REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž R-32/2026-3.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Draženke Ilak predsjednice vijeća, Irene Dikanović-Terzić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Šimić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BJO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nemanji Nožiniću, odvjetniku iz Nove Gradiške, protiv I. tuženice Opće bolnice Nova Gradiška, Nova Gradiška, Josipa Jurja Strossmayera 17A, OIB: 71630358814, zastupane po punomoćniku BJ, dipl. iur., te II. tuženice Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupane po punomoćniku Mati Kačan, odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, rješavajući žalbe tuženica protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški od 19. siječnja 2026., poslovni broj: Pr-38/2025-7., u sjednici vijeća održanoj 5. ođžujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba I. tuženice Opće bolnice Nova Gradiška odbija se u cijelosti kao neosnovana, dok se žalba II. tuženice Croatia osiguranje d.d. Zagreb djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća, pa se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški od 19. siječnja 2026., poslovni broj: Pr-38/2025- 7 preinačuje tako da glasi:

"1.Nalaže se I tuženici Opća bolnica Nova Gradiška, Nova Gradiška i II. tuženici Croatia osiguranje d.d. Zagreb da tužiteljici BJO solidarno na ime naknade imovinske i neimovinske štete isplate iznos od 7.371,51 euro umanjen za 530,89 eura franšize, donosno iznos od 6.840,62 eura sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena počevši od 19. srpnja 2010. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca. 2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do konačne isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se I. tuženici Opća bolnica nova Gradiška, Nova Gradiška da tužiteljici BJO isplati na ime naknade imovinske i neimovinske štete i iznos od 530,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena počevši od 19. srpnja 2010. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca. 2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do konačne isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se u odnosu na II. tuženicu Croatia osiguranje d.d. Zagreb odbija zahtjev tužiteljice za isplatom na ime naknade štete iznosa od 530,89 eura (franšiza) s kamatom.

r i j e š i o  j e

I. Odbijaju se žalbe I. tuženice Opće bolnice Nova Gradiška, Nova Gradiška i II. tuženice Croatia osiguranje d.d. i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški od 19. siječnja 2026., poslovni broj Pr-38/2025- 7. u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom II. izreke rješenja.

II. Odbijaju se I. tuženica i II. tuženica sa zahtjevima za nadoknadu troška žalbi.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I. Prvotuženik OPĆA BOLNICA NOVA GRADIŠKA, [adresa], OIB 71630358814 i II-tuženik CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb, V. Jagića 33, Zagreb, OIB 26187994862 dužni su tužitelju BJO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] solidarno platiti na ime naknade štete iznos od 7.371,51 EUR sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena počam od dana 19. srpnja 2010. godine do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. 12. 2022. godine po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do konačne isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, kao i da mu solidarno nadoknade parnični trošak ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, počam od dana donošenja prvostupanjske presude pa do konačne isplate, sve to u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu od 2.986,26 eura na iznos sa zakonskim zateznim kamatama od pa do konačne isplate.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.113,90 EUR na koje troškove teku zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate, po stopi zatezne kamatne koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana."

2. Protiv presude tuženice su pravovremeno podnijele žalbe.

3. I. tuženica pobija prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev protiv nje, te u odluci o troškovima parničnog postupka, i to zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

3.1. U žalbi navodi da je iskaz tužiteljice neistinit u dijelu u kojem tvrdi da je površina rampe za prilaz osoba s invaliditetom klizava poput kamenih kocaka kojima su popločene ulice u Dalmaciji. Nadalje ističe kako nije jasno na temelju kojeg propisa rampa s blagim nagibom, smještena između stepenica, mora imati rukohvat.

3.2. Tuženica naglašava da građevina u kojoj se nalazi hitni kirurški blok posjeduje valjanu građevinsku i uporabnu dozvolu, te da je od sredine 80-ih godina prošlog stoljeća, otkada je rampa u funkciji, provedeno najmanje deset građevinskih inspekcija i inspekcija zaštite na radu, pri čemu nijedna nije naložila postavljanje rukohvata na predmetnoj rampi, koja ujedno služi i kao evakuacijski put. Također ističe da nadležne inspekcije nisu nalagale postavljanje znakova upozorenja kojima bi se zabranio silazak pješaka niz rampu.

3.3. Navodi i da je na ročištu održanom 18. prosinca 2025. namjeravala u spis priložiti dokaz da je predmetna rampa evakuacijski put, no prvostupanjski sud je taj dokazni prijedlog odbio uz obrazloženje da je isti trebalo predložiti na pripremnom ročištu. Budući da u ovom postupku pripremno ročište nije održano, smatra da je do zaključenja glavne rasprave imala pravo predložiti navedeni dokaz, te da je njegovim odbijanjem počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

3.4. Dalje ističe da je tužiteljica prilikom odlaska s posla mogla koristiti i drugi izlaz iz bolnice, ali je sama izabrala sporni izlaz, koji je, s obzirom na njezine psihofizičke sposobnosti, za nju bio rizičan. Naglašava kako se niti prije niti poslije predmetnog događaja nitko nije ozlijedio prilikom izlaska tim putem.

3.5. Tuženica također dovodi u pitanje sam nastanak štetnog događaja, navodeći da je ozljeda tužiteljice „mistična“ jer nema očevidaca. Tvrdi da je, ukoliko je do pada i došlo, isti posljedica krajnje nepažnje tužiteljice.

3.6. U pogledu primjene materijalnog prava, tuženica smatra da je isto pogrešno primijenjeno, jer je tužiteljica pala prilikom odlaska kući, nakon 15 sati, dakle po završetku radnog vremena, slijedom čega tuženica kao poslodavac ne može odgovarati za ozljedu na radu niti za ozljedu u vezi s radom.

3.7. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu, preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te joj dosudi troškove parničnog postupka, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje i trošak sastava žalbe.

4. Odgovor na žalbu I. tuženice nije podnesen.

5. II. tuženica pobija prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na nju, i to iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. točkama 1.–3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13; dalje: ZPP).

5.1. U žalbi navodi da polica osiguranja od odgovornosti broj 007111009911, na koju se poziva tužiteljica, ne pokriva rizik ozljede nastale prilikom odlaska s posla, već isključivo ozljede pretrpljene u obavljanju djelatnosti I. tuženice. Ističe da je člankom 3. Uvjeta za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti jasno određeno da se trećim osobama ne smatraju djelatnici osiguranika, osim ako to nije posebno ugovoreno, a takvo prošireno pokriće u konkretnom slučaju nije ugovoreno.

5.2. Nadalje navodi da je člankom 2. istih Uvjeta propisano da je predmetnim osiguranjem pokrivena isključivo izvanugovorna odgovornost osiguranika koja proizlazi iz obavljanja njegove registrirane djelatnosti. Smatra da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju opća pravila o naknadi štete iz obveznopravnih odnosa, već da se visina i opseg naknade utvrđuju prema ugovorenim uvjetima osiguranja, uključujući odredbe o svoti osiguranja i načinu utvrđivanja štete.

5.3. Tuženica ističe da dolazak i odlazak s posla nisu povezani s tehnološkim procesom rada koji je poslodavac osigurao, te da je odgovornost osiguratelja uža od odgovornosti poslodavca. Stoga smatra da u konkretnom slučaju ne postoji osigurateljno pokriće za predmetni štetni događaj.

5.4. Također tvrdi da iz provedenih dokaza proizlazi da je do ozljede došlo isključivo krivnjom tužiteljice, koja je u svom iskazu priznala da predmetni izlaz služi za pacijente u invalidskim kolicima i pacijente na bolničkim krevetima, a ne za pješake, te da ga je koristila isključivo zato što joj je bio bliži, premda su postojali i drugi izlazi. Smatra da zbog navedenog ne može solidarno odgovarati s I. tuženicom za nastalu štetu.

5.5. Osporava i visinu dosuđene naknade štete, navodeći da je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio iznos koji za 50% premašuje iznos koji bi joj pripadao prema Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, te da nije vodio računa da je u polici osiguranja ugovorena franšiza od 4.000,00 kuna.

5.6. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu, te preinači prvostupanjsku presudu u odnosu na nju na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti. Traži trošak sastava žalbe.

6. Odgovor na žalbu II. tuženice nije podnesen.

7. Žalba I. tuženice nije osnovana.

8. Žalba II. tuženice je djelomično osnovana.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. u vezi s člankom 354. stavkom 2. ZPP-a, ovaj sud nalazi da žalbe tuženica nisu osnovane.

10. Neosnovano I. tuženica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što nije uzeo u obzir dokaz – izvod iz plana evakuacije i spašavanja, koji je I. tuženik priložio na ročištu 18. prosinca 2025. Točno je da pripremno ročište niti prethodni postupak nisu održani, međutim sama činjenica da sud nije proveo određeni dokaz ne znači da je stranci onemogućeno raspravljanje pred sudom u smislu članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a. Sud je ovlašten, sukladno članku 220. ZPP-a, odlučiti koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U konkretnom slučaju, činjenica da je predmetna rampa za invalide ujedno i evakuacijski put nije odlučna za pitanje odgovornosti za štetu nastalu padom tužiteljice. Naime, i da je riječ o evakuacijskom putu, to ne isključuje obvezu održavanja istoga u sigurnom stanju niti isključuje odgovornost za štetu nastalu zbog eventualnih nedostataka. Stoga odbijanjem tog dokaznog prijedloga tuženiku nije oduzeta mogućnost raspravljanja, niti je počinjena bitna povreda postupka.

11. Nadalje, neosnovan je žalbeni navod da tuženice ne odgovaraju, jer je do štetnog događaja došlo nakon isteka radnog vremena tužiteljice, odnosno u 15:05 sati, dok je radno vrijeme trajalo do 15:00 sati. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužiteljica pala na rampi za invalide unutar prostora bolnice prilikom uobičajenog izlaska s posla, neposredno po završetku radnog vremena. Šteta nastala pri dolasku na posao ili odlasku s posla, kada se događaj zbiva u prostoru poslodavca i u funkcionalnoj je vezi s radom, predstavlja štetu u vezi s radom. Sama okolnost da je do pada došlo nekoliko minuta nakon isteka radnog vremena ne prekida tu povezanost.

11.1. Slijedom navedenoga po ocjeni i ovoga suda I. tuženica kao poslodavac odgovara za štetu tužiteljici sukladno članku 103. stavku 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 dalje: ZR) i članku 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine" broj: 59/96, 94/96, 114/03, 100/04 i 75/09 dalje: ZZR).

11.2. Navedene zakonske odredbe predstavljaju posebne (specijalne) propise u odnosu na opći obveznopravni režim odgovornosti za štetu. Međutim, njihova primjena ni u kojem slučaju ne isključuje primjenu općih propisa obveznog prava. Naprotiv, u situacijama kada ZR i ZZR ne uređuju u cijelosti pitanje objektivne odgovornosti poslodavca, niti sadrže cjelovita pravila o razlozima oslobođenja od odgovornosti, a izrijekom upućuju na primjenu općih propisa, potrebno je primijeniti odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05 i 41/08; dalje: ZOO). Međutim, koje odredbe ZOO-a valja primijeniti, ovisi od činjenice je li šteta nastala kao posljedica skrivljenog ponašanja ili djelovanja opasne stvari, odnosno opasne djelatnosti, što znači da se odgovornost može temeljiti na presumiranoj krivnji ili na objektivnom kriteriju uzročnosti.

11.3. Drugim riječima, pravna osnova odgovornosti može se temeljiti ili na presumiranoj krivnji poslodavca, sukladno članku 1045. stavku 1. i 3. ZOO, ili na objektivnoj odgovornosti sukladno članku 1063. ZOO, ovisno o utvrđenim činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja.

12. Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju zaključio da I. tuženica odgovara za štetu po načelu objektivne odgovornosti u smislu članka 1063. ZOO, te da I. tuženica kao poslodavac ne može odgovarati za štetu po načelu presumirane krivnje.

12.1. Ovaj sud smatra da je pravni stav prvostupanjskog suda glede isključive odgovornosti I. tuženice kao poslodavca po načelu objektivne odgovornosti pogrešan.

12.2. Naime, kao što je već navedeno, prema odredbama ZOO-a poslodavac može odgovarati za štetu i po kriteriju objektivne odgovornosti i po kriteriju presumirane krivnje, ovisno o tome je li šteta nastala kao posljedica opasne stvari ili opasne djelatnosti ili nije. Drugim riječima, primjena objektivne odgovornosti zahtijeva da stvar sama po svojoj prirodi stvara povećan rizik, dok se u svim drugim situacijama odgovornost poslodavca temelji na načelu pretpostavljene krivnje.

12.3. U konkretnom slučaju, među parničnim strankama nije sporno da rampa za invalide nije bila strma, širine je bila oko 50 do 75 cm, s obje strane ima po dvije stepenice, nema rukohvat, a prema iskazu same tužiteljice bila je suha, dok su pojedini dijelovi bili blago klizavi.

12.4. I. tuženica tijekom postupka nije iznijela niti jedan dokaz kojim bi osporila iskaz tužiteljice u dijelu u kojem navodi da su pojedini dijelovi rampe bili blago klizavi. Suprotno tome, punomoćnik I. tuženice naveo je da je rampa izgrađena još 80-ih godina prošlog stoljeća. Imajući u vidu protek vremena i činjenicu stalne i višegodišnje uporabe, logičnim i životno uvjerljivim nameće se zaključak da je uslijed habanja i dotrajalosti materijala moglo doći do smanjenja protukliznih svojstava pojedinih dijelova površine. Stoga je prvostupanjski sud pravilno poklonio vjeru iskazu tužiteljice, ocijenivši ga istinitim i uvjerljivim, sukladno članku 8. ZPP-a, pri čemu takva ocjena ima uporište u provedenim dokazima i pravilima logike i iskustva.

12.5. Neosnovan je žalbeni navod I. tuženice prema kojem sama činjenica da je predmetna površina bila izvedena kao staza za osobe s invaliditetom, te ujedno označena kao evakuacijski put isključuje mogućnost da je ista u konkretnom trenutku bila klizava. Okolnost da je određena površina projektirana i izvedena sukladno važećim tehničkim propisima o pristupačnosti i sigurnosti evakuacijskih putova znači da je u vrijeme izgradnje trebala udovoljavati propisanim standardima. Međutim, ta činjenica sama po sebi ne predstavlja dokaz o njezinu stvarnom stanju u trenutku štetnog događaja.

12.6. Naime, valja jasno razlikovati normativnu usklađenost građevine s propisima od njezina faktičnog stanja u određenom vremenskom trenutku. Čak i površine izvedene s protukliznim svojstvima mogu uslijed dugotrajne uporabe, habanja ili drugih vanjskih utjecaja izgubiti dio svojih sigurnosnih karakteristika. Sama namjena površine, pa ni njezina funkcija evakuacijskog puta, ne jamči apsolutnu sigurnost niti isključuje mogućnost nastanka opasnog stanja.

12.7. Dakle, iako rampa za invalide sama po svojoj prirodi, zbog nagiba i materijala, ne predstavlja prirođeno opasnu stvar, u konkretnom slučaju dijelovi rampe bili su blago klizavi, što je stvorilo stvarni rizik od pada. Prema tome, rampa u svom cjelokupnom stanju, zbog blago klizavih dijelova, može se smatrati opasnom stvari u smislu članka 1063. ZOO.

13. Dakle, nakon detaljne analize svojstava rampe za invalide ovaj sud zaključuje da u konkretnom slučaju I. tuženica doista odgovara tužiteljici za štetu po načelu objektivne odgovornosti, a ne po načelu presumirane krivnje.

14. I. tuženica se kao poslodavac mogla osloboditi odgovornosti za štetu iz razloga navedenih u članku 1067. ZOO.

15. Međutim, budući da je u prvostupanjskom postupku pravilno utvrđeno da nije bilo nikakvog upozorenja da rampu za invalide nije dopušteno koristiti na način kako je to činila tužiteljica, te da su rampu na isti način uobičajeno koristili i drugi djelatnici I. tuženice i pacijenti, I. tuženica se kao poslodavac ne može osloboditi odgovornosti za nastali štetni događaj, a time ni za naknadu štete.

15.1. Po ocjeni i ovoga suda na strani tužiteljice nema krivnje, jer je ulazak i izlazak osoblja i pacijenata preko ove rampe u bolnicu bio uobičajen, tužiteljica je prilikom štetnog događaja nosila adekvatnu obuću sandale koje su imale punu petu visine oko 2 cm i bile su remenom pričvršćene za gležanj.

15.2. Nadalje, tvrdnja da je do pada došlo isključivo uslijed krajnje nepažnje tužiteljice nije dokazana. Teret dokazivanja eventualnog doprinosa oštećenice leži na tuženici, koja za takve navode nije ponudila konkretne dokaze.

16. Neosnovan je žalbeni navod tuženice kojom dovodi u pitanje sam nastanak štetnog događaja, nazivajući ozljedu tužiteljice „mističnom“ zbog izostanka očevidaca.

16.1. Izostanak neposrednih svjedoka ne znači da se događaj nije zbio. Sud odlučne činjenice utvrđuje na temelju cjelokupne dokazne građe, a ne isključivo na temelju postojanja izravnog svjedoka. U konkretnom slučaju osobito je značajno da je sama I. tuženica kao poslodavac sastavila prijavu o ozljedi na radu, te je tužiteljici priznato i isplaćivano bolovanje u visini od 100% plaće. Takvo postupanje predstavlja ozbiljnu indiciju da je ozljeda prihvaćena kao nastala u vezi s radom, pa suprotne žalbene tvrdnje ocjenjuje kao naknadne i neuvjerljive.

17. U odnosu na odgovornost II. tuženice kao osiguratelja, iz sadržaja police broj: [broj police] proizlazi da je osiguranje sklopljeno za odgovornost prema djelatnicima i prema trećim osobama, pri čemu je za djelatnike ugovorena osigurana svota od 200.000,00 kuna uz franšizu od 4.000,00 kuna. Prema članku 2. stavcima 1. i 2. Općih uvjeta, predmet osiguranja je građanskopravna izvanugovorna odgovornost osiguranika za štetu zbog smrti ili tjelesne ozljede, koja proizlazi iz obavljanja njegove registrirane djelatnosti, vlasništva ili posjedovanja stvari. U konkretnom slučaju šteta je proizašla iz korištenja i održavanja rampe koja se nalazi u prostoru i pod kontrolom I. tuženice te služi za redovito kretanje zaposlenika i pacijenata. Takva odgovornost proizlazi iz obavljanja djelatnosti i iz vlasništva, odnosno posjedovanja stvari, pa je obuhvaćena osigurateljnim pokrićem. Neosnovano II. tuženica tvrdi da tužiteljica nije obuhvaćena pojmom osigurane osobe, budući da je policom izričito ugovoreno pokriće i za odgovornost prema djelatnicima. Ne radi se o ugovornom proširenju odgovornosti za slučajeve za koje osiguranik po zakonu ne bi odgovarao, već o zakonskoj odgovornosti za štetu, pa su tuženici pravilno solidarno obvezani na naknadu štete.

18. Slijedom navedenoga neosnovani su žalbeni navodi II. tuženice da sa I. tuženicom ne odgovara solidarno za nastalu štetu tužiteljici.

19. Na okolnosti nastanka štete i njezine visine provedeno je vještačenje po liječniku vještaku Damiru Roško dr. med. spe. kirurgije. Vještak je saslušan na ročištu i nakon njegovog saslušanja tuženici nisu predlagali vještačenje po drugom vještaku medicinske struke.

19.1. Obzirom na navedeno, a imajući u vidu da je nalaz i mišljenje liječnika vještaka u skladu sa medicinskom dokumentacijom priloženom u spisu, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio nalaz i mišljenje liječnika vještaka kao stručan, logičan i uvjerljiv.

20. Temeljem provedenog medicinskog vještačenja u prvostupanjskom postupku je utvrđeno, a navodima žalbe se ne osporava, da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila prijelom desne lakatne kosti. Radi se o običnoj teškoj tjelesnoj ozljedi zbog koje je tužiteljica trpjela bolove jakog intenziteta oko 1 dana, srednjeg intenziteta oko 14 dana, slabog intenziteta kontinuirano oko 20 dana, te povremeno oko 90 dana.

20.1. Tužiteljica je zbog ozljede pretrpjela i primarni strah jakog intenziteta u trenutku štetnog događaja, a nakon toga sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od dva dana za vrijeme dijagnostičkih pretraga i do operativnog zahvata, potom strah srednjeg intenziteta kroz sedam dana i slabog intenziteta kroz 30 dana. Zbog postoperativnog ožiljka na desnoj podlaktici ostala je naruženost lakog stupnja, povremeno vidljiva trećim osobama. Kao posljedica ozljede zaostalo je smanjenje opće životne aktivnosti od 15%.

20.2. Prvostupanjski sud je temeljem navedenih kvalifikatornih okolnosti zaključio da pravična novčana naknada štete zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje iznosi 6.734,44, eura, sukladno članku 1100. ZOO. Po ocjeni ovog suda, visina neimovinske štete pravilno je utvrđena, budući se iznos naknade ne određuje automatizmom prema Orijentacijskim kriterijima i propisanim iznosima, već se oblikuje u skladu s konkretnim okolnostima predmeta i osobnom situacijom oštećenice.

20.3. Dakle, osim navedenih kvalifikatornih okolnosti, pri odlučivanju o visini naknade štete posebno je važno istaknuti da je tužiteljica zbog prijeloma desne lakatne kosti bila podvrgnuta operacijskom zahvatu u općoj anesteziji, da je provodila dugotrajnu fizikalnu terapiju, te da joj je desna ruka morala biti imobilizirana. Nadalje, tužiteljica je u trenutku štetnog događaja bila stara 48 godina, odnosno osoba srednje životne dobi, što znači da će posljedice ozljede osjećati još dugi niz godina.

20.4. Slijedom navedenog, visina neimovinske štete utvrđena u prvostupanjskom postupku ocjenjuje se kao pravilna i pravedna.

21. U prvostupanjskom postupku je također pravilno utvrđeno, a navodima žalbi se ne osporava, da je tužiteljici za vrijeme liječenja bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju 4 sata dnevno kroz 30 dana, a potom 2 sata dnevno kroz 60 dana.

22. Prvostupanjski sud je tužiteljici po osnovu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu dosudio iznos od 637,07 eura, pri čemu je sat tuđe pomoći i njege pravilno obračunat u iznosu od 2,65 eura (20,00 kuna) po satu. Naveden iznos po satu uobičajeno se dosuđuje kada pomoć i njegu pruža član domaćinstva, odnosno nekvalificirana osoba.

23. Slijedom navedenoga, tužiteljici po osnovu naknade imovinske i neimovinske štete pripada iznos od 7.371,51 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Prvostupanjski sud je stoga pravilno obvezao I. tuženicu da tužiteljici isplati cjelokupnu naknadu štete.

24. Međutim, II. tuženica u žalbi ispravno navodi da prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o naknadi štete nije uzeo u obzir policu osiguranja broj [broj police osiguranja], u kojoj je ugovorena franšiza od 4.000,00 kuna (530,89 eura). Franšiza predstavlja iznos štete koji osiguratelj ne pokriva, odnosno koji osiguranik samostalno snosi; u konkretnom slučaju II. tuženica kao osiguratelj odgovorna je za iznos štete koji premašuje franšizu.

25. S obzirom na iznos utvrđene štete od 7.371,51 eura, nakon odbitka franšize od 530,89 eura, II. tuženica je dužna solidarno s I. tuženicom isplatiti preostali iznos od 6.840,62 eura. Ostatak iznosa do ukupne štete dužna jer platiti I. tuženica jer ista odgovara za franšizni dio koji nije pokriven policom osiguranja.

26. Slijedom svega navedenog, žalba I. tuženice odbija se u cijelosti kao neosnovana, te se u odnosu na njezinu obvezu isplate štete prvostupanjska presuda potvrđuje u cijelosti, sukladno članku 368. stavku 2. ZPP-a, dok se žalba II. tuženice djelomično odbija kao neosnovana u dijelu kojim se osporava njezina obveza isplate štete u iznosu od 6.840,62 eura, u kojem se prvostupanjska presuda potvrđuje, a djelomično prihvaća u dijelu koji se odnosi na ugovorenu franšizu od 530,89 eura, u kojem se prvostupanjska presuda preinačuje i odbija tužbeni zahtjev prema II. tuženici za isplatu tog iznosa s pripadajućom kamatom, sukladno članku 373. stavku 3. ZPP-a.

27. Obzirom da je žalba I. tuženice odbijena u cijelosti i prvostupanjska presuda je potvrđena, te da je žalba II. tuženice prihvaćena u neznatnom dijelu (7,2% dosuđene štete) odluka o dosuđenim troškovima parničnog postupka sadržana u točki II. prvostupanjskog rješenja nije izmijenjena, sukladno članku 166. ZPP-a u vezi s člankom 154. ZPP-a.

28. Tuženici su odbijeni i sa zahtjevima za nadoknadu troška sastava žalbi jer I. tuženica sa žalbom nije uspjela, a II. tuženica je sa žalbom uspjela u neznatnom dijelu (7,2%), pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja.

Slavonski Brod, 5. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Draženka Ilak