Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: P-1798/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Andreji Žigante, u pravnoj stvari tužitelja EU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Linu, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, nakon zaključene glavne rasprave 24. veljače 2026. u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate te objavljene 5. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su u Ugovoru o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607- 5103688336, sklopljenom između parničnih stranaka dana 28.09.2007.g., ništetne ugovorne odredbe u kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržane na str. 2. istog ugovora o kreditu, a koja glasi:

„10. NAKNADA

Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d. d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, da, radi ništetnosti odredbe iz t.1. ove presude, u roku od 15 dana plati tužitelju EU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 568,14 EUR/ 4.280,64 HRK, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na isti iznos teče počev od dana 10.10.2007.g. pa do isplate, stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d. d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, da u roku od 15 dana plati tužitelju EU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak ovog postupka, u iznosu od 1.089,05 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja odluke pa do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi da je dana 28. rujna 2007. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607 – 5103688336, na iznos od 97.600 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita.

U ugovor da je u točci 10 uglavljena ništetna odredba, koja glasi: „10. NAKNADA

Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

Tuženik da je takvu naknadu dana 09.10.2007.g. i naplatio, temeljem navedene odredbe ugovora o kreditu, u iznosu od 4.280,64 HRK.

Tužitelj se poziva na odredbu članka 1021. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

Stoga da je tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021 ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega da je navedena odredba ništetna.

Temeljem navedene ništetne odredbe iz predmetnog ugovora, a koja je protivna kogentnim odredbama ZOO, tuženik je od tužitelja, uz glavnicu i kamate, naplatio paušalno određenu naknadu za obradu kredita, a k tome još i bez jasne i razumljive razrade utemeljenosti plaćanja takve naknade.

Osim toga, takva odredba da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, jer se na potrošača prebacuju bezrazložni i prekomjerni troškovi, ničim opravdani. Smatra da se radi o nametnutim ugovornim odredbama kojima je stvorena znatna neravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao banke, te je ista odredba nezakonita, nejasna, nerazumljiva, kao što se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

Budući da iz predmetnog ugovora proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, te da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama Općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti je to bilo moguće.

Stoga smatra da su navedene odredbe u smislu odredbe članka 81 stavak 1 ZZP, nepoštene, te u smislu odredbe članka 87 stavak 1 ZZP i 270. ZOO, ništetne, pa predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova pri čemu ne spori visinu utuženog iznosa na ime naknade za obradu kredita u iznosu od 568,14 EUR.

Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom budući smatra da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva.

Tuženik ističe da citirana odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,000 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe.

Nadalje ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Ugovorna odredba da ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, a ističe i prigovor zastare te ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, smatra da bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

Konačno predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku, sud je izvršio uvid u dokumentaciju priležeću spisu te je saslušan tužitelj.

4. Tužitelj iskazuje da je 2007. podigao ovaj kredit u Erste banci radi rješavanja stambenog pitanja i ne sjeća se koji iznos mu je od strane banke naplaćen za obradu kredita, niti mu je rečeno koji će mu iznos biti naplaćen u tu svrhu. Inače, da mu je bilo bitno samo da riješi i dobije kredit tako da bi pristao na sve, a o ovome da nije bilo mogućnosti pregovarati, niti ne zna na što se to točno odnosi. Navodi da nikad ne bi zaključio ovaj kredit da je znao da će tako rasti i kamata i valuta. Ugovor da je pročitao, ali da se ne sjeća da li je pročitao ovu odredbu koja se odnosi na obradu kredita.

5. U konkretnom slučaju tužitelj je dokazao da je potrošač jer se radi o stambenom kreditu za kupnju nekretnine.

Riječ je o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom pod posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.g. potvrdio ništetnost.

Naime, u naprijed navedenoj presudi, Vijeće revizijskog suda utvrdilo je kako u dijelu Ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Dalje, sud navodi da ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP. Utvrđuje također, budući se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

Slijedom naprijed navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, imajući u vidu sve navedene, pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na ulaznu naknadu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna.

Tako ugovorena naknada da je ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Članak 81. ZZP

1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Da je predmetni Ugovor bio unaprijed formuliran od strane tužene banke, ne bi trebalo biti sporno među strankama.

U konkretnom slučaju, članak 10. Ugovora o kreditu sadrži sadržaj kojeg je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu kredita.

Dakle, evidentno je kako je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnu obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu. Odnosno, tuženik je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača. I više je nego jasno, kako naprijed navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnošću pregovaranja.

Radi se dakle, o ugovornoj odredbi koja je unaprijed formulirana od strane jače ugovorne strane, trgovca, ovdje tuženika na koju ugovornu odredbu tužitelj nije mogao utjecati niti je oko iste bilo pregovaranja. Radilo se o sadržaju ugovora po principu uzmi ili ostavi. Ista odredba je netransparentna, nije navedeno na što se odnosi takva naknada te je time prouzročena neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

Već sama činjenica da u opisanoj situaciji, naknadu za ulaznu naknadu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tim više, činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za utvrđivanje naknade ni metodu izračuna takve naknade, uzrokuje da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača.

Spomenuta naknada je nepoštena i iz razloga što banka ne može naplaćivati istu radi kojekakvih administrativnih troškova budući, upravo kroz naplaćivanje redovite kamatne stope na glavnicu, banka mora ukalkulirati profit i eventualne troškove za plasman kredita.

Upravo je presudom Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020.g. utvrđeno je da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

Presudom Europskog suda u spojenim predmetima C84/19, C,222/19 i C252/19 od 03. rujna 2020.g, utvrđeno je, između ostalog, da članak 4 stavak 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi.

Upravo se iz predmetne odredbe vidi da je ista, kako je navedeno, unaprijed sastavljena i umetnuta u ugovor, ne sadrži objašnjenje na što se odnosi naplaćena naknada.

Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, odlučeno je:

Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos.

Nadalje, u odnosu na zahtjev jasnoće i lake razumljivosti ugovornih odredbi, Europski sud pravde je u svojoj presudi od 30.travnja 2014., broj C-26/13, a u vezi primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima utvrdio:

„Obveza transparentnosti ugovornih odredbi koju postavlja Direktiva 93/13 ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini. Naprotiv, s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt, osobito u pogledu razine obaviještenosti, navedenu obvezu transparentnosti treba shvatiti u širem smislu.“.

„Domaći sudac je dužan utvrditi je li, s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja, uključujući oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu, prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mogao ne samo saznati za razliku između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute, koja se inače prati na tržištu vrijednosnih papira, nego i je li mogao procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz primjene prodajnog tečaja na obračun rata otplate koje je u krajnjoj liniji dužan platiti, a time i ukupan trošak kredita.““

Dakle, iz citirane presude Europskog suda pravde, a koja presuda djeluje ex tunc, proizlazi:

a) da se zahtjev „razumljivosti“ konkretne odredbe ugovora ne smije tumačiti samo gramatički i formalno, već šire uzimajući u obzir da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, osobito u pogledu razine obaviještenosti;

b) da se pri ocjeni „razumljivosti“ pojedinih ugovornih odredbi moraju uzeti u obzir oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu;

c) da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ukupan trošak kredita!

Za naglasiti je kako je praksa Suda EU ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike, u polaznom slučaju banku, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

Zbog slabijeg položaja potrošača, Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

Nadalje, ulazna naknada ugovorena je suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

Navedena odredba je ništetna i na temelju čl. 270. ZOO budući da je ugovorena naknada neodrediva i neodređena obzirom da tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih će se takva naknada zaračunati tužitelju niti se na tužitelja smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata.

Također, za naglasiti je da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17, koji Zakon je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koje se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju tuženik) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

Dakle, činjenica da je tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu, a bez da je pritom tužitelja prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, što čini istu odredbu nepoštenu i time ništetnu.

Među strankama je nesporno da je tuženik tužitelju 9. listopada 2007. naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 4.280,64 HRK, odnosno 568,14 EUR.

Neosnovan je prigovor zastare tuženika budući je tužba podnesena 14. lipnja 2023. dakle unutar zastarnog roka od pet godina.

Zaključno, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koju je tuženik unaprijed formulirao, i nametnuo u članku 10 Ugovora, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita obvezao tuženiku platiti naknadu.

Stoga je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti u cijelosti i odlučiti kao u toč. I. i II. izreke ove presude.

6. Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., te je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe iznos od 200,00 EUR, sastav podnesaka od 27. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR, sastav podneska od 9. svibnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR, pristup ročištima 6. veljače 2026. i 24. veljače 2026. svaki u iznosu od 200,00 EUR sve uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 212,50 EUR, pristojba na tužbu u iznosu od 26,55 EUR tj. ukupan parnični trošak u iznosu od 1.089,05 EUR.

U Rijeci, 5. ožujka 2026.

Sudac

Andreja Žigante

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika