REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-436/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja Irene Dikanović- Terzić predsjednice vijeća, Draženke Ilak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Domagoju Olujiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu Građansko upravnom odjelu, radi naknade štete, rješavajući žalbe tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu od 16. veljače 2024., poslovni broj Pn-561/2021-26, u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalba tužiteljice ŽH i žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu od 16. veljače 2024., poslovni broj: Pn-561/2021-26.

II. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da na ime naknade imovinske štete isplati tužiteljici iznos od 9.031,57 eura sa zateznim kamatama pobliže određenim u točki I. izreke, dok je zahtjev za naknadom imovinske štete za iznos od 54.421,84 eura odbijen (točka I. izreke), odbijen je zahtjev za naknadom neimovinske štete u iznosu od 4.977,11 eura (točka II. izreke) i naloženo je tuženici da na ime naknade parničnog troška isplati tužiteljici iznos od 965,20 eura (točka III. izreke).

2. Protiv presude žalbe su pravovremeno uložile tužiteljica i tuženica.

2.1. Tužiteljica i tuženica žalbu su uložile zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističu da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje ZPP).

3. Tužiteljica u svojoj žalbi navodi kako prvostupanjski sud nije u pravu kada navodi da joj ne pripada pravo na naknadu koja predstavlja razliku između visine turističkog najma po danu i zaštićene najamnine vezano za tri ljetna mjeseca.

3.1. Dalje u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud naveo kako je iznos tržišne najamnine bilo potrebno umanjiti za pripadajući porez i prirez. Tužiteljica međutim ističe kako na području Republike Hrvatske postoje nadležna porezna tijela koja se bave rješavanjem poreznih pitanja, te da za odlučivanje o istima nije nadležno prvostupanjsko tijelo, a pogotovo ne u postupku u kojem je riječ o isplati novčane razlike između zaštićene i tržišne najamnine.

3.2. Što se tiče naknade neimovinske štete tužiteljica se poziva na odluku koja je donesena u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske broj 12027/10 od 10. srpnja 2014. u kojoj je konstatirano kako je podnositelj, radi ograničavanja svojih vlasničkih prava pretrpio kako materijalnu, tako i nematerijalnu štetu, pa je tužiteljica stava da je neosnovano odbijen njezin zahtjev za naknadom neimovinske štete.

3.3. Predlaže uvažiti njezinu žalbu i preinačiti pobijanu presudu u skladu sa žalbenim navodima. Traži trošak žalbe.

4. Tuženica u žalbi ističe kako je sud pravilno utvrdio visinu zaštićene najamnine u iznosu od 331,44 kune. Međutim pri donošenju pobijane presude sud je propustio odlučiti o prigovoru i prijedlozima tuženice u odnosu na činjenicu da je tužiteljica imala mogućnost i pravo postupiti sukladno odredbama članka 7. stavka 3. i članka 28.a Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20 dalje: ZONS), a koje odredbe su bile na snazi u utuženom razdoblju do 25. rujna 2020. kad je donesena i stupila na snagu odluka Ustavnog suda RH poslovni broj U-I-3242/2018 od 14. rujna 2020. te izvršiti izračun zaštićene najamnine koju je imala pravo primati u utuženom razdoblju.

4.1 Navodi kako je tužiteljica, sukladno naprijed citiranim odredbama imala pravo prema izračunu zaštićene najamnine koji je vrijedio na dan 31. kolovoza 2018. obračunati i primati povećane iznose zaštićene najamnine u razdoblju od 1. rujna 2018. do kraja rujna 2020., jer zaštićena najamnina dospijeva do 15-og u mjesecu za tekući mjesec sukladno članku 4. Ugovora o najmu stanova sa zaštićenom najamninom koji je sadržan u presudi Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-218/2005 od 5. listopada 2006. Prema navodima žalbe, prvostupanjski sud je propustivši primijeniti odredbe članka 28.a tada važećeg Zakona o najmu stanova pogrešno utvrdio njezinu odgovornost za iznos od 2.058,73 eura, koji iznos predstavlja razliku između iznosa zaštićene najamnine na dan 31. kolovoza 2018. i iznosa povećane zaštićene najamnine koju je tužiteljica imala pravo naplatiti od najmoprimca u razdoblju od 1. rujna 2018. do kraja rujna 2020, a što je, kako se navodi u žalbi, propust tužiteljice.

4.2. Predlaže stoga usvojiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu, podredno pobijanu presudu predlaže ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Trošak žalbe ne traži.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe tužiteljice i tuženice nisu osnovane.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj sud, u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelji ističu u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju povredu se ukazuje žalbama parničnih stranaka.

8. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 63.453,41 eura /478.089,70 kuna po osnovi naknade imovinske štete zbog nerazmjernog i nepravičnog ograničenja vlasničkih prava tužiteljice na stanu u [adresa], na I. katu zgrade na istočnom dijelu, upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koji iznos čini razliku između zaštićene najamnine i tržišne najamnine, s tim da tužiteljica smatra da je navedeni stan tijekom tri ljetna mjeseca mogla iznajmljivati turistima, a ostalih devet mjeseci za stanovanje, pa da joj pripada pravo na razliku između ostvarene zaštićene najamnine i najamnine koju je mogla ostvariti u razdoblju od rujna 2018. do rujna 2021. Na ime neimovinske štete, a zbog toga jer je trpjela stres i nezadovoljstvo zbog ograničenja njezinih vlasničkih prava na stanu, od tuženice potražuje iznos od 4.977,11 eura /37.500,00 kuna.

9. Iz činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu proizlazi:

- da je tužiteljica vlasnica stana položenog u zgradi u [adresa], anagrafske oznake [adresa] i to dvosobnog stana kojeg je stekla nasljeđivanjem od svoje pokojne majke GH, te da se radi o stanu položenom na istočnom dijelu zgrade,

- da iz presude Općinskog suda u Splitu od 4. travnja 2000,. poslovni broj: P-1932/1998 proizlazi da su u tom postupku tužiteljica RH, te GH, u tom postupku tuženica (majka ovdje tužiteljice) zaključile Ugovor o najmu predmetnog stana sa zaštićenom najamninom, da iz navedene odluke proizlazi da se radi o stanu površine 52,61 m[2] koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice i hodnika, te da je zaštićena najamnina utvrđena u iznosu od 80,49 kuna mjesečno. Iz navedene odluke također proizlazi da je kao član obiteljskog domaćinstva sa tužiteljicom RH utvrđen NH,

- da je presudom Općinskog suda u Splitu od 5. listopada 2006., poslovni broj: P- 218/2005 utvrđeno da je NH stekao status zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu i da je presuda zamijenila Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom koja je utvrđena u iznosu od 136,70 kuna (18,14 eura),

- da je tužiteljica na ime zaštićene najamnine od NH za utuženi period primala zaštićenu najamninu u iznosu od 154,60 kuna (20,52 eura).

- da mjesečna obveza pričuve za predmetni stan koji plaća tužiteljica iznosi 331,44 kune (43,99 eura),

- da je prema podacima Porezne uprave tužiteljica svoj stan na slobodnom tržištu mogla iznajmiti za iznos od 2.250,00 kuna (298,63 eura) mjesečno,

- da ukupan iznos poreza i prireza za najamninu u visini od 2.250,00 kuna (298,63 eura) iznosi 217,35 kuna (28,85 eura).

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljica svoj tužbeni zahtjev za isplatu razlike tržišne i zaštićene najamnine temelji na utvrđenjima presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske u kojoj je utvrđeno da službeno određeni iznosi zaštićene najamnine ne predstavljaju realnu mjesečnu naknadu za korištenje stana vlasnika čiji se stan nalazi u takvom pravnom režimu, jer spomenuta naknada ne omogućuje prihod vlasniku, pa primjenom odredbi Zakona o obveznim odnosima i to članka 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje ZOO) tužbeni zahtjev tužiteljice nalazi djelomično osnovanim.

11. U odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva valja navesti da je Zakonom o najmu stanova, osobama koje su do dana stupanja na snagu tog Zakona imale status nositelja stanarskog prava priznat status zaštićenog najmoprimca i vlasnici takvih stanova bili su dužni sa zaštićenim najmoprimcima zaključiti ugovor o najmu stana kojim su, između ostalog, ugovorili i visinu najamnine koja je bila propisana kao zaštićena najamnina i koja je bila daleko niža od najamnine koju bi vlasnici tih stanova mogli ostvariti na tržištu. Tim Zakonom je onemogućeno vlasnicima stanova da uđu u posjed svojih stanova. Otegotna okolnost vlasnicima tih stanova bila je činjenica da su se u ugovor o najmu unosili i članovi porodičnog domaćinstva dotadašnjeg nositelja stanarskog prava koji su imali nakon smrti nositelja stanarskog prava ista prava tako dugo dok su živjeli u tim stanovima, dakle imali su i pravo na plaćanje zaštićene najamnine, kao što je riječ i u konkretnom slučaju.

12. Kako je pravo vlasništva prema članku 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 dalje: ZV) stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojeg nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima, (pa tako i dati stan u najam po tržišnim cijenama) onda je razvidno da je uvođenjem ovakvih brojnih ograničenja za vlasnike stanova sa zaštićenim najmoprimcima prije svega odredbama ZONS-a došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06- dalje: Konvencija).

13. Stoga, takvo postupanje tuženice u donošenju Zakona o najmu stanova Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu je u svojim odlukama Statileo protiv [adresa], te Ž i drugi protiv Republike Hrvatske utvrdio kao miješanje u vlasnička prava vlasnika stanova i s obzirom da je Zakonom o najmu stanova bila propisana visina zaštićene najamnine koja je nekoliko desetaka puta niža od stvarne cijene najma kojeg je vlasnik stana mogao ostvariti na tržištu, pa je stoga utvrdio da je vlasnik stana ograničen u svojim pravima, jer nije mogao ući u posjed stana i morao je trpjeti činjenicu da će u posjedu tog stana osim dotadašnjeg nositelja stanarskog prava biti i njegovi članovi porodičnog domaćinstva koji su s njim živjeli u tom trenutku.

14. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu smatra da je takvim postupanjem Republika Hrvatska donošenjem Zakona o najmu stanova nepravedno raspodijelila socijalni i financijski teret koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru i da je na vlasnike stanova stavljen nerazmjeran i pretjeran pojedinačni teret, budući je vlasnik stana morao snositi većinu socijalnih i financijskih troškova stambenog zbrinjavanja zaštićenog najmoprimca i da time donošenjem ovakvog Zakona nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja čime je povrijeđena odredba članka 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog čega je Europski sud za ljudska prava u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete upravo u iznosu koji predstavlja razliku između ostvarene zaštićene najamnine i najamnine koju bi ostvario na tržištu.

15. Odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu kojima je utvrđena povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pridružujućih Protokola obvezatna je za sve sudove u Republici Hrvatskoj i ona djeluje prema svima, a kako je to jasno izraženo i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 745/1999 od 8. studenoga 2000. („Narodne novine“, broj: 112/00). Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u toj odluci zauzeo načelno ustavnopravno stajalište da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Konvencijom ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava propisanim člankom 3., načelom ustavnosti i zakonitosti propisanim člankom 5. i načelom pravnog monizma nacionalnog i međunarodnog prava propisanim člankom 134. Ustava.

16. Zbog toga Ustavni sud Republike Hrvatske smatra da izvršenje presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije.

17. Kako je, dakle, citiranom presudom Statileo protiv Republike Hrvatske Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, proizlazi da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuju naknadu imovinske štete koja se sastoji iz razlike u visini zaštićene najamnine koju su primali kroz određeno razdoblje i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu.

18. Prilikom obračuna visine imovinske štete koju je pretrpjela tužiteljica prvostupanjski je sud stava da tužiteljici pripada pravo na razliku između zaštićene najamnine i visine najamnine koju bi ostvarila na tržištu, što je u skladu sa naprijed navedenim utvrđenjima. Stava je također da tužiteljici za tri ljetna mjeseca ne pripada pravo na razliku između tzv. turističkog dnevnog najma i zaštićene najamnine, već za cijelu godinu isti iznos kao razlika između zaštićene najamnine i tržišne najamnine.

19. Tužiteljica je pak stava da joj za tri ljetna mjeseca pripada pravo na naknadu koja predstavlja razliku između visine turističkog najma po danu i zaštićene najamnine vezano za tri ljetna mjeseca.

20. U odnosu na prednje žalbene navode tužiteljice prije svega valja istaknuti da iako tužiteljica svoj zahtjev temelji na pretpostavljenom prihodu od turističkog dnevnog najma (za tri ljetna mjeseca), tužiteljica tijekom postupka nije ponudila dokaze iz kojih bi proizlazila visina takvog najma (dopis Ministarstva financija Porezne uprave Split od 21. veljače 2019. na strani 23. ne sadrži podatke o visini dnevnog najma), niti je prigovorila sadržaju obavijesti Porezne uprave od 27. svibnja 2022. sa strane 141. spisa, koju obavijest je na zahtjev tužiteljice pribavio prvostupanjski sud, a koja također ne sadrži podatke o prijavljenom obavljanju turističke djelatnosti, niti o ostvarenim prihodima po toj osnovi. Slijedom navedenog, tužiteljica dakle nije uopće dokazala visinu tražbine u dijelu u kojem se ista temelji na turističkom najmu.

20.1. Stoga i neovisno o tome bi li zahtjev tužiteljice bio osnovan u pogledu same pravne osnove, ista nije dokazala visinu tražbine koju potražuje, zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice svakako trebalo odbiti, jer nedostatak dokaza o visini predstavlja samostalan razlog za odbijanje zahtjeva.

21. Kako je već naprijed i navedeno, a prema pravnom shvaćanju ovog suda, zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine.

22. Stoga je, suprotno stajalištu tuženice, vlasnik stana dužan dokazati samo visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo, a što je tužiteljica i dokazala.

22.1. Naime, iz dostavljenih podataka, koje tuženica žalbom ne osporava, proizlazi da bi tužiteljici pripadalo pravo na tržišnu najamninu u iznosu od 2.250,00 kuna (298,63 eura) mjesečno. Navedeni iznos prvostupanjski je sud, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pravilno umanjio za iznos poreznih davanja. Naime, pri utvrđivanju visine naknade treba imati u vidu da bi prihod od najma predstavljao oporezivi dohodak sukladno Zakonu o porezu na dohodak, pa se tužiteljici može dosuditi samo neto iznos koji bi joj stvarno pripao nakon podmirenja porezne obveze.

22.2. Prema izračunu prvostupanjskog suda, koji se žalbom ne osporava, ukupan iznos poreza i prireza bi iznosio 217,35 kuna, pa bi tužiteljici nakon odbitka poreza i prireza ostao iznos od 2.032,65 kuna (2.250,00 – 217,35 kuna). Navedeni iznos prvostupanjski je sud umanjio za iznos zaštićene najamnine na koji tužiteljica ima pravo (331,44 kune), a koji iznos se žalbom također ne osporava, tako da prema obračunu prvostupanjskog suda tužiteljici na ime razlike između tržišne najamnine umanjene za iznos poreza i prireza i pripadajuće joj zaštićene najamnine pripada pravo na iznos od 1.701,21 kuna/225,79 eura mjesečno.

23. U odnosu na žalbene navode tuženice kako prvostupanjski sud nije uzeo u obzir iznos povećane najamnine koju je bio dužan plaćati zaštićeni najmoprimac sukladno članku 28. a. ZONS, valja navesti da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3242/2018 od 14. rujna 2020. odredba članka 28a. ZONS kojom je bio propisan model postupnog povećanja zaštićene najamnine, ukinuta, pa stoga u situaciji kada o predmetnom potraživanju nije bilo pravomoćno odlučeno prije objave navedene odluke, sud nije bio ovlašten primijeniti ukinute zakonske odredbe, niti na njima temeljiti svoju odluku.

24. Prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužiteljice za isplatu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, uz obrazloženje da je tužiteljica obeštećena isplatom imovinske štete što je dovelo do otklanjanja stresa i nezadovoljstva tužiteljice, kao i da stres i nezadovoljstvo inače ne opravdavaju dosuđenje imovinske štete.

24.1. Obrazloženje prvostupanjskog suda prema kojem tužiteljici ne pripada pravo na neimovinsku štetu, jer joj je isplatom imovinske štete otklonjen stres i nezadovoljstvo odnosno da je „upravo okolnost da može uspjeti u ovom sporu protiv tužene dovela do otklanjanja stresa i nezadovoljstva“ pravno je neprihvatljivo.

24.2. Prije svega valja navesti da pravo na naknadu neimovinske štete predstavlja samostalno pravo koje proizlazi iz povrede prava osobnosti, te nije uvjetovano niti isključeno time što je oštećeniku dosuđena ili isplaćena imovinska šteta. Imovinska i neimovinska šteta različite su pravne naravi i štite različita dobra, pa se jedna ne može smatrati „satisfakcijom“ za drugu bez jasnog i individualiziranog utvrđenja da su posljedice povrede u cijelosti otklonjene. Paušalna ocjena prvostupanjskog suda da „stres i nezadovoljstvo inače ne opravdavaju dosudu neimovinske štete“ nije dostatno obrazloženje, niti proizlazi iz zakonskog kriterija. Sud je u konkretnom slučaju bio dužan utvrditi je li došlo do povrede prava osobnosti, kakav je intenzitet i trajanje pretrpljenih duševnih boli, te prelaze li te posljedice uobičajenu razinu svakodnevnih neugodnosti. Bez takve individualizirane ocjene, obrazloženje prvostupanjskog suda svodi se na apstraktnu i generaliziranu tvrdnju koja ne zadovoljava standardne obrazložene sudske odluke. Stoga je, a prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, zaključak suda prvog stupnja da tužiteljici ne pripada pravo na naknadu neimovinske štete zbog same činjenice isplate imovinske štete kao i zbog opće ocjene o „stresu i nezadovoljstvu“ pravno neodrživ i predstavlja nedostatno obrazloženu sudsku odluku.

24.3. Međutim, iako je u ovom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno odredbu članka 1100 ZOO-a, pravilnom primjenom iste odredbe valjalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

24.4. To prije svega zato što navode iz tužbe da je zbog postupanja tuženice tužiteljica trpjela stres i nezadovoljstvo, tužiteljica nije dokazala. Naime, iako iz tužbe proizlazi da je tužiteljica na ove okolnosti predložila izvođenje određenih dokaza, tužiteljica u ovom postupku nije saslušana kao stranka, niti je ustrajala u izvođenju dokaza koje je navela u tužbi. Sami navodi iz tužbe, koji su ostali na razini tvrdnji, bez njihove potvrde u provedenom dokaznom postupku, ne mogu, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, predstavljati dostatan temelj za zaključak o postojanju neimovinske štete. Budući da teret dokazivanja odlučnih činjenica leži na tužiteljici i da ista nije dokazala da je doista trpjela stres i nezadovoljstvo u intenzitetu koji bi opravdao dosudu pravične novčane naknade, pravilno je takav zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

25. Odluku o troškovima postupka sud nije posebno ispitivao jer se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 365. stavak 2. ZPP-a, prema kojoj drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, pa kako žalitelji žalbom posebno ne osporavaju odluku o troškovima postupka, sud odluku o troškovima nije posebno ispitivao.

26. Slijedom navedenog, a temeljem članka 368. stavak 1. i 2. ZPP-a, žalba tužiteljice, kao i žalba tuženice su odbijene kao neosnovane i prvostupanjska presuda je potvrđena.

27. Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, jer sa istom nije uspjela. Ova se odluka temelji na članku 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a.

28. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 5. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić