Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-124/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Krunoslave Dropulić, predsjednice vijeća, sutkinje Jasne Bratek izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Štefice Bukvić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonske avenije 6, zastupane po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-936/2024-9 od 13. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-936/2024-9 od 13. listopada 2025., u pobijanom dijelu točki I., točki II., točki III., točki IV. i točki V. izreke.

II Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005., sklopljenog 28. lipnja 2005. između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed…“

II. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonske avenije 6, isplatiti tužitelju ĐZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 140,69 eura (slovima: stotinu četrdeset eura šezdeset devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. srpnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svo je posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 8. stavka 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005., sklopljenog 28. lipnja 2005. između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koja glasi:

„U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno poslovnoj politici Banke.“

IV. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonske avenije 6, isplatiti tužitelju ĐZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 66,36 eura (slovima: šezdeset šest eura trideset šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. listopada 2014. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonske avenije 6, naknaditi tužitelju ĐZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 232,02 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki V. izreke.“

2. Ovu presudu suda prvog stupnja (sadržajno u dosuđujućem dijelu toč. I. do toč. V. izreke) pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7. Tužena sadržajno neosnovano upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" Međunarodni ugovori, broj 6/99. i 8/99.; u daljnjem tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije ("Narodne novine" Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak i 14/02.) jer mu je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnome i ulaganjem ovog pravnog lijeka, pa su neosnovani žalbeni navodi kojima upire na to da je pobijana presuda donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka (koja načela strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama). Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje sa aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku, a koje od sudova zahtijeva da za svoju odluku, s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja, daju dostatne i relevantne razloge. Naime, pobijana presuda sadrži dostatne i pravno relevantne razloge što strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan te jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih tijela javne vlasti. Stoga se ne može govoriti o arbitrarnosti u odlučivanju i povredi prava na pravično suđenje na što sadržajno svojom žalbom upire tužena. Kako iz sadržaja obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud prvog stupnja presudu sastavio u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a, žalitelj neosnovano smatra da je počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 1 ZPP-a. Presuda suda prvog stupnja sadrži sve što mora sadržavati prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude izložio je zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio (čl. 8. ZPP-a). Vezano uz žalbene navode tuženika kojima se sadržajno upire na bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i čl. 220. ZPP-a ističe se, pored već u tom kontekstu navedenog, da protivno žalbenim navodima nije ostvaren spomenuti žalbeni navod jer se sloboda sudova u vrednovanju dokaza koja izvire iz načela slobodne ocjene dokaza očituje u slobodi od zakonskih pravila koja ograničavaju utvrđivanje istine, ali ne i onih koji tome pridonose. Ako sud izvodi drugačije zaključke nego što to čini tuženik on time postupa u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a koja mu daje ovlast odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane, prema svom uvjerenju na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

7.1. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda je jasna, razumljiva, neproturječna sebi i dokazima iz spisa predmeta, te sadrži razloge o svima odlučnim činjenicama koje su izvedene ocjenom svih dokaza i u okviru tvrdnji i prigovora stranaka u odnosu na konkretan predmet. Budući da je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primijenio mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse, neosnovano je pozivanje na povredu ustavnog prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14.) sa aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku koje proizlazi iz sadržaja žalbe tužitelja.

8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005 (u daljnjem tekstu Ugovor o kreditu), sklopljenog 28. lipnja 2005. između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini 1,50% iznosa kredita, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita sadržana u čl. 8. st. 2. Ugovora ništetna, te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenim osnovama.

10. U postupku pred prvostupanjskim sudom, a i sada u žalbenoj fazi postupka, nije sporno

- da su 28. lipnja 2025. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene - Slavonska banka d.d. Osijek - kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 15.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren kao stambeni za adaptaciju stana,

- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno, unaprijed (čl. 6. Ugovora o kreditu),

- da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed, u kom slučaju se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke (čl. 8. toč . 2. Ugovora o kreditu),

- da je pravni prednik tužene tužitelju na ime naknade za obradu kredita 4. srpnja 2005. naplatio iznos od 140,69 eura,

- da je tužena tužitelju na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita 17. listopada 2014. naplatila iznos od 66,36 eura.

11. Prvostupanjski sud je nakon ocjene iskaza tužitelja, pisanih izjava DZ i RZ, te na temelju isprava sadržanih u spisu zaključio da ugovorne odredbe iz čl. 6. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nisu bile razumljive, da se o ovim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj, da se radi o unaprijed formuliranom ugovoru trgovca, da su spomenute odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, da su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, te uz primjenu čl. 81. st. 1., čl. 83. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. dalje: ZZP), te čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05. – dalje u tekstu: ZOO) prihvatio tužbeni zahtjev.

12. Sud prvog stupnja u takvoj situaciji primjenjuje odredbu Zakona o zaštiti potrošača koji u čl. 81. st. 1. ZZP-a propisuje da odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a koja odredba je identična čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje ZPP/07).

13. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke ništetnosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

14. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na navedene okolnosti, na okolnosti da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe, a iz iskaza tužitelja u postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o spornoj odredbi jer da se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, da se radilo o unaprijed sročenom i priređenom obrascu ugovora od strane banke kojeg je tužitelj mogao potpisati ili ne, te je sasvim neizvjesno da tuženik ne bi omogućio tužitelju zaključenje ugovora da navedena ugovorna odrednica nije bila uključena u Ugovor. Ugovor ponuđen tužitelju po principu "uzmi ili ostavi", tužitelj je mogao samo prihvatiti, druge opcije nije imao (iskaz tužitelja), a tuženik u postupku pred prvostupanjskim sudom nije dokazao drugačije.

15. Iz sadržaja spornih ugovornih odredbi čl. 6. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se točno odnosi naknada za obradu zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita i jeli tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, pa je takva odredba ništetna u smislu odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a.

16. Stoga i ovaj sud u svemu prihvaća razloge koje je u pravcu utvrđenja ništetnosti ove odredbe ugovora iznio sud prvog stupnja, jer ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanja kredita, koja je i naplaćena na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, je nepoštena ugovorna odredba, jer iako je jasno napisana onemogućavala je tužitelju da u trenutku zaključenja ugovora ocijeni visinu te naknade te ne postoji dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora sastavljenoj od strane tuženika kao banke koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

17. Dakle, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik iskoristio svoj položaj jače strane postupajući suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

18. Izvjesno je da je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtijeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji troškovi se podmiruju iz te naknade, ali predmetna odredba ugovorena razmjerno iznosu samog kredita nedvojbeno ukazuje da istom nisu uključeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

19. Tuženik koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, tuženik nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirao u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge i naknade…), što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Pri tome se ističe da informiranost tužitelja o obvezi plaćanja naknade podrazumijeva informiranost o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, dakle o onoj krajnjoj svrsi plaćanja te i takve naknade, što je u konkretnom slučaju izostalo.

20. Budući da već iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da se s istim nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, to je provođenjem tog dokaza, protivno žalbenim navodima tuženika, zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranu, time da tuženik na iste okolnosti nije predložio dokaze.

21. Pri tome se ističe, a kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), da iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati (iskaz tužitelja) da se može zaključiti da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

21.1. Opseg naknade je tužitelju zaista bio razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 1,25% i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužitelju nije pojašnjen. Nije se o tome pregovaralo i takva mu je novčana obveza nametnuta zbog čega ju je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je nepoštena i ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tuženika.

22. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja.

23. Stoga sud prvog stupnja pravilno utvrđuje kako predmetna odredba ugovora o ulaznoj naknadi ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno glavni predmet ugovora, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti jer pri ocijeni o tome je li neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom glavni predmet ugovora treba uzeti narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični kontekst istog. Protivno žalbenim navodima sud prvog stupnja u razlozima odluke raspravljao je i akceptirao okolnost što u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu zakon nije zabranjivao ugovaranje naknade za obradu kredita. Vodeći računa i o tome bitno je istaći da nedostatak zakonske zabrane ne čini utuženu naknadu valjanom budući je nakon provođenja testa poštenosti ispravno utvrđeno kako tuženik nije postupao u dobroj vjeri zbog čega je ugovorna odredba ništetna. K tome još treba uputiti i na odluku Vrhovnog suda Rev-673/2023 u činjenično istovjetnoj situaciji iz koje proizlazi da kod ocjene postojanja dobre vjere valja uzeti u obzir cjelovito tuženikovo ponašanje u ugovornoj i predugovornoj fazi i u odnosu na odredbe koje čine bitne sastojke ugovora. Budući je tuženik u svojstvu stranke sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač (Pž-7193/13) i da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za zaključiti je iz svih okolnosti slučaja, kako tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv obuhvatilo je i predmetnu akcesornu ugovornu odredbu o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Ne samo zato jer mu tu mogućnost tuženik nije pružio, nego i zato jer nije bilo izgledno a time i objektivno moguće utjecati na visinu ulazne naknade ukoliko je tužitelj kao potrošač želio ishoditi kredit.

24. Isto tako, iz razloga pobijane odluke vidi se da se sud prvog stupnja oslanja na recentnu praksu kada provodi test nepoštenosti i izvodi zaključke o transparentnosti ugovorne odredbe ( VSRH Rev-673/2023 ). Prije svega je za reći, kako je sud pravilno utvrdio i ocijenio kako tuženik u ovom predmetu u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se nap laćuje 1,25% od odobrenog kredita i zato tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. Opseg naknade je tuženiku zaista bila razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 1,25 % i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužitelju nije pojašnjen niti tuženik tvrdi drugačije. O tome se nije pregovaralo i takva mu je novčana obveza nametnuta zbog čega je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da je nepoštena i ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja.

25. Protivno žalbenim navodima sud prvog stupnja imao je u vidu sve okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP-a slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da sporna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87.

ZZP-a nepoštena te time i ništetna.

26. I u odnosu na odredbu ugovora kojim se tužitelja obvezuje na plaćanje posebne naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da sporna odredba ugovora ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, a niti je iz odredbe ugovora vidljiv podatak o tome hoće li se primjenjivati odluka, zaključni obračun prema Tarifi koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa ili odluka koja će važiti u trenutku prijevremene otplate kredita, iz navedenog proizlazi da bi takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade –„ …sukladno poslovnoj politici Banke“, stoga suprotno žalbenim navodima tuženika navedena odredba nije jasna, lako razumljiva niti transparentna.

27. U tom kontekstu upire se na presudu Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. srpnja 2023. broj U-III-3231/22 i dr. kojom je utvrđeno da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita bez obzira na valutu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima, pri čemu je nebitno jesu li banke ugovarale točan postotak od preostale glavnice ili su ugovarale da će se naknada naplatiti prema tarifi banke.

27.1. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

27.2. Odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom prijevremene otplate kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom prijevremene otplate kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

28. Nije prihvatljiv ni žalbeni navod da bi se radilo o situaciji iz čl. 326. st. 2. ZOO -a. Istina, ugovor je ispunjen no nije ostvaren drugi uvjet a taj je da bi se radilo o zabrani manjeg značaja. Zaštita prava potrošača predstavlja temeljni postulat europske stečevine zasnovan na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. implementiranoj u domaće zakonodavstvo tj. ZZP, o povredama prava potrošača osim nacionalnih sudova odlučuju prije svega Sud EU, ali i Europski sud za ljudska prava čime stvaraju zakonodavni okvir državama članicama, stoga ni jedna povreda prava potrošača ne može se smatrati onom manjeg značaja.

29. Temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a po pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda, da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem spomenute odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa kao stečenog bez osnove, temeljem odredbe čl. 1111. ZOO -a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana kada je tužitelju naplaćen isti iznos naknada, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

30. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da prigovor zastare nije osnovan a to i obzirom da je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, stoga ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti di jela ugovora, a u smislu zaključka sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj Su - IV-47/2020 prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način utvrđena ništetnost ugovora. Polazeći od navedenog pravnog stava Vrhovnog Suda Republike Hrvatske, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću odluke kojom je odlučeno o ništetnosti.

31. Stoga je sud prvog stupnja osnovano temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 140,69 eura, a koji se odnosi na ništetnost plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. srpnja 2005. pa do isplate, odnosno na ime plaćene naknade za prijevremeno zatvaranje kredita isplati iznos od 66,36 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. listopada 2014. pa do isplate, a visina kojih iznosa nije sporna. Budući je do tuženikova stjecanja došlo na temelju po njemu unaprijed sastavljene i faktički nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, što mu daje položaj nesavjesna stjecatelja, to je na stečeni novčani iznos u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a dužan platiti zateznu kamatu kako je zatražena od prvog dana nakon izvršenog plaćanja.

32. Odluka o parničnom trošku pravilna je kako u pogledu osnove (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a) tako i u pogledu visine primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22.,126/22. i 138/23., dalje u tekstu: Tarifa), a što žalbenim navodima tuženik niti ne dovodi u pitanje.

33. Protivno navodima žalbe, tužitelju pripada trošak zastupanja na ročištu za objavu presude budući je ročište za objavu presude predviđeno kao procesna radnja na koju se pozivaju stranke i na kojoj se prisutnim strankama uručuje presuda sukladno čl. 335. st. 8. ZPP-a, pa se u tom smislu ukazuju neosnovanim žalbeni navodi o nepotrebnosti takvog troška za koji je Tbr. 9. toč. 3. Tarife predviđena nagrada odvjetniku u visini od 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 50 bodova. O pravu stranke na trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu za objavu presude svoje pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl. br. Rev-1121/2022 od 12. rujna 2023.

34. Stoga, kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo to je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odlučeno kao u izreci.

35. Odluka o troškovima žalbenog postupka tuženika temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a, obzirom da tuženik nije uspio sa svojom žalbom.

36. U nepobijanom dijelu (toč. VI. izreke) presuda prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena.

Osijek, 5. ožujka 2026.

Izvjestiteljica

Krunoslava Dropulić