Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž R-79/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Stokrp predsjednice vijeća, Vesne Britvec članice vijeća i suca izvjestitelja i Ivane Mašić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Jošku Jurašinu i Ani Jurašin, odvjetnicima iz Splita, protiv tuženika ADRIATIC osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, zastupan po odvjetnicima Odvjetničkog društva GRGIĆ & PARTNERI iz Zagreba, Pisarnica Split I, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i o žalbi tuženika, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu od 3. svibnja 2024., broj Pr-1275/2020, na sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Prihvaćanjem žalbe tužitelja preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu od 3. svibnja 2024., broj Pr-1275/2020, u dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 1.111,17 EUR i sudi:

I 1. Nalaže se tuženiku ADRIATIC osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, da tužitelju ĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova povreda prava osobnosti plati daljnji iznos od 1.111,17 EUR, sa zakonskim kamatama koje teku od podnošenja tužbe 19. listopada 2020. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 31. prosinca 2023. po referentnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do konačne isplate u roku od 15 dana.

I 2. Pod točkom II. izreke u djelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa na ime imovinske štete u iznosu od 364,99 EUR kao neosnovan i sudi:

Nalaže se tuženiku ADRIATIC osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, da isplati tužitelju ĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime imovinske štete iz osnova troškova liječenja iznos od 200,00 EUR na ime tuđe njege i pomoći daljnji iznos od 9,72 EUR, odnosno ukupno 209,72 EUR, sa zakonskim kamatama koje teku od presuđenja po referentnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, dok se sa više zatraženim iznosom od 155, 27 EUR odbija zahtjev tužitelja kao neosnovan.

I 3. pod točkom III. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku ADRIATIC osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, isplatiti tužitelju ĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iz osnova izgubljene zarade ukupan bruto iznos od 7.520,02 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

-na iznos od 254,51 Eur- od 1.7.2018. do isplate

-na iznos od 295,21 Eur- od 1.8.2018. do isplate

-na iznos od 355,74 Eur- od 1.9.2018.do isplate

-na iznos od 696,90 Eur- od 1.10.2018. do isplate

-na iznos od 602/06 Eur- od 1.11.2018. do isplate

-na iznos od 138,90 Eur-od 1.12.2018.. do isplate

-na iznos od 97,79 Eur- od 1.1.2019. do isplate

-na iznos od 372,60 Eur- od 1.2.2019. do isplate

-na iznos od 494,29 Eur- od 1.3.2019. do isplate

-na iznos od 490,94 Eur- od 1.4.2019. do isplate

-na iznos od 479,92 Eur- od 1.5.2019. do isplate

-na iznos od 433,08 Eur- od 1.6.2019. do isplate

-na iznos od 545,34 Eur- od 1.7.2019. do isplate

-na iznos od 442,16 Eur- od 1.8.2019. dok isplate

-na iznos od 478,09 Eur- od 1.9.2019. do isplate

-na iznos od 481,12 Eur- od 1.10.2019.do isplate

-na iznos od 481,12 Eur-od 1.11.2019. do isplate

-na iznos od 289,31 Eur od 1.12.2019. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 31. prosinca 2023. po referentnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Splitu od 3. svibnja 2024., broj Pr-1275/2020, u dijelu pod točkom I. izreke kojom je djelomično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete s osnova povreda prava osobnosti iznos od 5.524,97 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate, u dijelu pod točkom II. izreke kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime imovinske štete iz osnova troškova liječenja i nemedicinske tuđe njege i pomoći ukupan iznos od 195,10 EUR sa zakonskim kamatama koje teku od presuđenja do isplate, i pod točkom IV . izreke kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu 1.931,98 EUR sa zakonskim kamatama koje teku od presuđenja do isplate, potvrđuje.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju i daljnji trošak postupka u iznosu od 7.727,94 EUR, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 248,15 EUR u roku od 15 dana.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

VI Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu tuženika.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Splitu od 3. svibnja 2024., broj Pr-1275/2020, djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i naloženo je tuženiku s osnova povreda prava osobnosti isplatiti tužitelju iznos od 5.524,97 EUR sa zakonskom točkom I., izreke zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, a odbijen tužbeni zahtjev s ovog osnova za iznos od 1.111,17 EUR.

Točkom II., naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime imovinske štete s osnova troškova liječenja i nemedicinske tuđe njege i pomoći ukupan iznos od 195,10 EUR zakonskim kamatama koje teku od presuđenja po referentnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do konačne isplate, dok je sa iznosom od 364,99 EUR odbijen zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime izgubljene zarade ukupan iznos od 3.148,49 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate, a kako to i proizlazi iz navedene točke prvostupanjske presude., a odbijen tužbeni zahtjev s ove osnove za iznos od 4.371,33 EUR kao neosnovan.

Točkom IV izreke nalaženo je tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak od 1.931,98 EUR sa zakonskim kamatama koje teku od presuđenja do konačne isplate po referentnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se sa više zatraženim iznosom od 7.727,94 EUR odbijen zahtjev tužitelja kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude u odbijajućem dijelu žalbu je pravovremeno izjavo tužitelj.

Protiv navedene presude u dosađujućem dijelu žalbu je pravovremeno izjavio tuženik.

2.1. Tužitelj je izjavio žalbu zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1., Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te pobija i odluku o troškovima postupka. U bitnom tužitelj smatra da nije bilo razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 1.111,17 EUR, obzirom na kriterije VSRH. Tužitelj navodi da ima pravo na troškove liječenja pa da je prvostupanjski sud primijenim odredbe članka 223. ZPP-a, i članka 1046. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO), tužitelju trebao priznati troškove nastale u svezi liječenja koje je evidentno imao. Tužitelj dalje smatra da i s osnove pretrpljenog straha i naruženosti prvostupanjski sud dosuđuje tužitelju minimalni iznos, a mimo orijentacijskih kriterija, isto tako i za tuđu pomoć i njegu koja je tužitelju trebala 3 mjeseca po 1 sat dnevno, odnosno 92 sata, a ne 90 kako priznaje prvostupanjski sud. Tužitelj smatra da na ime izgubljene zarade ima pravo na bruto iznos razlike plaće u onom dijelu za koji nije plaćen doprinos za mirovinsko osiguranje, te osporava i odluku o troškovima postupka. Tužitelj predlaže žalbu prihvatiti i u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu preinačiti uz naknadu troška žalbe.

2.2. Tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te pobija i odluku o troškovima postupka. Tuženik osporava dosudu naknade tužitelju preko iznosa od 2.404,94 EUR (neimovinska i imovinska šteta s osnove tuđe pomoći i njege), smatra da je prvostupanjski sud pogrešno dopustio preinaku tužbe i odbio prigovor zastare na preinačeni dio. Tuženik osporava dosudu s osnove izgubljene zarade, tijek zakonskih zateznih kamata i odluku o troškovima postupka obzirom na primjenu vrijednosti boda 10,00 kn, odnosno, 15,00 kn. Tuženik smatra da je neimovinska štete previsoko dosuđena obzirom na težinu povrede i okolnosti slučaja. Tuženik predlaže žalbu prihvatiti i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda.

3. Na žalbu tužitelja tuženik se nije očitovao.

3.1. Na žalbu tuženika tužitelj se očitovao osporavajući žalbene navode predlažući žalbu tuženika odbiti uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba tužitelja djelomično je osnovana.

4.1. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda, a žalitelji ne upućuju na koju drugu bitnu povredu odredba parničnog postupka. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno, no zbog pogrešnog pravnog stava pogrešno je primijenjeno materijalno pravo.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti i imovinske štete nastale kao posljedice povrede na radu.

7. U postupku nije sporno:

- da je za štetu koja je predmet postupka odgovoran tuženik kao osiguravatelj poslodavac tužitelja,

- da je tijekom liječenja zbog štetnog događaja tužitelj bio privremeno nesposoban za rad odnosno na bolovanju od 18. lipnja 2018. - 30. studenog 2019.

- da je tužitelju za vrijeme privremene nesposobnosti za rad ukupno isplaćeno 65.878,40 kn,

- da je prije podnošenja tužbe, u mirnom postupku, tuženik 17. srpnja 2020., tužitelju isplatio nesporni dio neimovinske štete u iznosu od 14.820,00 kn, i štete na ime tuđe pomoći i njege u iznosu od 1.680,00 kn, odnosno, ukupno 16.500,00 kn

- da tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog vještačenja potražuje na ime neimovinske štete iznos od 6.636,14 EUR i na ime imovinske štete za tuđu pomoć i njegu iznos od 560,09 EUR i zbog izgubljene zarade potražuje iznos od 7.520.02 EUR, kao razlike bruto plaće koju bi ostvarivao da nije bio na bolovanju i neto plaće koju je primao dok je bio na bolovanju,

- da je tužitelju priznata ozljeda na radu,

- da tužitelj na neimovinsku štetu traži kamatu od dana podnošenja tužbe, na štetu na ime tuđe pomoći i njege potražuje kamate od dana presuđenja, a na izgubljenu zaradu kamatu potražuje od dospijeća u mjesecu za prethodni mjesec.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka, a i sad u žalbenom postupku sporna je visina neimovinske štete kao i imovinske štete zbog tuđe pomoći i njege i troškova liječenja, kao i bruto ili neto razlika plaće koju bi tužitelj ostvario da je radio i naknade plaće koja mu je isplaćena za vrijeme privremene nesposobnosti za rad.

9. Ovaj sud smatra da sud prvog stupnja nije cijenio sve okolnosti ozljeđivanja tužitelja, neugodnosti u postupku liječenja, naruženja te postojanje trajnih posljedica u skladu s Orijentacijskim kriterijima. Ovaj sud je cijeneći težinu povrede i okolnosti slučaja koje opravdavaju dosuđenu pravičnu novčanu naknadu u punom iznosu na ime povrede prava osobnosti kroz neimovinsku i imovinsku štetu , prihvatio i preostali dio tužbenog zahtjeva te presudio kao pod točkom I izreke.

10. Prema članku 1100. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje: ZOO), u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, a prema stavku 2. istog članka, pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Radi ujednačenja primjene navedenih odredbi, Vrhovni sud Republike Hrvatske, na sjednicama Građanskog odjela 29. studenoga 2002. usvojio je Orijentacijske kriterije, poslovni broj Su-VI-1331/02, Su-II-1372/02, koji su na sjednici od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., poslovni broj Su-IV-47/2020-5, podignuti za 50%.

11. Primjenom navedenih odredbi te Orijentacijskih kriterija, koji, iako ne predstavljaju matematičku formulu koja bi automatizmom služila za utvrđivanje i izračunavanje pravične novčane naknade, isti služe kao orijentir pri određivanju naknade, a uzevši u obzir prihvaćeni nalaz i mišljenje vještaka, sud prvog stupnja je utvrdio visinu ukupne naknade neimovinske štete. Međutim, kako su zaostale trajne posljedice kod tužitelja utvrđene u omjeru od 10% trajno, trajanje liječenja, bolova i straha koje je tužitelj pretrpio, naruženje srednjeg stupnja koje je stalno vidljivo drugim osobama ( izraženo šepanje i vidljivost ožiljka), godine života tužitelja (nastradao je u dobi od 33 godine), na početku radnog i životnog vijeka, te će cijeli život trpjeti posljedice štetnog događaja, opravdavaju dosudu ukupnog iznosa neimovinske štete, odnosno, ovom presudom dosudu i daljnjeg iznosa na ime štete zbog povrede prava osobnosti od 1.111,17 EUR. Potreba tuđe pomoći i njege utvrđena je u trajanju od 3 mjeseca odnosno 92 dana, a ne 90 kako je priznao prvostupanjski sud, pa osnovano tužitelj u žalbi predlaže dosuditi na ime tuđe pomoći njege naknadu štete za 92 sata, to je pod točkom I 2. izreke tužitelju dosuđen daljnji iznos za dva sata tuđe pomoći od 9,72 EUR. Obzirom na povrede koje je tužitelj zadobio, potrebe od laska liječniku, odlaska na terapije proizlazi iz liječničke dokumentacije, te je notorno da su i odlasci k liječniku iziskivali određene troškove, tako da je ova j drugostupanjski sud na temelju članka 223 ZPP-a tužitelju priznat trošak odlaska k liječniku u paušalnom iznosu od 200,00 EUR, dok je s više traženih 155, 27 EUR tužbeni zahtjev odbijen.

12. U predmetnom postupku radi se naknadi štete zbog tjelesne ozljede koja je priznata kao ozljeda na radu, a zbog koje je došlo i do izgubljene zarade. Izgubljena zarada po osnovi radnog odnosa nesporno predstavlja naknadu plaće u onom iznosu koji bi tužitelj, da nije bilo štetnog događaja, primao od poslodavca, a plaćom i naknadom plaće se, prema članku 95. stavak 8. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023, dalje: ZR) smatra bruto iznos, koji se sastoji od iznosa za isplatu i javnih davanja iz plaće u skladu s posebnim propisima. Prema članku 433.a ZPP-a novčane tražbine po osnovi radnog odnosa se trebaju utužiti u bruto iznosu. Za vrijeme bolovanja radniku se isplaćuje naknada plaće u smislu članka 95. stavak 1. ZR, jer se radi o razdoblju u kojem radnik ne radi zbog opravdanog razloga.

13. Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu imovinske štete zbog izgubljene zarade kao razliku između prosječne isplaćene bruto plaće usporednih radnika u iznosu u kojem bi iznosila da tužitelj nije bio na bolovanju te naknade plaće isplaćene za vrijeme privremene nesposobnosti za rad jer se tek isplatom navedenog punog iznosa ostvaruje pravo oštećenika na naknadu štete (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-x-365/2018-3 od 18. veljače 2020. i Rev-681/2017 od 25. rujna 2024.). Visinu izgubljene zarade je sud utvrdio vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marijanu Joviću dipl. oec, a koji je na temelju materijalnih dokaza ( potvrda HZMO-a o visini mjesečne neto isplate naknade plaće, isplatnim listama radnika istih kvalifikacija ( usporednih radnika) koji rade na identičnom radnom mjestu), utvrdio bruto i neto plaću koju bi tužitelj ostvario da nije bilo ozljede na radu, te prema tome i razliku u odnosu na isplaćenu naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti na radu.

14. Prvostupanjski sud zauzima stav da tužitelj ima pravo na isplatu razlike plaće u neto iznosu jer utužena odšteta koja se odnosi na izgubljenu zarada zbog ozljede na radu, a koja proizlazi iz osiguranja od odgovornosti ne podliježe oporezivanju porezom na dohodak, pa da tužitelju ne može biti dosuđen iznos razlike plaće između plaće koju bi ostvario da je radio i isplaćene naknade plaće, u brutu, jer bi na taj načini bili obuhvaćeni iznosi koji se odnose na porez na dohodak te pripadajuće doprinose koji se plaćaju na takav primitak.

15. Ovaj drugostupanjski sud ne prihvaća takav stav suda prvog stupanja.

16. Bruto plaća radnika predstavlja imovinu radnika, a ona se sastoji od iznosa koji se isplaćuje radniku i od iznosa koji se ne isplaćuje radniku, već se iznosi doprinosa iz osnovice po osnovi doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti plaćaju u državni proračun, porez na dohodak dijeli se između države, općine, grada i županije, prirez porezu na dohodak pripada općini ili gradu, dok se na osobni račun osiguranika kao člana mirovinskog fonda plaćaju doprinosi za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje, time da su sredstva na tom računu osobna imovina radnika.

17. Naime, kako je u konkretnom slučaju nesporno da je tuženik zadobio ozljedu prilikom obavljanja radnih zadataka kod poslodavca, osiguranika tuženika, koja je bila razlog bolovanja, tužitelju pripada pravo na isplatu izgubljene zarade u visini razlike između očekivane plaće koju bi ostvario da do ozljeđivanja nije došlo i stvarno isplaćenih naknada za bolovanje. Pri tome činjenica da je tužitelj dobivao naknadu za bolovanje ne utječe na njegovo pravo na naknadu štete jer da nije došlo do ozljeđivanja na radu, za koje je odgovoran osiguranik tuženika (poslodavac tužitelja) (sukladno odredbi članka 103. ZR), tužitelj bi ostvario zaradu u visini svoje plaća sve do 30. studenog 2019., kako je to i navedeno u Ugovoru o radu. Dakle tužitelju za period od lipnja 2018. zaključno sa studenim 2019. pripada naknada štete na ime izgubljene zarade u visini od 7.520,02 EUR bruto koji iznos predstavlja razliku bruto iznosa između plaće koju bi u vremenskom razdoblju privremene spriječenosti ostvario da nije bilo ozljede na radu.

18. Prvostupanjski sud je prvostupanjskom presudom već umanjio dosuđene iznose naknade štete za nesporno isplaćeni iznos štete, to se ovom drugostupanjskom odlukom dosuđeni daljnji iznosi štete nisu umanjivali.

19. Prvostupanjskom presudom točkom IV. tužitelju je priznat trošak postupka u iznosu od 1.931,98 EUR dok je s više traženog iznosa od 7.727,94 EUR odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka. Prvostupanjski sud je pod točkom 24.2. pravilno odredio koje troškove priznaje tužitelju, no zbog pogrešnog pravnog stava u svezi merituma spora, pogrešno je umanjio troškove postupka tužitelju, pa kako je ovom odlukom preinačen odbijajući dio prvostupanjske presude to je valjalo i odluku o troškovima postupka preinačiti.

19.1. Obzirom je u konačnici tužitelj uspio sa cca 100% uvažavajući uspjeh u odnosu na osnovu i u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva (tužitelj nije uspio samo sa iznosom od 155,27 EUR, tužitelju je ovom odlukom dosuđen i daljnji trošak postupka u iznosu od 7.727,94 EUR.

19.2. Trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku prvostupanjski sud pravilno priznaje primjenom odredba ZPP-a članka 154. i 155. te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. - dalje: OT), kojom je propisano da kad sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (Tbr. 52. točka 3. OT).

20. Slijedom navedenog valjalo je žalbu tužitelja prihvatiti i u pobijanom dijelu prvostupanjski presudu preinačiti na temelju članka 373.a ZPP-a.

21. O žalbenim razlozima tuženika kojima pobija prvostupanjsku presudu u dosađujućem dijelu, obrazloženo je u prethodnim točkama obrazloženja prihvaćanjem žalbe tužitelja.

21.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, u pogledu tijeka zateznih kamata na dosuđeni iznos neimovinske štete, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo u smislu odredbe članka 1103. ZOO, kada je prihvatio zahtjev za isplatu zateznih kamata na cjelokupni dosuđeni iznos neimovinske štete od dana podnošenja tužbe s obzirom na to da oštećena osoba ima pravo na isplatu kamata u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete od podnošenja zahtjeva odnosno od podnošenja tužbe. Na početak tijeka zateznih kamata na pripadajući iznos pravične naknade od navedenog dana nema utjecaja okolnost što je tužiteljica tijekom postupka tužbeni zahtjev povećala, u skladu s novim Orijentacijskim kriterijima. Naime, kako i kod otklanjanja neosnovanog prigovora zastare, u okolnostima u kojima izmijenjeni do tada važeći Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete od 29. studenog 2002. (br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02) na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50% i uz izričitu napomenu da se novi iznosi naknade neimovinske štete primjenjuju na sve postupke u tijeku, ne može se smatrati razumnim zahtijevati da je tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe mogla tražiti naknadu štete u visini koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske naknadno odredio jer tužiteljica nije znala niti mogla znati što će naknadno biti u primjeni. Visina pravične novčane naknade se u ovim situacijama mogla stvarno utvrditi tek nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio nove kriterije utvrđivanja visine pravične novčane naknade (članak 1100. stavak 1. ZOO). Slijedom izloženog, a kako tužiteljica nije mogla već u tužbi postavljati tužbeni zahtjev u visini koja za 50% premašuje tada postojeće Orijentacijske kriterije odnosno iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete, jer je važenje prethodnih Orijentacijskih kriterija predstavljalo objektivnu zapreku za postavljanje zahtjeva koji bi ih premašivao do mjere koja bi odgovarala naknadnoj izmjeni tih kriterija iz 2020., uskraćivanje prava na zatezne kamate na ukupnu pravičnu novčanu naknadu predstavlja nepredvidivu primjenu mjerodavnog prava i kao takvo je suprotno ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja (odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-3538/2018 od 12. studenog 2020. i U-III-6091/2016 od 20. prosinca 2018.). Stoga su žalbeni navodi tuženika i u tom dijelu, neosnovani.

21.2. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja pravilno je odlučio kada je dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva (članak 190. stavak 2. ZPP) u skladu s Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020. Naime, novim Orijentacijskim kriterijima, utemeljenim na podacima Državnog zavoda za statistiku o stopi inflacije mjerenoj indeksom o promjeni potrošačkih cijena u odnosu na početnu 2002., a polazeći od cilja i svrhe zakonskih odredaba o naknadi neimovinske štete, određeno je da se primjenjuju Orijentacijski kriteriji iz 2002. na način da se tada prihvaćeni iznosi po svim osnovama (kriterijima) podignu u odnosu na 2002. za 50%, te da se izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje na sve parnične postupke za neimovinsku štetu, u svim stupnjevima suđenja (ubuduće tj. od dana prihvaćanja novog shvaćanja). Stoga su žalbeni navodi tuženika neosnovani.

21.3. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na istaknuti prigovor zastare tražbine tužitelja, a s obzirom na preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva (podnesak tužitelja od 17. travnja 2023.), valja reći kako prema stabilnoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, zastara predstavlja ograničenje prava na pristup sudu, najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, nego i pravo na „rješavanje“ spora od strane suda (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1381/2019 od 13. siječnja 2021., odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2466/2017, predmeti Europskog suda za ljudska prava Smolić protiv Hrvatske, br. 51472/12, presuda od 15. ožujka 2018.; i Šimecki protiv Hrvatske, br. 15253/10, presuda od 30. travnja 2014.). Nadalje, pravo na pristup sudu ni je i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja, međutim, neće biti spojiva s pravom na pravično suđenje ako ne teže legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (odluke Ustavnog suda broj: U-III- 215/2016 od 19. prosinca 2017., i U-III-2466/2017). Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava rokovi zastare imaju više važnih svrha, a to je osigurati pravnu sigurnost i konačnost, zaštititi moguće tuženike od zastarjelih potraživanja koja bi možda bilo teško osporiti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi možda postali nepouzdanima i nepotpunima zbog proteka vremena (predmeti Vujnović protiv Hrvatske, br. 32349/16, § 92., presuda od 11. lipnja 2020.; Nijemčević protiv Hrvatske, br. 51519/12, § 40., odluka o nedopuštenosti od 11. rujna 2018.; Vrbica protiv Hrvatske, br. 32540/05, § 66., presuda od 1. travnja 2010.; i Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 22083/93, 22095/93, § 51., presuda od 22. listopada 1996.). Nadalje, prema sudskoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske, da bi primjena rokova zastare bila u skladu s Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02 i 1/06), treba utvrditi da način na koji je rok primijenjen bio predvidiv za tužitelja, a s obzirom na mjerodavno pravo, sudsku praksu i konkretne okolnosti pojedinog predmeta (primjerice, rješenje Ustavnog suda bro j: U- III-5678/2012; te predmeti ESLJP Osu protiv Italije, br. 36534/97, § 35., presuda od 11. srpnja 2002.; Vrbica protiv Hrvatske, navedeno, § 72.; Majski protiv Hrvatske br. 2, br. 16924/08, § 69., presuda od 19. srpnja 2011.; i Nijemčević protiv Hrvatske, navedeno, § 41.).

21.4. Imajući u vidu izložena načelna shvaćanja i pravne standarde, u konkretnom slučaju činjenica da je tužitelj preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva 17. travnja 2023., a nakon donošenja Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020., kojima su, kako je prethodno navedeno, do tada prihvaćeni iznosi po svim osnovama (kriterijima), podignuti u odnosu na 2002. za 50% te da se izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje na sve parnične postupke za neimovinsku štetu, u svim stupnjevima suđenja (ubuduće tj. od dana prihvaćanja novog shvaćanja), a koju činjenicu (izmjena Orijentacijskih kriterija) tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe 13. travnja 2014., evidentno nije mogla predvidjeti, pa posljedično tome niti postaviti tužbeni zahtjevu u skladu s Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020., jer su Orijentacijski kriteriji koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja tužbe predstavljali objektivnu zapreku za postavljanje zahtjeva koji bi ih premašivao. Slijedom navedenih razloga, računanje početka tijeka zastarnog roka iz odredbe članka 230. stavak 2. ZOO, za povećani dio tužbenog zahtjeva od dana preinake tužbe (15. rujna 2021.), bilo bi suprotno ciljevima pravne sigurnosti, i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu, najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja u smislu članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovor, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05 i 1/06). Stoga je prigovor zastare, neosnovan.

21.5. Nije osnovan ni žalbeni razlog koji tuženik ističe u odnosu na troškove postupka vezano za vrijednost boda kojim je prvostupanjski sud vrednovao pojedine radnje punomoćnika tužitelja, a o čemu je ovaj sud dao obrazloženje pod točkom 19.2. obrazloženja ove odluke.

22. Slijedom navedenog kako je prvostupanjska presuda u dosađujućem dijelu potvrđena to je na temelju članka 368. ZPP-a, žalba tuženika odbijena.

23. Tužitelj je uspio u žalbenom postupku to mu je na temelju članka 166. u svezi s člankom 154. ZPP-a, dosuđen trošak žalbe u iznosu od 248,15 EUR (199,08 EUR+PDV).

24. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku to ne ostvaruje pravo na naknadu troška žalbe (članak 166. u svezi člankom 154. ZPP).

25. Tužitelju nije priznat trošak odgovora na žalbu tuženika, na temelju članka 166. u svezi s člankom 155. ZPP-a.

U Karlovcu, 5. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Stokrp