Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1064/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, člana vijeća te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja TĐ OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Saši Pufler, odvjetnici iz Osijeka (preuzimatelj ureda odvjetnika Slavka Milekića iz Belišća), protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj 62P-100/2023-18 od 6. ožujka 2024. i rješenja Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj 62P-100/2023-21 od 13. ožujka 2024. u sjednici vijeća održanoj dana 4. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj 62P-100/2023-18 od 6. ožujka 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovan i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj 62P-100/2023-21 od13. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje je se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu, Broj:9011289171, sklopljenog dana 9. svibnja 2006. godine između tužitelja kao korisnik kredita i tuženika, koji je solemniziran kod javne bilježnice Ružice Gagro iz [adresa], pod Broj:OU-138/2006, od 11. svibnja 2006. godine, a koja u čl.1. glasi: „...koji odgovara protuvrijednosti....po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“, u čl.4.1. glasi:“...po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana,...“, u čl.4.2. glasi:“Kamat se obračunava u CHF (mjesečno, deklurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana je u anuitetima i dospjeva na naplatu zajedno s njima.“, u čl.5.st.2. glasi:“Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“, u čl.6.st.2 glasi:“ Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“, u čl.7.2. glasi:“...plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete...“, u čl.12.9. glasi: “Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“ te u čl.12.10. glasi: „ Korisnik kredita izjavljuje da je, sukladno važećim propisima, upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom...“.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., [adresa], OIB:02535697732, isplatiti tužitelju ĐĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčanu tražbinu u iznosu od 6.019,27 EUR / 45.352,19 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate sve to u roku od 15 dana i to na:

- iznos od 06,83 EUR s danom dospijeća 30. lipnja 2009. godine,

- iznos od 49,69 EUR s danom dospijeća 31. srpnja 2009. godine,

- iznos od 51,85 EUR s danom dospijeća 31. kolovoza 2009. godine,

- iznos od 51,61 EUR s danom dospijeća 30. rujna 2009. godine,

- iznos od 49,55 EUR s danom dospijeća 31. listopada 2009. godine,

- iznos od 53,40 EUR s danom dospijeća 30. studeni 2009. godine,

- iznos od 56,21 EUR s danom dospijeća 31. prosinca 2009. godine,

- iznos od 62,06 EUR s danom dospijeća 31. siječnja 2010. godine,

- iznos od 60,88 EUR s danom dospijeća 28. veljače 2010. godine,

- iznos od 66,74 EUR s danom dospijeća 31. ožujka 2010. godine,

- iznos od 65,46 EUR s danom dospijeća 30. travnja 2010. godine,

- iznos od 68,13 EUR s danom dospijeća 31. svibnja 2010. godine,

- iznos od 85,89 EUR s danom dospijeća 30. lipnja 2010. godine,

- iznos od 82,09 EUR s danom dospijeća 31. srpnja 2010. godine,

- iznos od 92,33 EUR s danom dospijeća 31. kolovoza 2010. godine,

- iznos od 89,04 EUR s danom dospijeća 30. rujna 2010. godine,

- iznos od 82,07 EUR s danom dospijeća 31. listopada 2010. godine,

- iznos od 85,42 EUR s danom dospijeća 30. studeni 2010. godine,

- iznos od 101,63 EUR s danom dospijeća 31. prosinca 2010. godine,

- iznos od 90,46 EUR s danom dospijeća 31. siječnja 2011. godine,

- iznos od 94,51 EUR s danom dospijeća 28. veljače 2011. godine,

- iznos od 89,06 EUR s danom dospijeća 31. ožujka 2011. godine,

- iznos od 89,88 EUR s danom dospijeća 30. travnja 2011. godine,

- iznos od 103,89 EUR s danom dospijeća 31. svibnja 2011. godine,

- iznos od 105,31 EUR s danom dospijeća 30. lipnja 2011. godine,

- iznos od 123,56 EUR s danom dospijeća 31. srpnja 2011. godine,

- iznos od 106,95 EUR s danom dospijeća 31. kolovoza 2011. godine,

- iznos od 97,43 EUR s danom dospijeća 30. rujna 2011. godine,

- iznos od 96,24 EUR s danom dospijeća 31. listopada 2011. godine,

- iznos od 95,39 EUR s danom dospijeća 30. studeni 2011. godine,

- iznos od 99,58 EUR s danom dospijeća 31. prosinca 2011. godine,

- iznos od 103,98 EUR s danom dospijeća 31. siječnja 2012. godine,

- iznos od 104,31 EUR s danom dospijeća 29. veljače 2012. godine,

- iznos od 101,36 EUR s danom dospijeća 31. ožujka 2012. godine,

- iznos od 102,82 EUR s danom dospijeća 30. travnja 2012. godine,

- iznos od 89,88 EUR s danom dospijeća 31. svibnja 2012. godine,

- iznos od 85,45 EUR s danom dospijeća 30. lipnja 2012. godine,

- iznos od 88,79 EUR s danom dospijeća 31. srpnja 2012. godine,

- iznos od 87,87 EUR s danom dospijeća 31. kolovoza 2012. godine,

- iznos od 82,85 EUR s danom dospijeća 30. rujna 2012. godine,

- iznos od 87,95 EUR s danom dospijeća 31. listopada 2012. godine,

- iznos od 86,35 EUR s danom dospijeća 30. studeni 2012. godine,

- iznos od 88,37 EUR s danom dospijeća 31. prosinca 2012. godine,

- iznos od 85,63 EUR s danom dospijeća 31. siječnja 2013. godine.

- iznos od 81,30 EUR s danom dospijeća 28. veljače 2013. godine,

- iznos od 90,23 EUR s danom dospijeća 31. ožujka 2013. godine,

- iznos od 85,53 EUR s danom dospijeća 30. travnja 2013. godine,

- iznos od 100,82 EUR s danom dospijeća 31. svibnja 2013. godine,

- iznos od 100,64 EUR s danom dospijeća 30. lipnja 2013. godine,

- iznos od 102,13 EUR s danom dospijeća 31. srpnja 2013. godine,

- iznos od 104,92 EUR s danom dospijeća 31. kolovoza 2013. godine,

- iznos od 109,18 EUR s danom dospijeća 30. rujna 2013. godine,

- iznos od 106,98 EUR s danom dospijeća 31. listopada 2013. godine,

- iznos od 108,25 EUR s danom dospijeća 30. studeni 2013. godine,

- iznos od 109,69 EUR s danom dospijeća 31. prosinca 2013. godine,

- iznos od 57,22 EUR s danom dospijeća 31. siječnja 2014. godine,

- iznos od 58,81 EUR s danom dospijeća 28. veljače 2014. godine,

- iznos od 58,33 EUR s danom dospijeća 31. ožujka 2014. godine,

- iznos od 56,47 EUR s danom dospijeća 30. travnja 2014. godine,

- iznos od 55,71 EUR s danom dospijeća 31. svibnja 2014. godine,

- iznos od 55,91 EUR s danom dospijeća 30. lipnja 2014. godine,

- iznos od 58,32 EUR s danom dospijeća 31. srpnja 2014. godine,

- iznos od 60,07 EUR s danom dospijeća 31. kolovoza 2014. godine,

- iznos od 59,67 EUR s danom dospijeća 30. rujna 2014. godine,

- iznos od 61,35 EUR s danom dospijeća 31. listopada 2014. godine,

- iznos od 62,52 EUR s danom dospijeća 30. studeni 2014. godine,

- iznos od 61,90 EUR s danom dospijeća 31. prosinca 2014. godine,

- iznos od 62,73 EUR s danom dospijeća 31. siječnja 2015. godine,

- iznos od 62,73 EUR s danom dospijeća 28. veljače 2015. godine,

- iznos od 62,73 EUR s danom dospijeća 31. ožujka 2015. godine,

- iznos od 62,73 EUR s danom dospijeća 30. travnja 2015. godine,

- iznos od 62,73 EUR s danom dospijeća 31. svibnja 2015. godine,

- iznos od 62,73 EUR s danom dospijeća 30. lipnja 2015. godine,

- iznos od 62,73 EUR s danom dospijeća 31. srpnja 2015. godine,

- iznos od 62,73 EUR s danom dospijeća 31. kolovoza 2015. godine, iznos od 62,73 EUR s danom dospijeća 30. rujna 2015. godine.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.939,32 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja ove presude do isplate, po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka, iznad dosuđenog, kao neosnovan.

2. Prvostupanjskim rješenjem suđeno je:

Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB:02535697732 sa sjedištem u [adresa], da naknadi tužitelju ĐĐ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], trošak postupka u iznosu od 100,00 EUR (stoeura) u roku od 15 dana.

3. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I., II. i III. izreke kao i rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP) predlažući drugostupanjskom sudu donijeti presudu kojom će predmetnu presudu preinačiti u točci I. i III. izreke na način da odbaci tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti kao nedopušten i ukine pobijano rješenje te naloži tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove uključujući i trošak žalbenog postupka,

4. Odgovor na žalbu je podnesen u kojem se navodi da nisu osnovani žalbeni navodi žalitelja pa se predlaže žalbu odbiti.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te isplata iznosa koje je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

7. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da su tužitelj i tuženik 09. svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011289171, kojim je tuženik kao kreditor tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 68.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (preslika Ugovora o kreditu na listu 5-7 spisa);

- da je predmetni kredit tužitelju odobren za kupnju stambenog objekta;

- da je citiranim Ugovorom o kreditu ugovoren rok otplate kredita od 360 mjeseci;

- da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 4,25 % godišnje plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora;

- da se tijekom otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjala odlukama tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo;

- da su stranke zaključile 9. prosinca 2015. Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011289171 (list 12-14 spisa);

- da sukladno izračunu konverzije ostatak glavnice nakon konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 36.826,67 eura plativo u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke;

- da je prema izračunu konverzije utvrđeno da na dan 30. rujna 2015. postoji preplata u iznosu od 1.000,80 eura, odnosno 7.643,61 kn;

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj

Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-

2221/18 od 3. rujna 2019.;

- da se tužitelj u tužbi i tijekom postupka osnovano poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015.

- da tužitelj ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što da proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita, da sud smatra da obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, ali da ne postoji razlog da tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba, putem suda, a što je u konkretno slučaju isti i učinio;

- da je u odluci suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, da ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima", da je stav suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije;

- da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi i iz stajališta odluka županijskih sudova, pa tako i Županijskog suda u Rijeci iz odluke broj Gž-380/2018-3 od 03. lipnja 2019.;

- da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništave u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa da ova okolnost nije niti bila uzeta u obzir prilikom sklapanja Dodatka ugovora o kreditu, odnosno Sporazuma o konverziji, pa da je tužitelj osnovano podnio tužbu u ovom predmetu kako bi ostvario potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da nije mogao pregovarati o sadržaju odredaba ugovora o kreditu zaključenog 9. svibnja 2006., odnosno da se i u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu koji je sastavila banka, a nedvojbeno je utvrđeno u pravomoćno okončanom sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na koji se tužitelj poziva u tužbi i tijekom postupka, kako je u obrazloženju ove presude naprijed navedeno, da je između ostalih i tuženik (odnosno prednik tuženika), povrijedio u razdoblju koje je obuhvaćeno ovom tužbom kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima (presuda i rješenje VSRH broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke);

- da je sud vezan temeljem čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku za pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, budući se tužitelj u ovoj parnici poziva na isto;

- da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužitelj, kao korisnik kredita, imao utjecaj na sadržaj ugovora, pa je time – suprotno načelima obveznog prava – tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, da je doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, jer su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, u odnosu na tuženika, kao banku i trgovca, a što da je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zlouporabe prava;

- da se je ugovorena redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze po predmetnom ugovoru o kreditu mijenjana jednostranom odlukom banke – ovdje tuženika te je na takav način tuženik, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika – ovdje tužitelja i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, da unošenje takve odredbe u ugovor o kreditu je suprotno načelima obveznog prava, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužitelj, kao korisnik kredita, u odnosu na tuženika – kao banku doveden u neravnopravan položaj;

- da se o odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik pa da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi, kojima mu je nametnuta obveza, a koju obvezu tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, radi čega takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na banku;

- da je navedenim presudama, a što je bitno za konkretan slučaj, je pravomoćno utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostrano obavještavanjem tužitelja o promjeni, što da nije u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnosti stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope, koja je kao takva, ništetna;

- da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, niti odrediva;

- da je prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je superiorno u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača te su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što oni nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz naprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je – kao takva – potrošačima ostala nerazumljiva;

- da banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora nije informirala tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezano uz svaku valutnu klauzulu te da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanja stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), da banka nije informirala tužitelja da je rast švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan u kontekstu skorog uvođenja euro zone, te ga nije informirala o povećanom riziku zbog istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, da značajne neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, a još je veći zbog toga što se ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka te je k tome i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, da je potrošaču bio neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg ima obvezu vratiti banci kao i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima;

- da je visina tužbenog zahtjeva tužitelja utvrđena financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke Lidiji Balog, dip.oec iz Financije j.d.o.o. Bilje, temeljem kojeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da je, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, Dodatkom ugovora o kreditu od 09.12.2015. provedena konverzija kredita denominiranog u HRK s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR, da je istim utvrđen iznos preplate na dan 30.09.2015. godine u iznosu od 1.000,80 EUR, a što prema važećem tečaju banke na dan 30.09.2015. godine od 7,6375 iznosi 7.643,61 HRK, da je Dodatkom ugovoru nadalje utvrđena razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom EUR utvrđenog novim otplatnim planom i to u manje plaćenom iznosu od 226,68 EUR, nakon čega da ukupni iznos preplate iznosi 774,12 EUR, odnosno 5.912,34 HRK, da su sve uplate tužitelja uključene u obračun konverzije kredita, da je Dodatkom ugovoru ugovoreno da će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata ne iskoristi u cijelosti, da je iz popisa uplata vidljivo da je tužitelj nakon konverzije plaćao 50% anuiteta do priznatog mu iznosa preplate;

- da je tužitelj bio suglasan s rezultatima provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja prema kojem ukupno izračunata pretplata tužitelju u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete, uključujući pretplate temeljem promjene kamatnih stopa i tečajne razlike do provedene konverzije, sa uključenim i negativnim stavkama iznosi ukupno 51.184,55 HRK/ 6.793,39 EUR, dok je tuženik tužitelju konverzijom priznao ukupno 5.912,34 HRK/ 774,12 EUR, kao i da je razlika izračunate pretplate po osnovi promjene kamatne stope i tečajne razlike u odnosu na prvobitno ugovorne uvjete, veća od konverzijom priznate pretplate za iznos od 45.352,19 HRK/ 6.019,27 EUR;

- da je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos preplate koji tužitelju nije umanjen (priznat) konverzijom, sukladno nalazu i mišljenju vještaka u iznosu od 6.019,27 EUR;

- da tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik stavio primjedbi koje su pravne prirode, smatrajući da vještačenje nije trebalo ni provesti, obzirom da su stranke zaključile Dodatak ugovoru o kreditu te da je izračun sačinjen kao da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksan tečaj, što nije bila ugovorna volja stranaka;

- da se vještak pisano očitovao na primjedbe tuženika, navodeći da ostaje u cijelosti kod pisanog nalaza i mišljenja, a primjedbe tuženika da su pravne prirode, pa da se vještak na iste ne može očitovat;

- da sud prihvaća u cijelosti izračun vještaka kao stručan i nepristran, da je u odnosu na navode tuženika uzeta u obzir početna kamatna stopa kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu ukazuju se neosnovanim, jer tužitelj svojim zahtjevom ne ide u smjeru namjere ugovaranja fiksne kamatne stope i fiksnog tečaja, već se promjenjiva kamatna stopa koja mora biti jasno određena vezuje za navod "promjenjiva" samo u odnosu na odluku Banke, ali ne i time da se radi o ugovorenoj fiksnoj kamatnoj stopi, dok je jedino početni tečaj bio poznat tužitelju u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu;

- da tuženikov prigovor zastare nije osnovan;

8. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 9. svibnja 2006. ništetne u dijelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a tako nešto da ne proizlazi niti iz nalaza i mišljenja vještaka koje vještačenje je provedeno u ovom postupku, već iz istog proizlazi upravo suprotno, pa da je pozivom na odredbu člana 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženiku naložio da tužitelju isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznos od 6.019,22 eura koju visinu je utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, a imajuću u vidu odredbu članak 1115. ZOO pri čemu je je smatrao da nije osnovan prigovor zastare za taj iznos a sukladno odredbi članka 215. ZOO.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu može ispitati.

10. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci tuženika i valutnu klauzulu, kao i neosnovanost prigovora zastare.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilna je zaključak prvostupanjskog suda da sama činjenica da su stranke 9. prosinca 2015. sukladno ZID ZPK sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne i da se time na neki način odrekao budućih potraživanja po toj osnovi.

12. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane ( čl. 326. st. 1. ZOO). Stoga potrošač ima pravni interes za utvrđenjem ništetnosti osnovnog ugovora jer Sporazumom o konverziji nisu otklonjene posljedice ništetnosti (pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 2868/2018), a na ovaj postupak primjenjuje se i odredba čl. 502.c. ZPP koja daje pravo potrošačima pozvati se na direktan učinak kolektivne tužbe o čemu već postoji ustaljena sudska praksa sudova pa tako i Vrhovnog suda RH. Prema tome suprotni žalbeni navodi tuženika su bez pravne osnove.

13. Donošenje ZID ZPK imalo je za cilj povećanje socijalne zaštite, sprečavanje nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanje produbljivanja dužničke krize ( rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I- 3685/2015 od 4. travnja 2017). Sklapanje Sporazuma o konverziji ima svoje izvorište u zakonu i bankarske su institucije bile dužne postupiti po ZID ZPK za razliku od potrošača koji su imali pravo izbora.

14. Slijedom toga, suprotno tvrdnji tuženika u žalbi, nova pravna osnova nije nastala neposredno na temelju zakona već proizlazi iz ugovornog odnosa. U situaciji dužničke krize u kojoj se tužitelj našao zbog zaduživanja u švicarskim francima, konverzija je bila jedina prikladna i nužna mjera kojom je omogućeno saniranje eskalirajuće dužničke krize i tužitelju omogućen ravnopravni odnos sa potrošačima koji su ugovorili zaštitni mehanizam u eurima, a time i redovita otplata kredita.

15. Stoga, i po stajalištu ovog sud, ne bi bilo pravično i bilo bi diskriminirajuće da oni potrošači koji su sklopili Sporazum o konverziji u namjeri da olakšaju nezavidnu financijsku situaciju, nemaju pravo na potpuno obeštećenje, za razliku od onih potrošača koji nisu sklopili Sporazum o konverziji i koji su potpuno obeštećeni, a istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u predmetima Suda Europske unije pod brojem C-118/2017 i C-452/2018 na koje se pravilno pozvao prvostupanjski sud.

16. Valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…" Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosno na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

17. Dakle, valja navesti da se tuženik pri osporavanju prava tužitelja na obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanje Dodatka Ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, neutemeljeno poziva na shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer to ne znači da se u zasebnom sudskom postupku, i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, ne može zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi).

18. Ovdje se posebno ističe da konverzija propisana ZID ZPK/15 ne predstavlja konverziju propisanu u članku 325. ZOO/05 jer za to ne postoje pretpostavke. To iz razloga što tuženik nije bio savjesna strana u sklapanju Ugovora koji je sadržavao ništetne odredbe, a potom i zato što je zakonskom odredbom bila prisiljena ponuditi potrošačima sklapanje Dodatka Ugovora. Zato se, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi o ugovoru s valutnom klauzulom u EUR u punom smislu i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, već od sklapanja Dodatka, a svođenje kredita na kredit s valutnom klauzulom u EUR s odgovarajućom kamatnom stopom poslužilo je kako bi se u vezi s tim mogli utvrditi ostatak glavnice i preplata koja, međutim, ne znači i potpuno obeštećenje potrošača, već mu na određeni način olakšava situaciju u koju je bio doveden porastom kamatne stope i značajnim porastom tečaja valute CHF te rješava situaciju ubuduće, a ta je situacija detaljno obuhvaćena Dodatkom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice u EUR i promjenjivosti kamatne stope.

19. Dakle, Sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti i u isti nisu uračunate sve tužiteljeve pretplate budući to jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, pa je stoga pravilno prvostupanjski naložio tuženiku isplatu novčanog iznosa od 6.019,27 eura koji predstavlja razliku do potpunog obeštećenja tužitelja kao potrošača a na koji matematički obračun tuženik nije imao primjedbi.

20. Zbog prethodno iznesenih razloga, ovome sudu nisu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem drži pogrešnim stavom prvostupanjskog suda da konverzija nema pravni učinak na ništavost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

21. Učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc, dakle unatrag od trenutka sklapanja Ugovora u smislu članka 323. stavka 1. ZOO/05 , pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikada i nije bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača , i ne može imati učinak (presuda Europskog suda za ljudska prava FGN i APM protiv CB i BBVAS spojenim predmetima broj C- 154/2015, C- 307/2015 i C-308/2015, u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

22. Dakle, s obzirom da sklapanjem ugovora o konverziji nisu u potpunosti otklonjene posljedice ništetnosti valutnih klauzula u CHF i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora, pravilnom primjenom materijalnog prava usvojen je zahtjev za isplatu, koji je usklađen s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke.

23. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 215. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te kolektivne tužbe.

24. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o trošku postupka koju odluku je valjano zasnovao ne odredbi članak 154. stavak 1. i 155. ZPP pri čemu je vodio računa kako o osnovu tako i visini zahtjeva.

25. Također je pravilno tužitelju dosuđen i trošak objave presude a sukladno Tbr. 9.3 Tarife-istovjetno pravnom shvaćanju iz rješenja Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2023., pa se žalba tuženika u tom dijelu ukazuje neosnovanom.

26. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu zahtjeva potvrditi, temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP, uključujući i odluku o troškovima postupka (članak 380. stavak 2. ZPP) koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na citiranim odredbama ZPP.

U Splitu, 4. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac