Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51 000 Rijeka

Poslovni broj: Povrv-172/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po nacrtu sudskog savjetnika Gorana Maršića, po sucu toga suda Damiru Vinketi, u pravnoj stvari tužitelja Diamond Real Estate d.o.o., Poreč, Partizanska 5A, OIB: 41400240314, zastupanog po punomoćniku Damiru Cibralić, odvjetniku u Puli, protiv tužene PS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćniku Boško Karlašu, odvjetniku u Rijeci, radi isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj 2. veljače 2026., temeljem članka 335. stavka 1. i 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) po objavi dana 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. U cijelosti se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Sunčice Žužić Kovačić iz Rijeke, posl.br. Ovrv- 15245/2023 od 26. rujna 2023. kojim je naloženo tuženoj PS, OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju Diamond Real Estate d.o.o., OIB: 41400240314, isplati iznos od 4.875,00 EUR (četiri tisuće osamsto sedamdeset pet eura i nula centa) sa zakonskim zateznim kamatama kao i trošak ovršnog postupka u iznosu od 273,75 EUR (dvjesto sedamdeset tri eura i sedamdeset pet centa).

II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženoj trošak ovog postupka u visini od 995,20 EUR (devetsto devedeset pet eura i dvadeset centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 12. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kao ovrhovoditelj pokrenuo ovršni postupak protiv ovršenika, ovdje tužene, podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave od 30. kolovoza 2023. radi naplate novčanog iznosa od 4.875,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, temeljem čega je javni bilježnik Sunčica Žužić Kovačić 26. rujna 2023. donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pod posl.br. Ovrv-15245/2023.

2. Protiv donesenog rješenja tužena je pravodobno podnijela prigovor navodeći kako osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe kako tužena nikada nije bila vlasnica predmetne nekretnine pa tako niti nije mogla raspolagati nekretninom u pravnom prometu, a niti na sebe preuzimati prava i obveze koje se tiču predmetne nekretnine, pa tako i obvezu podmirenja posredničke naknade tužitelju kao ugovornoj strani. Stoga, opravdano se postavlja pitanje valjanosti ugovora o posredovanju u prometu nekretnina na koji se poziva tužitelj, a koji u konkretnom slučaju predstavlja pravni osnov iz kojega proizlazi tražbina tužitelja, a time i osnovanost potraživanja tužitelja prema tuženoj. Predmetna nekretnina nikada nije bila u vlasništvu tužene niti je ista mogla raspolagati nekretninom u svoje ime i za svoj račun. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Predlaže stavljanje izvan snage rješenja o ovrsi.

3. Obzirom na podnesen prigovor tužene, Općinski sud u Rijeci je 09. srpnja 2024. stavio izvan snage rješenje o ovrsi posl.br. Ovrv-15245/2023 od 26. rujna 2023., te se postupak nastavio voditi kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

4. Tužitelj je u daljnjem tijeku postupka istaknuo kako se tražbina temelji na Ugovoru o posredovanju u prometu nekretnina od 04. svibnja 2020. kojeg je tužitelj kao agencija za promet nekretnina (posrednik) u svojstvu nalogoprimca sklopio s tuženom kao nalogodavcem za prodaju stana u [adresa], na adresi [adresa]. Navedenim ugovorom tuženica je tužitelju dala nalog za pronalazak kupca za, kako je navela, njezin stan, te se obvezala tužitelju isplatiti posredničku naknadu ukoliko prodaja bude sklopljena s osobom s kojom je tužitelj dovede u vezu odnosno ukoliko u roku 12 mjeseci nakon prestanka ugovora sklopi pravni posao koji je pretežito posljedica posrednikovog djelovanja prije isteka ugovora (čl.6. i čl.9.st.2.) Tuženica je u više navrata jasno istaknula tužitelju kako se radi o njezinom stanu kojeg je kupila, adaptirala i kojeg iznajmljuje a koji stan da samo formalno glasi na njezinu majku PSV pri čemu se dodatno legitimirala s punomoći majke kao formalne vlasnice stana. Samim time ne stoje tvrdnje tužene da ista nije nikada raspolagala navedenom nekretninom niti je osnovan istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije. Čak i da ne postoji pisani ugovor postoje jasni dokazi o komunikaciji i usmenom nalogu tužene tužitelju (SMS poruke). Iz ovakvog očitovanja je sada očito kako je tužena s očito prethodno stvorenom prijevarnom namjerom, a moguće i u dogovoru s majkom PSV, s ciljem stjecanja protupravne imovinske koristi, nastupajući kao prodavatelj nekretnine i nalogodavac, potpisujući ugovor o posredovanju s tužiteljem kao agencijom za posredovanje u kupoprodaji nekretnina i nalogoprimcom iste dovela u zabludu kao oštećenike da će im nakon posredovanja u prodaji stana na području [adresa] isplatiti proviziju, da bi ih zatim održavajući u zabludi i koristeći odnos povjerenja oštećenu tvrtku, ovdje tužitelja, kao nalogoprimca u dobroj vjeri, navela da joj preda telefonski broj od kupca SS s kojim je nakon toga mimo tužitelja zaključila ugovor o kupoprodaji tog stana a nakon čega nije po dogovoru odnosno ugovoru tužitelju kao oštećenoj tvrtki uplatila na njezin račun proviziju.

5. Tužitelj je posredovao u prodaji tog stana te je pronašao kupca za navedeni stan u osobi SS. Tuženica odnosno formalno njezina majka PSV sklopila je Ugovor o kupoprodaji stana koji je bio predmet posredovanja s SS kao kupcem mimo znanja tužitelja te je dužna tužitelju isplatiti posredničku naknadu. Naime, tuženica je u više navrata telefonski i SMS porukama putem instant messanging programa WhatsApp dogovarala s agentom tužitelja ŠS razgledavanje i prodaju tog stana da bi ga u jednoj od SMS poruka tražila telefonski broj kupca SS nakon čega je istog održavala u zabludi da stan i dalje prodaje a u stvarnosti je zaobišla agenciju i dogovorila direktnu prodaja s tim kupcem. Međutim, stranke su znale svoje obveze po Ugovoru o posredovanju i tužitelj je svoju obvezu postupajući po nalogu tužene ispunio čime ja za istu nastala i obveza plaćanja posredničke provizije, a što je tuženoj bilo poznato. Navedena obveza tužene nastala je u trenutku zaključenja Ugovora o kupoprodaji nekretnine s kupcem SS kojeg joj je tužitelj pronašao. Tužitelj je tuženoj za tako izvršenu uslugu izdao račun kojeg tužena nije platila već mu se obratila e-mail porukom radi pokušaja dogovora do kojeg nikada nije došlo. Predlaže održavanje na snazi platnog naloga u predmetnom rješenju o ovrsi.

6. Radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaze uvidom u ovršni predmet posl.br. Ovrv-15245/2023, Ugovor o posredovanju u prometu nekretnina od 04. svibnja 2020. sklopljen između tužitelja kao posrednika i tužene kao nalogodavca (list 45-46 spisa, dalje: Ugovor o posredovanju), punomoć izdanu od strane PSV kao opunomoćitelja te tužene kao opunomoćenika (list 47 spisa, dalje: punomoć), Ugovor o posredovanju u pronalasku nekretnine od 13. ožujka 2021. sklopljen između tužitelja kao posrednika te SS kao nalogodavca (list 48-49 spisa), Ugovor o kupoprodaji od 12. listopada 2021. sklopljen između PSV kao prodavatelja i SS kao kupca sa Aneksom od 12. listopada 2021. (list 50-66 spisa, dalje: Ugovor o kupoprodaji), izvadak iz zemljišne knjige (list 67-69 spisa), korespodencija putem Whatsapp poruka (list 71-85 spisa), saslušana je tužena (list 101-102 spisa), svjedok PSV (list 102-103 spisa) te svjedok ŠS (list 109-111 spisa).

7. Sud je sukladno čl. 8. ZPP-a na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio kako je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

8. U ovom postupku nije sporno da je tužena sa tužiteljem 04. svibnja 2020. sklopila Ugovor o posredovanju za nekretninu na adresi [adresa]. Također nije sporno da je majka tužene PSV upisana kao vlasnik predmetne nekretnine. Nije sporno da je SS kupio predmetnu nekretninu temeljem Ugovora o kupoprodaji sa PSV (vlasnicom nekretnine). Nije sporno da je ŠS kao agent nekretnine dogovarao sa SS razgledavanje nekretnine radi eventualne prodaje, niti je sporno da je PSV izdala punomoć tuženoj vezano za poduzimanje radnji glede predmetne nekretnine.

9. Sporno je da li je tužena u obvezi podmiriti posredničku proviziju u visini utuženog iznosa, da li se radi o valjanoj punomoći te da li je tužena pasivno legitimirana obzirom da ista nije vlasnica stana.

10. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve pročitane isprave kao i cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim kako materijalnim tako i personalnim dokazima.

11. U ovom postupku saslušana je tužena koja u svom iskazu u bitnom navodi kako nije bila upletena u prodaju toga stana. Njezini roditelji su odlučili prodati taj stan, došli su neki ljudi, no ne može se točno izjasniti tko su oni bili, a budući u to vrijeme nije bila baš u dobrim odnosima sa svojim roditeljima. U trenutku prodaje stana, isti je bio u vlasništvu njezine majke. Ostvarila je komunikaciju s tužiteljem, te su oni došli pogledati taj stan a kako bi dali procjenu za koliko se isti može prodati. Ne može se sa sigurnošću sjetiti da li su radnici tužitelja prvotno nju kontaktirali ili da li ih je ona kontaktirala. Sveukupno je bilo oko troje ljudi koje je došlo pogledati taj stan. Njezina majka joj je dala punomoć vezano za rješavanje pitanja tog stana a koji se odnosi na Airbnb, odnosno na iznajmljivanje. Ne sjeća se da li je potpisivala kakve ugovore s tužiteljem. Njezin potpis nalazi se na Ugovoru o posredovanju od 04. svibnja 2020. Komunicirala je s agentom ŠS, a misli da se radi o dogovorima vezano za termin dolaska. Whatsapp poruke na listovima od 71 do 85 spisa je ona pisala, a pretpostavlja da ih je pisala agentu ŠS. Od agenta je zatražila kontakt od kupca SS, no za privatne svrhe, a sama prodaja je bila kojih dvije godine nakon toga. Njena majka nije komunicirala s agentom, niti je ikada dala nalog za komunikaciju s tužiteljem. Sve to je bilo negdje 2020., ne zna kada ju je SS kontaktirao, a stan se prodao negdje u studenome 2021.

12. Saslušana je svjedokinja PSV koja u svom iskazu u bitnom navodi kako su od početka razmišljali o prodaji toga stana a budući je tužena, odnosno njena kćer odustala od tadašnjeg iznajmljivanja putem Airbnb-a te su zatim stavili oglas na Burzu radi prodaje toga stana, a u početku su se javljale samo agencije i bilo je nešto malo zainteresiranih osoba sa kojima nisu ostavili nikakav kontakt već su kontakt ostvarili samo s SS koji je bio zainteresiran za kupnju toga stana. Isti je dao avans, te se nakon nekog vremena ponovno javio i tada su sačinili kupoprodajni ugovor. Bilo kakav kontakt s agencijama koje su se javile nisu ostvarili. Tuženoj je dala punomoć a za poslove koji se tiču toga stana a glede Airbnb-a, porezne i slično, a radi se o punomoći na listu 47 spisa. Nema saznanja da bi tužena ostvarila bilo kakav kontakt s agencijom. Nije joj poznato da bi tužena sklopila kakav ugovor o posredovanju vezano za predmetni stan. Taj stan je stavljen na oglas početkom ljeta 2021. SS javio se telefonski, a od trenutka javljanja do samog sklapanja ugovora o kupoprodaji prošlo je kojih 2-3 mjeseca. SS taj stan je pogledao uz prisutnost njenog supruga. SS nije nikada govorio da je taj stan već prethodno vidio, te isti nikada nije rekao da poznaje tuženu. Nije joj poznato da bi tužena taj stan oglašavala radi prodaje. Nije imala namjeru da temeljem punomoći ovlasti tuženu na prodaju te nekretnine. Nije nikada angažirala tužitelja za posredovanje nekretnine.

13. Saslušan je svjedok ŠS koji u svom iskazu u bitnom navodi kako se ne sjeća točno kako je sa tuženom došao u kontakt vezano za prodaju predmetnoga stana, no sjeća se da je bio kod tužene u tom stanu, bio je tamo sa kolegom BS, poslikali su stan, dogovorili uvjete sa tuženom i nakon toga su potpisali nalog o posredovanju. Prilikom sklapanja toga ugovora o posredovanju utvrdili su kako tužena nije vlasnica toga stana, na što je tužena dala na uvid punomoć za prodaju toga stana, a tužena je rekla da je tu punomoć dala vlasnica stana, odnosno njezina majka a kako bi ona bila ovlaštena a vezano za prodaju toga stana. Tužena je rekla kako je na taj način jednako sklapala ugovore o posredovanju sa drugim agencijama. Nakon toga su započeli redoviti tijek oglašavanja predmetnoga stana, pojavilo se nekoliko potencijalnih kupaca od kojih je jedan bio SS. Zajedno je sa SS došao u taj stan kako bi ga isti pogledao, a u to vrijeme bila je prisutna i tužena. Tad nije postignut nikakav dogovor, već ga je naknadno kontaktirala tužena te ga molila da joj preda broj od SS, bez navođenja razloga. Praksa je takva da oni kao agencija pokušavaju ostvarivati kontakt sa takvim kupcima, no u dobroj vjeri u slučaju da druga stana traži takav kontakt znaju ga dati. Pokušavao je održavati kontakt sa SS, međutim taj kontakt je kasnije nestao, a pri tome napominje kako se taj stan SS sviđao i kada se čuo sa njime, on je govorio kako traži izvore financiranja, a s vremenom je taj kontakt nestao. Tek kasnije je saznao da je predmetni stan prodan. Agencija je sklapala ugovore o posredovanju sa osobama koji nisu vlasnici stana samo u slučaju kada je postojala valjana punomoć, i to specijalna punomoć koja je ovjerena. Punomoć na listu 47 spisa mu je bila predana toga dana, a ista nije ovjerena. Tužena je u nekoliko navrata govorila kako upravo ona koristi i iznajmljuje predmetni stan, a majka je samo vlasnik toga stana na papiru, a sjeća se da je nekoliko puta pokazivao taj stan pa i putem video poziva, a u tom stanu su bili tada prisutni i roditelji od tužene, a pri čemu su razgovarali o prodaji toga stana. SS taj stan je prvi puta pokazivao uživo, a bio je prisutan i neki njegov rođak i tužena. SS je sa njime samo jednom pogledao taj stan. Od kad je SS prvi puta vidio taj stan pa do traženja kontakta SS od strane tužene prošlo je možda par dan, a možda je bilo i taj isti dan. Majka tužene je jednom prilikom bila i prisutna kada je bio pregledavan taj stan. SS je platio proviziju. Nije mu bio poznat privatni odnos između tužene i SS.

14. Sud je iskaze tužene ocijenio kao istinitim i logičnim budući je ista pojasnila cjelokupan postupak od potpisivanja Ugovora o posredovanju do prodaje nekretnine, a koji iskaz se u tom dijelu podudara sa iskazom svjedoka ŠS. Sud je iskaz svjedokinje PSV cijenio u većem dijelu istinitim, osim u dijelu u kojem navodi da nije ostvaren bilo kakav oblik komunikacije sa agencijama, kao i sa tužiteljem, dok je u preostalom dijelu cijenio njen iskaz logičnim i životnim.

15. Iskaz svjedoka ŠS ovaj sud je cijenio djelomično neistinitim, nelogičnim i neživotnim, posebice u dijelu u kojem navodi da je za sklapanje Ugovora o posredovanju sa nevlasnikom potrebna specijalna i ovjerena punomoć, a istodobno navodi da punomoć koja je izdana tuženoj nije specijalna niti ovjerena. Također je cijenio neistinitim dio iskaza gdje svjedok navodi kako se brojevi telefona kupaca po traženju prodavatelja istima daju na raspolaganje što je neživotno imajući u vidu djelatnost poslovanja tužitelja.

16. Sukladno članku 763. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO- a) ugovorom o nalogu obvezuje se i ovlašćuje nalogoprimac poduzimati za račun nalogodavca određene poslove. Nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizlazi iz naravi međusobnog odnosa.

17. Kao što je to već prethodno navedeno nije sporno da je tužena sa tužiteljem sklopila Ugovor o posredovanju za nekretninu na adresi u [adresa]. Međutim potrebno je istaknuti kako je temelj za sklapanje takvog Ugovora bilo postojanje punomoći (obzirom tužena nije vlasnica nekretnine) kojom je PSV opunomoćila tuženu za poduzimanje radnji glede predmetne nekretnine. Svjedok ŠS je u svome iskazu naveo da je sklapanje Ugovora o posredovanju sa nevlasnikom jedino i isključivo moguće samo temeljem specijalne i ovjerene punomoći. Uvidom u navedenu punomoć vidljivo je da se punomoć odnosi na „obavljanje svih radnji vezane za stan od plaćanja računa do sklapanja svih poslova, do iznajmljivanja stana. Punomoć uključuje potpisivanje svih zahtjeva u vezi struje, vode i komunalija kao i sve poslove vezane uz porezni ured.“ Drugim riječima, punomoć koja je predana tužitelju, odnosno njegovom agentu ŠS predana je kao opća punomoć na kojom nema ovjere javnog bilježnika. Stoga je potpuno nejasno na koji način je tužitelj mogao ponuditi sklapanje Ugovora o posredovanju, a bez osnovne isprave temeljem koje bi Ugovor mogao biti sklopljen sa osobom koja nije vlasnik.

18. Sukladno čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka), a isto je propisano i čl. 19. Zakona o posredovanju u prometu nekretnina („Narodne Novine“ br. 107/07, 144/12, 14/14, 32/19). Tužitelj sve svoje radnje u okviru obavljanja svoje profesionalne djelatnosti dužan je poduzimati u skladu sa pažnjom dobrog stručnjaka, a koje se očekuju od istog, budući se radi o pravnoj osobi čija je temeljna djelatnost sklapanje Ugovora o posredovanja te pronalazak kupaca odnosno prodavatelja sukladno nalozima nalogodavca. Također se u tom smjeru ukazuje na postupanje ŠS koji je slobodnom voljom predao tuženoj kontakt od SS, i na taj način prepustio tuženoj da sama provodi dogovore bez prisutnosti tužitelja odnosno njegovih zaposlenika.

19. Isto tako važna činjenica a koju ovaj sud mora posebno istaknuti, kako je konačan Ugovor o kupoprodaji sklopila majka tužene i SS, a ne tužena. U tom je smjeru ovaj sud stava da tužena nikada nije bila opunomoćena za sklapanje ugovora o kupoprodaji niti je bila ovlaštena poduzimati radnje a koje bi u konačnici dovele do navedene kupoprodaje, jer da je majka tužene uistinu dala takvo ovlaštenje putem punomoći, tada bi i sam Ugovor o kupoprodaji sklopila tužena.

20. Tužitelj u ovom postupku potražuje naplatu posredničke provizije a obzirom na sklopljen Ugovor o kupoprodaji. Međutim, da bi istome pripala posrednička provizija to je potrebno utvrditi da li je tužitelj odnosno ŠS poduzeo sve potrebne radnje koje se očekuje od posrednika. ŠS je kao ovlaštena osoba tužitelja bio dužan prethodno provjeriti postojanje uvjeta za sklapanje predmetnog Ugovora, te po saznanju da je nekretnina upisana na drugu osobu, zatražiti valjanju, specijalnu i ovjerenu punomoć, koja u konkretnom slučaju nije predana. Sam svjedok ŠS ističe kako je u takvim situacijama potrebna specijalna i ovjerena punomoć (što drugim riječima znači da bez takve isprave nije moguće sklopiti Ugovor o posredovanju) no ipak takav Ugovor, suprotno pažnji dobrog stručnjaka, je sklopljen. Stoga je iz prethodno navedenog sasvim razvidno da tužitelju ne može pripasti posrednička provizija za sklopljen Ugovor o kupoprodaji ako je prvotni Ugovor o posredovanju manjkav.

21. Nedostatak u pogledu predaje valjane isprave se ne može pripisati tuženoj budući ista nema potrebna znanja niti je ista dužna poznavati valjanost dokumentacije koju predaje. Ovaj sud nikako ne može cijeniti dio iskaza ŠS gdje navodi da razlog zašto je sklopljen Ugovor o posredovanju sa tuženom koja nije vlasnica stana je bio taj da je ista rekla da je na takav način sklopila Ugovore i sa drugim agencijama. Potpuno je neživotno da bi ovlaštena osoba tužitelja, koja je stručno obučena, prihvatila usmeni navod tužene bez da izričito traži ispravu (specijalnu i ovjerenu punomoć) temeljem koje bi Ugovor o posredovanju mogao biti sklopljen. Ovakvo nestručno postupanje tužitelja odnosno agenta može se jedino pripisati na stranu samog tužitelja a nikako tužene.

22. Tužena je istaknula prigovor promašene pasivne legitimacije. Ovakav prigovor tužene je neosnovan. Imajući u vidu da je Ugovor o posredovanju, a u pogledu kojeg tužitelj potražuje posredničku proviziju, sklopljen između ovdje parničnih stranaka, to je razvidno da je ista pasivno legitimirana u ovom postupku.

23. Konačan je zaključak ovoga suda kako tužitelj nije postupao sukladno pažnji dobrog stručnjaka, budući je sklapao Ugovor o posredovanju sa tuženom bez prethodnog traženja valjane dokumentacije za sklapanje istog, koji nedostatak i sve posljedice koje iz toga proizlaze kao i odgovornost preuzima tužitelj, pa je stoga trebalo odlučiti kao u točki I. izreke presude i ukinuti u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi posl.br. Ovrv-15245/2023 od 26. rujna 2023.

24. Brižljivo ocjenjujući sve okolnosti temeljem čl. 155. st. 1. ZPP-a sud je tuženoj priznao samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Visina troškova odmjerena je sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne Novine“ br. 118/18, 51/23) i Tarife o nagradama i naknadi odvjetnika („Narodne Novine“ br. 142/12, 103/14., 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, 107/25, dalje: Tarifa).

25. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Trošak parničnog postupka tužene odnosi se na zastupanje po punomoćniku, čiji je trošak sukladan Tarifi, uvećan za iznos PDV-a, kao i troškova sudske pristojbe na prigovor na rješenje o ovrsi u iznosu od 95,20 EUR. Glede troškova tužene u odnosu na radnje njezinog punomoćnika, ono se odnosi na prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 11. toč. 1. Tarife, sastav podneska od 14. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, te za pristup 3 ročišta u ukupnom iznosu od 500,00 EUR (12. rujna 2025. u zatraženom iznosu od 100,00 EUR, te 27. listopada 2025. i 02. veljače 2026. u pojedinačnim iznosima od 200,00 EUR, sve sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife).

26. Budući je tužitelj u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom to je tužitelj sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan tuženoj isplatiti parnični trošak u visini od 995,20 EUR, pa je stoga sud odlučio kao u točki II. izreke ove presude.

27. Sukladno čl. 3. točki 11. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne Novine“ br. 57/22, 88/22) fiksni tečaj konverzije je neopozivo fiksiran tečaj konverzije između eura i kune koji ima pet decimala, utvrđen uredbom Vijeća EU-a u skladu s člankom 140. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, dok je čl. 43. st. 1. propisano dvojno iskazivanje valute HRK i EUR. Temeljem čl. 2. st. 2. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne Novine“ br. 85/22) fiksni tečaj konverzije određen je na 7,53450 kuna za jedan euro.

28. Na dosuđeni trošak, dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata. Odluka o plaćanju zateznih kamata na troškove parničnog postupka temelji se na čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne Novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22) i čl. 151. st. 3. ZPP-a pri čemu su zatezne kamate priznate od dana donošenja presude, jer tada tužitelj u odnosu na plaćanje troškova postupka dolazi u zakašnjenje, pa sve do isplate.

29. Slijedom svega navedenog to je sud odlučio kao u izreci presude.

U Rijeci, 12. ožujka 2026.

Sudac:

Damir Vinketa

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje drugostupanjski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tužene

Nacrt odluke izradio sudski savjetnik:

Goran Maršić