Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-830/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Stokrp, predsjednice vijeća, Ivane Mašić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Britvec, člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja JK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i 2. tužitelja GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Frane Bobinac, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu ĆURKOVIĆ I ŠANJUG d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10863/2023-3 od 25. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10863/2023-3 od 25. siječnja 2024. u točkama I., II., V. i VI. izreke presude.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

" I Utvrđuje se ništetnost ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope iz ugovora o [broj kredita] sklopljenog dana 16. svibnja 2007. između tuženika Addiko bank d.d., [adresa], OIB: 14036333877 (prije Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.. [adresa]) i I-tužitelja JK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i II-tužitelja GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao sudužnika.

II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., [adresa], OIB: 14036333877 da I-tužitelju JK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.232,36 eur s zateznom kamatom tekućom od 6. srpnja 2012. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne

operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. III Djelomično se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev I-tužitelja JK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u dijelu radi isplate iznosa od 304,79 eur s zateznom kamatom tekućom od 6. srpnja 2012. do isplate.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev II-tužitelja IK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tuženik iznos od 1.537,15 eur s zateznom kamatom od 6. srpnja 2012. do isplate solidarno isplati II-tužitelju.

V Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 naknaditi I-tužitelju JK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.846,02 eur sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 25. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije ref inanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI II-tužitelj GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik Addiko Bank d.d., [adresa], OIB: 14036333877 u odnosu na tužbeni zahtjev II-tužitelja svaki snosi svoje troškove postupka."

2. Protiv navedene presude u usvojenom dijelu pod točkama I., II. , V. i VI. izreke, u pravovremenom roku žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava kao i odluke o troškovima postupka. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu, preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka, a podredno da usvoji žalbu tuženika, ukine presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak sastava žalbe i trošak sudske pristojbe na žalbu.

3. Na žalbu tuženika tužitelji nisu podnijeli odgovor.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u dijelu pod točkama I., II., V. i IV. izreke povodom žalbe tuženika i po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019. – dalje: ZPP), ovaj sud utvrđuje da u donošenju pobijane presude i postupku koji joj je prethodio nije počinjena niti jedna od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP.

6. Posebno nije počinjena bitna povreda odredaba ZPP-a iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, budući presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Razlozi dani o odlučnim činjenicama su jasni i razumljivi, te utemeljeni na rezultatima cjelokupnog dokaznog postupka.

7. Nije osnovan ni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni prigovor pogrešnih i pravno neutemeljenih zaključaka, a samim time i prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Predmet spora je zahtjev 1. i 2. tužitelja za utvrđenje ništetnima dijela ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu sklopljenog 16. svibnja 2007., između 1. tužitelja kao korisnika kredita, 2. tužitelja kao fiducijarnog dužnika i tuženika kao davatelja kredita, kao i zahtjev za isplatom s navedenog osnova.

9. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i činjeničnih tvrdnji stranaka utvrdio da su 1. tužitelj kao korisnik kredita te 2. tužitelj kao fiducijarni dužnik i prednik tuženika 16. svibnja 2007., sklopili Ugovor o [broj kredita] na iznos od 30.789,00 CHF za kupnju motornog vozila, s rokom otplate od 84 mjeseca, a koji kredit je otplaćen u cijelosti. Budući je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa to je tužbeni zahtjev prihvatio kao osnovan temeljem odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 78/2012., 56/2013.) i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014., 110/2015., 14/2019.), članka 3. - 4., članka 269., članka 272. i 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. – dalje: ZOO) i odredbe članka 502.a i c ZPP te naložio tuženiku isplatu s tog osnova.

10. Prvostupanjski sud je utvrdio da je upravo u odnosu na način ugovaranja redovnih kamata kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P -1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d., a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž -7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

12. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 04. srpnja 2013.g. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih V. tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb pravni prednik tuženika), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

13. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 58/2013. i 41/2014. – dalje: ZZP), a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Prvostupanjski sud je u odnosu na sporni Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka utvrdio da je u tom Ugovoru ugovorena valutna klauzula CHF, kao i promjenjiva kamatna stopa te da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije informirao tužitelja o rizicima vezanim uz sklapanje ugovora ugovaranjem valutne klauzule u CHF, niti je tužitelja, kao potrošača, informirao i upoznao s ekonomskim posljedicama ugovaranja iste. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi članka 2. i 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, zatim kako banka nije prilikom zaključenja spornog Ugovora tužitelja u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, i u konačnici kako je takva odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, takva odredba je nepoštena, a sami time i ništetna. Naime, tužiteljeva obveza je nesumnjivo, zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla. Ovakav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata i ugovaranja valutne klauzule u CHF je upravo bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, koja tužba je u tom dijelu usvojena i takav način ugovaranja valutne klauzule u CHF, između ostalog je utvrđen kao nepošten.

16. Prvostupanjski sud je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je odredba koja je sadržana u tipskim ugovorima koje je koristio prednik tuženika, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, protivna i odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

17. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog č lanka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

18. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se tužitelj u ovom sporu može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u kojem je sudjelovao ovdje tuženik, sve u smislu odredbe članka 502c. ZPP u vezi sa člankom 502.a stavak 1. ZPP.

19. Suprotno žalbenim navodima tuženika, ovaj drugostupanjski sud smatra da, u smislu odredbe članka 138.a ZZP-a, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u spisu broj P-1401/12, obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. U odnosu na svojstva potrošača 1. tužitelja po ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao i iz stranačkih iskaza, proizlazi da 1. tužitelj kao korisnik kredita ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 45/2007. - dalje: ZZP), obzirom da je 1. tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Da je automobil kupljen u privatne svrhe 1. tužitelja (odlazak i dolazak na posao)nedvojbeno proizlazi iz njegovog iskaza i iskaza 2. tužitelja, dok tuženik nije dokazao suprotno. Stoga, po ocjeni ovog suda neosnovana je tvrdnja tuženika da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, budući da pobijana presuda daje razloge o statusa tužitelja kao potrošača, a tuženik ničim nije dokazao, niti je na tu okolnost predložio dokaze da bi kupnja predmetnog vozila bila namijenjena za eventualnu poslovnu djelatnost 1. tužitelja.

21. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine neosnovanim, jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzet stav da ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je 4. travnja 2012. podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, čime je prekinuta zastara u smislu članka 241. ZOO, a odluka donesena u tom postupku je postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014., kada je zastara počela ponovno teći po pitanju promjenjive kamatne stope, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 12. lipnja 2019. to je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da prigovor zastare nije osnovan u smislu članka 225. ZOO.

22. Po ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika, budući da javni bilježnik koji je sudjelovao pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužitelju objasniti rizik promjene kamatne stope, niti je imao takve zakonske ovlasti pa je stoga neosnovan žalbeni razlog da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Isto tako, kontradiktoran je tuženik u odnosu na žalbeni navod da sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka PK, što je po ocijeni ovog suda je neosnovano , budući da je upravo tuženik na ročištu 8. studenog 2023. (list 219 spisa) izričito naveo da isti svjedok nije vodio pregovore vezano za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu, što znači da isti nema neposredna saznanja o načinu pregovaranja i sklapanju spornog ugovora.

23. Nadalje, neosnovano žalitelj navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čanka 354. stavak 2. točka 6. ZPP, jer da prvostupanjski sud nije obrazložio i cijenio zašto smatra da je nalaz i mišljenje izrađeno u skladu s pravilima struke i vještine. Međutim pod ocijeni ovog suda takav žalbeni navod je neosnovan, budući da je prvostupanjski sud na jasan i argumentiran način predmetnim vještačenjem obrazložio svoja utvrđenja, odnosno da razlika između plaćenih iznosa u kunama (svaki pojedini anuitet) na ime otplate kredita i izračunatih anuiteta prema tuženiku (u početnom otplatnom planu) iznosi ukupno 9.285,21 kn, a mjesečni više plaćeni iznosi prikazani su na stranici 4 i 5 nalaza i mišljenja te su prikazani i dani uplate istih. Isto tako na okolnost prigovora tuženika, sud je dopunski saslušao vještaka te utvrdio da je po predmetnom kreditu kamata uvijek bila viša od početno ugovorene te radi toga da nije bilo tzv. negativnih razlika, da su uplate na ime kredita prvo umanjene za zatezne kamate i troškove pa je na taj način utvrđen točno plaćeni iznos na ime svakog od anuiteta, a što bi značilo da su sve obveze uzete u obzir. Isto tako sud je jasno naveo da predmetni nalaz i mišljenje prihvaća u cijelosti jer da je izrađen nepristrano, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije te je prigovore tuženika otklonio usmenim saslušanjem . U odnosu na žalbene navode tuženika da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, da je vještak nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom iako su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom te da izračun vještaka u ovom predmetu dovodi tužitelja u bitno povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, valja navesti da se po ocijeni ovog suda radi o prigovorima pravne naravi, što je između ostalog i utvrdio predmetni sudski vještak.

24. Suprotno žalbenim navodima tuženika isti nije dokazao da je s tužiteljem, kao potrošačem pregovarao o spornoj odredbi, a niti je tužitelja u cijelosti valjano informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Nadalje, iskaz tužitelja suglasan je i materijalnoj dokumentaciji u spisu, pregledu prometa po kreditu i specifikaciji uplata, temeljem čega je utvrđeno da je tužitelju tijekom razdoblja otplate mjesečna rata kredita konstantno rasla. Prema tome, iz provedenih dokaza i to iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo i kojemu je u cijelosti poklonio vjeru, nedvojbeno proizlazi da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije pregovaralo, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

25. Kako je utvrđeno da je ništetna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, posljedica takve ništetne odredbe u smislu odredbe članka 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ništetnog Ugovora.

26. Prvostupanjski sud je ocjenom nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je preplata 1. tužitelja iznosila od ukupno 1.613,93 EUR, dosuđujući tužitelju navedeni iznos.

27. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. stavak 1. i 3. i članka 1115. ZOO.

28. Odredbom članka 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

29. Odredbom članka 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

30. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada joj je tužitelj plaćao mjesečne anuitete, te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud u pobijanoj odluci.

31. Odluka o troškovima postupka također je pravilna kako po osnovi tako i po visini zahtjeva i pravilno je obrazložena pa je stoga neosnovan navod žalitelja da prvostupanjski sud nije odlučio o zahtjevu tuženika glede troškova parničnog postupka, budući da se prvostupanjski sud u pobijanoj odluci izričito poziva na članak 154. stavak 5. ZPP, navodeći da 1. tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog tužbenog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi dok je u odnosu na parnične troškove 2. tužitelja i tuženika odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak pa je po ocjeni ovog suda prigovor tuženika s tog osnova u cijelosti neosnovan.

31.1. Isto tako neosnovano tuženik prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. – dalje: Tarifa), jer da ista Tarifa ne može imati povratno djelovanje za parnične radnje poduzete do 1. studenog 2022. do kojeg datuma je 1. tužitelju valjalo priznati trošak prema vrijednosti boda od 10,00 kn, a ne od 15,00 kn kako mu je to priznao prvostupanjski sud. U odnosu na navedeni žalbeni navod valja navesti da je o toj primjeni važeće Tarife zauzet stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj Rev-562/2024- 2 od 7. svibnja 2024. u kojoj je navedeno da kad sud donosi odluku o naknadi parničnog troška nakon stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. – dalje: Tarifa) 5. studenog 2022. kojom je izmijenjena vrijednost boda koja od tada iznosi 15,00 kn valja primijeniti Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka pa stranci valja dosuditi parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kn i za one radnje koje su poduzete prije izmijenjene vrijednosti boda 5. studenog 2022., a ne prema vrijednosti boda od 10,00 kn.

32. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanim dijelom pod točkama I., II., V. i VI. izreke.

33. Tuženiku nije dosuđen trošak sastava žalbe iz razloga jer isti nije uspio sa svojom žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP).

U Karlovcu 5. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Stokrp