Republika Hrvatska

Županijski sud u

Splitu

Split, Gundulićeva

29a

Poslovni broj Gž-433/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Mirjane Rubić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća te dr. sc. Lidije Vojković članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja ČC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u OD Golubić&Šikić j.t.d. Čakovec, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u OD Kallay&partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskoga suda u Čakovcu poslovni broj 25 P-448/2021-30 od 21. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj 25 P-448/2021-30 od 21. prosinca 2022.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535,da tužitelju ČC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 20.165,81 kuna/2.676,46 eura (dvadeset tisuća sto šezdeset pet kuna i osamdeset jednu lipu/dvije tisuće šesto sedamdeset šest eura i četrdeset šest centi)1 uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od

30,99 kn od 31.8.2007. do isplate,

5,34 kn od 30.9.2007. do isplate,

2,17 kn od 31.10.2007. do isplate,

22,91 kn od 30.11.2007. do isplate,

14,29 kn od 31.12.2007. do isplate,

44,35 kn od 31.1.2008. do isplate,

60,87 kn od 29.2.2008. do isplate,

89,18 kn od 31.3.2008. do isplate,

46,63 kn od 30.4.2008. do isplate,

29,98 kn od 31.5.2008. do isplate,

50,83 kn od 30.6.2008. do isplate,

20,22 kn od 31.7.2008. do isplate,

21,73 kn od 31.8.2008. do isplate,

39,88 kn od 30.9.2008. do isplate,

177,36 kn od 31.10.2008. do isplate,

85,26 kn od 30.11.2008. do isplate,

202,33 kn od 31.12.2008. do isplate,

220,32 kn od 31.1.2009. do isplate,

228,46 kn od 28.2.2009. do isplate,

207,77 kn od 31.3.2009. do isplate,

212,09 kn od 30.4.2009. do isplate,

177,53 kn od 31.5.2009. do isplate,

152,08 kn od 30.6.2009. do isplate,

158,85 kn od 31.7.2009. do isplate,

172,26 kn od 31.8.2009. do isplate,

171,10 kn od 30.9.2009. do isplate,

157,54 kn od 31.10.2009. do isplate,

182,98 kn od 30.11.2009. do isplate,

203,38 kn od 31.12.2009. do isplate,

232,39 kn od 31.1.2010. do isplate,

225,74 kn od 28.2.2010. do isplate,

265,12 kn od 31.3.2010. do isplate,

257,65 kn od 30.4.2010. do isplate,

272,21 kn od 31.5.2010. do isplate,

398,23 kn od 30.6.2010. do isplate,

372,29 kn od 31.7.2010. do isplate,

451,55 kn od 31.8.2010. do isplate,

424,16 kn od 30.9.2010. do isplate,

380,11 kn od 31.10.2010. do isplate,

473,05 kn od 30.11.2010. do isplate,

591,28 kn od 31.12.2010. do isplate,

507,56 kn od 31.1.2011. do isplate,

536,92 kn od 28.2.2011. do isplate,

499,58 kn od 31.3.2011. do isplate,

506,29 kn od 30.4.2011. do isplate,

664,78 kn od 31.5.2011. do isplate,

680,22 kn od 30.6.2011. do isplate,

811,50 kn od 31.7.2011. do isplate,

743,58 kn od 31.8.2011. do isplate,

669,22 kn od 30.9.2011. do isplate,

659,02 kn od 31.10.2011. do isplate,

653,31 kn od 30.11.2011. do isplate,

688,66 kn od 31.12.2011. do isplate,

719,47 kn od 31.1.2012. do isplate,

723,60 kn od 29.2.2012. do isplate,

702,28 kn od 31.3.2012. do isplate,

716,67 kn od 30.4.2012. do isplate,

726,52 kn od 31.5.2012. do isplate,

709,96 kn od 30.6.2012. do isplate,

714,21 kn od 31.7.2012. do isplate,

- za razdoblje od 31. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,

- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do isplate po stopi od 6,82 % godišnje,

a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 13.146,29 kuna/1.744,81 eura (trinaest tisuća sto četrdeset šest kuna i dvadeset devet lipa/ tisuću sedamsto četrdeset četiri eura i osamdeset jedan cent)2 u roku od

2.Protiv navedene prvostupanjske presude žali se tuženik, pobijajući odluku u cijelosti i zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), predlažući presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neutemeljen, a podredno predlažući ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba nije utemeljena.

5.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka je kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu temeljem stjecanja bez osnove zbog izvršenih tužiteljevih isplata temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 178-50-4278149, koji ugovor je sklopljen između stranaka 23. srpnja 2007., u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak (CHF).

6.Među strankama nije sporno kako su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 23. srpnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 178-50-4278149, kao ugovor o namjenskom kreditu za kupnju vozila, u iznosu glavnice od 18.963,24 CHF-a, u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,95% godišnje, a sporno je pitanje jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak nepoštene pa samim time i ništetne te je li zbog navedenog na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove.

7.U postupku koji je prethodio odlučivanju, prema stanju u spisu, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

-kako tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 23. srpnja 2007. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju vozila, u iznosu glavnice od 18.963,24 CHF-a, u kunskoj protuvrijednosti uz ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,95% godišnje, kao i kako je ugovorna odredba koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu ništetna i nepoštena,

-kako se tužitelj pozva na presudu Visokog trgovačkog suda u Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401712 od 14. srpnja 2013., kojom je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača,

-kako je tuženik osporio osnovu i visinu potraživanja ističući prigovor zastare potraživanja i navodeći kako utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na predmetni ugovorni odnos, kako ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od 13. lipnja 2014. kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. „u cijelosti promašeno“,

-kako je rješenjem prvostupanjskoga suda poslovni broj P-448/21-6 od 18. siječnja 2022. odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti tog suda i to rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-118/22-2 od 24. veljače 2022.,

-kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor sklopio s namjenom kupnje rabljenog automobila kao potrošač, kako je automobil koristio za osobne potrebe, nije imao u vlasništvu obrt niti tvrtku, a prilikom sklapanja ugovora nije se interesirao kod drugih banaka jer su ga u auto kući u kojoj je kupio automobil odmah i odveli u poslovnicu tuženika, kako je imao kontakt samo s jednom osobom iz banke i taj službenik banke nije mu posebno pojašnjavao ugovornu odredbu vezanu za valutnu klauzulu,

-kako nije sporno da je predmetni Ugovor sastavio i popunjen obrazac

Ugovora na potpis tužitelju dao tuženik,

-kako je u postupku izveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Matiji Mikcu,

-kako iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka od 7. kolovoza 2022. proizlazi da je, temeljem izračuna, tijekom razdoblja otplate kredita korisnik uslijed promjena tečaja CHF/HRK prema kojem je vršio otplatu ukupno preplatio iznos od 20.165,81 kuna u odnosu na iznos koji bi platio da navedenih promjena nije bilo, a vještak je datume nastanka pojedinih razlika specificirao do datumima uplata i ti iznosi su istovjetni iznosima koje tužitelj potražuje.

8.Polazeći od navedenih utvrđenja, prihvaćajući kao vjerodostojan nalaz i mišljenje sudskog vještaka, prvostupanjski sud je zaključio kako je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.963,24 CHF-a, a tužitelj je predmetnom tužbom utužio i potražuje iznose s osnove ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Kako se u pojedinačnim postupcima tužitelji mogu pozivati na utvrđenja sudova u kolektivnom sporu, a tužiteljev status potrošača utvrđuje se samim uvidom u predmetni Ugovor o kreditu iz kojeg je vidljiva namjena za koju je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu (kupnja automobila), kao i iskaza samog tužitelja. Kako je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovite kamate i o valutnoj klauzuli vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe jer je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva, a prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, dalje ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO).

9.Nadalje prvostupanjski sud navodi i kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF stekao nepripadnu korist, pa tužitelju pripada pravo zahtijevati od tuženika vratiti ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora, primio, a sukladno odredbi članka 1111., u svezi s člankom 1115. ZOO-a te je obvezao tuženika na isplatu utuženih iznosa sve sa zateznim kamatama, a koji iznosi su utvrđeni financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem.

10.Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći o službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud drži kako u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ukazuje žalba, kao niti koja druga bitna postupovna povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa se zakonitost i pravilnost te presude može ispitati.

11.Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom imaju temelj u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge koje prihvaća i na koje radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje i ovaj drugostupanjski sud.

12.U ovom žalbenom stadiju postupka tuženik, pored ostaloga, osporava i pravilnost utvrđenoga činjeničnog stanja, u bitnom ponavljajući sve navode i prigovore koje je isticao i tijekom postupka, koje je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj žalbeni sud, jer su u skladu s utvrđenim činjenicama koje nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima. Sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenja pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03), kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

13.Člankom 81. ZZP/03 propisano je:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

(3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

14.Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

15.Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16.Konačno, člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17.Prije svega potrebno je navesti, a očitujući se ujedno i o žalbenim navodima, kako iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita za kupnju novog vozila, koje vozilo je tužitelj koristio kao fizička osoba, a i korisnik kredita je tužitelj kao fizička osoba pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio kako se radi o potrošačkom ugovoru u smislu odredaba ZZP/03 i takve zaključke u cijelosti kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

18.U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu citirane odredbe članka 81. ZZP/03, smatra se kako se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pritom nije od utjecaja to što je tužitelju očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu Odluku. Naime, tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bio i upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.

19.S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom, a tuženik tužitelju nije na valjan i razumljiv način objasnio promjene kamatne stope te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF-a u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za nj u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao s osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena ili kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te postoji tuženikova obveza vraćanja uplaćenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom na ime izvršene preplate kod otplate kredita. Tužitelju je, naime, trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kao bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz tog ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa je sud prihvaćenjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo. Ovdje, dakle, valja posebno naglasiti kako je predmetni Ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

20.Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i potrošača, to su ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira kako je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbama članka 1115. ZOO-a, tužitelj ima pravo zahtijevati zatezne kamate tekuće od dana plaćanja, kako to pravilno drži i prvostupanjski sud.

21.Glede žalbenih navoda valja ponoviti kako je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikove prigovore i za to dao potpuno prihvatljive razloge. U pogledu prigovora kako se na tuženika ne bi odnosila utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu na koje se i tužitelj u postupku pozivao, valja ponoviti kako je i tuženik koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i potrošača, a slijedom toga je danas tuženik nepošten stjecatelj, kako je već i obrazloženo.

22.U pogledu prigovora zastare treba navesti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje prema kojemu pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. U konkretnom slučaju utužena je tražbina prema navedenim dospijećima, u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala je pravomoćna dana 14. lipnja 2018. (Pž-6632/2017), a tužba u ovom predmetu je podnijeta 16. studenoga 2021., pa je jasno kako prigovor zastare nije utemeljen jer nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Žalitelju valja navesti i kako, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovara počinjene teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što također pravilno prihvaća i prvostupanjski sud kada navodi kako se zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to od 13. lipnja 2014., za odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi te od 14. lipnja 2018., za valutnu klauzulu, slijedom čega se prigovor zastare ukazuje kao neutemeljen u smislu članka 225. ZOO-a.

23.Neutemeljeno tuženik u žalbi u bitnom osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i polemizira s pojedinim pravnim stavovima i zaključcima tog suda, ali gubi iz vida kako je prvostupanjski sud odluku donio pravilnom ocjenom svih dokaza u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a. Pritom valja navesti i kako prvostupanjski sud ocjenjuje vjerodostojnost svih izvedenih dokaza neposrednom ocjenom dokaza pa na taj način ocjenjuje i vjerodostojnost iskaza, odnosno nalaza i mišljenja vještaka, a u konkretnom slučaju je sud dao prihvatljive razloge zbog kojih je ocijenio kao vjerodostojne rezultate vještačenja, dok tuženik takva utvrđenja suda i njihove razloge nije utemeljeno doveo u sumnju. Ovdje valja dodati i kako se, suprotno tvrdnji tuženika, saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (pravno shvaćanje iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.). Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio takav tuženikov dokazni prijedlog.

24.Tuženikovi žalbeni navodi glede ništetnih odredaba ugovora te činjenice kako je tužitelj bio upoznat kako je dužan platiti predmetne iznose nisu utemeljeni i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču je onemogućeno pregovaranje i nije pravilno informiran o tečaju CHF-a, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenoga 2020.

25.Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Tuženik je utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornom stadiju sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno kako su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

26.Svi ostali tuženikovi žalbeni navodi nisu odlučni, a prvostupanjski sud je, kako je već i rečeno, za svoje zaključke o svim odlučnim činjenicama dao valjane i prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

27.Iz navedenoga proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredaba ZZP-a i odredaba ZOO-a kada je tužbeni zahtjev prihvatio. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti to je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

28.Prvostupanjska odluka o trošku postupka donijeta je pravilnom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/15, 103/14, 144/14, 107/15, 126/22, 138/23, dalje OT). Naime, ovdje valja navesti i kako u smislu članka 365. ZPP-a drugostupanjski sud u odluci o trošku postupka pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava isključivo u dijelu i u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka, a tuženik u konkretnom slučaju neutemeljeno ističe kako bi prvostupanjski sud pogrješno primijenio materijalno pravo u odluci o parničnom trošku i to u dijelu kojim je tužitelju priznao trošak postupka prema konačnom uspjehu i bez obzira na djelomice povlačenu tužbu. Naime, tužitelj je djelomice povukao tužbu, odnosno precizirao tužbeni zahtjev s obzirom na rezultate vještačenja po predmetnom potrošačkom ugovoru, a po prirodi stvari tako precizan tužbeni zahtjev tužitelj i nije mogao istaći prije vještačenje pa mu u takvom stanju stvari pripada pravo na naknadu troška u punom iznosu kako to pravilno drži i prvostupanjski sud.

29.Zbog navedenoga je, postupajući temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu i prvostupanjsku odluku o trošku postupka potvrditi.

30.Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen kao neutemeljen jer tuženik nije uspio u žalbenom stadiju postupka.

31.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.

Split, 4. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Rubić