Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-529/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Kusaliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz OD Leko i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj: P-1038/2022-9 od 12. prosinca 2023., na sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj: P-1038/2022-9 od 12. prosinca 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, utvrđenim je ništetnim čl . 12.3. Ugovora o kreditu broj 9014291307 od 25. studenog 2008., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao banke, koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“, u toč. II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos koji se odnosi na ništetnu naknadu za obradu kredita od 176,42 EUR/1.329,23 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 10. prosinca 2008. do isplate, dok je u toč. III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 255,49 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 12. prosinca 2023. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14- odluka US RH i 70/19; dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu donijeti presudu kojom će prvostupanjsku presudu preinačiti na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naložiti tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovni postupak.

2.1. Navedeni ZPP-a se u ovoj pravnoj stvari koja je započela 7. srpnja 2022. primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 80/22), uz iznimke propisane st. 2. -7. tog članka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ove parnice zahtjev je tužitelja da se utvrdi ništetnim čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj 9014291307 od 25. studenog 2008., sklopljen između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao banke (dalje: Ugovor o kreditu) koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“ i da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos koji se odnosi na ništetnu naknadu za obradu kredita od 176,42 EUR/1.329,23 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 10. prosinca 2008. do isplate.

5.1. Nakon što je u toč. 7. obrazloženja konstatirao da između stranaka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu u kojem je čl. 12.3. ugovorena odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita i da je tužitelj platio tu naknadu, dok je bilo sporno je li navedena ugovorna odredba ništetna i je li posljedično tome tuženik obvezan tužitelju isplatiti iznos koji je stekao temeljem te odredbe, prvostupanjski sud odluku kojom je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja temelji na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da se radilo o tipskom ugovoru o kreditu koji je bio unaprijed formuliran od strane tuženika,

- da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita,

- da je tužitelju na temelju jasnih i razumljivih kriterija trebalo objasniti spornu odredbu Ugovora o kreditu kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz tog ugovora proizlaze,

- da je sporna odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva bila sastavni dio tog tipskog ugovora (konkretno: Ugovora o kreditu) o kojoj odredbi tužitelj nije imao mogućnosti pregovarati u smislu da se naknada ne unese u ugovor ili da bude manja, tužitelj na spornu odredbu nije mogao utjecati već je na sklapanje ugovora mogao pristati pod unaprijed određenim uvjetima od strane banke ili ugovor ne sklopiti.

- da u Ugovoru o kreditu nije navedeno na što se navedena naknada odnosi odnosno na koje eventualne nastale objektivne troškove i kako iznos odobrenog kredita utječe na visinu te naknade s obzirom da je ista određena u postotku od iznosa odobrenog kredita,

- da je iz isprava u spisu i iskaza tužitelja utvrđeno da je sporna ugovorna odredba sadržana u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a kako tuženik u smislu odredbe čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07; 125/07; 75/09; 89/09; 133/09; 78/12 i 56/13; dalje: ZZP/07) nije dokazao suprotno, to se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi te je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je tužitelj platio temeljem sporne ugovorne odredbe u smislu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22; 156/22 i 155/23; dalje: ZOO),

- da je visina naknade za troškove obrade kredita utvrđena iz isprave koja se nalazi na strani 24. prvostupanjskog spisa iz koje proizlazi da je ulazna naknada plaćena 10. prosinca 2008. u iznosu od 1.329,23 kn, što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 176,42 EUR, kod čega tuženik samu visinu nije niti osporavao,

- da je neosnovan tuženikov prigovor zastare,

slijedom čega prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja.

6. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6.1. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi reproduciranjem zakonskog opisa te bitne povrede. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda nije opterećena nikakvim nedostacima, valjano je obrazložena i sadrži razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati u cijelosti.

6.2. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iako se prvostupanjski sud u toč. 9. obrazloženja pogrešno poziva na odredbe čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03; dalje: ZZP/03) navodeći da je taj Zakon vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i uz pravilnu primjenu materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

7.1. Naime, kako nema nikakve sumnje da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu dana 25. studenog 2008., to su za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu mjerodavne odredbe ZZP/07, a ne odredbe ZZP/03 (u tom kontekstu ovaj sud primjećuje da se prvostupanjski sud u toč. 13. obrazloženja poziva na odredbu čl. 96. st. 4. ZZP/07), s obzirom da je ZZP/07 stupio na snagu osmoga dana od dana objave u „Narodnim novinama“, a objavljen je u „Narodnim novinama“ br. 79/07 od 30. srpnja 2007., te je stupanjem na snagu ZZP/07 prestao važiti ZZP/03.

8. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da sporna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

8.1. Međutim, žalbenim navodima nisu dovedena odlučna činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i to da je sporna odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva bila sastavni dio tog tipskog ugovora o kojoj odredbi tužitelj nije imao mogućnost pregovarati u smislu da se ista ne unese u ugovor ili da bude manja, na navedene odredbe nije mogao utjecati već je na sklapanje Ugovora o kreditu mogao pristati pod unaprijed određenim uvjetima od strane banke ili ugovor ne sklopiti, a osim toga u Ugovoru o kreditu nije navedeno na što se odnosi naknada tj. na koje eventualne nastale objektivne troškove i kako iznos odobrenog kredita utječe na visinu te naknade s obzirom da je ista određena u postotku od iznosa odobrenog kredita.

8.2. U okviru žalbenih navoda ovaj sud naglašava da je odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača . Stoga je u okviru ocjene poštenosti potrebno ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača , a prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Nadalje, kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu (sada spornu) ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

8.3. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a posebice da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

8.4. Treba dodati da odredbe ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama (NN br. 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno niti dispozitivnim odredbama niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP-a o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

8.5. U skladu s odredbom čl. 74. st. 1. toč. 3. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8.6. U ovoj parnici nije bilo sporno da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrže isprave koje je tijekom prvostupanjskog postupka predložio razgledati tuženik i koje su prema njegovim tvrdnjama bile dostupne tužitelju, a prema shvaćanju ovoga suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o spornoj naknadi, tužitelj u čl. 12.11. Ugovora o kreditu preuzeo i dodatnu obvezu snošenja troškova javnobilježničke potvrde (solemnizacije) Ugovora o kreditu. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u spornoj ugovornoj odredbi i provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u Ugovoru o kreditu.

8.7. Uzimajući u obzir zakonsku obvezu tuženika iz čl. 74. st. 1. toč. 3. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja spornom ugovornom odredbom prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima i ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz naprijed navedene zakonske odredbe da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 0,50% iznosa kredita, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

8.8. Osim toga, tuženik u žalbi pogrešno prenosi tumačenje Suda Europske unije iz presude od 3. listopada 2019., C-621/17, Kiss i CIB Bank, u kojoj je taj sud ocjenu transparentnosti i poštenosti slične ugovorne odredbe učinio ovisnom o uvjetu „da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora“ te ispunjenje tog uvjeta ostavio na procjenu nacionalnom sudu.

8.9. S obzirom da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da tužitelj nije bio upoznat s troškovima koji čine protučinidbu za spornu naknadu, neosnovani su u žalbi posebno istaknuti (opetovani) navodi tuženika da je odluka o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe donesena samo zbog činjenice da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

8.10. Nadalje, kako je odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna to je pravilno prvostupanjski sud spornu ugovornu odredbu u toč. I. izreke prvostupanjske presude utvrdio ništetnom i na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a naložio tuženiku vraćanje tužitelju iznosa plaćenog na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe u iznosu koji je utvrđen u postupku i čiju visinu tuženik nije osporavao.

8.11. Također, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare, kod čega se osnovano pozvao na pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U tom kontekstu nerazumljiva je žalbena tvrdnja tuženika da je sporna naknada plaćena 17. studenog 2011., a tužba podnesena 2021., s obzirom da nema nikakve sumnje da je Ugovor o kreditu sklopljen 25. studenog 2008., a sam tuženik u žalbi navodi da „sama naknada plaćena iz ugovorenog kredita“, dakle prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. srpnja 2022.

8.12. Zaključno, nije odlučna žalbena tvrdnja tuženika da je naknada za obradu kredita dovoljno jasno određena da se na temelju nje može utvrditi njezina konkretna visina, već je odlučno da se iz sporne ugovorne odredbe ne može utvrditi na što se konkretno (na koji trošak) odnosi ta naknada i temeljem kojih kriterija je utvrđena njena visina, dok je promašeno pozivanje tuženika na Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (NN br. 15/14) jer taj Pravilnik, izvan svake sumnje, nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i plaćanja sporne naknade. Uz to, sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora kojom je ugovorena naknada troškova za obradu kredita jasno i razumljivo sastavljena odlučna je kod ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim transparentnost ne znači da je odredba ujedno i poštena.

9. Pravilna je i valjano obrazložena odluka o troškovima postupku koju tuženik pobija u žalbi „uslijed cjelokupne ranije iznesene argumentacije“, bez navođenja bilo kojeg konkretnog razloga iz kojeg pobija tu odluku.

10. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP -a odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

11. Tuženik nije uspio sa žalbom pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka i odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

U Varaždinu 5. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun