REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8

52100 Pula

Poslovni broj: P-270/2024-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli - Pola po sucu Saši Javoranu, kao sucu pojedincu, po prijedlogu višeg sudskog savjetnika-specijalista Gorana Lipljana, u pravnoj stvari tužiteljice PĐF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA D.D., sa sjedištem u [adresa], na adresi [adresa], OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključenja glavne i javne rasprave 27. veljače 2026., održane u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnice tuženika Borne Kusteca, odvjetnika iz Zagreba, na ročištu za objavu presude 13. ožujka 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA D.D., OIB: 92963223473, da isplati tužiteljici AĐF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.046,24 EUR (četiri tisuće četrdesetišest eura i dvadesetičetiri centa) zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

na iznos od 97,67 EUR počev od 8.2.2021 godine do isplate;

na iznos od 94,29 EUR počev od 1.3.2021 godine do isplate;

na iznos od 93,05 EUR počev od 14.4.2021 godine do isplate;

na iznos od 92,80 EUR počev od 1.5.2021 godine do isplate;

na iznos od 92,16 EUR počev od 18.6.2021 godine do isplate;

na iznos od 93,54 EUR počev od 9.7.2021 godine do isplate;

na iznos od 96,58 EUR počev od 1.8.2021 godine do isplate;

na iznos od 95,06 EUR počev od 1.9.2021 godine do isplate;

na iznos od 97,44 EUR počev od 11.10.2021 godine do isplate;

na iznos od 102,09 EUR počev od 15.11.2021 godine do isplate;

na iznos od 105,91 EUR počev od 10.12.2021 godine do isplate;

na iznos od 104,35 EUR počev od 12.1.2022 godine do isplate;

na iznos od 106,67 EUR počev od 1.2.2022 godine do isplate;

na iznos od 113,41 EUR počev od 11.3.2022 godine do isplate;

na iznos od 113,65 EUR počev od 7.4.2022 godine do isplate;

na iznos od 104,34 EUR počev od 11.5.2022 godine do isplate;

na iznos od 107,65 EUR počev od 15.6.2022 godine do isplate;

na iznos od 120,06 EUR počev od 20.7.2022 godine do isplate;

na iznos od 124,93 EUR počev od 9.8.2022 godine do isplate;

na iznos od 127,27 EUR počev od 13.9.2022 godine do isplate;

na iznos od 125,25 EUR počev od 6.10.2022 godine do isplate;

na iznos od 126,23 EUR počev od 15.11.2022 godine do isplate;

na iznos od 124,18 EUR počev od 1.12.2022 godine do isplate;

na iznos od 114,43 EUR počev od 12.1.2023 godine do isplate;

na iznos od 114,35 EUR počev od 7.2.2023 godine do isplate;

na iznos od 110,21 EUR počev od 13.3.2023 godine do isplate;

na iznos od 111,51 EUR počev od 12.4.2023 godine do isplate;

na iznos od 109,15 EUR počev od 10.5.2023 godine do isplate;

na iznos od 107,02 EUR počev od 10.6.2023 godine do isplate;

na iznos od 108,14 EUR počev od 9.7.2023 godine do isplate;

na iznos od 104,12 EUR počev od 11.8.2023 godine do isplate;

na iznos od 102,44 EUR počev od 7.9.2023 godine do isplate;

na iznos od 103,26 EUR počev od 11.10.2023 godine do isplate;

na iznos od 104,65 EUR počev od 12.11.2023 godine do isplate;

na iznos od 95,11 EUR počev od 10.1.2024 godine do isplate;

na iznos od 98,63 EUR počev od 11.2.2024 godine do isplate;

na iznos od 101,23 EUR počev od 29.2.2024 godine do isplate;

na iznos od 103,41 EUR počev od 12.3.2024 godine do isplate,

po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena za period od 8.2.2021. pa do 31.12.2022., za period od 1. 1. 2023. pa do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika ZAGREBAČKA BANKA D.D., OIB: 92963223473, prema tužiteljici AĐF, OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 2.392,14 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako je precizirano prigovorom radi prebijanja kojeg je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu, od 5. lipnja 2024.

III Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA D.D., OIB: 92963223473 da tužiteljici AĐF, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime parničnog troška isplati iznos od 1.950,00 EUR (tisućudevetsto i pedeset eura), zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 13. ožujka 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 17. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi i tijekom postupka navela da su dana 13. ožujka 2007. tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj 3208603295, kreditna partija: 7103546276 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 64.700,00 CHF, pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim Ugovorom o kreditu. Navedeni ugovor o kreditu je tužitelj i dalje otplaćuje. Tužitelj je pred općinskim sudom u Pazinu vodio postupak radi utvrđenja ništetnim odredbe kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka te radi isplate preplate po osnovu tečaja za period sve do siječnja 2021. god., a koji se postupak vodio pod posl.br. P-424/2023. Odredbom članka 1. Ugovora ugovoreno je da banka stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od CHF 64.700,00 obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Odredbom članka 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kamata obračunava u CHF. Odredbom članka 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita odnosno tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prema Presudi Europskog suda pravde od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2 Direktive 93/13, treba tumačiti na način sa ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u konkretnom slučaju znači da je vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj u vrijeme kada je ugovarao kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tuženik morao informirati tužitelja jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj nije bio upozoren od strane tuženika da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR- ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom. CHF je valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize. To znači da za vrijeme recesija CHF naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Nadalje, CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u toj valuti. MMF je višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO sve EU banke, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. O tome se detaljno govori i u pravomoćnoj presudi suca Dobronića P-1401/12. MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. CHF je valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima. Pravi temelj za potrošačke kredite su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Tuženik je uz povećani tečaj naplaćivao i povećanu kamatnu stopu pa je tako dvostruko opteretio tužitelja izuzetno visokim iznosima anuiteta. Na dan isplate predmetnog ugovora (13.04.2007.god.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,50 kuna. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god. te posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje:

- ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope,

- ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju valja primijeniti tečaj švicarskog franka koji je na dan isplate kredita (13.04.2007.god.) bio važeći prema tečajnoj listi tuženika – 4,50 obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom da su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojom se glavnica kredita te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, to tužitelj smatra da je po tim osnovama za utuženi period od veljače 2021. do travnja 2024. preplatio predmetni kredit u iznosu od 4.505,67 EUR. Dakle, iznos od 4.505,67 EUR predstavlja iznos kojeg je tuženik temeljem ništetne odredbe neutemeljeno naplatio od tužitelja. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužiteljima pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Obzirom se radi o složenom kamatnom računu o čemu tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti zadržavaju pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata. Sukladno potonjem navodu, tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke u podnesku od 17. prosinca 2025. Slijedom svega navedenog, tužitelj je predložio da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška a sve sukladno specifikaciji tužbenog zahtjeva na str. 207. do 208. spisa. Kao dokaz svojih navoda tužitelj je predložio:

- uvid u izreku Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P -1401/2012, izreka presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god., izreka odluke Vrhovnog suda RH posl.br.Revt-249/14, izreka presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god po potrebi službenim putem zatražiti odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, odluku Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god. te odluku Vrhovnog suda RH posl.br.Revt-249/14 te presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god,

- uvid u Ugovor o kreditu broj: 3208603295,

- uvid u početni otplatni plan (u kojem su svi anuiteti jednaki),

- uvid u promjene kamatne stope,

- uvid u promet po kreditu,

- saslušanje tužiteljice kao parnične stranke,

- službenim putem zatražiti od tuženika plan otplate kredita od početka otplate pa do konačne otplate kredita koji će sadržavati svaku promjenu visine mjesečnog anuiteta naznačeno u CHF valuti i u kunama,

- službenim putem zatražiti od tuženika specifikaciju posebno izraženih uplaćenih dijelova glavnice i kamate u CHF i kunskim iznosima,

- službenim putem zatražiti od tuženika promet po kreditu s uplatama u valuti i u kunama (obavezno se mora vidjeti iznos kamate i iznos glavnice),

- službenim putem zatražiti od tuženika obavijesti/odluke o svim promjenama kamatne stope,

- službenim putem zatražiti od tuženika Knjigovodstvenu karticu,

- službenim putem zatražiti od tuženika specifikaciju uplata,

- po potrebi knjigovodstveno financijsko vještačenje,

- uvid u tečajnu listu,

- uvid u ostalu priloženu dokumentaciju,

- uvid u spis Općinski sud u Pazinu P-424/2023,

- po potrebi zatražiti tečajnu listu tuženika,

- po potrebi knjigovodstveno financijsko vještačenje.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik je naveo da osporava tužbu i tužbeni zahtjev, kao i sve istaknute zahtjeve tužitelja kao neosnovane, zatim visine izračuna (visinu tužbenog zahtjeva), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu. Tuženik je istaknuo prigovor zastare na sve utužene tražbine. Tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu u odnosu na tečajnu razliku nakon 1. veljače 2016. godine je u izričitoj suprotnosti s mandatornom odredbom čl. 19.e. st. (6) Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja glasi: “Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.“ Tuženik nadalje ističe da tužitelj nije prihvatio konverziju te postavlja pitanje da ako Zakon o potrošačkom kreditiranju propisuje obvezu tužitelja, koji nije prihvatio konverziju svog CHF ugovora o kreditu u EUR ugovor o kreditu (a to je konkretan slučaj), da ispunjava svoje obveze prema ugovorenim uvjetima CHF kredita, kako bi sud mogao naložiti tuženiku isplatu iznosa koji su naplaćeni u skladu sa mandatornom odredbom čl. 19.e. st. (6) Zakona o potrošačkom kreditiranju? Prema tome, tužitelj je nakon stupanja na snagu ove zakonske odredbe, ne prihvativši konverziju sam svojevoljno po drugi put pristao na uvjete ugovora iz njegovog CHF kredita te je time prihvatio i rizik promjena tečaja za CHF/HRK. Ovo posebno zato što je čl. 11. d. st. (1) Zakon o potrošačkom kreditiranju tečaj CHF/HRK bio fiksiran na 6,39 kuna za 1 CHF samo za razdoblje od godine dana nakon stupanja na snagu tog Zakona, dakle do 1. veljače 2016.g. Tužitelj je morao biti svjestan značenja odredbe čl. 11.d st. (1) Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno činjenice da fiksni tečaj CHF/HRK vrijedi samo do 1. veljače 2016.g. pa je ne prihvativši konverziju svog CHF kredita u EUR kredit preuzeo sam, svojom voljom tečajni rizik (po drugi put). Iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi kupnje stana. S tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Tuženik se poziva na izlaganje Vice-guvernera FĐF od 24. veljače 2000., dostupno na Internet

stranici

Švicarske

narodne

banke

https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref_20000224_jpr/source/ref_20000224_jpr. en.pdf, u kojemu se navodi: „Kao što je već spomenuto, tečaj između švicarskog franka i eura od presudne je važnosti za švicarsko gospodarstvo.

Stabilnost tečaja, na dosadašnjem nivou, ne jamči se zauvijek. Međutim, rizik nepravednih kretanja čini se ograničen jer je prisutnost velikih valutnih blokova smanjila atraktivnost švicarskog franka kao rezervne valute.“ Četiri godine kasnije, **.**.2004., gosp. VĐF održao je izlaganje koje je također dostupno na Internet stranici Švicarske narodne banke https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref_20041119_jpr. U navedenom izlaganju navodi:

„Izvanredna volatilnost deviznih tečajeva ne može se isključiti, ali naše iskustvo s tečajem euro / švicarskog franka pokazalo je da tržište novca nije tako neracionalno kao što neki ljudi vjeruju.

Zahvaljujući mnogo stabilnijem monetarnom okruženju u Europi, švicarski franak danas je mnogo manje pod spekulativnim pritiskom nego prije. Naša valuta još uvijek ima međunarodnu dimenziju, ali se približava ekonomskim temeljima, što je dobra vijest za naše izvoznike.

To također znači da je volatilnost tečaja između franka i eura danas manje izražena od volatilnosti koju smo promatrali u prošlosti između franka i njemačke marke. Jasno je da franak pripada obitelji europskih valuta, reagirajući slično u odnosu na oscilac ije dolara.

U tom smislu, zasigurno, franak i euro su sestrinske valute.“

Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute.

Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Pguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a PĐ prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Tuženik citira navode iz pojedinih novinskih članaka iz 2005.

Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice- guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. U odnosu na presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g., tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem se navodi:

“Od trenutka kad se pojedinačni potrošač obratio banci …. nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke …. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora … relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača ...“ (dio obrazloženja na str. 25. presude VSRH br. Rev 2221/2018 u vezi s dijelom obrazloženja presude VTSRH br. Pž-6632/2017, str. 54). Iz gornjeg citata slijedi logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tužitelj nema u vidu recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci A (C-186/16) navedeno: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ U istom predmetu, sukladno proceduri Suda Europske Unije, svoje mišljenje dao je i nezavisni odvjetnik Nils Wahl koji navodi: "68. Međutim, čini mi se neprimjerenim da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da obavijesti, u fazi sklapanja kreditnog ugovora, potrošača o nastanku događaja ili promjenama koje su uslijedile nakon zaključenja ugovora i koje on nije mogao predvidjeti. Od prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne može se zahtijevati da potrošačima pružaju druge informacije osim onih koje su im poznate ili koje bi im objektivno morale biti poznate u trenutku sklapanja ugovora.

69. U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik. Međutim, na nacionalnom je sudu da provjeri je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga zapravo osigurao to da predmetni potrošači razumiju sadržaj odredaba ugovora o kreditu i, u skladu s tim, jesu li oni bili zaista u mogućnosti ocijeniti ekonomske posljedice tih odredaba." Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno to da banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Naposlijetku tuženik ističe kako je stajalište Suda EU iz najnovije, fundamentalno značajne presude tog suda br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g., SC Banca Transilvania SA, br. ECLI:EU:C:2020:5321 potvrdilo pravno shvaćanje tuženika, a u bitnome svodi se na sljedeće: kada ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u članku 1. stavku 2. Direktive 93/13, s posljed icom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti. O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika, nema nikakve dvojbe. Stoga, isključena je kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Tuženik ističe kako je odredbom članka 323. ZOO -a propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Obzirom da tužitelj u ovome postupku upire na ništetnost odredbe ugovora koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF tuženik ističe da bi u slučaju prihvaćanja takvog zahtjeva (a što tuženik osporava u cijelosti) postojalo i potraživanje tuženika prema tužitelju, a sve iz razloga što je u određenim vremenskim periodima tijekom otplate kredita tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju HRK/CHF od tečaja na dan isplate kredita. Tuženik ističe kako do promjene tečaja nije dolazilo odlukama tuženika već neovisnog tijela, HNB -a, a u slučaju eventualnog utvrđenja nepoštenosti valutne klauzule posljedica je naprosto njeno neprimjenjivanje. Nema podloge za zaključak da bi aprecijacija bila zahvaćena eventualnom ništetnošću, a deprecijacija ne bi. Jednostavno, nema drugog parametra za izračun tečajne razlike od tečaja važećeg na dan isplate, kao nepromjenjivog, bez parcijalnog uzimanja u obzir samo višeg tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Razlika se ima računati kao sveukupna razlika tečaja uključujući pozitivne i negativne razlike. S time u vezi je i VSRH posljednjom odlukom posl.br. Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023. godine utvrdio da tuženik ima pravo na isplatu za vremenske periode tijekom otplate kredita kada je tužitelj plaćao anuitet po nižem tečaju HRK/CHF od tečaja na dan isplate kredita, ako postavi neki od odgovarajućih zahtjeva u postupku (procesno pravni prigovor radi prebijanja ili protutužbu). VSRH navodi:

„Prošireno vijeće prije svega smatra da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.“ U tom smislu, tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja negativne tečajne razlike, ukoliko bi ista bila utvrđena financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, sa utuženom tražbinom tužiteljice. Predmetni prigovor radi prebijanja tuženik je precizirao na str. 65. do 67. spisa.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na stranicama: 9-52 spisa, 71-110 spisa, 121-171 spisa, str. 187-197 spisa- Nalaza i mišljenja.

4. Konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja prema tužen iku temeljem postojećih dokaza u spisu predmeta osnovan je u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na stranicama 9 do 13 spisa prileži Ugovor o namjenskom (stambenom) kreditu broj 3208603295, kreditna partija: 7103546276, od 13. ožujka 2007. (dalje u tekstu: predmetni ugovor o kreditu), kojim ugovorom je tuženik kao davatelj kredita odobrio tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 64.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (članak 1. ugovora).

6. Nije sporna činjenica da na stranicama 38-49 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit, da na str. 16. spisa prileži pregled promjena kamatnih stopa po predmetnom kreditu te da na stranicama 18-36 spisa prileži pregled izvršenih uplata odnosno prometa po predmetnom ugovoru o kreditu.

7. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorna redovna kamata iznosila 4,50 % godišnje. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 3. ugovoren rok otplate kredita od 360 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja za CHF. Prema članku 6. predmetnog ugovora namjena kredita je bila kupnja stana.

8. Nije nadalje sporna činjenica da je predmetni ugovor o kreditu pisan i sastavljen od strane tuženika, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka , što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora, a isto proizlazi i iz iskaza tužiteljice saslušane kao parnične stranke.

9. Nije sporna činjenica da je prema iskazu tužiteljice predmetni kredit korišten za rješavanje stambenog pitanja što je u suglasju i sa namjenom samog kredita.

10. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.

11. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari, cijeneći sadržaj odgovora na tužbu, jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva i visina tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to u dijelu glede odredbi o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor. Sporno je naposlijetku i postoji li potraživanje tuženika prema tužiteljici navedeno u prigovoru radi prebijanja istaknutome u odgovoru na tužbu, a koje se potraživanje odnosi na tzv. "negativne" tečajne razlike te je li u odnosu na to potraživanje nastupila zastara (prigovor zastare tužiteljica je istaknula podneskom od 26. listopada 2024.

12. Vezano za istaknuti prigovor zastare, isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje u revizijskoj odluci Rev - 2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga, budući da je prvi (odnosno nastariji) utuženi anuitet isplaćen 8. veljače 2021., a tužba je zaprimljena dana 26.4.2024., to nije protekao petogodišnji zastarni rok te je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok). U tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž-989/21 od 5.10.2021. i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021-2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH kad je riječ o potraživan ju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastara se prekida već podnošenjem tužbe (u ovom slučaju je do prekida zastare došlo 26.4. 2024.), a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja odnosno objektivne preinake tužbe koju je tužitelj učinio podneskom od 17. prosinca 2025.

13. U odnosu na sam meritum spora, tužiteljica je u konačnici specificirala svoj tužbeni zahtjev sukladno Nalazu i mišljenju vještaka financijske struke podneskom od 17. prosinca 2025. na stranicama 207-208 spisa i to kako prema ukupno utuženoj tražbini, tako i prema pojedinačnim iznosima, o čemu će kasnije biti riječi. Budući da se tuženik usprotivio objektivnoj preinaci tužbenog zahtjeva, to je istu valjalo dopustiti temeljem članka 190 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/200 8, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/ 2023); u daljnjem tekstu: ZPP) i o tome odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

14. Sud je na prijedlog tužiteljice izvršio uvid u presudu Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj 29 P-424/2023-7, od 21. prosinca 2023., kojom je pravomoćno utvrđeno:

- Predmetni Ugovor o kreditu od 13. ožujka 2007. predstavlja potrošački ugovor koji je sklopljen u razdoblju na koji se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P - 1401/12 od 04. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Prema tome ugovorna odredba o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak je nepoštena budući da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, te je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ništetna.

14.1. U ovoj je pravnoj stvari ovaj sud vezan pravomoćnim utvrđenjima iz citirane presude.

15. Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, tuženik je sukladno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91) odnosno u skladu sa čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., u nastavku ZOO/05) dužan vratiti tužiteljici iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi tužiteljica bila obavezna platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja. Tuženik je sukladno čl. 323. st. 1. ZOO/05 dužan tužiteljici isplatiti i zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose tekuće od dospijeća svakog pojedinog anuiteta po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/05 tj. prema datumima kako je to specificirano u točki I izreke ove presude sukladno članku 29 st. 2 ZOO-a od dospijeća pa do isplate, da se sve ne ponavlja prema datumima sukladno utvrđenjima vještaka odnosno kako je to tužitelj ispravno potraživao podneskom od 17. prosinca 2025. kojim je konačno uredio (precizirao) tužbeni zahtjev.

15.1. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislu ide i presuda Europskog suda za ljudska prava TĐF i GĐF protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi).

15.2. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužiteljicu je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO/05. Povratno predmetni ugovor o kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora, sve sukladno članku 324. ZOO/05.

16. Iz svega navedenog, proizlazi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva.

17. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo SĐF, dipl.oecc., zaposlenoj u MARIMAR-FIN D.O.O. Rijeka. Izračunom je vještak utvrdio razlike, odnosno mjesečne pretplate, anuiteta dospjelih u razdoblju otplate kredita, koja obuhvaća razliku zbog promijene tečaja, izračunom po mjesecima razlike između plaćenih anuiteta kredita prema Ugovoru o kreditu broj: 3208603295 od 13. ožujka 2007. godine i iznosa koje je tužiteljica trebala platiti prema srednjem tečaju CHF-a koji je bio važeći na dan isplate kredita, odnosno pozitivne tečajne razlike, za razdoblje od 1.2.2021. godine do 12.3.2024., u ukupnom iznosu od 4.046,24 EUR kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 3 i stupcu 11 Tabele br. 4. U promatranom razdodblju nema evidentiranih negativnih tečajnih razlika, jer je tečaj plaćanja bio viši od početnog u cijelom promatranom razdodblju.

17.1. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovane vještakinje koji je sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu.

18. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I i II izreke.

19. Odluka parničnom trošku (točka III i IV izreke) temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a.

19.1. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćniku iz redova odvjetnika pa joj je sukladno postavljenim okvirima troškovnika na str. 231. spisa valjalo sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023; u daljnjem tekstu: OT), a s obzirom na vrijednost predmeta spora od 4.046,24 eur, priznati nagradu za: sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 OT), za sastav obrazloženih podnesaka od 26. listopada 2024., od 7. siječnja 2025., od 17. prosinca 2025. i od 14. veljače 2026. po 100 bodova za svaki taj podnesak (Tbr. 8/1 OT) te za zastupanje na ročištima od 5. studenog 2024. i 27. veljače 2026. po 100 bodova za svako to ročište (Tbr. 9/1 OT), što iznosi ukupno 700 bodova ili 1.400,00 EUR sukladno Tbr. 52. i 54. OT. Tužiteljici je priznat i trošak PDV-a na navedeni iznos sukladno Tbr. 46 OT, u iznosu od 350,00 eur. Tužiteljici je priznat i trošak uplaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 200,00 EUR, sukladno obračunskom listu spisa predmeta. Tužiteljici je dakle, priznat parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.950,00 eur. Tužiteljici nije priznat trošak opmene pred tužbu u iznosu od 100,00 eur, kao ni trošak zastupanja odvjetika na ročištu za objavu presude, budući da navedene radnje, po ocjeni ovoga suda, nisu bile potrebne za vođenje ovog postupka. Tužiteljici nije nadalje priznat ni trošak sudskih pristojbi na tužbu, presudu i žalbu, s obzirom da sukladno Zakonu od sudskim pristojbama tužiteljica ih u ovom postupku nije dužna platiti. Također, nije priznat zatraženi trošak izdavanja dokumnetacije u iznosu od 70,00 eur, budući da isti nije preciziran, ni obrazložen. Naposlijetku, tužiteljici nije priznat trošak vještačenja zatražen preko dosuđenog iznosa od 200,00 eur (dakle ostatak do zatraženog iznosa od 600,00 eur), budući da iz dokaza u spisu predmeta te iz obračunskog lista predmeta proizlazi da je ista uplatila predujam za financi jsko vještačenje u dosuđenom iznosu od 200,00 eur (a ne u zatraženom iznosu od 600,00 eur).

19.2. Sud je na zahtjev tužitelja (iz podneska od 17. prosinca 2025., na str. 208. spisa) u skladu s čl. 151. st. 3. ZPP-a odredio plaćanje zatezne kamate na troškove postupka po stopi utvrđenoj čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

19.3. Rok za ispunjenje novčane tražbine je 15 dana, sukladno članku 328. ZPP -a.

19.4. Tuženik je u cijelosti izgubio spor, slijedom čega nema pravo na naknadu parničnog troška.

U Puli-Pola, 13. ožujka 2026.

Sudac:

Saša Javoran

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od dana objave presude za stranku koja je bila uredno pozvana na ročište za objavu, a za stranku koja nije bila uredno pozvana na ročište za objavu taj rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovom sudu u tri (3) istovjetna primjerka (osim ako se podnosi putem e-komunikacije), a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku,

2. Tuženiku po punomoćniku.