Poslovni broj: 6 Us I-137/2022-6
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu,
u upravnom sporu tužitelja M. R. iz P., T., zastupanog po opunomoćeniku M. K, odvjetniku iz
O.d. P. & p. d.o.o., R., protiv tuženika
Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski
upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi utvrđivanja nastupa zastare prava
na naplatu poreznog duga, bez održavanja glavne rasprave, dana 2. studenoga
2023.,
p r e s u d i o j e
Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za
drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-410-23/21-01/264, Urbroj: 513-04-21-
2 od 3. prosinca 2021. i predmet se vraća na ponovni postupak.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-410-23/21-01/264, Urbroj: 513-
04-21-2 od 3. prosinca 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja
Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Split, Klasa: UP/I-416-
02/16-01/161, Urbroj: 513-07-17/21-105 od 4. listopada 2021., kojim je u ponovnom
postupku utvrđivanja nastupa zastare prava na naplatu poreznog duga i drugih javnih
davanja djelomično uvažen zahtjev tužitelja i utvrđeno kako je nastupila zastara
prava na naplatu poreznog duga na dan 1. siječnja 2016. u ukupnom iznosu od
1.064.833,18 kuna, po osnovama navedenim u točki II izreke rješenja, te je utvrđeno
kako nije nastupila zastara prava na naplatu poreznog duga tužitelja, koji na dan 1.
siječnja 2016. iznosi ukupno 19.809.718,77 kuna, i to po osnovama navedenim u
točki III izreke rješenja.
2. Tužitelj u tužbi, kojom u cijelosti osporava zakonitost rješenja tuženika, u
bitnom navodi kako je tuženik u roku od deset dana od dana primitka žalbe donio
drugostupanjsko rješenje kojim je nekritički prepisao sva utvrđenja iz
Poslovni broj: 6 Us I-137/2022-6
prvostupanjskog rješenja uopće ne ulazeći u sadržaj niti problematiku predmeta, a
sve u svrhu konačne realizacije i pokretanja stečajnog postupka, kako bi se u
prethodnom stečajnom postupku prije otvaranja samog stečajnog postupka, razriješili
međusobni odnosi i obveze poreznog obveznika. Prigovara kako je tuženik pogrešno
primijenio odredbu članka 94. stavka 7. Općeg poreznog zakona, koju odredbu je
tuženik doveo u vezu sa činjenicom da je dana 14. srpnja 2015. Županijsko državno
odvjetništvo u Zadru podnijelo prijedlog za pokretanje stečajnog postupka nad
tužiteljem smatrajući da je stečajni postupak u tijeku od dana podnošenja prijedloga
te da u tom vremenu zastara ne teče, koji stav tuženika je nezakonit i nepravilan.
Navodi kako se spomenuti članak odnosi i primjenjuje na sudske postupke koji
onemogućuju radnje Porezne uprave usmjerene na utvrđenje i naplatu poreznih
obveza, dok radnja podnošenja prijedloga za pokretanje stečajnog postupka ne
zaustavlja niti sprječava istu u provođenju navedenih radnji u njenoj nadležnosti.
Smatra kako je porezno tijelo u predmetnom slučaju propustilo primijeniti ključnu
odredbu članka 95. stavka 1. Općeg poreznog zakona. Ističe kako podnošenje
prijedloga trgovačkom sudu za otvaranje stečaja ne predstavlja radnju kojom bi se
prekidao tijek zastare jer ista nije dostavljena na znanje poreznom obvezniku, stoga
nema mjesta utvrđivanju prekida zastare temeljem navedenog prijedloga. Navodi
kako je članak 94. stavak 7. Općeg poreznog zakona neprimjenjiv iz razloga što se u
konkretnom slučaju ne vodi stečajni postupak već je u tijeku prethodni postupak koji
je porezno tijelo pokrenulo na temelju vjerodostojnih, a ne ovršnih isprava, koji se tek
moraju ispitati. Smatra kako podnošenje prijedloga trgovačkom sudu za otvaranje
stečaja ne može se tretirati kao postupak naplate koji se vodi pred trgovačkim sudom
i to iz razloga jer predmetna radnja nije dostavljena na znanje poreznom obvezniku
te se stečajni postupak smatra pokrenutim tek donošenjem rješenja suda o
pokretanju stečajnog postupka pa i pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka
nastupa u trenutku kad se rješenje o otvaranju stečajnog postupka o objavi na
mrežnoj stranici e-oglasna ploča suda (članak 158. Stečajnog zakona). Poziva se na
stav Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski postupak u
rješenju od 3. siječnja 2018. u kojem je pozivajući se na odredbu članka 128.
Stečajnog zakona utvrđeno kako se podnošenjem prijedloga trgovačkom sudu za
ostvarenje stečaja otvaranje stečaja ne može tretirati kao postupak naplate pred
sudom u smislu članka 94. stavka 7. Tvrdi da unatoč jasnom stavu tuženika, porezno
tijelo je ponovno postupilo na jednak način kao u već dva puta provedenim
postupcima čime je izravno postupilo protivno zakonu kao i uputi danoj u
drugostupanjskom rješenju donesenom u prethodno provedenom postupku, kao i u
presudi Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 6 UsIpor-56/16 od 16. ožujka 2018.
Nadalje, u odnosu na obveze utvrđene 2007. i 2008. osigurane upisom založnog
prava na nekretnini tužitelja, ističe da upis založnog prava nema utjecaj na početak,
tijek niti nastup zastare već isti predstavlja samo osiguranje i mogućnost naplate
obveze za koju zastara teče. Tvrdi kako tuženik pogrešno tumači odredbu članka 94.
stavka 7. Općeg poreznog zakona, te kako je ključno izvršiti distinkciju zastare kao
instituta utvrđenog pravnim propisima, kao i njen tijek, prekide, zastoje i nastup iste,
s jedne strane, te eventualnu naplatu obveze iz zaloga u slučaju provođenja naplate
zastarjele obveze. Smatra kako su prvostupanjsko tijelo i tuženik navedeno
zanemarili te umjesto da utvrde nastup zastare kako glavnice tako kamata, isti su
krenuli u utvrđivanje načina naplate zastarjelih poreznih obveza, navodeći postojanje
zaloga i otpisujući kamate. Poziva se na presudu Upravnog suda u Splitu poslovni
Poslovni broj: 6 Us I-137/2022-6
broj: UsIsav-157/15od 19. studenoga 2015. Nadalje, u odnosu na zastarni rok za
obveze doprinosa navodi kako je tuženik zanemario izmjenu Zakona o doprinosima
NN 143/14 koju je valjalo primijeniti, a kojom je članak 229. i članak 230. izmijenjen
na način da se na postupke utvrđivanja zastare prava na utvrđivanje doprinosa i
prava na naplatu doprinosa koji nisu uređeni odredbama ovog zakona primjenjuju
odredbe Općeg poreznog zakona koji propisuje zastarne rokove u trajanju tri
odnosno šest godina, a ne pet odnosno deset godina, kako je to tuženik naveo u
drugostupanjskom rješenju. Nadalje, prigovara kako je u obrazloženju osporenog
rješenja izostalo obrazloženje o pravno relevantnim činjenicama iznijetim u žalbi čime
je povrijeđena odredba članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku.
Smatra kako se tuženik o radnjama koje je prvostupanjsko tijelo u svome rješenju
navelo kao radnje kojima je navodno prekidan tijek zastare na naplatu, a koje navode
tužitelj osporio u žalbi i isto potkrijepio dokazima, kao ključnoj činjenici nije očitovao.
Navodi kako prvostupanjsko tijelo u svom rješenju navodi radnje kojima je prekidan
tijek zastare na naplatu i kad je nastupio zastoj zastare, ne uzima u obzir ključnu
činjenicu da dostava rješenja od 2. veljače 2012. i 12. veljače 2013. ne predstavlja
radnje kojima se prekida zastara u smislu zakonskih odredbi. Upravni sud u Splitu je
dao jasni stav u presudi poslovni broj: UsIpor-56/16 od 16. ožujka 2018. vezano za
porezno rješenje od 2. veljače 2012., a rješenje od 12. veljače 2013. je poništeno
rješenjem tuženika od 21. rujna 2015., i time su poništene sve pravne posljedice koje
je rješenje proizvelo, stoga se dostava rješenja iz 2013. ne može smatrati izvršenom
budući je poništena i ne proizvodi nikakve pravne učinke. Nadalje, prigovara kako su
porezna tijela u konkretnom slučaju, donoseći prvostupanjsko i drugostupanjsko
rješenje, obuhvatila samo dio poreznih obveza za koje se tereti tužitelja, a koje su
nabrojane i uređene podneskom tužitelja 13. lipnja 2018., u skladu sa uputom
Upravnog suda u Splitu iz presude poslovni broj: 8 UsIpor - 60/17 od 14. svibnja
2018., koja je potvrđena presudom Visokog upravnog suda RH poslovni broj: Usž-
137/18 od 12. rujna 2019. Tužitelju nije jasno po kojem kriteriju porezno tijelo
zadužuje tužitelja za dio poreznih obveza, dok drugi dio po uređenom zahtjevu
poreznog obveznika ignorira i po njima ne postupa. Nadalje, tužitelj u tužbi iznosi
pregled tijeka i nastupa zastare po poreznim obvezama obuhvaćenim predmetnim
nepotpunim pobijanim rješenjem i to za: predujam poreza i prireza na dohodak od
nesamostalnog rada (po računu 1406) za obvezu utvrđenu u 2007.; porez na dobit
(po računu 1651) za obvezu utvrđenu u 2008., 2009., 2011., 2012.; predujam poreza
i prireza na dohodak od nesamostalnog rada (po računu 1406) za obvezu utvrđenu u
2007., 2009., 2010. i 2011.; poseban porez na plaće, mirovine i druge primitke (po
računu 1902) za obvezu utvrđenu u 2009. i 2010.; porez na cestovna motorna vozila
(po računu 1317) za obvezu utvrđenu u 2009., 2010., 2011. i 2012.; porez na tvrtku,
odnosno naziv (po računu 1732) za obvezu utvrđenu u 2009., 2010., 2011., 2012.,
2013. i 2014.; doprinos u paušalnom iznosu – H.O.K. (po računu 5236) za obvezu
utvrđenu u 2009., 2010., 2011., 2012., 2013., 2014. i 2015.; porez na dodanu
vrijednost (po računu 1201) za obvezu utvrđenu u 2010., 2011. i 2012.; prisilna
naplata državnih sudskih pristojbi (po računu 4227) za obvezu utvrđenu u 2007. i
troškovi postupka prisilne naplate koju provodi PU (po računu 4251) za obvezu
utvrđenu u 2012., 2013., 2014. i 2015., Naposljetku, ističe kako je na temelju
navedenog jasno kako je za sve predmetne porezne obveze iz prvostupanjskog i
pobijanog rješenja nastupila zastara, a iz razloga što dostava rješenja od 2. veljače
2012. i rješenja od 12. veljače 2013. ne predstavljaju prekid tijeka zastare iz razloga
Poslovni broj: 6 Us I-137/2022-6
što se rješenje iz 2012. temelji na vjerodostojnim, a ne ovršnim ispravama, te je sud
u presudi poslovni broj UsIpor-56/16 zauzeo pravni stav da je ista dostava ne
predstavlja službenu radnju u smislu prekida zastare, dok je rješenje iz 2013.
poništeno, kao i svi njegovi pravni učinci. Uz navedeno, obzirom na činjenicu da
stečajni postupak nije pokrenut do danas, nije došlo do zastoja zastare sukladno
članku 94. stavku 7. Općeg poreznog zakona. Dakle, rok zastare nije prekidan od
dostave rješenja iz 2009., kako je već navedeno. Tužbenim zahtjevom traži
poništenje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja i da Sud utvrdi nastup
zastare prava na naplatu predmetnih poreznih obveza.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje
kod razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Predlaže Sudu odbiti
tužbeni zahtjev.
4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je pregledao sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.
5. Budući je među strankama sporna samo primjena materijalnog prava, Sud je
temeljem članka 36. stavka 3. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne
novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu ZUS-a) spor
riješio bez rasprave.
6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog
spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi
članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.
7. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je dana 2. siječnja 2016. tužitelj
podnio zahtjev kojim traži utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu poreznog
duga, te dana 5. veljače 2016. podnio dopunu predmetnog zahtjeva, koju je porezno
tijelo uzelo u obzir prilikom rješavanja zahtjeva, međutim, za koju je utvrđeno da ne
utječe na utvrđivanje nastupa zastare.
8. Porezno tijelo je rješenjem Klasa: UP/I-416-02/16-01/161, Urbroj: 513-07-29-
01/16-06 od 10. veljače 2016. zahtjev tužitelja djelomično uvažilo.
9. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu, koja je rješenjem tuženika
Klasa: UP/II-410-23/16-01/435, Urbroj: 513-04/16-02 uvažena i prvostupanjsko
rješenje od 10. veljače 2016. poništeno i predmet je vraćen na ponovni postupak.
10. U ponovljenom postupku porezno tijelo je rješenjem Klasa: UP/I-416-02/16-
01/161, Urbroj: 513-07-29-01/16-37 od 8. kolovoza 2016. zahtjev tužitelja djelomično
uvažen sa izmjenama u dijelu obrazloženja na način da su detaljnije obrazloženi
razlozi zbog kojih nije uvažen zahtjev tužitelja za utvrđivanjem zastare prava na
naplatu kamata obračunatih na glavnicu predujma poreza i prireza na dohodak od
nesamostalnog rada koja je utvrđena 2007., kamata obračunatih na glavnicu poreza
na dobit koja je utvrđena u 2007., a za koje je glavnica, temeljem rješenja Općinskog
suda u Trogiru broj Z-89/109 od 29. svibnja 2009. osigurana naplata upisom
založnog prava na nekretnini poreznog obveznika.
11. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je rješenjem tuženika od
10. srpnja 2017. poništeno spomenuto rješenje i predmet vraćen na ponovni
postupak uz uputu da se utvrdi je li za obveze s osnove poreza na dodanu vrijednost
koje su utvrđivane u 2010., 2011. i 2012., da se utvrdi je li nastupila zastara prava na
naplatu ili ne te da se utvrdi je li u smislu odredbe članka 94. stavka 10. Općeg
poreznog zakona za naplatu kamata na osigurane glavnice obveza s osnove
predujma poreza i prireza na dohodak od nesamostalnog rada (obveza utvrđena u
Poslovni broj: 6 Us I-137/2022-6
2007.) i poreza na dobit (obveza utvrđena u 2007.) nastupila zastara prava na naplatu ili ne.
12. U ponovljenom postupku prvostupanjskim rješenjem Klasa: UP/I-416-02/16-
01/161, Ur.broj: 513-07-17/17-61 od 15. rujna 2017. odbijen je zahtjev tužitelja za
utvrđivanjem zastare poreznog duga i drugih javnih davanja.
13. Rješenjem tuženika Klasa: UP/II-410-23/17-01/847, Urbroj: 513-04/18-2 od 3.
siječnja 2018. uvažena je žalba tužitelja i poništeno spomenuto prvostupanjsko
rješenje 15. rujna 2017. Iz obrazloženja rješenja, vezano za spornu činjenicu zastoja
zastare, u bitnom proizlazi kako je tuženo tijelo utvrdilo kako iz spisa predmeta
proizlazi da je tijek zastare prava na naplatu obveze s osnove poreza na dodanu
vrijednost koje su utvrđivane u 2010., 2011. i 2012., predujma poreza i prireza na
dohodak od nesamostalnog rada koje su utvrđivane u 2010. i 2011., poreza na dobit
koje su utvrđivane u 2011. i 2012., posebnog poreza na plaće, mirovine i druge
primitke koji je utvrđen u 2010., poreza na cestovna motorna vozila utvrđenog u
2010., 2011. i 2012., poreza na tvrtku odnosno naziv koji je utvrđivan u 2010., 2011. i
2012., poreza na promet nekretnina koji je utvrđen u 2010. i troškova prisilne naplate
koji su utvrđeni u 2012., u smislu odredbi članka 95. stavka 1. Općeg poreznog
zakona, zadnji put prekinut dostavom rješenja o ovrsi Klasa: UP/I-415-02/13-01/318,
Urbroj: 513-07-15-03/13-01 od 12. veljače 2013., a koje je rješenje uručeno tužitelju
dana 27. veljače 2013., pa je zastara prava na naplatu spomenutih obveza, u skladu
s odredbama članka 95. stavka 3. Općeg poreznog zakona počela ponovno teći
dana 28. veljače 2013., kako i prvostupanjsko tijelo spisima predmeta ne prilaže
dokaz iz kojega bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da je u razdoblju od 28. veljače
2013., pa do dana donošenja pobijanog rješenja službenim radnjama dostavljenim
na znanje tužitelju prekidalo tijek zastarnog roka prava na naplatu naprijed
spomenutih obveza. Također, utvrđuje kako je stajališta da podnošenje prijedloga
Trgovačkom sudu za otvaranje stečaja ne bi moglo tretirati kao postupak naplate koji
se vodi pred trgovačkim sudom i to iz razloga jer se stečajni postupak smatra
pokrenutim tek donošenjem rješenja suda (članak 128. Stečajnog zakona), a njegove
pravne posljedice nastupaju u trenutku kada se rješenje o otvaranju stečajnog
postupka objavi na mrežnoj stranici e-oglasne ploče suda (članak 158. Stečajnog
zakona), a prvostupanjsko tijelo ničim ne dokazuje da je stečaj odnosno naplata
predmetnih obveza pred nadležnim sudom stvarno i pokrenuta, to se sa danom 28.
veljače 2016., za naplatu navedenih obveza, u skladu sa odredbama članka 94.
stavka 1. Općeg poreznog zakona ukazuje nastup relativne zastare prava na
naplatu, i u tome dijelu je prigovor tužitelja trebalo uvažiti. Također, tuženo tijelo
utvrđuje kako porezno tijelo prvi put iznosi činjenicu kako je ŽDO u Šibeniku dana 13.
srpnja 2015. pred Trgovačkim sudom u Zadru podnijelo prijedlog za pokretanje
stečajnog postupka nad tužiteljem tvrdeći da je takvim postupkom nastupio zastoj
zastare prava na naplatu tužiteljevih obveza za koje se u konkretnom postupku
utvrđuje zastara prava na naplatu, pa je takvim postupanjem (ta činjenica nije
iznošena u poništenim prvostupanjskim rješenjima 10. veljače 2016. i 8. kolovoza
2016.), u ponovljenom postupku donijelo rješenje na štetu tužitelja, iako to u
ponovljenom postupku, po mišljenju tuženika, nije imalo pravo, odlučeno je uvažiti
žalbu tužitelja i poništiti prvostupanjsko rješenje od 15. rujna 2017.
14. Protiv navedenog rješenja Županijsko državno odvjetništvo u Splitu je
pokrenulo spor. Presudom Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 8 UsIpor-18/18-32
od 4. ožujka 2019. poništeno rješenje tuženika, Klasa: UP/II-410-23/17-01/847,
Poslovni broj: 6 Us I-137/2022-6
Urbroj: 513-04/18-2 od 3. siječnja 2018. Sud potvrđuje stajalište prvostupanjskog
tijela kako je podnošenjem prijedloga za otvaranje stečajnog postupka pokrenut
sudski postupak koji se vodi radi naplate poreznog duga, odnosno kako je nastupio
zastoj zastare zbog čega zastarni rok ne teče od 13. srpnja 2015.
15. Presudom Visokog upravnog suda RH poslovni broj: Usž-2764/19-2 od 21.
srpnja 2021. poništena je spomenuta presuda Upravnog suda u Splitu poslovni broj:
8 UsIpor-18/18-32 od 4. ožujka 2019. uz obrazloženje kako se aktivna legitimacija
tužitelja ne može izvesti iz odredbi OPZ-a, kao posebnog zakona koji se primjenjuje u
konkretnoj upravnoj stvari, dakle, utvrdio je kako tužitelj nije aktivno legitimiran za
podnošenje tužbe u predmetnom sporu.
16. U izvršenju rješenja tuženika Klasa: UP/II-410-23/17-01/847, Urbroj: 513-
04/18-2 od 3. siječnja 2018., porezno tijelo predmetnim osporenim prvostupanjskim
rješenjem utvrđuje kako je nastupila zastara prava na naplatu poreznog duga na dan
1. siječnja 2016. u ukupnom iznosu od 1.064.833,18 kuna, po osnovama navedenim
u točki II izreke rješenja, te kako nije nastupila zastara prava na naplatu poreznog
duga tužitelja, koji na dan 1. siječnja 2016. iznosi ukupno 19.809.718,77 kuna, po
osnovama navedenim u točki III izreke rješenja. U obrazloženju porezno tijelo
utvrđuje kako se u postupku pokazao spornim status prethodnog stečajnog postupka
koji se vodi pred trgovačkim sudom, odnosno radi li se o postupku koji sukladno
odredbama OPZ-a dovodi do zastoja zastare. Porezno tijelo zauzima stajalište kako
prijedlog za otvaranje stečajnog postupka podnijet putem Državnog odvjetništva u
Šibeniku u ime vjerovnika Ministarstva financija, Porezne uprave, predstavlja radnju
kojom se pokreće sudski postupak radi naplate tražbine, koja radnja u smislu
odredbe članka 94. stavka 7. OPZ-a utječe na tijek zastarnog roka, te obrazlaže kako
porezna uprava nema utjecaj na trajanje prethodnog postupka niti može znati kada i
hoće li otvoriti stečajni postupak, zbog čega ne bi trebala kao vjerovnik trpjeti štetu
zbog nastupa zastare prava na naplatu, jer je poduzela sve što je mogla da bi
naplatila tražbinu, i utvrđuje kako s danom 13. srpnja 2015. prestaje teći zastara
prava na naplatu za sve obveze s osnova poreznog duga i drugih javnih davanja.
17. Tuženo tijelo u osporenoj odluci potvrđuje pravilnim i zakonitim prvostupanjsko
rješenje, kao i navedeno stajalište poreznog tijela vezano za zastoj zastare zbog
pokretanja prethodnog stečajnog postupka koji se vodi pred trgovačkim sudom.
18. U predmetnom sporu trebalo je prvenstveno ocijeniti pravilnost stajališta
poreznog tijela predstavlja li pokretanje prethodnog postupka/stečajnog postupka
radnja koja u smislu odredbe članka 94. stavka 7. OPZ-a utječe na tijek zastarnog
roka.
19. Odredbom članka 94. stavka 9. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine"
broj: 18/11.-44/16., dalje u tekstu OPZ-a), koji se primjenjuje temeljem odredbe
članka 108. stavka 6. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 115/16.)
propisano je da ako se radi naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak
pred sudom, za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče.
20. Prema ocjeni ovog Suda, osporenim odlukama povrijeđen je zakon na štetu
tužitelja, obzirom kako je tuženo tijelo u rješenju, Klasa: UP/II-410-23/17-01/847,
Urbroj: 513-04/18-2 od 3. siječnja 2018. dalo jasan stav i uputu prvostupanjskom
tijelu kako se podnošenje prijedloga trgovačkom sudu za otvaranje stečaja ne bi
moglo tretirati kao postupak naplate koji se vodi pred trgovačkim sudom i to iz
razloga jer se stečajni postupak smatra pokrenutim tek donošenjem rješenja suda
(članak 128. Stečajnog zakona), a njegove pravne posljedice nastupaju u trenutku
Poslovni broj: 6 Us I-137/2022-6
kada se rješenje o otvaranju stečajnog postupka objavi na mrežnoj stranici e-oglasne
ploče suda (članak 158. Stečajnog zakona), te utvrđuje kako prvostupanjsko tijelo
ničim ne dokazuje da je stečaj odnosno naplata predmetnih obveza pred nadležnim
sudom stvarno i pokrenuta, to se sa danom 28. veljače 2016., za naplatu navedenih
obveza, u skladu sa odredbama članka 94. stavka 1. Općeg poreznog zakona
ukazuje nastup relativne zastare prava na naplatu, dok prvostupanjsko porezno tijelo
u ponovljenom postupku (izvršenju spomenutog rješenja), u osporenom
prvostupanjskom rješenju zauzima potpuno suprotan stav, ne navodeći zbog čega
odstupa od stajališta drugostupanjskog tijela, a sve na štetu tužitelja, čemu tužitelj
osnovano prigovara u predmetnoj tužbi. Dakle, prvostupanjsko porezno tijelo u
ponovljenom postupku postupa protivno uputi drugostupanjskog tijela na štetu
tužitelja.
21. Također, tuženo tijelo u rješenju, Klasa: UP/II-410-23/17-01/847, Urbroj: 513-
04/18-2 od 3. siječnja 2018. utvrđuje kako porezno tijelo prvi put iznosi činjenicu kako
je ŽDO u Šibeniku dana 13. srpnja 2015. pred Trgovačkim sudom u Zadru podnijelo
prijedlog za pokretanje stečajnog postupka nad tužiteljem tvrdeći da je takvim
postupkom nastupio zastoj zastare prava na naplatu tužiteljevih obveza za koje se u
konkretnom postupku utvrđuje zastara prava na naplatu, koja činjenica nije iznošena
u poništenim prvostupanjskim rješenjima 10. veljače 2016. i 8. kolovoza 2016. i
takvim postupanjem je povrijeđen zakon na štetu tužitelja, međutim, porezno tijelo u
ponovljenom postupku ukazanu nezakonitost zanemaruje, niti se tuženo tijelo u
osporenoj odluci očituje o navedenom, čemu osnovano tužitelj u tužbi prigovara
pozivajući se na odredbu članka 118. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku
("Narodne novine" broj: 47/09, 110/21, dalje u tekstu ZUP-a), kojom odredbom je
propisano da drugostupanjsko tijelo ne može izmijeniti prvostupanjsko rješenje na
štetu stranke koja je izjavila žalbu, dok je stavkom 2. istog članka propisano da
iznimno drugostupanjsko tijelo može izmijeniti prvostupanjsko rješenje na štetu
stranke koja je izjavila žalbu samo iz razloga zbog kojih bi se rješenje moglo oglasiti
ništavim ili poništiti, ako nije drukčije propisano.
22. U skladu sa navedenim, Sud ocjenjuje kako je osporenim prvostupanjskim i
drugostupanjskim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužitelja, zbog čega je trebalo
poništiti osporenu odluku i predmet vratiti na ponovni postupak, sukladno odredbi
članka 58. stavka 1. ZUS-a. Ocijenjeno je kako nije svrhovito ni ekonomično
sudskom odlukom poništiti i prvostupanjsko rješenje te predmet vratiti na ponovni
postupak prvostupanjskom tijelu, jer je tuženik ovlašten u okviru ocjenjivanja žalbe
tužitelja protiv prvostupanjskog rješenja upotpuniti postupak (sam ili putem
prvostupanjskog tijela prema članku 115. stavku 3. ZUP-a) te je u slučaju da utvrdi
osnovanost žalbe (pri čemu nije vezan žalbenim razlozima - članka 115. stavak 1.
ZUP-a), ovlašten sam riješiti stvar (članak 117. stavak 1. ZUP-a).
23. U ponovljenom postupku tuženo tijelo će donijeti novo rješenje kojim će
odlučiti o žalbi tužitelja, pridržavajući se po članku 81. stavka 2. ZUS-a pravnog
shvaćanja i primjedaba ovog suda.
U Splitu, 2. studenoga 2023.
S U T K I N J A
Nela Mešin, v. r.
Poslovni broj: 6 Us I-137/2022-6
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom
upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u
dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana
primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak
66. ZUS-a).
DNA:
1. Opunomoćeniku tužitelja M. K., odvjetniku iz O. d.
P. & p. d.o.o., R.,
2. Tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za
drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1
3. U spis
4. Kalendar 30 dana
RJ:
1. Vrijednost predmeta spora je 10.000,00 kuna (čl. 25. ZSP-a)
2. Nema naplate sudske pristojbe (čl. 22. ZSP-a)
3. Kalendar 30 dana.
