Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-389/2026-3

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda, dr.sc. Ivana Tironija, predsjednika vijeća, mr.sc. Ivane Erceg Ćurić, članice vijeća i izvjestiteljice i Lucije Lasić, članice vijeća , u pravnoj stvari tužiteljice HZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnici Kseniji Penić, odvjetnici u Slavonskom Brodu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog drtušva Kallay & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, posl.br. P-20/2021-39 od 5. siječnja 2026., dana 4. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, posl.br. P-20/2021-39 od 5. siječnja 2026., u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III., V. i VI. izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u svezi odgovora na žalbu u iznosu od 200,00 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br.918-50-3611998, od dana 16.08.2006. god., sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, a koja u čl. 1. glasi:“Kunska protuvrijednosti CHF 22.563,24 (dvadesetdvijetisućepetstošezdesetitri švicarskih franka dvadesetčetiri švicarskihf ranaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja”.; u čl. 2. glasi:„ promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora....”; u čl. 7. Glasi:„...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, ...”; u toč. II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 2.434,91 eura sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjeseče iznose od dana nakon dana dospijeća do isplate; u toč. III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.740,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate; u toč. IV. izreke odbijena je tužiteljica s viškom tužbenog zahtjeva od 7,34 eur s osnova razlike zbog naplata anuiteta po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli; u točki VI. izreke odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti; u točki VI. izreke odbijen je tuženikov prigovor radi prijeboja 123,32 eura sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjeseče iznose od dana nakon dana dospijeća do isplate.

2. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se protiv prvostupanjske presude žali tuženik u dijelu točka I., II., III., V. i VI. izreke, zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22., 155/23. i 146/25., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se u pobijanom dijelu preinači tako da se odbije tužbeni zahtjev, odnosno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik pobija prvostupanjsku odluku zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. i 11. ZPP-a.

3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu u kojem se usprotivila žalbenim navodima tuženika, uz prijedlog da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnih odredbi članka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 918-50-3611998 sklopljen s tuženikom 16. kolovoza 2006., o primjeni valutne klauzule kod otplate kredita vezane za tečaj CHF i o primjeni promjenjive kamatne stope redovnih ugovornih kamata, zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa s osnove te ništetne ugovorne odredbe, i prigovor radi prebijanja koji je istaknuo tuženik.

6. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

7.1. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je počinjena bitna povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a odlučujući o prigovoru tuženika o mjesnoj nadležnosti suda.

7.2. Donoseći odluku o svojoj mjesnoj nadležnosti povodom tuženikovog prigovora, sud je ocjenom okolnosti o kojima ovisi njegova nadležnost uzeo u obzir da je predmet spora utvrđenje i isplata na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i o jednostranoj izmjeni kamatne stope iz potrošačkog ugovora kojeg su stranke sklopile 16. kolovoza 2006. kojim je u čl. 12. ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora, koju odredbu sud smatra nepoštenom pa time i ništetnom jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer suprotno savjesnosti i poštenju, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, a kako to propisuje odredba članka 81. stavak 1. i 2. i članka 82. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u relevantno vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

7.3. Tužiteljica se glede ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti suda sjedišta tuženika pozvala na odredbu članka 59. ZPP-a.

7.4. Naime, kada je ugovorna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti u mjestu sjedišta tuženice nepoštena i ništetna, tada se nadležnost za suđenje procjenjuje prema pravilima Zakona o parničnom postupku i to članka 46., 48. i 59. ZPP.

7.5. Prema odredbi članka 46. st. 1. ZPP ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a prema odredbi čl. 48. st. 1. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba opće mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Nadalje, prema odredbi čl. 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

7.6. Iz priložene dokumentacije, posebno Ugovora o kreditu od 16. kolovoza 2006. proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopljen u [adresa] gdje se nalazi poslovna jedinica (filijala) tuženika, slijedom čega u konkretnom slučaju primjenom naprijed citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku za suđenje u ovom postupku mjesno nadležan može biti ili Općinski građanski sud u Zagrebu kao sud u mjestu sjedišta tuženika kao pravne osobe, odnosno Općinski sud u Slavonskom Brodu kao sud u sjedištu poslovne jedinice (filijale) tuženika u odnosu na koji je nastao spor koji se vodi u ovom postupku.

7.7. Kako se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog Ugovora o kreditu (jer tužiteljica smatra da je zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu preplatila kredit pa zahtijeva povrat iznosa koji smatra da je preplaćen), treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice u kojoj je Ugovor sklopljen pa kako je tužitelja podnošenjem tužbe prvostupanjskom sudu izabrala da o sporu stranaka odlučuje sud na čijem se području nalazi navedena poslovna jedinica, a ista se nalazi na području mjesne nadležnosti navedenog prvostupanjskog suda, to je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, a kako je to prvostupanjski sud zakonito odlučio u točki V. pobijane odluke.

8. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je počinjena bitna povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

9. Prvostupanjski je sud donio pobijanu odluku nakon što je u bitnom utvrdio sljedeće:

- kako je dana 16.08.2006. pod brojem 918-50-3611998 sklopljen ugovor o kreditu između tužiteljice i tuženika, kojim je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kao korisniku kredita, kredit na iznos od 22.563,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a za kupnju novog osobnog vozila u nepoduzetničke svrhe,

- kako prilikom sklapanja ugovora tuženik nije u cijelosti informirao tužiteljicu o svim parametrima bitnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu,

- kako tužiteljica ima status potrošača,

- kako iz nalaza i mišljenja vještakinje Mirjane Radman-Funarić, proizlazi kako je tužiteljica platila tuženiku više zbog tečajne razlike po otplaćenoj glavnici-valutna klauzula u ukupnom iznosu od 2.442,25 eura,

- kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.) ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocjenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, budući navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iako su bile jasne i uočljive, nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj,

- kako je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pa da potraživanje tužiteljice nije zastarjelo, a koje da zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, imajući na umu da je tužba u ovom predmetu podnesena sud 19. siječnja 2021.

10. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio status potrošača tužitelja. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetni ugovor tužiteljica je sklopila kao fizička osoba za kupnju osobnog vozila, tužiteljica nema obrt niti poslovni udio u trgovačkom društvu te nije koristila poreznu olakšicu vezano uz kupnju osobnog vozila, a kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice i iz dopisa Ministarstava financija, porezne uprave od 25.9.2024. (list 146). Stoga tuženik neosnovano prigovara da tužiteljica nije uspjela dokazati da ima status potrošača i da sud ne daje razloge u odnosu na tu spornu činjenicu.

11. Prvostupanjski sud utvrdio je ništetnim ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule kod otplate kredita vezane za tečaj CHF i o primjeni promjenjive kamatne stope redovnih ugovornih kamata. Posljedično tome, prvostupanjski sud je obvezao tuženika da isplati tužiteljici preplaćene iznose s osnove te ništetnih odredbi u iznosu od 2.434,91 eura sa pripadajućom zateznom kamatom, dok je tužbeni zahtjev u dijelu više zatraženog iznosa od 7,34 eura odbijen kao neosnovan zbog greške u zbrajanju mjesečnih anuiteta.

12. Prvostupanjski je sud po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice ocjeno osnovanim, a što ni žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju.

13.1. Neosnovan je navod tuženika da prvostupanjski sud nije utvrdio jesu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene jer da su u postupku kolektivne zaštite potrošača na aptraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli dovesti do neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača.

13.2. U ovom parničnom postupku sud je izveo predložene dokaze te je prvenstveno na temelju iskaza tužiteljice i Ugovora o kreditu, primjenom pravila o teretu dokaza iz članaka 7. i 219. stavak 1. ZPP-a, pravilno utvrdio kako su ugovorne odredbe o primjenjivoj valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne. Tuženik nije dokazao suprotno, tim više, odustao je od izvođenja predloženih dokaza saslušanjem djelatnika tuženika KZ i BZ.

14.1. Stoga se u odnosu na žalbene navode, ističe, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a koja je potvrđena povodom revizije banaka, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je utvrđeno pod točkom 1. izreke, da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03., i to odredbama članka 81., 82. i 90. , a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07., i to člancima 96. i 97. toga Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

14.2. Prema odredbi čanka 118. ZZP/14., odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07., propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz toga članka, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14.3. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

15. Kako je spornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je dio te ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetna. S tim, da razlozi prvostupanjske presude ne proizlaze samo iz pravnih stavova i utvrđenja u presudama donesenim u tzv. kolektivnom sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 već proizlaze iz činjenica utvrđenih u dokaznom postupku.

16.1. Prema odredbi članka 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22., 156/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz odredbe članka 1111. ZOO-a, a što neosnovano osporava tuženik.

16.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

17. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica na temelju ništetnih odredbi preplatila tuženiku iznos od 2.442,25, to je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika da joj isplati iznos od 2.434,91 eur jer toliko iznosi zbroj pojedinačnih mjesečnih anuiteta, a sud može odlučivati samo u granicama postavljenog zahtjeva (članak 2. stavak 1. ZPP), sve s pripadajućom zateznom kamatom, pozivom na odredbu članka 1115. ZOO-a. Za više zatraženi iznos od 7,34 eura, tužbeni je zahtjev odbijen kao neosnovan, a kako je to naprijed navedeno, zbog greške u zbrajanju mjesečnih anuiteta.

18.1. Isto tako, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare koji je izjavio tuženik, pri čemu se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare potraživanja tužiteljice utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama.

18.2. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pa kako je u ovoj pravnoj stvari tužba podnijeta prvostupanjskom sudu 19. siječnja 2021. i kako se u ovom slučaju primjenjuje rok zastare od pet godina, to je pravilno taj sud zaključio da potraživanje tužiteljice nije zastarjelo.

19.1. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je osnovan prigovor zastare koji je izjavio tužitelj u odnosu na prigovor radi prebijanja, s obzirom je protekao petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

19.2. Tuženik je nakon provedenog financijskog vještačenja, u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje Mirjane Radman-Funarić, podneskom od 23. siječnja 2025. specificirao svoju tražbinu u ukupnom iznosu od 123,32 eura za razdoblje od 1.1.2007. do 20.12.2008. S tim, da je tuženik već na pripremnom ročištu od 11. rujna 2024. istaknuo prigovor radi prebijanja tražeći isplatu negativne razlike između kamatne stope i tečaja CHF prilikom uplate.

19.3. Potraživanje tuženika po navedenom osnovu je zastarilo, s obzirom se radi o iznosima koji su plaćeni u razdoblju od 1.1.2007. do 20.12.2008., tako da je od plaćanja svakog pojedinog iznosa do podnošenja prigovora radi prebijanja – 11. rujna 2024., proteklo znatno više od pet godina, s time da se na tuženika, koji je banka, dakle trgovac, ne odnose odredbe Zakona o zaštiti potrošača, niti se tuženik može pozivati na ništetnost odredbi koje je upravo ona unosila u ugovor.

20.1. Tuženik u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud dosudio tužitelju na pojedinačne anuitete zateznu kamatu od dana nakon dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta, umjesto da dosudi od dana plaćanja.

20.2. Odredba čl. 1115. ZOO-a propisuje kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20.3. Neosnovan je navedeni prigovor tuženika jer iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi da tužitelj zateznu kamatu potražuje prema nalazu i mišljenju vještaka koje je izradio na temelju dokumentacije koju je upravo tuženik dostavio za potrebe vještačenja, a kojem nalazu i mišljenju tuženik tijekom postupka u tom dijelu nije prigovarao. Tuženik prigovara da bi pojedinačni anuiteti dospjeli od dana plaćanja, bez da navodi kada bi to točno bilo u odnosu na svaki pojedinačni anuitet pa ovaj sud taj navod tuženika cijeni kao paušalan i ničim dokazan.

21. Ni ostalim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke, s time što su isti sadržajno prigovori kojima tuženik iznosi vlastita utvrđenja i zaključke, a suprotne pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda.

22.1. Odluka o parničnom trošku u točki III. pobijane presude, pravilna je i zakonito donesena na temelju odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a.

22.2. Tužiteljica je zahtijevala parnični trošak sastava odgovora na žalbu. Kako taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a, trebalo je njezin zahtjev odbiti kao neosnovan.

23. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci drugostupanjske presude.

U Splitu, 4. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ivan Tironi