Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1427/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, mr. sc. Bojane Skenderović sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Adeli Budinić- Kušeta odvjetnici u Malom Lošinju, protiv tuženice Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju od 23. srpnja 2025. broj P-1768/2019- 60, u sjednici vijeća 5. ožujka 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se zahtjev tuženice za izuzeće sudaca kao nedopušten.

II. Prihvaća se žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju od 23. srpnja 2025. broj P-1768/2019-60 ukida pod točkama II. i III. izreke presude u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose koji dospijevaju od 1. lipnja 2007. do 1. srpnja 2015. pa do 29. rujna 2015. te pod točkom VII. izreke i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju od 23. srpnja 2025. broj P -1768/2019- 60:

- potvrđuje pod točkom I. izreke presude u dijelu kojim su utvrđeni ništetnim dijelovi čl. 7., 8. i 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5102969089 koji je sklopljen 27. travnja 2006. između stranaka,

- preinačuje pod točkom I. izreke presude u dijelu kojim je utvrđen ništetnim dio čl. 2. Ugovora o kreditu broj broj:2402006-1031262160/51401652-5102969089 koji je sklopljen 27. travnja 2006. između stranaka i odbija zahtjev tužitelja u tom dijelu,

- preinačuje pod točkama II. i III. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznose od 1.812,86 EUR i 15.796,19 EUR i zateznu kamatu na pojedinačne novčane iznose za razdoblje od 30. rujna 2015. do isplate i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija

- preinačuje pod točkom IV. izreke presude i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija

- potvrđuje pod točkama V. i VI. izreke presude.

II. Nepobijana točka VIII. izreke presude ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđeni su ništetnim dijelovi čl. 2., 7., 8. i 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5102969089 koji je između stranaka sklopljen 27. travnja 2006., pod točkama II. i III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.812,86 EUR i 15.796,19 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose od plaćanja do isplate . Nadalje pod točkom IV. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 645,85 EUR sa zateznom kamatom od 15. siječnja 2016. do isplate, dok joj je točkom V. izreke naloženo isplatiti tužitelju iznos od 1.158,74 EUR sa zateznom kamatom od 27. travnja 2006. do isplate. Pod točkom VI. izreke odbijen je prigovor prijeboja kao neosnovan. Konačno, točkom VII. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 6.068,53 EUR sa zateznom kamatom od 23. srpnja 2025. do isplate, dok je pod točkom VIII. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadom daljnjeg troška u iznosu od 625,00 EUR.

2. Navedenu presudu pod točkama I., II., III., IV., V., VI. i VII. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Ocjenu osnovanosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijelova čl. 2., 7. , 8. i 10. broj: 2402006-1031262160/51401652-5102969089 koji je između stranaka sklopljen 27. travnja 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i zahtjeva za isplatu te ocjenu neosnovanosti prigovora radi prijeboja tuženice prvostupanjski sud je utemeljio na činjeničnom utvrđenju da je Ugovorom o kreditu tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita novčani iznos od 89.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora, da je u čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena obveza otplate kredita uz valutu CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je u čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu te da je u čl. 8. Ugovora o kreditu ugovoren način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice, a u čl.10. ugovora da je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 2,10 % na iznos kredita. Sud je nadalje utvrdio da je 15. siječnja 2016. između stranaka sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102969089 (u daljnjem tekstu: Aneks) temeljem kojeg je provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.). Sud utvrđuje i da su ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenje obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđen i ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene presudama VSRH broj Revt-249/2014 i Revt-2221/2018 i da je tužitelj ovlašten u parnici povodom restitucijskog zahtjeva pozvati se na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite interesa i prava, a za koja je sud vezan u toj parnici primjenom čl. 502.c ZPP. Sud je nadalje na temelju iskaza tužitelja, njegove supruge i zaposlenice banke utvrdio da je tužitelj realizirao kredit za liječenje u inozemstvu, da o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovarao jer se radilo o tipskom obrascu ugovora koji je tuženica unaprijed pripremila i da nije bio upoznat s načinom promjena kamatnih stopa niti s rizikom ugovaranja valutne klauzule u CHF niti je bio obavješten o svrsi plaćanja naknade za obradu kredita. Temeljem nalaza vještakinje Darinke Cimera utvrđeno je da je tužitelj tuženici s osnova povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu preplatio iznos od 2.393,88 CHF, a da je zbog promjene tečaja uplatio iznos koji je za 84.808,43 kn veći od iznosa kojeg bi platio da tijekom trajanja otplate kredita pa do izvršene konverzije nije mijenjan tečaj valute CHF. Sud je nadalje temeljem nalaza vještakinje utvrdio i da tuženica prilikom izračuna konverzije kredita na dan 30. rujna 2015., nije tužitelju uračunala više preplaćeni iznos od 645,85 EUR, odnosno 4.994,05 kn do kojeg iznosa je došla tako da je sve uplate tužitelja u kunama do dana konverzije preračunala prema tečaju EUR na dan uplate i prikazala iznos svih uplata tužitelja do konverzije u EUR. Potom je utvrdila razliku između uplaćenog iznosa od strane tužitelja u EUR i iznosa priznatog prilikom izračuna konverzije kredita iz CHF u EUR te dobila više plaćen iznos od 645,85 EUR. Isto tako, vještakinja Cimera izračunala je visinu tzv. ulazne naknade u iznosu od 1.158,74 kn. Konačno, sud je temeljem nalaza vještaka utvrdio i negativne razlike, odnosno iznos uplata tužitelja u vrijeme kada je tečaj valute CHF bio niži od početnog u iznosu od 2.727,32 EUR.

5.1. U odnosu na istaknuti prigovor zastare prvostupanjski sud je utvrdio da nije osnovan jer je za potraživanje plaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope i tečaja CHF podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare, da je zastarni rok od 5 godina nastavio teći nakon pravomoćnosti presuda iz tog postupka i da do podnošenja tužbe nije protekao, uzimajući pri tom u obzir Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi.

6. Konačno, sud iznosi i stav da nije osnovan istaknuti prigovor radi prijeboja jer tužitelj s osnova negativnih razlika koje su utvrđene po vještaku nije ništa primio, zbog čega niti tuženica s osnova instituta stjecanja bez osnova nema pravo tražiti povrat jer tuženica ima svojstvo trgovca, a ne potrošača, pa joj ni temeljem odredbi Zakona o zaštiti potrošača koje propisuju posljedice ništetnosti, ne pripada ovlaštenje tražiti povrat tih iznosa, a osim toga tužitelj nije odgovoran za ništetnost spornih ugovornih odredaba nego upravo tuženica, zbog čega nije osnovan prigovor radi prijeboja.

7. Tuženica u žalbi prije svega podnosi zahtjev za eventualno izuzeće sudaca, navodeći da ukoliko postoji koja od okolnosti koja dovodi do potrebe za ocjenom subjektivne i objektivne nepristranosti suda na način da - a) sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF (bez obzira da li kod tuženika ili kod drugih banaka) ili - b) ukoliko bliska osoba suca (prema čl. 71. st. 1. t. 3. ZPP) zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu (bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivna strana) se žalba ima smatrati zahtjevom za izuzeće suca u smislu čl. 73. u vezi čl. 71. st. 7. ZPP. Navodi da sud nije utvrdio niti obrazložio na temelju čega se tužitelj ima smatrati potrošačem, a da se status potrošača ne presumira nego dokazuje u svakom konkretnom slučaju i da je teret dokazivanja te činjenice na tužitelju, pa kako isto nije utvrđeno smatra da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Nadalje, smatra da je sud propustio uzeti u obzir da su stranke 15. siječnja 2016. zaključile Aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno Glavi IV.a ZID ZPK/15, pa citirajući odredbe čl. 19.b, c i e ZID ZPK/15 ukazuje da su svi plaćeni iznosi radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u CHF uzeti u obz ir prilikom konverzije. Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pravno pitanje konverzije kredita riješeno je kroz odgovarajuću sudsku praksu Suda Europske unije u predmetu C - 567/2020 od 5. svibnja 2022. kao i kroz praksu VSRH počevši od odluke u oglednom postupku Gos-1/2019 pa sve do posljednje objavljene odluke Rev 637/2019 od 15. studenog 2022. VSRH je kroz ogledni postupak riješio pitanje osnovanosti zahtjeva korisnika kredita prema bankama u situaciji kad je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, dok je Sud Europske unije u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi. Nastavno na navedeno uslijedila je i odluka VSRH u predmetu broj Rev 637/2019 kojom je VSRH u cijelosti prihvatio reviziju banke, preinačio presudu drugostupanjskog suda i odbio tužbeni zahtjev za isplatu korisnika kredita koji je prihvatio konverziju, izražavajući ključno stajalište pod točkama 17. i 18. obrazloženja. Nadalje, ističe da je nejasno po kojoj osnovi je sud pod točkom I. izreke utvrdio ništetnost dijela čl. 2. Ugovora o kreditu kojim se ugovora iznos kredita od 89.800,00 CHF u protuvrijednost u kunama obračunat po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj jer takvo shvaćanje nije zauzeto u kolektivnom postupku, a tuženica je tužitelju doista isplatila predmetni iznos CHF u kunskoj protuvrijednost, pa je sud pogrešno primijenio materijalno i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Pozivajući se na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u odnosu na informiranost tužitelja i provođenje personalnih dokaza u odlukama od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 tvrdi da je trebalo biti omogućeno da se na istu okolnost sasluša i njezina zaposlenica za koju tvrdi da je dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora jer se drukčije tumačenje protivi načelima kontradiktornosti i prava na jednakost oružja. Sud se u obrazloženju niti jednom riječju nije osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijale kojima dokazuje razinu informiranosti tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, pa je s tim u vezi počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. i čl. 8. ZPP. Osporava ocjenu prigovora zastare ukazujući da je na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz odluke Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. kada je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, osporava utvrđenje suda da je nepoštena stjecateljica novčanih iznosa koji su joj plaćeni te osporava ocjenu neosnovanosti prigovora radi prijeboja i odluku u tom dijelu smatra manjkavom i neobrazloženom tvrdeći da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Tuženica tvrdi i da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP -a u svezi odredbi čl. 344. i 345. ZPP-a iz razloga što nije niti posebnim rješenjem prije donošenja presude niti posebnim rješenjem u okviru pobijane odluke odlučio o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti. Konačno, tuženica tvrdi i da je tužitelj kao potrošač prije sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu, a priroda stvarno pruženih usluga može se razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora, kao i prirode bankarskog poslovanja što tužitelju nije moglo ostati nepoznato, pa utvrđenje prvostupanjskog suda o ništetnosti ove odredbe ocjenjuje nevaljanim.

8. U odnosu na zahtjev za izuzeće sudaca koji će suditi u ovom predmetu valja istači da prema čl. 73. st. 2. točka 1. ZPP nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekoga suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu. Prema st. 3. citirane zakonske odredbe zahtjev iz st. 2. tog članka odbacit će sudac pojedinac ili predsjednik vijeća pred kojim teče postupak u povodu kojeg je izuzeće zatraženo. Kako tuženica u konkretnom slučaju uopćeno traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom predmetu, to zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 73. st. 2. toč 1. ZPP nije dopušten, zbog čega je ovaj sud zahtjev odbacio kao nedopušten temeljem čl. 73. st. 3. ZPP pod točkom I. izreke ovog rješenja (tako i VSRH u rješenju broj Rev-348/2024-2).

9. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede iz čl. 354. st. 2. točke 6. i 11. ZPP na koje ukazuje tuženica. Tuženica nije bila onemogućena u dokazivanju da je tužitelj bio informiran o spornim odredbama u postupku pregovaranja odnosno sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom da je u ravnopravnoj stranačkoj ulozi s tužiteljem sudjelovala u postupku i imala mogućnosti iznositi činjenice i predlagati dokaze. Prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP jer je sud analizirao i ocijenio sve provedene dokaze sukladno navedenoj odredbi, niti povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP jer je sud u obrazloženju izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, odnosno koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio te je naveo odredbe materijalnog prava koje je primijenio od lučujući o zahtjevu tužitelja i prigovoru radi prijeboja tuženice.

10. Konačno, prema ocjeni ovoga suda nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi odredbi čl. 344. i 345. ZPP-a jer sud nije posebnim rješenjem prije donošenja presude niti posebnim rješenjem u okviru pobijane odluke odlučio o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti. Naime, u ovom predmetu je postupao upravo Općinski sud u Rijeci kako je to podnošenjem tužbe odabrao tužitelj i kako je to predlagala sama tuženica podnoseći prigovor. Stalna služba suda samo je ustrojstvena jedinica općinskog suda osnovana izvan njegova glavnog sjedišta radi veće dostupnosti pravosudnih usluga građanima. Međutim, Stalna služna u Malom Lošinju i dalje je dio mjesno nadležnog Općinskog suda u Rijeci. Vezano uz stalne službe sudova valja ukazati da odredba čl. 21. st. 1. Sudskog poslovnika ("Narodne novine" br. 37/14., 49/14., 8/15., 35/15., 123/15., 45/16., 29/17., 33/17., 34/17., 57/17., 101/18., 119/18., 81/19., 128/19., 39/20., 47/20., 138/20., 147/20., 70/21., 99/21., 145/21., 23/22., 12/23., 122/23., 55/24., 136/24.) propisuje da ako se poslovi osim u sjedištu suda obavljaju i u stalnim službama, predsjednik suda raspoređuje suce, službenike, namještenike u navedene ustrojstvene jedinice, na način koji osigurava poduzimanje postupovnih radnji radi rješavanja predmeta iz nadležnosti suda koji se odnose na stalne službe. Stoga, iako je prvostupanjski sud propustio odlučiti o istaknutom prigovoru mjesne nadležnosti to niti na koji način nije utjecalo na valjanost donesene odluke, jer je sudio općemjesno nadležni sud na čijem se području nalazi registrirano sjedište tuženika u smislu odredbe čl. 48. st.1. ZPP-a, koji je jednak i sudu određenom sporazumom o mjesnoj nadležnosti stranaka u smislu čl. 70. ZPP-a, kao i nadležnosti suda po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe u kojoj je Ugovor sklopljen, a to je ponovno na temelju čl. 59. ZPP-a Općinski sud u Rijeci.

11. Iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja i njegove supruge proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) pa nema dvojbe da se radi o potrošačkom ugovoru, posebice kada se isto poveže s činjenicom da je između stranaka sklopljen Aneks temeljem ZID ZPK/15 koji je primjenjiv na potrošačke ugovore u smislu čl. 1. ZID ZPK/15, kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

12. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su sporne ugovorne odredbe iz čl. 7., 8. i 10. Ugovora o kreditu, koje je utvrdio ništetnim pod točkom I. izreke presude, formirane jednostrano od tuženice bile nerazumljive i da su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i da su kao takve ništetne primjenom čl. 87. st. 1. ZZP/03.

13. S tim u vezi valja ukazati da kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

14. Iako je tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba u predugovornoj fazi predložila saslušanje svoje zaposlenice UŽR, koja je neposredno sudjelovala u pregovorima koji su prethodili sklapanju Ugovora o kreditu i koja je općenito iskazivala da prilikom zaključenja ugovora sa valutom vezanom za CHF nije preporučivala te ugovore, da su klijentima od strane banke nuđeni krediti u raznim valutama i da su klijenti imali mogućnost izbora valute te da su kroz letke i brošure upozoravani da tečaj valute može varirati, prvostupanjski je sud utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba pravilno utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa , s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da iste nemaju direktan učinak na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužitelja koji jasno navodi da nije dobio odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama.

15. Međutim, tuženica pravilno navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu. U čl. 2. Ugovora o kreditu je navedeno …“obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“ Navedenom ugovornom odredbom definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženica isplatila tužitelju. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer definira obvezu tuženice, a kako je iznos kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi čl. 2. Ugovora o kreditu u citiranom dijelu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, pa je stoga pogrešnom primjenom materijalnog prava na koju pravilno ukazuje tuženica usvojen zahtjev za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe.

16. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje unatrag u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe iz čl. 7., 8. i 10. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Aneks proizvode ikakav pravni učinak na tužitelja kao potrošača.

17. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.

18. Nakon što je sklopljen Aneks tužitelja ne obvezuje ugovorna odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 7. Ugovora o kreditu s obzirom je ta ugovorna odredba izmijenjena na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ispunjenje kreditne obveze ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR i da ga ne obvezuje ugovorna kamata koja je mijenjana jednostranom odlukom tuženice iz čl. 8. Ugovora o kreditu s obzirom da je ta nepoštena odredba izmijenjena na način da je za svo ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

19. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Aneksa stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Aneksom. Kako je u konkretnom slučaju konverzija provedena na temelju odredaba ZID ZPK/15, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

20. U tom smislu prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je točkom IV. izreke pobijane presude tužitelju dosudio iznos od 645,85 EUR sa zateznim kamatama od 15. siječnja 2015. do isplate. Naime, iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da se ovaj iznos odnosi na razliku između neotplaćene glavnice po izvršenoj konverziji u valuti EUR u kunskoj protuvrijednosti utvrđenoj u čl. 5. st. 2. Aneksa Ugovora i stvarno plaćenih iznosa po tužitelju preračunatih u EUR na dan plaćanja. Međutim kako je nedospjela glavnica utvrđena Aneksom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 ona je posljedica sklopljenog ugovora među strankama, koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Stoga, a kako ovaj dio tužbenog zahtjeva usmjeren na isplatu, nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi niti o naknadi za obradu kredita) iz osnovnog Ugovora o kreditu nego je posljedica sklopljenog Aneksa broj 1 Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, ne pripada mu pravo zahtijevati ovu isplatu.

21. Nadalje, u pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženici na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Aneksu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Aneksa postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje da se isti vraćaju potrošaču ili da za njega imaju restitucijski učinak.

22. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR.

23. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Aneksa u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Aneksom (restitucijsko pravo je de facto konzumirano) pa stoga obračunati iznos s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja u CHF nije u imovini tuženice bez pravne osnove nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu navedenih iznosa temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO).

24. ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Aneks nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Aneksom (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c st. 1. točka 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze, a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

25. Stoga prema ocjeni ovoga suda tužitelj ima pravo na isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od dana kada su plaćeni pa do 29. rujna 2015. Međutim, kako u nalazu vještakinje nije utvrđeno kada je tužitelj ispunjavao pojedinačne novčane mjesečne obveze na ime ispunjenja konkretnih kreditnih obveza, nego je u nalazu prikazano niz uplata razdijeljenih na više novčanih uplata na isti dan ili različite dane u mjesecu, bez pojašnjenja na što se točno odnose i koje obveze su njime podmirene, to radi nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u tom smislu ovaj sud nije u mogućnosti preinačiti prvostupanjsku presudu.

26. Nadalje, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se niti o spornoj odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pregovaralo, niti je tužitelj upoznat sa svrhom plaćanja jednokratne naknade i da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu, to proizlazi zaključak da tuženica o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača nije vodi la računa. Uzimajući u obzir i ostale ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za koje je na općenitoj razini postupanja tuženice prilikom sklapanja ugovora te vrste utvrđeno da su ništetne u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje, niti za neprihvaćanje sporne odredbe o plaćanju jednokratne naknade od 2,10% od iznosa kredita, pa je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud (jedan stav je izražen i u presudi Vrhovnog suda broj Rev-1420/2024-3 od 17. lipnja 2025.). U tom je smislu prvostupanjski sud osnovano obvezao tuženicu na povrat plaćene naknade u nesporno plaćenom iznosu sa zateznom kamatom od dana plaćanja. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare u odnosu na ovaj dio potraživanja jer zastara teče od kada je utvrđena ništetnost u ovom postupku i ističe po proteku 5 godina u smislu čl. 225. ZOO-a.

27. Prvostupanjski sud je pod točkama 122.-127. obrazloženja iznio valjane razloge na temelju kojih nije osnovan po tuženici istaknut prigovor prijeboja, pa iako je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo utvrditi da ne postoji potraživanje koje je tuženica istakla u prigovoru radi prijeboja to niti odbijanjem prigovora prijeboja odluka nije donesena na štetu tuženice.

28. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod točkom I. izreke presude u dijelu kojim su utvrđeni ništetnim dijelovi čl. 7., 8. i 10. Ugovora o kreditu, kao i pod točkama V. i VI. izreke te primjenom 373. točka 3. ZPP preinačio presudu pod točkom I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost čl. 2. Ugovora o kreditu i pod točkama II. i III. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznose od 1.812,86 EUR i 15.796,19 EUR i zateznu kamatu na pojedinačne iznose od 30. rujna 2015. do isplate te pod točkom IV. izreke i zahtjev tužitelja u ovim dijelovima odbio, dok je primjenom čl. 370. ZPP ukinuo presudu pod točkama II. i III. izreke u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose za razdoblje od određenog dospijeća do 29. rujna 2015., a posljedično tome i odluku o troškovima postupka pod točkom VII. izreke i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

29. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će imati u vidu stajalište ovoga suda prema kojem tužitelj ima pravo na zateznu kamatu na plaćene iznose s osnove nepoštenih ugovornih odredaba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa pa do 29. rujna 2015., s obzirom da su pravni učinci konverzije nastupili 30. rujna 2015. sukladno čl. 19.c i e ZID ZPK/15, radi čega je nalaz vještaka potrebno dopuniti u tom dijelu, nakon čega je sud dužan donijeti novu odluku koju će obrazložiti sukladno čl. 338. st. 4. ZPP te odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Varaždinu 5. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun