Poslovni broj P.1073/2025-4
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Poljanić, u pravnoj stvari tužitelja SO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] , zastupan po punomoćniku Maru Ogresti, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, radi isplate, 4. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3 Ugovora o kreditu broj: 818 -50-3198897, sklopljenog 20. prosinca 2005. godine između tužitelja SO i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank d.d. Austria, OIB 53056966535, platiti tužitelju SO, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 557,12 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2005. do isplate sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015.g. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023.g. prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od a od 30. prosinca 2023.g. do isplate po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank d.d. Austria, OIB 53056966535, platiti tuženiku SO, OIB [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 164,82 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana 4. ožujka 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine , dok se sa ostatkom postavljenog zahtjeva u iznosu od 109,38 EUR tužitelj odbija.
i r i j e š i o j e
Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u ovom predmetu na iznos od 557,12 EUR.
Obrazloženje
1. Tužitelj SO (dalje u tekstu. tužitelj) u tužbi od dana 7. studenog 2025.g. navodi da su strane 20. prosinca 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 818- 503198897, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.692,72 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, uz rok otplate 72 mjeseca i redovnu kamatu od 5,50 % godišenje, promjenjivu u skladu sa odlukom o kamatnoj stopi tuženika. Člankom 3. tog ugovora ugovorena je obveza tužitelja da prilikom prvog korištenja kredita plati jednokratnu naknadu u visini 3,30 % od iznosa kredita (ulazna naknada). Tužitelj je dana 22. prosinca 2005. platio navedenu naknadu u iznosu od 4.197,65 kuna (sada 557,12 EUR) na način da je ista ustegnuta prilikom isplate kredita. Niti u čl. 3 niti u bilo kojoj drugoj odredbi predmetnog ugovora nije navedeno od čega se sastoji ta naknada, što njome tužitelj konkretno plaća, te zašto iznosi baš 3,30 % od iznosa kredita. Naknada je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“ i tužitelj nije mogao utjecati na nju ili o njoj pregovarati (maknuti je iz ugovora). Rečeno mu je da tu naknadu mora platiti tj. predočeno mu je da ne bi ni mogao sklopiti navedeni ugovor ako ne pristane na tu unaprijed formuliranu odredbu. Zbog navedenog je riječ o odredbi koja nije jasna, lako razumljiva i uočljiva, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. To je čini nepoštenom sukladno odredbama čl. 81. -87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 – dalje ZZP/03), te čl. 103. do 105. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91- dalje ZOO), dok se tuženik u pogledu naplaćene naknade ima smatrati nepoštenim stjecateljem u smislu čl. 214 ZOO -a. Tužitelj smatra da to nije jedina nepoštena odredba u navedenom ugovoru, već da je takva i ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što je i utvrđeno u sudskom postupku. U vezi ulazne naknade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i za koju banka nije dokazala stvarne i objektivne troškove koje je imala u svezi sa obradom kredita, valja istaknuti i to da je sud Europske unije u točki 4. odluke u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3. rujna 2020. utvrdio da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma, dok je u točki 3. odluke u spojenim predmetima C - 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. utvrdio da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Iz navedenih odluka proizlazi da se Direktiva 93/13 protivi naplati za obradu kredita potrošaču, jer nije transparentna, odnosno nije jasno na koje se troškove odnosi. Nepoštene odredbe su ništetne od samog početka te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvih ugovornih odredbi i drugu ugovornu stranu u pravnom i činjeničnom smislu vratiti u poziciju kao da ništetnih odredbi ugovora nije bilo. To znači da je tuženik, po pravilima o stjecanju bez osnove kao nepošteni stjecatelj, dužan vratiti tužitelju iznos naplaćene naknade zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama tekućim od dana kada je tužitelj platio do isplate.
2. Rješenjem poslovni broj P.1073/2025-2 od 11. studenog 2025. tuženiku je dostavljena tužba, uz poziv da podnese pisani odgovor na tužbu u roku od 45 dana i upozorenje na pravne posljedice nepodnošenja odgovora na tužbu u određenom roku.
3. Tuženik nije u roku koji je određen navedenim rješenjem dostavio odgovor na tužbu, iako su mu tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu, u skladu s odredbom članka 143. stavka 2. Zakona o parničnom ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08,57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 dalje u tekstu: ZPP), uredno dostavljeni dana 31. ožujka 2025.g.
4. Sud smatra da su u ovom predmetu ispunjene pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe propisane odredbom članka 331.b ZPP-a.
5. Naime, s obzirom da su, kako je navedeno, tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu tuženiku uredno dostavljeni i da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi i dostavljenih isprava, a činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s dokazima koje je podnio tužitelj ili s činjenicama koje su općepoznate, uzimajući također u obzir da ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, na temelju odredbe članka 331.b ZPP-a prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja.
6. Sud je sukladno ovlastima iz čl. 40. st.3. ZPP-a ocijenio da je tužitelj suviše visoko naznačio vrijednost predmeta spora na iznos od 1.114,24 EUR (iznos od 557,12 EUR za toč.I. i 557,12 EUR za toč. II. tužbenog zahtjeva). Naime u toč.I. je deklaratnorni dio zahtjeva, a koji služi isključivo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu iz toč.II., stoga se on ne uzima u obzir prilikom vrijednosti predmeta spora, već isključivo onaj za isplatu. Stoga je sud rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora u ovom predmetu na iznos od 557,12 EUR jer odluka o troškovima postupka ovisi o navedenom određenju.
6. Tužitelju je tako priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora kako je utvrđena rješenjem , te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav tužbe 50 bodova (Tbr.7/1), što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 100,00 EUR-a, uvećano za PDV od 25 % iznosi 125,00 EUR-a. Tužitelju su priznati i zatraženi troškovi sudskih pristojbi na tužbu i na presudu u iznosu od po 19,91 EUR, dakle ukupno 39,82 EUR. Tužitelj je odbijen sa ostatkom zahtijevanog iznosa koji predstavlja razliku do onog koji je predviđen za viši tarifni razred po vps-u naznaćenom u tužbi. Također tužitelju je odbijen i trošak sastava podneska od dana 5. siječnja 2026. u iznosu od 46,88 EUR s obzirom da se ne radi o podnesku nužnom za vođenje postupka, podnesak u bitnom predstavlja požurnicu za donošenje presude na temelju ogluhe.
7. Slijedom navedenog, odučeno je kao u izreci.
U Dubrovniku 4. ožujka 2026.
Sutkinja
Ana Poljanić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 353. stavak 2. Zakona o parničnom postupku).
PRESUDA SE DOSTAVLJA:
1. punomoćnik tužitelja, uz rješenje o pristojbi za presudu zbog ogluhe
2. tuženik
