Zakon.hr

P-415/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Maji Šebalj Širić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HAFIEL d.o.o., OIB 67653498908, Zagreb, Ulica Hrvatskog sokola 79, zastupanog po punomoćniku Matiji Zoriću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Krsnik & Partneri, d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Grada Zagreb, OIB 61817894937, Zagreb Trg Stjepana Radića 1, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 19. siječnja 2026. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja Matije Zorića, odvjetnika, te u prisutnosti punomoćnika tuženika SŽ, diplomirane pravnice, dana 4. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 552437, klasa: 363-02/2012-016/106, urbroj: 251-13-32-5-12-2 od 6. srpnja 2012. kao i I. Dodatak ugovoru o plaćanju naknade za postavljanje reklama, šifra: 552437, klasa: 363-02/2012-016/106, urbroj: 251-13-32-5-12-7, od 17. listopada 2012. zaključeni između tužitelja kao korisnika i tuženika kao Grada, pa stoga taj ugovor i njegov dodatak I. ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Gradu Zagrebu, OIB: 61817894937, Trg Stjepana Radića 1, Zagreb, isplatiti tužitelju Hafiel d.o.o., OIB: 67653498908, Ulica Hrvatskog sokola 79, Zagreb, iznos od 32.752,30 Eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

- na iznos od 335,14 Eura od 20. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 28. ožujka 2013. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 16. travnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 7. svibnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 6. lipnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 20. lipnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 3. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 27. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 21. rujna 2013. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 26. studenog 2013. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 29. studenog 2013. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 17. prosinca 2013. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 24. prosinca 2013. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 5. veljače 2014. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 12. ožujka 2014. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 3. travnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 24. travnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 29. svibnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 17. lipnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 16. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 22. kolovoza 2014. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 30. rujna 2014. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 16. listopada 2014. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 4. prosinca 2014. pa do isplate,

- na iznos od 709,60 Eura od 10. siječnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 11. ožujka 2015. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 23. svibnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.763,93 Eura od 10. lipnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.007,00 Eura od 27. studenog 2015. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 28. studenog 2015. pa do isplate,

- na iznos od 740,00 Eura od 9. prosinca 2015. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 31. prosinca 2015. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 14. ožujka 2016. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 19. svibnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 17. lipnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 5. kolovoza 2016. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 27. rujna 2016. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 11. listopada 2016. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 29. listopada 2016. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 23. studenog 2016. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 21. prosinca 2016. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 27. prosinca 2016. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 31. prosinca 2016. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 4. ožujka 2017. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 10. svibnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 1. rujna 2017. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 30. rujna 2017. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 25. studenog 2017. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 28. studenog 2017. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 29. prosinca 2017. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 23. ožujka 2018. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 29. ožujka 2018. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 9. svibnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 27. lipnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 30. lipnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 1. rujna 2018. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 28. rujna 2018. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 26. listopada 2018. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 1. prosinca 2018. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 1. siječnja 2019. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 1. veljače 2019. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 1. ožujka 2019. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 28. ožujka 2019. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 1. svibnja 2019. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 1. lipnja 2019. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 28. lipnja 2019. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 31. kolovoza 2019. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 11. rujna 2019. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 29. studenog 2019. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 20. prosinca 2019. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 27. veljače 2020. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 10. ožujka 2020. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 2. listopada 2020. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 15. listopada 2020. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 1. siječnja 2021. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 30. lipnja 2021. pa do isplate,

- na iznos od 335,14 Eura od 31. srpnja 2021. pa do isplate,

i to po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.073,71 EUR sa zateznim kamatama od 4. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznos od 32.752,30 EUR preko stope dosuđene točkom. II. izreke ove presude.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu dana 27. siječnja 2025. te u istoj u bitnom navodi kako su tužitelj kao korisnik i tuženik, kao Grad, zaključili u Zagrebu dana 6. srpnja 2012., Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 552437, klasa: 363- 02/2012-016/106, urbroj: 251-13-32-5-12-2. Navedenim Ugovorom je ugovoreno tužiteljevo plaćanje naknade tuženiku za postavljane osamnaest neosvijetljenih jednostranih reklamnih samostojećih panoa, ukupne reklamne površine 215,82 m2, na nekretnini u privatnom vlasništvu u katastru označenoj kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (koja odgovara zk.č.br. 5646/8, upisanoj u zk uložak [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]), u iznosu od 2.525,09 kuna (335,14 Eura po tečaju konverzije 1,00 Euro/7,53450 kuna) mjesečno. Kao što je vidljivo iz Rješenja Grada Zagreba, Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, klasa: UP/I-363- 02/11-01/2079, urbroj: 251-13-31/100-12-5-JČ, od 12. lipnja 2012., predmetni Ugovor je sklopljen u skladu s člankom 39. Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 4/08 i dr. od 19. ožujka 2008., dalje: OKR/08). Prethodno navedenim rješenjem je između ostalog tužitelju odobreno postavljanje reklamnih panoa. Budući da tužitelj zbog poslovnih razloga nije postavio predmetne reklama, stranke su u Zagrebu, dana 17. listopada 2012. sklopile I. Dodatak ugovoru o plaćanju naknade za postavljanje reklama, šifra: 552437, klasa: 363-02/2012-016/106, urbroj: 251-13-32-5- 12-7, prema kojem je određen novi rok za početak plaćanja naknade (1. listopada 2012., umjesto 1. kolovoza 2012.). Nadalje ističe kako člankom 5. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/90 i dr., dalje: Ustav RH), propisano je: „U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.“ Nadalje ističe kako je člankom 39. OKR/08 (dakle „ostali propis“ kako ga naziva Ustav), a temeljem kojeg je sklopljen predmetni Ugovori i njegovi Dodatci, glasi: „Za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljište i objekte plaća se naknada koju pravilnikom određuje Gradsko poglavarstvo, ovisno o zoni u kojoj se postavljaju, o njihovoj reklamnoj površini, odnosno veličini, vrsti i tipu. Podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti sklapaju ugovor o plaćanju naknade. Ugovor iz stavka 2. ovoga članka sklapa se prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju.“ Kao što je vidljivo iz navedenog, taj članak ne razlikuje situaciju kada se reklama postavlja na privatnom zemljištu (zemljištu u vlasništvu fizičke ili pravne osobe) od situacije kada se reklama postavlja na zemljištu u vlasništvu tuženika, odnosno jedinice lokalne samouprave. U oba slučaja, budući da nema razlike, plaća se naknada tuženiku koja se regulira ugovorom (iz točke I. ove tužbe), a taj ugovor je preduvjet za izdavanje rješenja tuženika u odobrenju postavljanja reklama. Ističe kako je tuženik bez sumnje ovlašten donijeti podzakonski propis kojim će među ostalima regulirati i pitanje postavljanja reklama, kao i propisati da se za postavljanje reklama na površinama u njegovom vlasništvu plaća naknada, međutim, naplaćivanje naknade za postavljanje reklama na privatnom zemljištu nikako ne može ući u djelokrug komunalnog reda. Navodi kako takvo ovlaštenje ne proizlazi niti iz jedne odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj: 36/95 i dr.), Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine, broj: 33/01 i dr.) kao niti iz Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (Narodne novine, broj: 117/93 i dr.), koji su bili na snazi u vrijeme njezina donošenja, a samim time je i članak 39. OKR/08 neustavan i nezakonit. Obzirom da je tužitelj tuženiku na temelju ništetnog ugovora i njegovih dodataka platio iznos od 32.752,30 Eura u 89 različitih navrata, tuženik je po ništetnom ugovoru navedeni iznos stekao bez pravne osnove. Stoga je tuženik na temelju odredbe članka 1111. u svezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 i dr.), u obvezi tužitelju vratiti sve te pojedine uplate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od sljedećeg dana od dana svake pojedine uplate pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. U bitnom ističe kako tužitelj pokušava dokazati ništetnost Ugovora o plaćanju naknade za postavljenje reklame, šifra: 552437, Klasa: 363-02/2012-016/106, Urbroj : 251-13-32- 5-12-2, koji Ugovor je sklopio s tuženikom dana 06.07.2012., odnosno pokušava istu dokazati i izvesti dokazivanjem protuzakonitosti i protuustavnosti članka podzakonskog akta, u konkretnoj pravnoj stvari članka 39. Odluke o komunalnom redu iz 2008. godine pri tome:

- ne dokazujući da bi u odnosu na sporni članak tada važeće Odluke o komunalnom redu ikada bio pokrenut zakonom propisani postupak za ocjenu zakonitosti i ustavnosti ove odredbe;

- ne dokazujući da bi u za to propisanom postupku bila donesena odluka Visokog upravnog suda Republike Hrvatske ili Ustavnog suda Republike Hrvatske kojim se ovaj članak utvrđuje nezakonitim ili neustavnim;

- pozivajući se na obrazloženja nepravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni brojevi: P-2060/24, P-3224/23 i P-2334/23, a pri tome ne uzimajući u obzir da je postojeća sudska praksa odavno riješila sličnu pravnu situaciju ukazujući da sud nije ovlašten ispitivati niti utvrđivati ustavnost i zakonitost određenog podzakonskog akta, mimo za to propisanog postupka, kao i da:

- postoji različita praksa od one koju u tužbi navodi tužitelj, primjerice sudska odluka u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj : P-2367/2023 kojom je identičan tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan;

- da je upravo ovo pitanje – pitanje ništetnosti ugovora o plaćanju naknade za reklame postavljene na površini u privatnom vlasništvu – već riješeno u identičnoj pravnoj stvari u predmetu naslovnog suda poslovni broj: P-2880/16 u kojem je tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen, a odluke sudova prvog i drugog stupnja potvrđene su i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj : Rev-2390/2019 od 22.03.2022. godine kojom je odbijena revizija tužitelja.

Nadalje, tuženik ne spori sklapanje ovdje spornog ugovora o plaćanju naknade kao niti visinu potraživanja koja je naplatio po istom. Ističe kako je predmetni Ugovor sklopljen u skladu s propisanim postupkom za postavljanje reklame temeljem članka 39. tada važeće Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 4/08 . , 5/08 ., 8/09. , 17/09 . , 17/10 . i 5/11 . – u daljnjem tekstu: Odluka) i temeljem odredaba tada važećeg Pravilnika o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa (Službeni glasnik Grada Zagreba 08/08. i 9/09. - u daljnjem tekstu: Pravilnik). Ističe kako je Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame tužitelj sa tuženikom sklopio svojevoljno i dobrovoljno, čime je iskazao volju za postupanje po istom u smislu korištenja reklame i prihvaćanje obveze na plaćanje naknade za istu sve dok se reklama nalazi na zemljištu. Odluka temeljem koje je sklopljen ovdje sporni ugovor donesena je sukladno Zakonu o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine 36/95, 70/97, 128/99, 129/00, 59/01, 82/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15) koji jasno upućuje na ovlaštenje i obvezu donošenja provedbenih propisa kojima se pobliže uređuju odnosi u komunalnom gospodarstvu (uređenje naselja, održavanje čistoće, čuvanje javne površine, korištenje javnih površina, skupljanje i odvoz komunalnog otpada i dr.) i niti jedna odredba navedene Odluke ne dovodi u pitanje niti krši odredbe navedenog Zakona niti drugih propisa koji su bili na snazi u vrijeme donošenja navedene Odluke. Dakle, tuženikovo ovlaštenje za donošenje označene Odluke, temeljem koje je vršena

naplata utužene naknade proizlazilo je i proizlazi iz važećih propisa, odredbe kojih do danas nisu ukinute niti poništene ni odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske kao niti odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske u čijoj su nadležnosti ocjena zakonitosti i ustavnosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave. Pored navedenog, ističe da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske već odlučio o zakonitosti sporne odredbe članka 39. Odluke donijevši dana 30. 06. 2014. rješenje poslovni broj: Usoz-150/2012 kojim se postupak za ocjenu zakonitosti navedenog općeg akta obustavlja, budući da je sporna odredba prestala važiti stupanjem na snagu nove Odluke o komunalnom redu (Službeni Glasnik Grada Zagreba 3/14.). Budući da se ni za to nadležan sud, nakon prestanka važenja odluke, nije upuštao u ispitivanje njene zakonitosti, to tuženik ističe kako niti Naslovni sud u ovome postupku nije ovlašten ispitivati ni utvrđivati ustavnost i zakonitost Odluke o komunalnom redu niti pojedinih odredaba te Odluke, a posljedično tome niti izvoditi zaključak o navodnoj ništetnosti ugovora koji je sklopljen među strankama i koji, budući da je u cijelosti utemeljen na tada važećim pravnim propisima koji nisu utvrđeni nezakonitim, nije ništetan niti može biti utvrđen ništetnim. Ovo nesporno proizlazi iz sudske prakse koju tuženik dostavlja u prilogu odgovora na tužbu, a koja je jedinstvena u stavu i određenju da se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravih vlasti provodi na temelju članka 19. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) , članka 25. točke 2. Zakona o sudovima (Narodne novine 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16) i članka 12. stavka 3. točke 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine 36/24, u daljnjem tekstu „ ZUS “), slijedom čega Naslovni sud u konkretnoj pravnoj stvari nije ovlašten provoditi vlastitu ocjenu zakonitosti i ustavnosti određenog podzakonskog akta, u konkretnom slučaju Odluke, posebno ne nakon što je to već učinio za to nadležan Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Tuženik posebno ističe i da se sukladno odredbi članka 162. stavka 4. ZUS-a, zakonitost općeg akta može ukinuti samo ex nunc – pro futuro, jer ukinuti opći akt prestaje važiti danom objave presude Visokog upravnog suda RH u Narodnim novinama, a pravne posljedice koje j e proizveo do ukidanja – ostaju na snazi. Slijedom iznijetog, u cijelosti su neosnovani navodi kojima tužitelj pokušava dokazati da bi dio podzakonskog propisa temeljem kojeg je zaključen ugovor među strankama bio protuustavan i protuzakonit, a samim time i da bi sklopljeni Ugovor bio ništetan, kako je naslovni sud već i zaključio u istovjetnom sudskom postupku provedenom pod brojem P-2880/2016, okončanom revizijskom odlukom posl. br: Rev-2390/2019. Budući je Ugovor iz kojeg proizlazi obveza tužitelja na plaćanje utužene naknade tuženiku sklopljen temeljem važećih propisa te isti nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, nisu ostvarene pretpostavke iz članka 322. i članka 323. ZOO-a slijedom čega je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan. Posebno tuženik osporava tijek kamata na utuženi novčani iznos, obzirom da isti nije u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, niti je tuženik nepošteni stjecatelj utuženih iznosa. Naime, tuženik je imao i ima i danas propisanu predmetnu naknadu kao dio svojih prihoda kao i ostale jedinice lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj, čiju zakonitost nitko do sada nije s uspjehom osporio ni u jednom pojedinačnom postupku koji se vodio radi naplate naknada, niti u postupku pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, a niti je isto utvrdilo nadležno ministarstvo u provođenju prava nadzora.

3. Sud je tijekom postupka proveo sve po strankama predložene dokaze i pročitao isprave koje prileže spisu te je cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, sud utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

4. Između stranaka nije sporno da su sklopile ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame na zemljištu u privatnom vlasništvu označeno kao kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u Zagrebu, Selska cesta- Zagrebačka avenija te kako je tim ugovorom ugovoreno plaćanje naknade tuženiku za postavljanje u iznosu od 2.525,09 kn mjesečno (335,14 eura /EUR/ po tečaju konverzije nakon uvođenja EUR kao službene valute Republike Hrvatske od 1.1.2023. godine), i to temeljem čl. 39. Odluke o komunalnom redu. Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva niti da je temeljem tog ugovora izvršeno plaćanje naknade za reklamu postavljenu na nekretnini koja nije u vlasništvu ovdje tuženika.

5. Između stranaka je sporno je li predmetni Ugovor ništetan, odnosno da li je isti sklopljen sukladno zakonu i tada važećim propisima.

6. Ovaj sud ovlašten je ispitivati zakonitost Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 4/08, 5/08, 17/09, 17/10 i 5/11 – u daljnjem tekstu: Odluka) koja je sporna među strankama, u situaciji kad više nije na snazi. Odluka o komunalnom redu predstavlja opći akt (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci pod brojem U-II-5157/2005 i dr. od 5. ožujka 2012., "Narodne novine" broj 41/2012.) a u pravnom sporu ocjenjuje se zakonitost općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, te ako sud utvrdi da nije suglasan sa zakonom ili statutom javnopravnog tijela, presudom će ukinuti opći akt, ili pojedine njegove odredbe a sve navedeno propisano je Zakonom o upravnim sporovima. Međutim, kako su propisani zakonski rokovi za pokretanje postupka ocjene zakonitosti takvog akta, nedvojbeno je da nisu ispunjene pretpostavke za vođenje navedenog postupka u situaciji kad je osporavani opći akt stavljen izvan snage, odnosno kad je prestao važiti. Navedeno proizlazi iz same svrhe i smisla navedenog postupka prema kojem njegov ishod, za slučaj prihvaćanja zahtjeva, može biti ukidanje općeg akta ili njegovih pojedinih odredbi s učinkom od objave u Narodnim novinama. Prema tome, ukoliko opći akt nije na snazi, nema pretpostavki za vođenje postupka ocjene njegove zakonitosti jer se taj opći akt više ne bi mogao ukinuti. Navedeno proizlazi i iz odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usoz-150/2012 od 30. lipnja 2014. kojom je obustavljen postupak za ocjenu zakonitost Odluke o komunalnom redu iz 2008., koji zahtjev je prvotno bio podnesen Ustavnom sudu Republike Hrvatske te je rješenjem pod brojem U-II-2493/2011 od 5. ožujka 2012. ustupljen na rješavanje Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.

7. Da ovaj sud ima ovlaštenje (i dužnost) preispitati zakonitost općeg akta u situaciji kad navedeni opći akt više nije na snazi, odnosno u situaciji kad se opći akt ne može preispitivati pred nadležnim Visokim upravnim sudom prema odredbama Zakona o upravnim sporovima iz razloga što isti više nije na snazi, ali njegov sadržaj ima učinak na valjanost pravnog posla koji je temeljem njega sklopljen, izraženo je pravno stajalište u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-949/2022 od 8. ožujka 2022. i Rev-2169/2019 od 1. ožujka 2023., kao i Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4024/2019, U-III-4025/2019 i U-III-4026/2019 od 14. srpnja 2021. Svako suprotno tumačenje dovelo bi do nerazmjernog ograničenja prava na pristup sudu (čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, "Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17).

8. Slijedom navedenog ovaj sud je preispitao zakonitost Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 4/08, 5/08, 17/09, 17/10 i 5/11 ) na osnovu koje je sklopljen predmetni ugovor a koja je u međuvremenu prestala važiti stupanjem na snagu Odluke o komunalnom redu/14.

9. Spornom Odlukom o komunalnom redu propisan je komunalni red i mjere za njegovo provođenje radi uređenja naselja, održavanja čistoće, čuvanja i korištenja javnih površina, skupljanja, odvoza i postupanja sa skupljenim komunalnim otpadom, uklanjanja snijega i leda te uklanjanja protupravno postavljenih predmeta na području Grada Zagreba (čl. 1. navedene Odluke).

10. Odluka o komunalnom redu donesena je na temelju odredbe čl. 14. Zakona o komunalnom gospodarstvu kojom je propisano da u cilju pobližeg uređenja odnosa u komunalnom gospodarstvu, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave obvezno donijeti odluku o komunalnom redu i mjere za njezino provođenje, a s kojom odlukom se propisuju naročito odredbe o uređenju naselja; održavanju čistoće i čuvanju javnih površina; korištenju javnih površina; skupljanju, odvozu i postupanju sa skupljenim komunalnim otpadom; uklanjanju snijega i leda; uklanjanju protupravno postavljenih predmeta; mjere za provođenje komunalnog reda i kaznene odredbe.

11. Čl. 29. Odluke o komunalnom redu reklame su reklamne zastave, reklamna platna (na građevinskim skelama, ogradama i građevinama u rekonstrukciji, sanaciji ili gradnji), transparenti, reklamni ormarići, oslikane reklamne poruke (na zidovima građevina, ogradama, tendama, prometnicama i slično), reklamni natpisi i drugi predmeti koji služe reklamiranju, osim reklamnih panoa. Način postavljanja reklama određuje pravilnikom gradonačelnik na prijedlog Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet uz prethodno pribavljenu suglasnost gradskog upravnog tijela nadležnog za uređenje javnih gradskih prostora i Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. Zabranjeno je postavljanje reklama suprotno navedenom pravilniku.

12. Nadalje, za postavljanje reklama iz čl. 29. st. 1. Odluke o komunalnom redu potrebno je rješenje gradskoga upravnog tijela nadležnog za komunalne poslove, ako posebnim propisom nije drugačije određeno, a zahtjevu za izdavanje tog rješenja podnositelj je dužan priložiti: idejni projekt izrađen od ovlaštenog projektanta; fotomontažu mjesta na kojem se predmet postavlja; za svjetleće reklame opis priključka na elektromrežu (za veće reklame elektroenergetsku suglasnost); dokaz o pravu korištenja nekretnine (dokaz o vlasništvu nekretnine na koju se predmet postavlja, suglasnost vlasnika ili drugi akt o pravu korištenja nekretnine); drugu potrebnu dokumentaciju, a idejni projekt treba sadržavati: tehnički opis reklame, skicu reklame, položaj reklame u prostoru prikazanu u mjerilu ili kotiranu, prikaz položaja reklame na kopiji katastarskog plana u mjerilu 1:1000, a po potrebi i statički proračun (čl. 30. Odluke o komunalnom redu).

13. Čl. 32. Odluke o komunalnom redu određeno je da se rješenjem iz čl. 30. st. 1. navedene Odluke određuje mjesto, način postavljanja, izgled reklame, veličina reklame, vrijeme na koje se reklama postavlja, te drugi uvjeti ovisno o tipu reklame i mjestu postavljanja. Zabranjeno je postavljanje reklama iz čl. 29. st. 1. navedene Odluke bez rješenja ili suprotno rješenju.

14. Čl. 39. Odluke o komunalnom redu, čiju zakonitost tužitelj spori, za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljište i objekte plaća se naknada koju pravilnikom određuje gradonačelnik, ovisno o zoni u kojoj se postavljaju, o njihovoj reklamnoj površini, odnosno veličini, vrsti i tipu, pri čemu podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti sklapaju ugovor o plaćanju naknade i to prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju.

15. Iz citiranih odredbi proizlazi da je tuženik, kao jedinica lokalne samouprave, bio dužan donijeti Odluku o komunalnom redu kojom će urediti pitanje uređenja naselja. Stoga tuženik iz Zakona o komunalnom gospodarstvu crpi ovlaštenje da takvom odlukom u sklopu uređenja naselja uredi i pitanje postavljanja reklama i reklamnih panoa i s tim u vezi za navedeno izdaje odobrenja.

16. Sporno je pitanje ima li tuženik pravo odnosno ovlaštenje da navedenom Odlukom uredi pitanje plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na površinama koje nisu javne, odnosno koje su u privatnom vlasništvu i za koje korisnik, u pravilu, plaća naknadu vlasniku nekretnine, a ovaj komunalnu naknadu tuženiku. Iz Zakona o komunalnom gospodarstvu, Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave niti niti kojeg drugog propisa ne proizlazi takvo ovlaštenje tuženika kao jedinice lokalne samouprave da općim aktom uredi pitanje naplate naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na nekretninama u privatnom vlasništvu odnosno na nejavnim površinama. Štoviše, u pravilu korisnik plaća naknadu u vidu zakupnine vlasniku nekretnine na koju je postavljena reklama, a vlasnik nekretnine plaća jedinici lokalne samouprave komunalni doprinos. U odnosu na ovlaštenje tuženika za plaćanje ovakve naknade i Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem pod brojem Revd-2054/2020 od 15. rujna 2020. dopustio podnošenje revizije, dok je u ranije donesenim odlukama izrazio je shvaćanje da je sud dužan ispitati zakonitost podzakonskih akata kada upravni akt više nije na snazi- Rev 2550/2019-3 od 29. kolovoza 2023., Rev 2169/2019 od 1. ožujka 2023. i Rev 901/2022-2 od 19. listopada 2022.

17. Obzirom na navedeno, stav je ovog suda da je Odluka o komunalnom redu u dijelu odredbe čl. 39. kojom je propisana obveza plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na zemljište i objekte (koji nisu javni) u suprotnosti sa zakonom.

18. S obzirom da je odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.- dalje u tekstu ZOO) određeno da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a imajući u vidu naprijed navedene zaključke, ocijenjeno je da je predmetni Ugovor kao i njegov dodatak I. ništetan i da kao takav ne proizvodi pravne učinke. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

19. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (čl. 323. st. 1. ZOO).

20. Kako je predmetni ugovor i njegov dodatak I. utvrđen ništetnim, tužitelj je ovlašten, po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), tražiti vraćanje svega što je na osnovu tog ugovora dao. Budući da nije sporna visina naknade koju je na ime ništetnog ugovora tužitelj isplatio tuženiku, valjalo je tuženika obvezati na isplatu tog novčanog iznosa i to sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od trenutka stjecanja jer je tuženik, prema ocjeni suda, nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO). Naime, tuženik je znao, odnosno morao znati, da kao jedinica lokalne samouprave nema, u relevantnim zakonima, uporište za propisivanje općim aktom obveze plaćanja naknade korisnicima s kojima sklapa ugovore za postavljanje reklama na nejavnim površinama.

21. Visina tužbenog zahtjeva nije bila sporna među strankama.

22. Visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a koja se primjenjuje na ostale odnose jer se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, već o plaćanju s osnove stečenog bez osnove. Obzirom na navedeno, odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

23. Odluka o visini stope zatezne kamate dosuđena je po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

24. Slijedom navedenog odlučeno je kao u toč. I., II i IV izreke.

25. Odluka o trošku temelji se na čl. 154 st. 1 i čl. 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.-dalje u tekstu ZPP) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje u tekstu: OT) isti se odnosi na trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku, i to po 500,00 EUR za sastav tužbe ( Tbr. 7/1 OT), za pristup na ročište 19.1.2026. (Tbr. 9/1 OT), te za sastav podneska od 7.5.2025. (Tbr. 8/1 OT), 200,00 eura za sastav podneska od 2.1.2026. (Tbr. 8/3 OT), te po 50,00 eura za sastav podnesaka od 10.2.2025., 18.9.2025., i 26.11.2025. (Tbr. 8/4 OT) čemu valjala pridodati iznos od 25% PDV-a (462,50 EUR), te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 387,24 EUR i presudu 373,97 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ( Narodne novine br. 26/03. i 125/11.) pa ukupno dosuđeni trošak ovog postupka iznosi 3.073,71 EUR, a kako je to odlučeno kao u izreci ove presude.

26. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 5.2.2025. kao niti trošak za sastav podneska od 25.7.2025. jer nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka u smislu čl. 155. ZPP-a. Također mu nije priznat trošak za sastav podnesaka od 10.2.2025.,18.9.2025. i 26.11.2025. preko priznatog iznosa temeljem Tbr 8/4 OT.

U Zagrebu, 4. ožujka 2026.

S u d a c:

Maja Šebalj Širić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dozvoljena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u četiri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. Tužitelju pp uz sudsku pristojbu na presudu u iznosu 373,97 EUR

2. Tuženiku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte