. Pozvao se i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti te je naveo da je tužiteljica naknadu platila i na istu nije imala prigovor, a Ugovor je u cijelosti ispunjen. Nadalje, istaknuo je i prigovor zastare, jer smatra da u slučaju ako bi zastara tužiteljičine tražbine počela teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, to bi značilo, u smislu odredbe čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, da tužiteljičina tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. U tom je slučaju, smatra, predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c st. 2. Zakona o parničnom postupku. Tuženik nije prigovorio visini tužbenog zahtjeva, ali je prigovorio osnovanosti istog u cijelosti, kao i da bi on bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, jer je tužba podnesena 18 godina nakon naplate sporne naknade, pa se on ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid Ugovor o kreditu broj 041-50-3324281, od 9. ožujka 2006. (dalje: Ugovor), ponudu broj 58-2006 od 24. veljače 2006., solemnizaciju, prijepis knjigovodstvene kartice, otplatni plan, potvrdu od 26. siječnja 2023., te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je 9. ožujka 2006. sklopljen Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu od 19.081,34 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je isti sklopljen radi kupnje osobnog vozila, te da je odredbom čl. 3. istog ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratne, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

6. Nije sporno niti da je tužiteljici prilikom isplate kredita, 14. ožujka 2006., naplaćena naknada u iznosu od 2.936,99 kn, odnosno u važećoj valuti iznos od 389,80 EUR, što i proizlazi iz potvrde od 26. siječnja 2023., dok je sporno je li navedena ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna te pripada li tužiteljici posljedično pravo na povrat navedenog iznosa naplaćenog na ime tzv. ulazne naknade, a sporno je i je li tražbina tužiteljice zastarjela, kao i tijek zateznih kamata, jer tuženik osporava da bi bio nepošteni stjecatelj, te je sporno i je li tražbina tužiteljice dospjela.

7. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud kao logičan i neposredno uvjerljiv prihvatio u cijelosti, proizlazi da je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila zaposlena u Stanogradu te nije imala trgovačko društvo niti obrt u svom vlasništvu, a kredit je podigla radi kupnje osobnog vozila, koje joj je bilo potrebno za privatne svrhe. U autokući u kojoj je izabrala vozilo, uputili su je radi podizanja kredita kod tuženika, a tamo ju je dočekao već unaprijed pripremljeni nacrt ugovora, tako da nije sudjelovala u kreiranju niti jedne ugovorne odredbe, odnosno nije bilo pregovaranja o njegovim odredbama. Koliko se sjeća, u banci su joj pojašnjene neke odredbe iz Ugovora o kreditu, a na upit je li joj pojašnjeno na što se odnosi naknada za obradu kredita, iskazala je da joj to nije pojašnjeno te da nije znala na koje troškove se ista odnosi, iako je ona mogla izračunati kolika će ta naknada iznositi, s obzirom da je ugovorena u postotku od iznosa kredita. Kada je pitala mora li se ta naknada platiti, rečeno joj je da je to tako i da se ne može sklopiti ugovor bez te odredbe te je na taj način bila prisiljena prihvatiti odredbu o naknadi za obradu kredita.

8. Dakle, u postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da je tužiteljica prilikom njegova sklapanja imala svojstvo potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a koja okolnost proizlazi iz činjenice da je tužiteljica Ugovor sklopila kao fizička osoba i to u svrhu kupnje vozila te da tuženik nije dokazao da bi isto bilo korišteno u poslovne svrhe. Utvrđeno je i da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed popunjenom obrascu ugovora, da tužiteljici prilikom dogovaranja kredita uopće nije spomenuta sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, kao i da ista u smislu vrste i visine, nije uopće bila određena, već je samo naveden postotak u kojem se naplaćuje i da se plaća od iznosa kredita, da je jednokratna i da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Utvrđeno je i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, pa tako niti o spornoj, što tuženik niti ne osporava, a nije od značaja okolnost da su naknade bile propisane općim aktima tuženika, koje on spominje u čl. 9. Ugovora, jer se samo na temelju toga ne može zaključiti da je djelatnik tuženika postupio drugačije nego što to proizlazi iz iskaza tužiteljice, odnosno da je objasnio tužiteljici o kakvoj naknadi se radi i zašto se ista naplaćuje, kao i zašto baš u toj visini.

9. Nadalje, nije sporno da se utvrđenja suda iz postupka povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita, koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012, izravno ne primjenjuju na ovaj postupak, jer se u tom postupku nije utvrđivala ništetnost odredbi o tzv. ulaznoj naknadi, stoga je u ovom postupku trebalo utvrđivati radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi.

10. Neosnovano je tuženik prigovorio zastari u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

11. Glede pak osnovanosti ovog dijela zahtjeva, za istaknuti je da je u postupku utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, u kreiranju sadržaja kojeg tužiteljica nije sudjelovala niti je bilo pregovaranja o njegovim pojedinačnim odredbama, a niti joj je objašnjeno na što se sporna naknada odnosi i zašto se naplaćuje baš u toj visini.

12. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, a isto propisuje i odredba čl. 324. st. 1. ZOO.

13. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužiteljice na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, nije do kraja jasna u dijelu visine te naknade, jer je navedeno samo u postotku koliko ista iznosi, a pritom nije naveden tečaj po kojem se vrši naplata naknade, niti na koji dan se vrši konverzija tog postotka od iznosa koji je u CHF u kune, s obzirom da je obveza vezana za CHF (valutna klauzula). Nadalje, tužiteljica nije upoznata s tom obvezom prilikom dogovaranja kredita, već tek kada je došla potpisati isti. Osim toga, u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno na što se, odnosno koje troškove, ta naknada odnosi, niti je to tužiteljici objasnio djelatnik tuženika prilikom potpisivanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od nespornih 389,80 EUR, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje nije utvrđeno da korespondiraju s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužiteljici. Pritom je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

14. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužiteljici, kao potrošaču, plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je, stoga, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa je ista, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćene naknade, i okolnosti sklapanja Ugovora (izostanak pregovora), ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi i odlučio kao pod točkom I izreke.

15. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana naplate predmetne naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od 5 godina, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo iz razloga što je tužiteljica tek u ovom postupku zatražila da sud spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena ta naknada, utvrdi ništetnom, pa njezino potraživanje nije zastarjelo. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužiteljice usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke, što pak ne čini preuranjenom tužbu u dijelu restitucijskog zahtjeva, kako to pogrešno smatra tuženik, jer ništetnost i njene posljedice nastupaju od trenutka sklapanja Ugovora te nema zapreke da se ta dva tužbena zahtjeva prihvate istodobno.

16. Slijedom navedenog, temeljem čl. 323. st. 1. ZOO, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos naplaćene naknade od 389,80 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim od dana kada je tužiteljici ista naplaćena tj. prvog sljedećeg dana do dana isplate, kako je to i zatraženo. Ovo stoga što je tuženik bio nepošten, jer je znao i morao znati da naplaćivanje tako visokog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi i da je zbog izostanka mogućnosti pregovaranja o toj odredbi, kao i izostanka potpunog informiranja tužitelja o njoj, ta ugovorna odredba ništetna.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa), kao i sukladno vrijednosti predmeta spora koja iznosi 389,80 EUR. Naime, iako je tužiteljica, pored zahtjeva za isplatu tog iznosa, postavila i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o ulaznoj naknadi te naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.716,82 EUR, čemu je tuženik prigovorio, s obzirom da zbog te ništetnosti potražuje iznos od 389,80 EUR, radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se ista određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu. Ovo sukladno čl. 35. st. 1. ZPP, jer zahtjev za isplatu u tom slučaju predstavlja glavni zahtjev, stoga je mjerodavna vrijednost predmeta spora sadržana u zahtjevu za isplatu, odnosno iznosi 389,80 EUR što je sud i utvrdio na pripremnom ročištu (tako i VSRH u odluci Rev-x-479/2010-2 od 11. travnja 2011.).

18. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (50 bodova), trošak sastava podnesaka od 25. veljače 2025. i 2. listopada 2025, oba po Tbr. 8. toč. 1. (2x50 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 3. srpnja 2025. i 3. veljače 2026., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x50 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (25 bodova), te trošak PDV-a u iznosu od 137,50 EUR, kao i pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od po 13,27 EUR.

19. Slijedom navedenog, dosuđena joj je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 714,04 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

20. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 5. ožujka 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika