Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-2439/2025-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja pod 1. VL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], pod 2. LL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Bojanu Zustoviću, odvjetniku iz Pazina i pod 3. KL, iz [adresa], zastupan po punomoćnici Anki Zahariji, odvjetnici iz Rovinja, protiv tuženika Maistra d.d. Rovinj, V. Nazora 6, OIB:25190869349, zastupana po ŠL mag.iur., radi isplate, odlučujući o žalbama prvotužitelja, drugotužitelja i trećetužitelja u odluci o troškovima te žalbi tuženika podnesenima protiv presude Općinskog suda u Pazinu-Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P- 1100/2023-118 od 26. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 4. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e i  r i j e š i o j e

I.Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Pazinu-Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P-1100/2023- 118 od 26. ožujka 2024. u točkama I., II., III. i IV. izreke

II.Dužan je tuženik isplatiti tužiteljima pod 1. i 2. trošak revizijskog postupka u iznosu od 6.996,57 eura.

III. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju pod 3. trošak revizijskog postupka u iznosu od 10.251,11 eura.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja pod 1. i 2. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti prvotužiteljici ŽL i drugotužitelju LL iznos od 101.985,32 EUR/768.408,42 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je pobliže određeno u točki I. izreke presude; naloženo je tuženiku isplatiti trećetužitelju KL iznos od 203.970,64 EUR/1.536.816,84 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 03. veljače 2011. godine pa do isplate (točka II. izreke); obvezan je tuženik naknaditi prvo i drugotužiteljima parnični trošak u iznosu od 19.239,13 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen (točka III. izreke) te je obvezan tuženik naknaditi trećetužitelju parnični trošak u iznosu od 13.402,16 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen (točka IV. izreke).

2.Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavio tuženik, pobijajući je u cijelosti zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23,146/25,146/25 - dalje: ZPP), s prijedlogom za ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje, podredno preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva uz obvezu tužitelja na naknadu troškova postupka tuženiku.

2.1.Tužitelji pod 1. IL i 2. EL pravodobnom žalbom pobijaju rješenje o troškovima postupka u dijelu u kojemu nije u cijelosti udovoljeno njihovu zahtjevu te je odbijen zahtjev preko iznosa od 19.239.13 Eura, a to zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se odluka pod točkom III. izreke preinači na način da se sukladno žalbenim navodima udovolji njihovom prijedlogu uz naknadu troškova žalbenog postupka.

2.2.Tužitelj pod 3. KL pravodobnom žalbom pobija odluku o troškovima postupka pod točkom IV. izreke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ista preinači i tuženika obveže dosuditi mu troškove postupka od 24.786,38 Eura (iz troškovnika trećetužitelja od 12. veljače 2024.) te još i troškove žalbenog postupka

2.3.U odgovoru na žalbu tužitelji pod 1. IL i 2. EL predložili su njezino odbijanje.

3.Žalba tužitelja nije osnovana.

3.1.Žalba tuženika nije osnovana.

4.Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

4.1.Glede prigovora kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu postupka zanemarujući primjenu Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu (ZNGZ), osobito uzimajući u obzir da je na njegovu primjenu upućivao drugostupanjski sud odgovoriti je kako je postupljeno u skladu s danim uputama te da u postupanju prvostupanjskog suda obilježja bitne povrede s tim u svezi nije nađeno.

4.2.Nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1. i st. 2. točka 11. ZPP-a jer i po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud s osnovom nije udovoljio prijedlogu za prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja upravnog postupka pred Ministarstvom prostornog uređenja, graditeljstva i državne uprave na temelju čl. 17. i 20. Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu („Narodne novine 50/20), iz razloga na koje se pozvao u točki 17. obrazloženja, radi čega nije nađeno nedostataka zbog kojih se odluka ne bi mogla ispitati. Dodatno je navesti kako nije bilo zapreke da se u ovom postupku kao prethodno rješava pitanje vlasništva odnosno suvlasništva nekretnina za čije korištenje se traži isplata, kako to proizlazi iz čl. 12. st. 1. ZPP-a.

4.3.Također žalitelj ni na bazi vjerojatnosti nije ukazao da je došlo do povrede ustavnog prava na pristup sudu, odnosno pošteno suđenje i njegove aspekte-pravo na obrazloženu sudsku odluku, zabrana arbitrarnosti te načelo vladavine prava i pravne sigurnosti iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14, Ustav RH) te čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99) jer je pred prvostupanjskim sudom tuženiku bilo omogućeno izjasniti se o zahtjevima i navodima tužitelja, iznijeti činjenice i predložiti dokaze te ravnopravno sudjelovati u postupku. U pobijanoj presudi sud je odgovorio na sve odlučujuće navode stranaka. Pobijana presuda je detaljno obrazložena i ne se može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom ili da je na neki drugi način dovedena u pitanje objektivnost i nepristranost suca u očima stranaka, a time pravo tuženika na pošteno i pravično suđenje u smislu čl. 29. Ustava.

5.Predmet spora je tužbeni zahtjev prvo i drugotužitelja za isplatu iznosa od 101.985,32 Eura s te trećetužitelja u iznosu od 203.970,64 eura s pripadajućim zateznim kamatama i to s osnova bespravnog korištenja njihovih suvlasničkih dijelova predmetnih nekretnina od strane tuženika za razdoblje od 3. veljače 2006. do 2. veljače 2011., odnosno za pet godina prije podnošenja tužbe u ovom predmetu (2. veljače 2011).

6.Pobijanu odluku, prvostupanjski je sud donio nakon što je utvrdio:

-kako su tužbu radi isplate protiv tuženika kao jednog od suvlasnika (pored Općine Vrsar, Republike Hrvatske i Hrvatskih šuma d.o.o.) dana 2. veljače 2011. podnijeli OL, DL, TL i KL, kao ostali suvlasnici nekretnina označenih sa čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], od kojih su u međuvremenu preminuli OL čiji nasljednik je KL (tužitelj pod 3.) DL koju su naslijedili UL i KL te TL koju su naslijedili VL, tužiteljica pod 1. i EL, tužitelj pod 2.,

-kako je nakon podnošenja tužbe provedena nova katastarska izmjera za k. o. [katastarska općina] te je prema Uvjerenju Ureda za katastar Poreč-Parenzo od 2. ožujka 2016. čest zem. stare izmjere [katastarska čestica] u novoj izmjeri dobila oznaku dio k. č. [katastarska čestica] i dio [katastarska čestica]; k.č. stare izmjere [katastarska čestica] je u novoj izmjeri dobila oznaku dio [katastarska čestica] i dio [katastarska čestica], a k.č. stare izmjere [katastarska čestica] prema novoj izmjeri imaju oznaku dio k. č. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina] i nalaze se unutar autokampa “Koversada“ i „Portosole“ u Općini Vrsar te ih koristi tuženik radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti,

- kako među strankama nije sporno da su ovdje tužitelji upisani kao suvlasnici navedenih nekretnina u suvlasničkim dijelovima za koje potražuju naknadu,

- kako nesporno tuženik na predmetnom području obavlja djelatnost kampiranja i spomenute nekretnine su u granicama kampa, za čije korištenje tuženik nije nikada dobio bilo kakvo odobrenje ili suglasnost tužitelja da uđe u posjed i koristi njihove suvlasničke dijelove,

- kako iz rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju, donesenog po zahtjevu ANITA poduzeće za hotelijerstvo, turizam i trgovinu, nespornog pravnog prednika ovdje tuženika, od 17. ožujka 1999., proizlazi da u postupku pretvorbe tog društvenog poduzeća, su u vrijednost društvenog kapitala procijenjene nekretnine u Vrsaru na više lokacija, a glede onih na lokaciji Vrsar, A/C „Petalon“ zemljište nije procijenjeno u društveni kapital, već samo sanitarni čvor “Petalon 1“ i „Petalon 2" izgrađeni na k.č.

[katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],

- kako je tuženik, legitimirajući se kao pravni slijednik društvenog poduzeća ANITA uputio zahtjev za dobivanje koncesije Ministarstvu turizma 28. siječnja 2011., navodeći kako putem pravnog prednika obavlja djelatnost na svim nekretninama unutar kampa Koversada od 1961., da je pretvorba izvršena Odlukom prednika od 26. lipnja 1992. a rješenjem Hrvatskog Fonda za privatizaciju je dana suglasnost na pretvorbu nekretnina kojom su obuhvaćene sve nekretnine te je zatražena koncesija na nekretninama sadržanim u popisu broj 3 Elaborata (koji nije dostavljen u spis), tražeći da se iz obračuna koncesije izuzimaju nekretnine na kojima je upisan kao vlasnik te one iskazane u elaboratu pretvorbe, čime je priznao da su u sastavu kampa nalaze i nekretnine trećih osoba za koje se za podnositelja ne može obračunavati koncesijska naknada,

- kako iz dopisa Ministarstva turizma i sporta od 22. listopada 2020. upućenog tuženiku, kao odgovora na tuženikov zahtjev za dobivanje koncesije za turističko zemljište za kampove “Koversada“ i „Porto Sole“, su bile obuhvaćene i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dok iz „kartice partnera“ tuženika priložene u dokaz plaćanja koncesije ne proizlazi za koje čestice i u kojim iznosima se plaćala naknada,

- kako je očevidom utvrđeno da: k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] je dio autokampa “Porto Sole“ na kojoj su uređene parcele autokampa, sa sjevera, istoka i juga omeđeno asfaltiranim cestama koje povezuju autokamp s drugim česticama, unutar su prilazni putevi do pojedinih uređenih parcela a unutar je i sanitarni čvor koji predstavlja nespornu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]; k. č. [katastarska čestica] je unutar kampa “Koversada“ u k. o. [katastarska općina], predstavlja teniska igrališta, uređene parcele autokampa i prilazne puteve do njih a zapadno i južno omeđeno utabanim i asfaltiranim putevima; k. č. [katastarska čestica] u naravi je sanitarni čvor autokampa [adresa]. s pripadajućim dvorištem; k. č. [katastarska čestica] je unutar kampa „Koversada", čini je šuma, travnata površina, uređeni dio autokampa s parcelama i pristupnim putevima koji vode do uređenih parcela, sjeveroistočna, južna i sjeverozapadna granica su asfaltirani putevi koji vode do ostalih parcela autokampa „Koversada“, a unutar se nalazi sanitarni čvor na k. č. [katastarska čestica] koja nije sporna;

- kako iz izreke rješenja nadležnog Odsjeka za privredu, plan i inspekcijske poslove iz 1974. i 1976. na koje se poziva tuženik u dokaz da se istima odobrava rad u autokampu Porto Sole do 31. ožujka 1975. odnosno drugim rješenjem da se odobrava rad do ostvarenja namjene korištenja zemljišta predviđenim urbanističkim planom ne proizlazi koje nekretnine predstavljaju autokamp Porto Sole već samo da ispunjava minimum potrebnih sanitarno tehničkih i higijenskih uvjeta te mjera zaštite na radu,

- kako su tužitelji odnosno njihovi pravni prednici 1998. protiv pravnog prednika tuženika pokrenuli izvanparnični postupak radi diobe suvlasničke zajednice predmetnih nekretnina isplatom odnosno fizičkom diobom koji je obustavljen jer je predloženik osporio suvlasništvo predlagateljima i predlagateljica OL je upućena na parnicu radi ostvarenja prava na diobu, koju je i pokrenuta podnošenjem tužbe radi utvrđenja i diobe te isplate pred Općinskim sudom u Poreču-Parenzo pod brojem P- 655/07 u kojemu je tijekom postupka povučen zahtjev za utvrđenje i diobu te je presudom od 26. svibnja 2011. za petogodišnje razdoblje (koje prethodi ovdje utuženom) tuženik obvezan isplatiti za neovlašteno korištenje nekretnina (čl. 210. ZOO) koje su i ovdje sporne (k.č 1330/2,1330/3,1330/4 i 1162/1) OL iznos od 297.505,00 kn, ĐL 74.405,00 kn i DL iznos od 297.505,00 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama, koja odluka je potvrđena presudom Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2826/11-2 od 12. prosinca 2011., a protiv iste je tuženik izjavio reviziju i ustavnu tužbu koje su odbačene,

- kako je prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka za graditeljstvo Ante Bandića, datom u pisanom obliku s dopunom te usmenim odgovorima na primjedbe i pitanja, uz obrazložene načina rada pri izradi procjene, odabira metode, općih vrijednosti na tržištu, ocjene kvalitativnih obilježja kao i indeksa cijena s referentnim cijenama uz more, sukladno izračunu vrijednosti zakupnine-najamnine procjenjivanih nekretnina poredbenom metodom na temelju postignutih tržišnih cijena usporednih nekretnina na području Općine Vrsar, a imajući u vidu suvlasničke dijelove tužitelja, za utuženo razdoblje najamnina/zakupnina procijenjena za prvotnu tužiteljicu pod 1. odnosno sadašnje tužitelje pod 1. i 2. (koji su je naslijedili za po ½ dijela) u iznosu od 768.408,42 kn, odnosno preračunato u Eure (po službenom tečaju konverzije-1Eur=7.53450 HRK); 101.985,32 Eura, a za tužitelja pod 3. (pod točkom 29. pogrešno napisano drugotužitelja) 1.536.816,84 kn, odnosno preračunato po službenom tečaju konverzije iznos od 203.970,54 Eura (pri čemu je uzeo u obzir visinu zakupnine za prvu utuženu godinu: od 5,73 eura/m2, za drugu od 6,69 eura /m2, za treću od 7,22 eura /m2, za četvrtu od 7,27 eura /m2 i za petu od 6,80 eura/m2)

7.Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud prihvatio predmetne tužbene zahtjeve, utvrđujući, pozivom na pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221. a ZPP-a da tuženik nije dokazao da su predmetne nekretnine postale društvena sredstva temeljem odredbi čl. 267. i 268. Zakona o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ broj 35/76, 57/73, 85/87 i 6/88, dalje: ZUR), a slijedom toga da tužiteljima odnosno njihovim pravnim prednicama nisu prestala suvlasnička prava jer, između ostalog, iz rješenja nadležnog Odsjeka za privredu, plan i inspekcijske poslove iz 1974. i 1976. ne proizlazi da su predmetne nekretnine bile obuhvaćene tim rješenjima, a pored toga, da su na svim predmetnim nekretninama i nakon toga tužitelji upisani u zemljišnu knjigu kao suvlasnici predmetnih nekretnina i to na temelju rješenja Odsjeka za imovinsko-pravne odnose Općine Vrsar od 28. veljače 1980. i zaključka od 23. veljače 1993.

8.Postupajući po žalbi tuženika navedenu odluku je ovaj drugostupanjski sud preinačio i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev (presuda Gž-1755/2024-3 od 24. listopada 2024., a odlučujući po reviziji tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske je ukinuo drugostupanjsku odluku (rješenje Rev-630/2025-3 od 1. srpnja 2025.) i predmet vratio ovom sudu na ponovno odlučivanje.

9.S obzirom na žalbene navode, u ovoj fazi postupka je ostalo sporno jesu li tužitelji suvlasnici nekretnina koje tuženik kao pravni slijednik društvenog poduzeća “Anita“ koristi kao dio kampa “Porto Sole“ i „Koversada“ u Vrsaru ili su iste osnovom čl. 268. ZUR-a postale društveno sredstvo prije stupanja na snagu Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ br. 19/1991, 26/1991 , 45/1992, 83/1992, 84/1992, 18/1993, 94/1993, 2/1994, 9/1995, 42/1995, 21/1996, 118/1999, 99/2003, 145/2010) jer bi u potonjem slučaju te nekretnine bile vlasništvo Republike Hrvatske temeljem članka 2.stavak 1. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije („Narodne novine“ 50/20) odnosno čl. 1. kasnijeg ZNGZ-a, ukoliko bi se radilo o građevinskom zemljištu, a s tim u svezi je li tuženik u obvezi isplatiti tužiteljima naknadu za korištenje tih nekretnina kao i visina naknade.

10.Protivno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je o navedenim spornim pitanjima pravilno odlučio, dajući svojoj odluci dostatne i jasne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

11.Naime, kraj nesporne činjenice da tuženik kao pravni slijednik društvenog poduzeća "Anita" drži u posjedu suvlasničke dijelove nekretnina upisanih kao suvlasništvo tužitelja i koristi ih za obavljanje svoje turističke djelatnosti autokampa bez ikakvog odobrenja ili suglasnosti tužitelja i njihovih prednika, da iz provedenih dokaza i njihove valjane ocjene proizlazi da ne postoji odluka o dodjeli vlasništva odnosno korištenja predniku tuženika jer to nisu rješenja Odsjeka za privredu, plan i inspekcijske poslove Općine Vrsar iz 1974. iz razloga koje je dao sud prvog stupnja (točka 16. obrazloženja), nakon kojih odluka su prednici tužitelja, a kasnije tužitelji upisani kao suvlasnici prema Rješenjima Odsjeka za imovinskopravne odnose Općine Vrsar od 28. veljače 1980. (kojim su predniku tužitelja dodijeljene u vlasništvo za 1/3 dijela k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], list 547), odnosno Zaključku od 23. veljače 1993. (kojim se obustavlja postupak utvrđivanja gubitka vlasništva predmetnih nekretnina uslijed napuštanja prednika tužitelja), da u postupku pretvorbe prednika tuženika Rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 17. ožujka 1999. predmetna zemljišta nisu procijenjena u društveni kapital, već samo sanitarni čvor na jednoj nekretnini, da je prednik tuženika a kasnije tuženik znao za vlasničku pripadnost pravnim prednicima tužitelja s kojima su vođeni sudski postupci u svezi korištenja predmetnih nekretnina, da su prednici tužitelja i ostvarili naknadu za korištenje za razdoblje koje prethodi ovdje utuženom (u parnici P-655/07 gdje je po protutužbi i odbijen zahtjev tuženika za utvrđenje prava vlasništva predmetnih nekretnina), da tuženik u ovom postupku nije izlagao novih okolnosti u prilog tvrdnji o prestanku vlasništva prednika tužitelja temeljem čl. 268 ZUR-a te da je nebitno je li i za predmetne nekretnine plaćena koncesijska naknada RH kada za korištenje nije postojala suglasnost tužitelja kao vlasnika, to je prvostupanjski sud na temelju tako valjano utvrđenog činjeničnog stanja osnovano zaključio pozivom na pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 221a ZPP-a da tuženik nije dokazao da su predmetne nekretnine postale društveno sredstvo primjenom osnovom čl. 268. ZUR-a prije stupanja na snagu Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, a slijedom toga da RH nije stekla vlasništvo istih po zakonu te da tužiteljima pripada pravo na naknadu od tuženika ostvarene koristi bespravnim držanjem u posjedu i korištenjem njihovih suvlasničkih dijelova, za što je dao i valjane razloge pod točkama 12. do 19. obrazloženja koji se u cijelosti prihvaćaju.

12.Dodatno, glede Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu (Narodne novine 50/20, ZNGZ) i žaliteljeve tvrdnje da je ne primjenjujući ga prvostupanjski sud počinio bitnu povredu postupka odgovoriti je kako taj Zakon, prema čl. 1. i 2. uređuje pojam, vrste, obuhvat i način identifikacije građevinskog zemljišta koje je bilo u društvenom vlasništvu ili koje je i danas uknjiženo kao društveno vlasništvo, na kojemu je društveno poduzeće imalo knjižno ili izvanknjižno pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja, a koje nije u dijelu ili u cijelosti procijenjeno u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća u trgovačko društvo, što sukladno ranije navedenom ovdje nije slučaj.

13.U ovom slučaju, kada su prednice tužitelja prethodno pokrenule postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice u kojemu im je osporeno suvlasništvo pa nakon toga i parnični postupak tražeći razvrgnuće suvlasničke zajednice i isplatu ostvarene koristi za petogodišnje razdoblje koje prethodi ovdje utuženom, u čemu su prema tuženiku i uspjele, kada tuženik obavlja ugostiteljsku djelatnost u kampu koji uključuje i zemljište njihove suvlasnosti kojemu nemaju pristupa, uz ispunjenje drugih pretpostavki o kojima će nastavno biti riječi, razmatrati je imaju li tužitelji pravo potraživanja naknade prema tuženiku kao nepoštenom posjedniku osnovom čl. 165. st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14,81/15- pročišćeni tekst, 94/17, 52/25 dalje:ZV) obzirom u konkretnim okolnostima, kada su tužitelji podnijeli zahtjev prema tuženiku kao nepoštenom posjedniku za naplatu zbog bespravnog korištenja time su, po ocjeni ovog suda, ujedno i izrazili volju za posjedovanjem te stvari (tako i u odluci poslovni broj VSRH Rev-581/2021 od 21. kolovoza 2024.), radi čega se neosnovanim ukazuje žalbeni prigovor da nisu tražili i predaju u posjed.

14.Međutim, u situaciji kada su nesporno predmetne nekretnine uslijed nove katastarske izmjere prestale postojati i postale sastavni dijelovi drugih nekretnina s novim zemljišnoknjižnim oznakama na kojima tuženik obavlja djelatnost autokampa kako je to uvodno navedeno, u okviru kojeg su i na tim nekretninama, kako iz sadržaja spisa proizlazi, što je i nesporno, formirane pojedinačne čestice za obavljanje te djelatnosti s pratećom infrastrukturom, prilaznim putevima te asfaltiranim putem za prilaz kampu za čije potrebe je izgrađen sanitarni čvor na jednoj nekretnini te se koriste i kao teniski tereni, po ocjeni ovog suda nisu ispunjene sve pretpostavke za primjenu čl. 165. st. 1. ZV-a.

15.Pri tome je primjena navedene odredbe promatrana u svezi pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2009. i 14. studenoga 2013. koje se ustalilo u stabilnoj sudskoj praksi nakon toga (primjerice, odluke broj Rev- 3299/2014-2 od 21. studenoga 2018., Rev-800/2019-2 od 5. prosinca 2023. i dr.), a tiče se upravo pitanja primjene i tumačenja odredbe članka 1120. ZOO-a (uporaba tuđe stvari u svoju korist) te pitanja primjene i tumačenja odredbe članka 164. stavka 1. i članka 165. stavka 1. ZV-a (pravni položaj poštenog i nepoštenog posjednika).

16.Ovo pravno shvaćanje glasi: Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe članka 164. stavka 1. i članka 165. stavka 1. ZVDSP, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu članka 1120. ZOO, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.

17.Stoga je predmetni zahtjev za isplatu promatrati kao tražbinu po osnovi upotrebe tuđe stvari u smislu odredbe članka 1120. ZOO-a, kao jednog od tipičnih slučajeva stjecanja bez osnove (čl. 1111. ZOO), slijedom čega postoji obveza tuženika naknaditi tužiteljima korist stečenu uporabom njihova suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, a koja korist bi u svakom slučaju odgovarala visini najamnine odnosno zakupnine koju bi tuženik plaćao za korištenje predmetnih nekretnina, koja bi i po ocjeni ovog suda odgovarala iznosima utvrđenim po građevinskom vještaku, a na prigovore njegovom nalazu i mišljenju u bitnome je odgovoriti kako predstavljaju ponavljanje navoda iznijetih tijekom ovog postupka i ranijih postupaka između stranaka, koje je sud prvog stupnja osnovano otklonio.

18.Dodatno je reći kako nije bilo nesporno da su predmetne nekretnine postale društveno sredstvo prije provedbe pretvorbe, kako je to valjano utvrdio prvostupanjski sud, čija utvrđenja i dane razloge je prihvatio i ovaj sud, sve kako je to ranije navedeno, posebno imajući u vidu Rješenje od 28. veljače 1980. i Zaključak od 23. veljače 1993. te Rješenje HF za privatizaciju od 17. ožujka 1999. kojim nisu obuhvaćena i odnosna zemljišta, što je protivno žalbenim navodima, cijenio prvostupanjski sud, kao i okolnosti vezane za višegodišnje korištenje po tuženiku, radi čega se ukazuje neosnovanim ustrajanje tuženika na prigovoru promašene aktivne legitimacije vezano za primjenu čl. 268. ZUR-a i ukazivanja na čl. 6. ZNGZ-a.

19.U odnosu na žalbeni prigovor neprihvatljivosti stava suda kojim nije dopustio miješanje Republike Hrvatske u parnicu na strani tuženika odgovoriti je kako je o tome pravomoćno odlučeno rješenjem Županijskog suda u Šibeniku Gž-944/2021 od 20. listopada 2021. kojim je odbijena tuženikova žalba i potvrđeno rješenje prvostupanjskog suda P-504/2020 od 17. kolovoza 2021. o odbijanju prijedloga za miješanje, što je valjano utvrdio i prvostupanjski sud pod točkom 3. obrazloženja, a posebno u odnosu na navod o plaćanju koncesijske naknade Republici Hrvatskoj i za sporne nekretnine pravilno je isti prvostupanjski sud ocijenio neodlučnim za što je dao prihvatljive razloge u točki 42. obrazloženja.

20.Glede osnove potraživanja a s tim u svezi žalbenog prigovora nejasnoći s tim u svezi navesti je kako su tužitelji pod 1. i 2. u podnesku od 30. siječnja 2024. (list 524- 527) ustrajali u potraživanju naknade koristi od tuženika koji bez valjane pravne osnove uporabljuju tuđu stvar (nekretnine tužitelja) u svoju korist, čemu se pridružio i tužitelj pod

3., sukladno čemu je i odlučivano.

21.Što se tiče prigovora da vještak za graditeljstvo Ante Bandić u vrijeme provođenja vještačenja uopće nije bio na popisu sudskih procjenitelja dostupnom na web stranici Ministarstva pravosuđa i uprave navesti je kako iz sadržaja spisa proizlazi protivno (rješenje Županijskog suda u Puli-Pola od 11. ožujka 2021. o imenovanju stalnim sudskim vještakom Županijskog suda u Puli-Pola od 11. ožujka 2021., list 297 spisa).

22.Podredno, radi se o prigovoru koji se osnovano ne bi mogao isticati u žalbi (čl. 252. ZPP).

23.U odnosu na nalaz i mišljenje istog vještaka žalitelju je odgovoriti kako je bez osnove prigovor pozivanju vještaka na Zakon o procjeni vrijednosti nekretnina (Narodne novine 78/15) i Pravilnik o metodama procjene vrijednosti nekretnina (Narodne novine 105/15) jer se radi o propisima koji su na snazi u vrijeme vještačenja pa nije bilo zapreke pozivati se na iste glede metodologije obavljanja te radnje kod procjene ostvarene koristi za razdoblje od 2006. do 2011.

24.Nadalje, vještak je izradio pisani nalaz i mišljenje s pet dopuna u pisanom obliku te se i usmeno izjasnio na raspravi i na taj način detaljno obradio sve primjedbe i prigovore te odgovorio na postavljena pitanja jasno i argumentirano otklanjajući prigovore tako da je u svemu postupljeno sukladno čl. 260. ZPP-a. U ovom postupku, prvostupanjski je sud, postupajući u okviru svojih zakonskih ovlasti pravilno vrednovao dokaznu snagu svakog pojedinog dokaza pa tako i nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao valjano obrazložen, jasan i određen - ali i objektivan, stručan, sačinjen savjesno i u skladu sa pravilima znanosti i vještine - sa odgovorima na sva postavljena pitanja, pa i ona koja se postavljaju u žalbi, i na temelju istog pravilno utvrdio odlučno činjenično stanje, radi čega je i po ocjeni ovog suda valjano ocijenjeno kako takav nalaz i mišljenje ne daje razloga koji bi opravdavali sumnju u njegovu stručnost i objektivnost.

25.Pri tome je prvostupanjski glede cijene zakupa pravilno otklonio primjenu čl. 6. st. 2. Uredbe o uređenju zakupa na dijelovima kampa u vlasništvu Republike Hrvatske kao primjenjive isključivo kod davanja u koncesiju nekretnina u vlasništvu odnosno suvlasništvu RH, kako je to i navedeno u prihvatljivim razlozima pod točkom 42. pobijane odluke.

26.Dosljedno, kako se nisu ostvarili žalbeni razlozi kao ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu tuženika je kao neosnovanu valjalo odbiti uz potvrdu prvostupanjske presude (čl. 368. ZPP).

27.Žalba tuženika glede odluke o troškovima ne sadrži razloge zbog kojih se pobija niti su u njezinom donošenju počinjene bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, slijedom čega je na temelju čl.368. st. 1. u svezi sa čl. 380. i 381. ZPP-a odbijena žalba tuženika i odluka o troškovima potvrđena u dosuđujućem dijelu.

28.Na žalbu tužitelja glede odluke o troškovima postupka odgovoriti je kako je u pogledu svih pa tako i troškova koji tužiteljima nisu dosuđeni sud prvog stupnja dao razloge koji su detaljni, jasni i u svemu i ovom sudu prihvatljivi, radi čega se upućuju na iscrpne razloge iz točke 50. prvostupanjske odluke. Pri tome je reći i kako su valjano primijenjene odredbe čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. ZPP-a i kako su pojedine radnje za tužitelje pravilno obračunate primjenom važeće Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika te s tim u svezi i vrijednosti boda, pri čemu tužitelji, kada u žalbi vrše obračun za pojedine radnje povezujući to sa vrijednošću predmeta spora gube iz vida da je prvotno utuženi iznos djeljiv među tadašnjim tužiteljima (kao suvlasnicima) koji su u međuvremenu preminuli i čiji su tužitelji nasljednici.

29.Zbog navedenog, nije prihvatljiv način obračuna troškova postupka kako ga prikazuju tužitelji u žalbenim navodima, pa kako je sud prvog stupnja u svemu prilikom odmjeravanja troškova a s tim u svezi i odbijanja više zatraženih troškova postupio pravilno i zakonito, a ovaj sud ne nalazi povrede na koje pazi po službenoj dužnosti te je pravilno primijenjeno i materijalno pravo, u odnosu na odbijajući dio zatraženih troškova valjalo je odbiti žalbe tužitelja kao neosnovane i odlučiti kao u izreci.

29.1. Tužiteljima pod 1. i 2. odbijen je zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka jer isti po nalaženju ovog suda nije bio potreban (čl. 166. u svezi sa čl. 155. ZPP)

30.Tužiteljima pod 1. i 2. koji su uspjeli u revizijskom postupku valjalo je primjenom Tbr. 10. t. 5. OT-a odmjeriti i trošak za sastav prijedloga za dopuštenje revizije (vps 101.985,32 eura) visini od 767,85 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura iznosi 1.535,70 eura, čemu je dodati s naslova uvećanja (50 % za prijedlog) iznos od 767,85 eura, što je ukupno 2.303,55 eura, čemu je s naslova zastupanja više osoba valjalo dodati (10%) iznos od 230,35 eura, što je ukupno 2.533,90 eura te PDV u iznosu od 633,48 eura i pristojbu plaćenu u iznosu od 663,81 eura, što je ukupno 3.830,19 eura, a za sastav revizije (također Tbr. 10. t. 5. OT) im pripada 3.166,38 eura, slijedom čega ukupan revizijski trošak tužitelja pod 1. i 2. iznosi 6.996,57 eura.

31.Tužitelju pod 3. koji je uspio u revizijskom postupku valjalo je primjenom Tbr. 10. t. 5. OT-a odmjeriti i trošak za sastav prijedloga za dopuštenje revizije (vps 203.970,64 eura) visini od 1.534,66 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura iznosi 3.069,31 eura, čemu je dodati s naslova uvećanja (50 % za prijedlog) iznos 1.534,66 eura što je ukupno 4.603,97 eura, te PDV u iznosu od 1.150,99 eura i pristojbu plaćenu u iznosu od 663,81 eura, što je ukupno 6.418,77 eura, pa kako je ovaj tužitelj za prijedlog za dopuštenje revizije zatražio (manji) iznos od 3.835,00 eura te pdv u iznosu od 958,75 eura te pristojbu od 663,61 eura, što je ukupno 5.457,36 eura, a sud je i u pogledu troškova postupka vezan zahtjevom stranke (članak 2. ZPP), to je trećetužitelju dosuđen zatraženi iznos uključiv i zatraženi trošak revizije u iznosu od 3.835,00 eura i pdv na isti u iznosu od 958,75 eura, što je sveukupno u revizijskom stadiju postupka za trećetužitelja iznos od 10.251,11 eura, radi čega je odlučeno kao u izreci.

U Splitu, 4. ožujka 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić