REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ
STALNA SLUŽBA U IMOTSKOM
Ante Starčevića 23
21260 Imotski
P-265/2021
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Makarskoj – Stalna služba u Imotskom po sucu toga suda Mate Kukavici kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupana po punomoćniku Krešimiru Biočiću, odvjetniku iz [adresa] protiv tuženika Zagrebačke banke d.d, OIB: [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 zastupana po punomoćnici Sanji Porobiji, odvjetnici iz Zagreba, a nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika,04. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I/Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu br. 12/2005 koji su 27. kolovoza 2005. godine sklopili tužitelj UN, kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d. u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika Zagrebačke banke d.d., preko prvotno ugovorene kamatne stope od 4,90 % godišnje i to čl. 2. i čl. 7. navedenog Ugovora.
II/ Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužitelju UN iznos od 2.327,65 € sa zateznom kamatom do 31. prosinca 2007. po stopi iz članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. pa do do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, i to na iznos:
- 0,97 eura počevši od 18.10.2005.,
- 0,68 eura počevši od 24.11.2005.,
- 1,92 eura počevši od 17.12.2005.,
- 0,88 eura počevši od 18.01.2006.,
- 0,73 eura počevši od 17.02.2006.,
- 0,65 eura počevši od 17.03.2006.,
- 0,81 eura počevši od 20.06.2006.,
- 0,72 eura počevši od 19.07.2006.,
- 0,61 eura počevši od 17.01.2007.,
- 0,47 eura počevši od 17.03.2007.,
- 0,71 eura počevši od 18.07.2007.,
- 0,60 eura počevši od 17.08.2007.,
- 0,36 eura počevši od 17.10.2007.,
- 10,78 eura počevši od 15.11.2007.,
- 10,56 eura počevši od 15.12.2007.,
- 10,90 eura počevši od 16.01.2008.,
- 10,85 eura počevši od 16.02.2008.,
- 22,59 eura počevši od 19.03.2008.,
- 22,14 eura počevši od 16.04.2008.,
- 21,59 eura počevši od 15.05.2008.,
- 22,22 eura počevši od 21.06.2008.,
- 21,52 eura počevši od 15.07.2008.,
- 21,40 eura počevši od 14.08.2008.,
- 22,36 eura počevši od 18.09.2008.,
- 22,25 eura počevši od 16.10.2008.,
- 22,78 eura počevši od 28.11.2008.,
- 23,43 eura počevši od 30.12.2008.,
- 23,80 eura počevši od 24.01.2009.,
- 24,70 eura počevši od 27.02.2009.,
- 23,92 eura počevši od 28.03.2009.,
- 23,81 eura počevši od 28.04.2009.,
- 23,52 eura počevši od 14.05.2009.,
- 24,81 eura počevši od 17.06.2009.,
- 23,02 eura počevši od 25.07.2009.,
- 29,76 eura počevši od 15.08.2009.,
- 30,97 eura počevši od 17.09.2009.,
- 30,42 eura počevši od 11.11.2009.,
- 31,17 eura počevši od 21.11.2009.,
- 30,47 eura počevši od 16.12.2009.,
- 31,31 eura počevši od 22.01.2010.,
- 31,59 eura počevši od 16.02.2010.,
- 32,12 eura počevši od 23.03.2010.,
- 32,15 eura počevši od 24.04.2010.,
- 32,51 eura počevši od 01.06.2010.,
- 34,31 eura počevši od 17.07.2010.,
- 33,11 eura počevši od 11.08.2010.,
- 36,32 eura počevši od 19.08.2010.,
- 34,82 eura počevši od 24.09.2010.,
- 34,54 eura počevši od 19.10.2010.,
- 35,53 eura počevši od 26.11.2010.,
- 23,99 eura počevši od 21.12.2010.,
- 23,64 eura počevši od 21.01.2011.,
- 23,87 eura počevši od 17.03.2011.,
- 24,63 eura počevši od 12.04.2011.,
- 24,26 eura počevši od 14.05.2011.,
- 25,21 eura počevši od 16.06.2011.,
- 26,52 eura počevši od 12.07.2011.,
- 29,09 eura počevši od 11.08.2011.,
- 21,54 eura počevši od 10.09.2011.,
- 23,07 eura počevši od 16.09.2011.,
- 21,15 eura počevši od 15.10.2011.,
- 21,11 eura počevši od 15.11.2011.,
- 21,19 eura počevši od 16.12.2011.,
- 22,18 eura počevši od 17.01.2012.,
- 21,72 eura počevši od 16.03.2012.,
- 22,66 eura počevši od 14.04.2012.,
- 21,78 eura počevši od 16.05.2012.,
- 21,96 eura počevši od 12.06.2012.,
- 24,61 eura počevši od 11.07.2012.,
- 21,77 eura počevši od 11.08.2012.,
- 22,33 eura počevši od 15.08.2012.,
- 21,88 eura počevši od 11.10.2012.,
- 21,77 eura počevši od 10.11.2012.,
- 21,71 eura počevši od 15.12.2012.,
- 22,80 eura počevši od 16.01.2013.,
- 21,46 eura počevši od 09.02.21013.,
- 21,44 eura počevši od 14.03.2013.,
- 23,33 eura počevši od 11.04.2013.,
- 21,94 eura počevši od 16.04.2013.,
- 21,24 eura počevši od 15.05.2013.,
- 21,50 eura počevši od 11.07.2013.,
- 18,15 eura počevši od 13.08.2013., te
- 637,99 eura počevši od 31.03.2015., kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 2.234,62 €, sa zateznom kamatom počevši od 04. ožujka 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.
II/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja UN u dijelu u kojem zahtjeva isplatu iznosa od 417,01 euro sa zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine sa zateznom kamatom i to na iznos od:
- 1,85 eura počevši od 13.08.2013.,
- 21,83 eura počevši od 22.08.2013.,
- 22,03 eura počevši od 11.10.2013.,
- 21,61 eura počevši od 12.11.2013.,
- 21,80 eura počevši od 14.12.2013.,
- 22,45 eura počevši od 11.01.2014.,
- 21,55 eura počevši od 16.01.2014.,
- 9,56 eura počevši od 11.2.2014.,
- 9,16 eura počevši od 13.03.2014.,
- 9,12 eura počevši od 17.04.2014.,
- 9,05 eura počevši od 14.05.2014.,
- 9,07 eura počevši od 14.06.2014.,
- 9,12 eura počevši od 15.07.2014.,
- 9,21 eura počevši od 11.09.2014.,
- 5,62 eura počevši od 15.10.2014., te
- 212,75 eura počevši od 31.03.2015., te se odbija i preostali dio zahtjeva tužitelja UN za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 1.913,55 € sa zateznom kamatom počevši od 04. ožujka 2026. pa do isplate.
IV/ Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika Zagrebačke banke d.d. za naknadom troška parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom 27. kolovoza 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 7102837278, a na temelju kojeg ugovora joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa svrhom adaptacije kuće.
1.1. Međutim, tužitelj ukazuje da nije valjana odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope na način da se ista mijenja jednostranom odlukom tuženika, što je protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, što ima za posljedicu ništetnost sukladno tom propisu.
1.2. Osim toga, tužitelj tijekom postupka ukazuje i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 te presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13, a koje presude su donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača gdje je jedan od tuženika bio i tuženik iz ovog spora, pa time ukazuje na to da su sudovi vezani utvrđenjima iz tih odluka a u postupcima koje potrošač osobno pokrene protiv jednog od tuženika, a posebno jer su iste i potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 09. travnja 2015.
1.3. Kako tvrdi da je u utuženom razdoblju plaćao rate kredita upravo na temelju ništetne odredbe, tužitelj smatra da je s obzirom na sve navedeno tuženiku platio i više nego što je trebao, pa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zahtjeva donošenje odluke kojom će se utvrditi ništetnost odredbe koja predviđa promjenu kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, uz isplatu ukupnog iznosa od 2.744,66 eura s pripadajućom zateznom kamatom, i to sve uz naknadu troška parničnog postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije ukazujući da nije razvidno je li upravo tužitelj plaćao rate kredita. Nadalje, ukazuje da se kamata sastoji od fiksnog dijela i objektivnog parametra temeljem kojeg se mijenja, a da je taj objektivni parametar i javno dostupan (u konkretnom slučaju: 6M LIBOR za CHF), te da ovisi o tržištu. Osporava tužitelju status potrošača, a time i ugovoru karakter potrošačkog ugovora. Osim toga, navodi da se tužitelj neosnovano poziva na presude iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača jer su utvrđenja iz tih presuda samo načelne prirode, te se odnose na apstraktnog potrošača, a ne konkretno na tužitelja. Pored svega navedenog, tuženik osporava i početak tijeka zatezne kamate.
3. Tijekom postupka izvođenja dokaza, sud je izvršio uvid u presliku ugovora o namjenskom kreditu od 27. kolovoza 2005., presliku potvrde o prijevremenoj otplati kredita, presliku zahtjeva tužitelja za dostavom dokumentacije od 04. lipnja 2019., presliku potvrde od 05. lipnja 2019. o primitku zahtjeva, presliku prometa po kreditu sa specifikacijom uplata, presliku Općih uvjeta promjene kamatnih stopa tuženika u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama, presliku Obavijesti o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope od 08. siječnja 2013., presliku Općih uvjeta poslovanja tuženika, a osim navedenog izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Stjepanu Kolovratu, kao i dokaz saslušanjem tužitelja.
4. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - nadalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
5. Između stranaka nije sporno da su obveze po ugovoru o kreditu ispunjavane tako što su plaćane rate sukladno naznačenim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, a nije sporno niti to da je u spornom razdoblju plaćen veći iznos nego što bi bio plaćen da je obveza plaćanja rate kredita plaćana na temelju početno ugovorene kamate.
5.1. Nadalje, između stranaka nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12, a koji je pravomoćno okončan, a sve povodom tužbe udruge Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, time da je predmet tog spora upravo bila valjanost načina promjene kamatne stope ugovornih kamata (kao i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu, a što nije predmet ovog spora) u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi.
6. Između stranaka je sporno je li tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari, je li tužitelj u kontekstu predmetnog ugovora imao status potrošača pa da bi se mogao pozivati na pravo potrošača, ima li i u kojoj mjeri, odluka suda iz spomenutog postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača učinka na ovaj postupak, a sporno je i je li nastupila zastara tražbine u konkretnom slučaju, te jesu li uopće ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, kao i početak tijeka zatezne kamate.
7. U pogledu prigovora tuženika koji se odnosi na nedostatak aktivne legitimacije tužitelja, valja ukazati da isti nije osnovan. Naime, razvidno je iz preslike ugovora o namjenskom kreditu od 27. kolovoza 2005. (list 6-10 spisa) da je upravo tuženik korisnik kredita, a iz preslike prometa po kreditu sa specifikacijama uplata (list 32-45 spisa) nije razvidno da bi bilo tko drugi osim korisnika kredita vršio uplate na račun kredita (razvidno je da je kredit plaćan trajnim nalogom prijenosom s računa tužitelja, a dijelom uplatama u poslovnici). Kada se tome pridoda i to da je iz iskaza tužitelja sud utvrdio da je jedino on vršio uplate po kreditu, razvidno je da istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan.
7.1. Pri tome je za ukazati da sud prihvaća iskaz tužitelja kao vjerodostojan s obzirom da je životan i logičan, a tuženik ga niti nije pokušao osporiti, a pored toga njegov iskaz je sukladan ispravama koje prileže u spisu.
8. Što se tiče pitanja je li u konkretnom slučaju tužitelj imao status potrošača odnosno može li se predmetni ugovor o kreditu smatrati potrošačkim ugovorom, valja reći da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da se radi o namjenskom kreditu za adaptaciju/renoviranje kuće te da je novac od kredita utrošen upravo za to (dijelom i vratio pozajmicu koju je potrošio u tu svrhu), a da mu kuća služi isključivo za stanovanje, te da kuća nije korištena u poslovne svrhe niti je davana u najam. Da je ugovor doista namjenski s namjenom adaptacije kuće utvrđeno je i uvidom u članak 6. predmetnog ugovora pa je iskaz tužitelja i u tom dijelu sukladan ispravi koja prileži spisu.
8.1. Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da je u konkretnom slučaju tužitelj doista potrošač i da predmetni ugovor doista ima karakter potrošačkog ugovora, a u smislu odredbe članka 2. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16).
9. Nadalje, a što se tiče učinka odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, valja reći da nisu osnovani prigovori tuženika, te je mišljenje ovog suda da predmetna odluka iz tog postupka ima učinak na ovaj postupak upravo tako što je sud sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz te parnice, a sve u vezi s odredbom članka 122. ZZP-a.
9.1. Naime, prije svega, odlučno je da je predmet spora povodom navedene tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača bila ugovorna odredba koja uređuje način promjene ugovorne kamatne stope, a u kontekstu da se radi o nepoštenoj odredbi kojom su povrijeđena prava i interesi potrošača, pa stoga ovaj sud shvaća smisao navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i ZPP-a koje reguliraju takvu tužbu i njen učinak na posebne parnice na način da odluka iz tog postupka ima utjecaja na sve posebne parnice u kojima se kao prethodno pitanje javlja pitanje valjanosti tih odredbi.
9.2. U tom smislu je bitno istaknuti da u posebnim parnicama ugovorne odredbe nije ispravno tumačiti doslovno već isključivo polazeći od smisla odredbi koji mora biti jednak smislu odredbi koje su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača bile predmet rasprave u kontekstu njihove valjanosti.
9.3. To vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 01. rujna 2019. (Narodne novine broj 70/19) odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete. To iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj (kojem je povrijeđeno pravo i kada je to utvrđeno takvom odlukom iz spora povodom te tužbe) traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla.
10. U ovom postupku, a kako je već naznačeno, tužitelj tvrdi da je nepoštena i ništetna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na način da se ista mijenjala jednostranom odlukom tuženika o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a da osim toga nisu utvrđeni niti podaci na temelju kojih bi se ugovorna kamatna stopa mijenjala, pa da je u tom smislu činidba i neodrediva.
10.1. Kako je sud vezan utvrđenjima iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a kako je već argumentirano, valja ukazati da je Trgovački sud u Zagrebu presudom pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., između ostalog, presudio da je ovdje tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i predmetni ugovor o kreditu (u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovdje tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time navedena banka, ovdje tuženik, postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to odredbama članaka 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
10.2. U tom postupku, a u pogledu promjenjive kamatne stope ugovorne kamate je osim navedenog, između ostalog i pojašnjeno da je unošenjem u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.
10.3. Kako je, dakle, utvrđeno da se u pogledu promjenjive kamatne stope ugovorne kamate radilo o odredbama koje su bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovarano, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja izraženom i člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 nadalje: ZOO) potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, zaključak je sudova iz tog postupka da takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, i to pored već spomenutog načela savjesnosti i poštenja i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava, a sve u smislu odredbi članka 3., članka 5. i članka 6. ZOO-a.
10.4. Za ukazati je također da je takav stav iz odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača prošao i kontrolu viših sudova i to Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske o čemu se isti očitovao i potvrdio takav stav presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13, a isto je učinio i Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije presudom i rješenjem pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 09. travnja 2015.
10.5. Razmatrajući dio ugovorne odredbe članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja regulira upravo ugovornu kamatu, utvrđeno je da je ugovorom utvrđena samo kamatna stopa na dan sklapanja ugovora uz naznaku da je ista promjenjiva u skladu s odlukom banke. Slijedom toga, jasno je da nema nikakvih parametara niti kriterija po kojima će se kamata mijenjati jer navođenje općenite formulacije "u skladu s odlukom banke" i prepuštanje da o tome donese odluku banka se ne može smatrati egzaktnim kriterijem ili parametrom odnosno metodom kojom se dolazi do takvog rezultata u vidu promjene kamatne stope. Stoga je jasno da se radi upravo o odredbi koja je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.
11. Slijedom svega navedenog, a ponovno ukazujući da je ovaj sud sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, zaključak je ovog suda da je ništetna odredba predmetnog ugovora kojom je uređeno da se kamatna stopa ugovorne kamate mijenja jednostranom odlukom banke, a sve sukladno navedenim odredbama.
11.1. Pored svega navedenog, i iz iskaza tužitelja, a koji iskaz sud prihvaća kao vjerodostojan iz naprijed navedenih razloga, utvrđeno je da su mu upravo iz banke ukazivali da je ovakav kredit najpovoljnije opcija za njega zbog kamate, a da isti niti na koji način nije mogla intervenirati da bi neka odredba bila drugačija, kao i da nije bilo nikakvih parametara niti pojašnjenja od strane banke o čemu ovisi promjena kamatne stope, pa je utvrđeno da se radilo o unaprijed pripremljenom ugovoru od strane banke gdje tužitelju kao potrošaču nije bilo razvidno o čemu konkretno ovisi promjena kamatne stope.
12. Kako je odredbom članka 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe članka 324. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je platio na temelju ništetnog dijela odredbi.
13. Glede prigovora zastare istaknutog od strane tuženika, valja reći da isti nije osnovan. Naime, pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo je do prekida zastare sukladno odredbi članka 241. ZOO-a. Kako je taj postupak pokrenut 04. travnja 2012. tada je i došlo do prekida zastare te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora i to 13. lipnja 2014. (prema odluci Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13) zastara počela teći iznova, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, a takav stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. ali i u pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske odražene 30. siječnja 2020.
14. S obzirom da se radi o tražbini koja zastarijeva u petogodišnjem zastarnom roku sukladno odredbi članka 225. ZOO-a, razvidno je da je podnošenjem tužbe 06. lipnja 2019. tužitelj podnio tužbu unutar petogodišnjeg zastarnog roka.
14.1. Činjenica da je tužitelj u ovom postupku podnio stupnjevitu tužbu u smislu odredbe članka 186.b ZPP-a, ne znači da i takvom tužbom tužitelj nije prekinuo tijek zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, već štoviše, bilo da se radi o stupnjevitoj tužbi iz odredbe članka 186.b ZPP-a ili o klasičnoj kondemnatornoj tužbi, u oba slučaja dolazi do prekida zastarnog roka. U tom smislu, valja reći da nisu osnovani niti prigovori tuženika da se radi o preinaci tužbe, pa posljedično tome i zastari, i to sve iz razloga što se ne može raditi o preinaci tužbe nakon što se po pribavi svih isprava uskladi tužbeni zahtjev nakon podnesene stupnjevite tužbe.
14.1.1. S tim u vezi, nije osnovan niti prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da mu tuženik nije htio dostaviti tražene isprave, budući da je jasno iz tužiteljeva dopisa od 04. lipnja 2019. (list 18 spisa) da je tužitelj zatražio dostavu isprava od tuženika koji dopis je tuženik i zaprimio 05. lipnja 2019. (list 19 spisa) u kojem je naznačeno da će mu biti dostavljena dokumentacija najranije u roku od 30 dana, pa je tužitelj radi zaštite svojih prava u kontekstu skorog isteka roka zastare, morao prije toga podnijeti tužbu.
15. Prema mišljenju ovog suda, u pogledu temelja za obračun tražbine, potrebno je uzeti u obzir ugovornu kamatnu stopu koja je između stranaka vrijedila u vrijeme sklapanja ugovora u odnosu na ono što je tijekom otplate tužitelj plaćao. Naime, to je jedini parametar odnosno jedina kamatna stopa po kojoj bi se mogla obračunati obveza tužitelja ako se zanemari ništetan dio odredbe, posebno uzimajući u obzir da sud ništetan dio odredbe ne može mijenjati nekom drugom odredbom već ugovor može ostati na snazi bez ništetnog dijela ili je alternativa ništetnost cijelog ugovora, a sve u kontekstu odredbe članka 324. ZOO-a.
15.1. U tom smislu, nije osnovan stav tužitelja (ni vještaka u prvoj od dvije varijante nalaza i mišljenja) da je za tražbine počevši od 01. siječnja 2014. (koja dospijeva 01. veljače 2014.) potrebno primijeniti kamatu od 3,23 % godišnje, a ne ugovornu kamatu koja je vrijedila u vrijeme sklapanja ugovora (4,90 %). Naime, kako tužitelj, tako i vještak, to obrazlažu time što je izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 143/13) koje su stupile na snagu 01. siječnja 2014. propisana maksimalna stopa kamate za stambene kredite s valutnom klauzulom u CHF koja bi iznosila upravo 3,23 %.
15.2. Naime, odredbom čl. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 143/13) je iza odredbe 11.a dodan između ostalih i članak 11.b koji doista propisuje maksimalnu kamatnu stopu na stambene kredite, te 11.c koji propisuje maksimalnu stopu kamate na ostale potrošačke kredite, ali niti jedna od tih odredbi se ne odnosi na sve ugovore već samo na ugovore koji su sklopljeni nakon stupanja na snagu ovog zakona odnosno ovih izmjena i dopuna. To jasno proizlazi iz prijelaznih i završnih odredbi gdje se u odnosu na postojeće ugovore navodi samo obveza banke da jasno definira parametre za promjenu kamatne stope kao i njihovu uzročno posljedičnu vezu, te da odredi i fiksnu maržu te razdoblje promjena kamatnih stopa.
15.3. U kontekstu svega naprijed navedenog, sud je uzeo u obzir obračun iz nalaza i mišljenja vještaka koji je kao temelj za izračun upravo uzeo u obzir preplaćene iznose kada je kamatna stopa rasla u odnosu na početno ugovorenu kamatu.
16. Sukladno navedenom, sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Stjepanu Kolovratu, te je iz tog dokaza utvrđeno da po navedenoj osnovi razlika obveza za cijelo utuženo razdoblje uzevši u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu za razdoblje otplate kredita iznosi ukupno 2.327,65 eura.
16.1. Ovaj sud prihvaća nalaz i mišljenje kao stručno i objektivno, a za ukazati je da niti jedna stranka nije tražila dodatna pojašnjenja vještaka te su obje stranke predložile zaključenje glavne rasprave, time da je posebno potrebno istaknuti da je sud odabrao drugu varijantu izračuna sukladno obrazloženju iz točke 15.1. i 15.2.
17. U skladu sa svim navedenim, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice koji se odnosi na ništetnost sporne odredbe iz razloga kako je već obrazloženo, te djelomično prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom zbog pogrešnog pravnog stava glede temelja za obračunom, pa je i odlučeno kao u izreci pod točkom I. do III.
18. Početak tijeka zatezne kamate utvrđen je uvidom u otplatni plan te nalaz i mišljenje vještaka, a u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a i u vezi s odredbom članka 29. stavak 1. ZOO-a, time da je stopa zatezne kamate dosuđena sukladno članku 1. Uredbe u visini stope zatezne kamate, te sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a. Što se tiče navoda tuženika o njegovoj savjesnosti odnosno nesavjesnosti ili poštenju u kontekstu navedene odredbe, za ukazati je da je s obzirom na razloge nevaljanosti predmetnih odredbi a koji razlozi su detaljno objašnjeni kako u navedenim presudama povodom tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, tako ponovljeni i u obrazloženju ove presude, razvidno je da od samog početka postoji nesavjesnost na strani tuženika jer je utvrđeno da se nije pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama te da je u tom kontekstu upravo tuženik nametnuo odredbe koje su bitno povoljnije za njega nego za drugu ugovornu stranu i koje su time zbog iskazanih razloga nevaljane, a ti razlozi su od samog početka bili poznati tuženiku.
19. S obzirom da je tužitelj uspio u sporu sa 84,80 %, a time i tuženik sa 15,20 %, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, kada se uspjeh tužitelja umanji za uspjeh tuženika dolazi se do postotka od 69,60 %, a s kojim postotkom je potrebno pomnožiti osnovani trošak tužitelja. Tako je temeljem Tbr. 7. - 9. i 10. točka 5., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH br. 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 148/09 i 142/12; dalje Tarife) tužitelju dosuđeno po 200,00 eura za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 12. travnja 2022., 22. listopada 2024., 29. studenog 2025. i 21. siječnja 2025., isti iznos za zastupanje na ročištima od 11. prosinca 2019., 03. svibnja 2022., 26. svibnja 2022., 05. prosinca 2025. i 06. veljače 2026., te po 100,00 eura za sastav žalbi od 24. siječnja 2020. i 17. studenog 2020., i 50,00 eura za sastav podneska od 24. svibnja 2022. što sveukupno s pripadajućim PDV-om iznosi 2.812,50 €, na što je valjalo pridodati i trošak s naslova predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 398,17 €, pa kada se tako dobiveni zbroj (3.210,67 eura) pomnoži sa navedenim postotkom (69,60 %) dolazi se do iznosa od 2.234,62 eura te je odlučeno kao u izreci pod točkom I.
20. Sud tužitelju nije dosudio trošak sastava podneska od 26. travnja 2022. jer isti nije bio potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP- a. Nadalje, sud tužitelju nije dosudio zatražene iznose za sastav žalbi od 24. siječnja 2020. i 17. studenog 2020., već je za te radnje dosudio iznos od po 100,oo eura jer se radi o žalbama protiv rješenja o prekidu, a ne žalbama protiv presude, a sve sukladno Tbr. 10. toč. 3. Tarife. Jednako tako, nije dosuđen tužitelju niti trošak za sastav podneska od 24. svibnja 2022. u zatraženom iznosu, već iznos od 50,00 eura a sve iz razloga jer taj podnesak spada u kategoriju „ostali podnesci“ u smislu Tbr. 8. toč. 4. Tarife, pa je slijedom navedenog odlučeno kao u izreci pod točkom III.
22. S obzirom da je uspjeh tužitelja bitno veći, u cijelosti je sukladno odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka, pa je odlučeno kao u izreci pod točkom IV.
23. O zateznoj kamati na trošak parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a i članka 29. stavak 2. ZOO-a, i to počevši od 04. ožujka 2026. pa do isplate.
U Zagrebu, 04. ožujka 2026.
Sudac
Mate Kukavica
Pouka o pravu na žalbu:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda na županijski sud pisanim podneskom u četiri istovjetna primjerka.
Žalba se može izjaviti samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
