Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-769/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Stokrp, predsjednice vijeća, Vesne Britve, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ivane Mašić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Franu Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4219/2024-9 od 13.lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4219/2024-9 od 13.lipnja 2025., potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 4219/2024-9 od 13. lipnja 2025. točkom I izreke odredba članka 3. /treće/ NAKNADA, Ugovora o [broj kredita] od 17. svibnja 2006. zaključenog između tužitelja NN kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora koja glasi: "3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita", utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

Točkom II izreke nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 502,70 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.svibnja 2006., do isplate, za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 13. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

Točkom III izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeni izjavio tuženik. Tuženik presudu pobija u cijelosti i to zbog svih zakonom predviđenih razloga, odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 465. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP) jer da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava te pobija i odluku o troškovima postupka. Tuženik u bitnome osporava stav prvostupanjskog suda u svezi dospjelosti tražbine tužitelja, kao i razloge odbijanja prigovora zastare, jer da se pravno shvaćanje od 30. siječnja 2020. na koje se poziva prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja. Navodi dalje da kad bi navedeno pravno shvaćanje bilo primjenjivo, predmetna tužba bila bi preuranjena, pa da prvostupanjska presuda nije u skladu s odredbom članka 338. ZPP-a. Tuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud nužne pretpostavke nepoštenosti uopće ne utvrđuje, niti na bilo koji način obrazlaže, da izjednačava pretpostavku pojedinačnog pregovaranja, znatne neravnoteže na štetu potrošača te postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik smatra da samo ugovaranje naknade ne može se niti smatrati neravnotežom jer da je ista ugovorena radi podmirenja troškova koje tuženik ima u vezi sa zaključenjem kredita. Tuženik smatra da se prvostupanjski sud ne očituje o načelu savjesnosti i poštenja kao posljednjoj pretpostavki nepoštenosti zanemarujući da i ova pretpostavka mora biti ispunjena da bi ugovorna odredba mogla biti utvrđena nepoštenom. Tuženik dalje smatra da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi 3,30% od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije jer da se podrazumijeva da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Navodi dalje da je svrha zaštite potrošača zaštita njihovih prava u granicama znanja prosječnog potrošača, a ne da moraju shvatiti način poslovanja i financiranja sustava kakav je bankarski. Tuženik osporava i tijek zatezne kamate, da prvostupanjski sud uopće ne utvrđuje u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača niti utvrđuje činjenično stanje u odnosu na navodno postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik smatra da je pogrešna primjena odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 75/2009. – dalje: ZZP) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, jer da bi pravilnom primjenom odredbi članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (članak 81. stavak 1. ZZP-a iz 2003.) sud trebao ispitati uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Naslovni sud uopće ne provodi test poštenosti kako je naprijed naznačeno jer ne navodi u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik navodi da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen pa da tužitelj više ne može isticati ništetnosti odredbi tog ugovora i upućuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojoj se navodi da je sudska praksa zauzela stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes, nego interes jedne od stranaka ugovora. Tuženik predlaže žalbu prihvatiti, pobijanu presudu preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu troškova postupka tuženiku, u protivnom predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, traži trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe tuženika, a po službenoj dužnosti, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da je prvostupanjska presuda zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a, kao niti bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a na koju u žalbi upućuje tuženik. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno, te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja. Pobijana presuda sadrži valjane i sveobuhvatne razloge pa tuženik neosnovano napada pobijanu presudu.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o [broj kredita] od 17. svibnja 2006. zaključenog između tužitelja NN kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora koja glasi: "3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita", utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

7. Nije sporno da je tuženik prilikom isplate predmetnog kredita 23. svibnja 2006. tužitelju doista i naplatio naknadu za obradu kredita od 3,30% iznosa istoga, odnosno iznos od tadašnjih 3.787,61 kn što sada predstavlja iznos od 502,70 EUR.

8. I sada, u žalbenoj fazi postupka, tuženik čini spornim je li predmetna ugovorna odredba kojom je tuženik ovlašten naplatiti jednokratnu naknadu ništetna, te ovisno o tome pripada li tužitelju pravo na povrat tako isplaćenog iznosa

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji su jasni i neproturječni, pa nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Stoga u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano ukazuje žalbom, a nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz točki 2., 4., 8., 9., 13. i 14. stavka 2. članka 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema članku 365. stavak 2. ZPP-a.

10. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ništetnim odredbu Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, obzirom da tuženik, na kojemu je teret dokazivanja okolnosti da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama, te okolnosti nije ničim dokazao, odnosno nije predložio provođenje nikakvih dokaza na te okolnosti.

11. Na temelju dokumentacije u spisu i iskaza tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da se nije pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi ugovora, odnosno, da se radi o tipskom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom po tuženiku, koji tužitelj nije mogao mijenjati.

12. Iz pobijane presude, kao i iz stanja spisa, proizlazi da tuženik nije dokazao da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, niti na što se ta naknada odnosi, a radi se o tipskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom po tuženiku koji tužitelj nije mogao mijenjati, pa nije udovoljeno zahtjevu transparentnosti, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud i to unatoč činjenici što su navedene ugovorne odredbe po svom sadržaju jasne i lako razumljive, jer zahtjev transparentnosti obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donijeti informiranu odluku.

13. U konkretnom slučaju zahtjev transparentnosti znači da je sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi tužitelj, kao potrošač, razumio u smislu da zna koje to stvarno troškove plaća tim naknadama i da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz tih odredbi, a što je, obzirom na opseg informiranosti koji proizlazi iz provedenih dokaza, izostalo, pa zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

14. Odredbom iz članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. – dalje: ZZP/03) koja je sadržajno istovjetna kasnijoj odredbi iz članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013. – dalje: ZZP/07) normirano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom.

15. Dakle, kako tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu nije informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje sporne naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), te je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja navedene naknade, kao i da nije postupao u dobroj vjeri prilikom zaključivanja ugovora, a što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, kao potrošača.

16. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužen ik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. Ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim čl. 3. ugovora i obvezao tuženu vratiti plaćeni iznos tzv. ulazne naknade, sve primjenom čl. 323. st. 1. u vezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO- a, sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO-a, jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primila temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstila u predmetni Ugovor o kreditu.

17. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se radi o ugovornoj odredbi koja je ništetna u smislu odredbe iz članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te je primjenom odredbe iz članka 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. – dalje: ZOO) pravilno obvezao tuženika na povrat primljenog iznosa.

18. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio, uzimajući u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., neosnovanim prigovor zastare, zaključivši da zastarni rok kod restitucijskih zahtjeva s osnova ništetnih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, pa nije nastupila zastara restitucijskog zahtjeva, kako se pogrešno iznosi u žalbi.

19. Tuženik je novčani iznos od 502,70 EUR stekao temeljem osnove koja je otpala (utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi) pa je u skladu s odredbom iz članka 1111. i članka 1115. ZOO-a na utuženi iznos, kao nesavjesni stjecatelj, dužan platiti kamatu od dana njenog stjecanja.

20. Prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od uplate svakog pojedinog iznosa do isplate jer je, i po ocjeni ovog suda, tuženik nepošteni stjecatelj, obzirom da je utužene iznose primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, koje je sam unio u unaprijed pripremljeni tipski ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje samog tuženika prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenih iznosa, te je sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a dužan platiti tužiteljici zatezne kamate od dana stjecanja.

21. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te odluku potvrditi na temelju odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a i u dijelu pod točkom I., kao i u dijelu pod točkom II. i III. izreke, s time da se posebno napominje kako je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na platež troškova postupka pozivom na odredbu iz članka 154. stavak 1. ZPP-a.

22. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

23. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci ove odluke.

U Karlovcu 5. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Stokrp