REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-257/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Snježani Polgar, u pravnoj stvari tužitelja TU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Velimiru Galiću, odvjetniku iz Požege, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Trg žrtava fašizma 6/III, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, v.p.s. 4.145,22 EUR, nakon glavne rasprave zaključene 15. siječnja 2026., u prisutnosti opunomoćenika tužitelja odvjetnika Velimira Galića i zamjenika opunomoćenika tuženika Dominika Brekala, odvjetnika u Požegi, na temelju čl. 335. stavak 4. ZPP-a, dana 4. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da tužitelju TU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 4.145,22 EUR, na ime stečenog bez osnove, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima, na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 106,96 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.02.2013 godine do ispl.

-za iznos od 127,41 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.03.2013 godine do ispl

-za iznos od 123,34 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.04.2013 godine do ispl.

-za iznos od 112,52 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.05.2013 godine do ispl.

-za iznos od 112,23 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.06.2013 godine do ispl.

-za iznos od 114,57 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.07.2013 godine do ispl.

-za iznos od 118,94 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.08.2013 godine do ispl.

-za iznos od 125,64 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.09.2013 godine do ispl.

-za iznos od 122,19 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.10.2013 godine do ispl.

-za iznos od 124,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.11.2013 godine do ispl.

-za iznos od 125,,43 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.12.2013 godine do ispl.

-za iznos od 128,57 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.01.2014 godine do ispl.

-za iznos od 131,58 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.02.2014 godine do ispl.

-za iznos od 130,67 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.03.2014 godine do ispl.

-za iznos od 127,14 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.04.2014 godine do ispl.

-za iznos od 125,70 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.05.2014 godine do ispl.

-za iznos od 126,09 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.06.2014 godine do ispl.

-za iznos od 130,64 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.07.2014 godine do ispl.

-za iznos od 133,96 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.08.2014 godine do ispl.

-za iznos od 133,21 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.09.2014 godine do ispl.

-za iznos od 136,37 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.10.2014 godine do ispl.

-za iznos od 138,59 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.11.2014 godine do ispl.

-za iznos od 137,41 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.12.2014 godine do ispl.

-za iznos od 138,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.01.2015 godine do ispl.

-za iznos od 138,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.02.2015 godine do ispl.

-za iznos od 138,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.03.2015 godine do ispl.

-za iznos od 138,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.04.2015 godine do ispl.

-za iznos od 138,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.05.2015 godine do ispl.

-za iznos od 138,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.06.2015 godine do ispl.

-za iznos od 138,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.07.2015 godine do ispl.

-za iznos od 138,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.08.2015 godine do ispl.

-za iznos od 138,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.09.2015 godine do ispl.

II. Odbija se tužitelj sa djelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da tužitelju TU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine, do 31. srpnja 2015. godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima, na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 9,04 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.12.2009 do 30.09.2015.

-za iznos od 29,03 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.01.2010 do 30.09.2015.

-za iznos od 6,37 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.02.2010 do 30.09.2015.

-za iznos od 27,26 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.02.2010 do 30.09.2015.

-za iznos od 35,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.03.2010 do 30.09.2015.

-za iznos od 34,01 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.04.2010 do 30.09.2015.

-za iznos od 37,96 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.05 2010 do 30.09.2015.

-za iznos od 64,13 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.06.2010 do 30.09.2015.

-za iznos od 58,54 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.07.2010 do 30.09.2015.

-za iznos od 73,62 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.08.2010 do 30.09.2015.

-za iznos od 68,73 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.09.2010 do 30.09.2015.

-za iznos od 58,50 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.10.2010 do 30.09.2015.

-za iznos od 78,36 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.11.2010 do 30.09.2015.

-za iznos od 103,09 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.12.2010 do 30.09.2015.

-za iznos od 86,05 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.01.2011 do 30.09.2015.

-za iznos od 92,95 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.02.2011 do 30.09.2015.

-za iznos od 83,92 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.03.2011 do 30.09.2015.

-za iznos od 85,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.04.2011 do 30.09.2015.

-za iznos od 118,22 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.05.2011 do 30.09.2015.

-za iznos od 120,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.06.2011 do 30.09.2015.

-za iznos od 148,97 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.07.2011 do 30.09.2015.

-za iznos od 135,14 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.08.2011 do 30.09.2015.

-za iznos od 119,80 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.09.2011 do 30.09.2015.

-za iznos od 117,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.10.2011 do 30.09.2015.

-za iznos od 116,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.11.2011 do 30.09.2015.

-za iznos od 123,34 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.12.2011 do 30.09.2015.

-za iznos od 130,00 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.01.2012 do 30.09.2015.

-za iznos od 130,91 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.02.2012 do 30.09.2015.

-za iznos od 126,01 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.03.2012 do 30.09.2015.

-za iznos od 128,03 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.04.2012 do 30.09.2015.

-za iznos od 130,13 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.05.2012 do 30.09.2015.

-za iznos od 127,23 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.06.2012 do 30.09.2015.

-za iznos od 128,14 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.07.2012 do 30.09.2015.

-za iznos od 126,41 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.08.2012 do 30.09.2015.

-za iznos od 121,04 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.09.2012 do 30.09.2015.

-za iznos od 126,05 EUR sa z.z.kaamtom počevši od 30.10.2012 do 30.09.2015.

-za iznos od 129,25 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.11.2012 do 30.09.2015.

-za iznos od 130,14 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.12.2012 do 30.09.2015.

-za iznos od 117,21 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.01.2013 do 30.09.2015.

-za iznos od 20,71 EUR sa z. z. kamatom počevši od 28.02.2013 do 30.09.2015.

-te naknadi parnični trošak tužitelju, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da tužitelju TU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.898,17 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj TU podnio je dana 7. svibnja 2020. tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. u kojoj navodi da je dana 18. srpnja 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9011685949 (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 103.500,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate od 288 mjeseci. Kredit je podignut radi kupnje stana.

1.1. Tužitelj također navodi da je sklopio predmetni ugovor, te pri tome pristao i na opće akte tuženika, a bez toga, da se sa istima zaista upoznao i razumio. Uostalom tuženik, niti na jedan način, nije tužitelja upoznao sa svojim općim aktima kao posljedicama, tj. obavezama koje iz istih za tužitelja proizlaze. Naime, tuženik je na ovakav način povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, zaključivši sa istim predmetni ugovor o kreditu, koristeći u istom nišetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način, da je u istom ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja, te u vrijeme zaključenja tog ugovora, tuženik nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik, kao i druge banke u RH, postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o Zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., te je također postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/08, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedeno je potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH od dana 03.09.2019., posl.broj Rev 2221/2018-11, gdje je nesporno zaključeno, da su banke, a tako i sam tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Obzirom na navedeno, to je nesporno, da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora zaključenog između tužitelja i tuženika ništetne, a sve temeljem gore navedenih presuda. U tom smislu, nesporno je da su tužitelj i tuženik predmetni Ugovor sklopili u spornom razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008., s obzirom je isti sklopljen 18.7.2006.

1.2. Tužitelj ističe da je tuženik postupanjem, a na način kako je to određeno u glavi

1. i 2. Ugovora o kreditu, doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj. nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj. konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tužene je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnima.

1.3. Tužitelj navodi kako je u glavi 2. t.2.1. Kamatna stopa Ugovora o kreditu utvrđeno da se tužitelj neosnovano i nezakonito obvezuje platiti kamatu tuženiku, po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene. Takvim određivanjem kamatne stope, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Naime, ovakvim načinom određivanja kamata, tuženik uopće nije ugovorio parametre i fiksni dio kamate, te razdoblja promjene kamatnih stopa u skladu s odredbama članka 11.a, stavka 5. Zakona o potrošačkom kreditu (Narodne novine 75/09, 112/12, 143/13 i 147/13), pa je takvim postupanjem tuženik počinio prekršaj opisan člankom 26. stavkom 1., podstavkom 28. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Iz postupanja tuženika jasno proizlazi da je tuženik jednostrano odredio gore navedene veličine i razdoblja, odnosno nije postupio po odredbama ZKP, nego je naprotiv postupio prema vlastitom nahođenju, jednostrano je mijenjao kamatu, a umjesto da ugovori promjenjivi parametar i fiksni dio kamate s tužiteljem, te veličine je odredio jednostrano, bez usklađivanja i bez ugovaranja s tužiteljem. Tužitelj također mora podsjetiti tuženika da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno da su sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obveza svakako ne spada u obveznopravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja. Zbog navedenog, jasno je da su gore navedene odredbe Ugovora o kreditu, pod gore navedenim točkama – ništetne, te da ne proizvode nikakve pravne učinke.

1.4. Tužitelj nadalje ističe da su sukladno presudi Vrhovnog suda RH posl.broj Rev 2245/17-2, na individualne restitucijske zahtjeve primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina te se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

1.5. Podneskom od 15. siječnja 2025. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev potražujući isplatu 4.145,22 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose sa datumima dospijeća.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana.

2.1. Tuženik nadalje navodi kako tužitelj svojim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 89.449,87 kn, a koji iznos, prema stavu tužitelja, predstavlja iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena kamatnih stopa i tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita. Što se tiče načina izračuna utuženog iznosa odnosno navodne preplate, tužitelj smatra da bi se preplata trebala izračunati primjenom fiksne kamatne stope kroz cijelo vremensko razdoblje trajanja kredita i po inicijalnom tečaju. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Tužitelj svoju tužbu temelji na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa.

2.2. Isto tako tuženik ističe da u razdoblju između 2004. i 2008. godine banke u Republici Hrvatskoj odobravale su kredite denominirane u CHF i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te su takvi krediti u vrijeme sklapanja ugovora bili povoljni za korisnike kredita. No, zbog porasta tečaja i kamatne stope na CHF intervenirao je zakonodavac donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine s ciljem uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana. Svrha je zakona izjednačiti položaj dužnika iz kredita u CHF s položajem u kojem bi bili da su njihovi krediti od početka bili denominirani u eurima (ili denominirani u HRK s valutnom klauzulom u eurima). Odražavajući ovu osnovnu svrhu, zakon predviđa detaljan mehanizam konverzije. Člankom 19. c. ZID ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran. Nakon stupanja na snagu ZID ZPK, te nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove, potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove jest da svaka strana vrati ono što je primila. U ovom slučaju, kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom.

2.3. Nadalje, tužitelj je potpuno zanemario činjenicu da je potpisao Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita i time zanemario postojanje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, i traži isplatu na temelju parametara koji nemaju apsolutno nikakve veze niti sa presudom iz kolektivne zaštite potrošača, niti imaju veze sa parametrima utvrđenim u Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Naime, tužitelj smatra da bi se preplata trebala izračunati primjenom inicijalne kamatne stope kroz cijelo vremensko razdoblje trajanja kredita i po inicijalnom tečaju. Dakle, tužitelj zapravo traži izračun prema fiksnoj kamatnoj stopi, a da pritom ne navodi koji je temelj za primjenu fiksne kamatne stope! Temelj zasigurno nisu presude iz kolektivne zaštite potrošača jer tako nešto ne proizlazi iz sadržaja presuda, a temelj nije niti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik ističe da tužitelj pogrešno tumači presude iz kolektive zaštite potrošača smatrajući da je na temelju tih presuda ustanovljena fiksna kamatna stopa, a što iz predmetnih presuda nikako ne proizlazi. Čak štoviše, potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira sama presuda VTS RH Pž-7129/13 na koju se poziva i to u dijelu rješenja gdje VTS RH ukida presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora, te je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Slijedom svega navedenog, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i to iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu – prvi puta u osnovnom ugovoru o kreditu, a drugi puta u Dodatku ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa i tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope.

2.4. Tuženik nadalje smatra da je bitna činjenica za odlučivanje u ovom sporu činjenica da je tužitelj prihvatio konverziju kredita izvršenu od strane tuženika sukladno prisilnim zakonskim odredbama, te da je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužitelj potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu. Tuženik u nastavku navodi relevantne odredbe predmetnog Dodatka iz kojih jasno proizlazi da je tužitelj već restituiran, te da je tužbeni zahtjev neosnovan. Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti je usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka, tužitelj je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku.

2.5. Nadalje, tuženik navodi da je za potrebe provjere izračuna konverzije sukladno čl. 19d ZID ZPK izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji kalkulator uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije sukladno članku 19.c ZID ZPK, te ga je učinio dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, pa tako i tužitelju, a kojem kalkulatoru je svaki potrošač mogao pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja. Za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik je svim potrošačima omogućio pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

2.6. Isto tako, tuženik navodi da je tužitelj već restituiran nakon što je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit u CHF konvertiran u kredit u EUR sukladno odredbama ZID ZPK. U odnos između tužitelja i tuženika intervenirao je zakonodavac upravo u svrhu restitucije tužitelja kao potrošača. Intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama čl. 19.b, 19.c ZIDZPK. Tužitelj nije bio obvezan prihvatiti konverziju i sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, nego je imao izbora da li će prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka koji se odnosio na konverziju. Primijenjena metodologija koju je koristio tuženik pri konverziji kredita je određena odredbama članka 19.b i 19.c. ZIDZPK, tako da kada je tužitelj prihvatio izračun konverzije i sklopio Dodatak prihvatio je promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na valutu EUR. Tužitelj je dakle prihvatio promjene kamatnih stopa za valutu EUR koje su se već dogodile, dakle nije bilo neizvjesnosti za period koji je već prošao. Utuženi iznosi već su obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak. Tuženik je sve uplate tužitelja evidentirao i preračunao u valutu EUR. Dakle, zatraženi iznosi obuhvaćeni su u novim obračunima i novim otplatnim planovima. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj izgubila bi se svrha intervencije zakonodavca, a kojoj je cilj zaštita potrošača. Ispalo bi da se ZID ZPK zaobilazi odnosno da se uopće ne primjenjuje. Ukoliko je navedenim zakonom decidirano propisana metodologija po kojoj se potrošači koji su imali kredite u CHF trebaju obeštetiti i ukoliko je tuženik primijenio taj zakon i ukoliko je tužitelj prihvatio metodologiju utvrđenu tim zakonom, nejasno je zašto sada tužitelj ustaje sa tužbenim zahtjevom sa potpuno drugačijom metodologijom koja uopće nije propisana, a u trenutku podnošenja tužbe postoji zakon koji propisuje metodologiju izračuna preplate i način korištenja preplate. Tužitelj je kroz konverziju restituiran na jedan način i to na zakonom propisan zakon, a sada u tužbi traži restituciju na potpuno drugi način.

2.7. Nadalje, tuženik smatra bitnim osvrnuti se na odluku Vrhovnog suda RH br. Rev 2868/18-2 od 12. veljače 2019. godine jer je tužitelj na podnošenje ove tužbe ponukan vrlo vjerojatno upravo radi donošenja ovakve odluke. Stav VSRH u odluci Rev 2868/18-2 od 12. veljače 2019. godine nema karakter Zaključka sa sastanka VSRH niti karakter pravnog shvaćanja sa sjednice odjela ili sjednice sudaca. Iz sadržaja navedenih zakonskih odredbi vidljivo je u kojem sastavu i na koji način i iz kojih razloga se donose zaključi i izražavaju pravna shvaćanja koja bi potom imala obvezujući karakter propisan zakonom. Slijedom navedenog, tuženik ne može dovoljno naglasiti da je odluka VSRH Rev 2868/18-2 od 12. veljače 2019. godine donesena u pojedinačnom predmetu, te je evidentno da pitanja razmatrana u tom predmetu nisu razmatrana na sastanku VSRH s predsjednicima sudskih odjela svih županijskih sudova sukladno čl. 27. Zakona o sudovima, niti su razmatrana na sjednici odjela ili sudaca sukladno čl. 40. Zakona o sudovima. Slijedom navedenog, a u skladu s načelom pravičnog suđenja i s načelom zakonitosti, tuženik smatra da ovaj sud treba donijeti odluku u skladu s činjenicama i dokazima koji se iznose u ovom postupku i između stranaka u ovom postupku. Ukoliko bi odluka VSRH Rev 2868/18-2 od 12. veljače 2019. godine imala značenje kako to shvaća tužitelj (da tužitelj, pored restitucije dobivene kroz konverziju treba biti još dodatno restituiran kroz ovaj sudski postupak), u tom slučaju bi se u potpunosti izgubio smisao vođenja pojedinačnih parničnih postupaka.

2.8. Prema tuženiku nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kaso tužitelja. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB), sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima.

2.9. Tuženik ističe da u presudama iz kolektivne zaštite potrošača, sudovi nisu utvrdili da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu. Dakle, sudovi nisu utvrdili da bi kamata trebala biti fiksna. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja utemeljen je na promašenoj premisi – da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo razdoblje kredita. Tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS RH Pž-7129/13, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog učinka te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude, a niti proizlazi iz odredbi ZZP-a, te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge - dakle banaka - pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu.

2.10. Uz sve navedeno, tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP-a jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge - za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i to iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa i tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZPK) iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više sto je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Najbitnije, tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužiteljici slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan.

2.11. Tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje.

2.12. Na temelju iznesenih tvrdnji i shvaćanja, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je ovoj pravnoj stvari donio presudu broj P-105/2020-34 dana 13. lipnja 2025. kojom presudom je utvrdio da su ništetne odredbe koje se odnose na promjenjivost kamatne stope, te je u točki II izreke presude naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime stečenog bez osnove iznos od 4.145,22 EUR, a u točki III je naložio isplatu zakonskih zateznih kamata na iznose pobliže opisane u izreci navedene presude.

3.1. Povodom žalbe tuženika, drugostupanjski sud je ukinuo navedenu odluku u točki II, III i V izreke i vratio predmet ovom sudu na ponovno suđenje te je naložio da sud u nastavljenom postupku raspravi na što se odnosi zahtjev pod točkom III izreke presude i na valjan način obrazloži na što se odnosi dosuđeni iznos pod točkom II izreke presude, kao i da obrazloži pravo tužitelja na zakonske zatezne kamate.

4. U nastavljenom postupku tužitelj je pojasnio da se točka III izreke presude odnosi na kamatu na preplaćeni iznos kredita koji je priznat tužitelju u dodatku ugovora o kreditu i to od svakog mjeseca kako je utvrđena ta preplata pa skroz do potpisa aneksa ugovora o kreditu odnosno do 30.9.2015. te da se zahtjev za isplatu iznosa od 4.145,22 EUR odnosi samo na više plaćene razlike po osnovi primjene tečaja u CHF odnosno ništenosti odredbe o valutnoj klauzuli a ne kamatnoj stopi, tako da nije nastupila zastara potraživanja.

5. Sud je u dokaznom postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 18. srpnja 2006. (list br. 8-12), Plan otplate, knjigovodstvenu karticu (list br. 14-24), nalaz i mišljenje vještaka od 28. prosinca 2024. (list br. 580-609) te je saslušan tužitelj TU.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8 ZPP-a ("Narodne novine" broj: 35/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 dalje: ZPP-a), ocijenio tužbeni zahtjev kao djelomično osnovan, odbivši tužitelja sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate na iznose počev od 31.12.2009. pa na dalje.

7. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 18. srpnja 2006. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 103.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 10. prosinca 2015. sklopili dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

8. Sporna je međutim osnova, visina tužbenog zahtjeva te zastara potraživanja.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

9.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

9.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

9.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

9.4. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu od 18. srpnja 2006. utvrđeno je da je tuženik korisniku kredita - tužitelju stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 103.500,00 CHF time da se kredit u navedenom iznosu otplaćuje u 288 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora ( čl. 7.2 ugovora).

9.5. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđen presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu to su dakle ništave odredbe predmetnog ugovora u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF ( čl. 7. 2 ugovora)

9.6. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

10. Iz iskaza tužitelja, kojem sud u cijelosti poklanja vjeru i koji je u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu, proizlazi da je kredit podigao 2006. u iznosu od oko 103.000,00 CHF u Privrednoj banci za kupnju stana, a digao je kredit u francima jer mu je na iznos kredita koji mu je trebao bila je najpovoljnija rata u toj valuti. Prvo se išao interesirati u ZABU jer je htio dići kredit bez jamaca međutim u ZABI nisu nudili takve kredite te je otišao u Privrednu banku gdje mu je preporučeno da je najpovoljniji kredit u francima. Obzirom da mu se žurilo dići kredit zbog kupnje stana, odlučio se za kredit u francima. Navodi kako misli da za taj iznos kredita nije imao uvjete da dobije kredit u eurima te da su mu u banci pripremili ugovor koji je banka sastavila i zna da se ugovor trebao ovjeriti kod javnog bilježnika. Kod sklapanja ugovora i potpisivanja nisu ga u banci upozorili o riziku zbog sklapanja ugovora u francima. Tek kada je krenulo podizanje kamata, a to je prošlo 1-2 godine od sklapanja ugovora vidio je u objavama guvernera HNB da su rizični krediti u francima. Naveo je kako se sjeća da je pitao osobnog bankara gđu T, koja je sada pokojna, što znači dići kredit u francima te mu je ista rekla da je zadnjih 15 godina franak stabilan i da bi preporučila kredit baš u francima. Misli da je i kamatna stopa bila niža te je i zbog toga kredit bio povoljniji. Zna da mu je to bilo bitno da je tečaj stabilan i da se neće znatno mijenjati. Digao je kredit tako da može otplaćivati trećinu plaće, a u početku mu je rata bila 2.400,00 kuna da bi kasnije otišla na 4.400,00 do 4.500,00 kuna. Kredit je digao na rok od 24 godine. Obzirom na taj iznos i rate koje više nije mogao otplaćivati došao je u "dužničko ropstvo" te je bio prisiljen zaključiti ugovor o konverziji jer mu je prema konvertiranom ugovoru rata bila povoljnija, mogao ju je otplaćivati i misli da nije u potpunosti obeštećen s konverzijom. Zna da je otišao kod svoje osobne bankarice GU i sačinjen je Aneks ugovora bez ikakvih posebnih objašnjenja što znači ta konverzija. Prilikom sklapanja prvog ugovora nije mislio da će se kamatna stopa znatnije mijenjati ali tada nije obavješten kada se kamatna stopa mijenja i o kojim parametrima ovisi kamatna stopa. Kredit je iskorišten za kupnju stana i stan se koristi za osobne potrebe. Naveo je da je pročitao ugovor, nije imao nikakvih nejasnoća jer mu je bilo bitno da dobije kredit i kupi stan te da od plaće može otplaćivati rate. Prilikom potpisivanja nije znao što znači valutna klauzula ili promjenjiva kamatna stopa jer je mislio da je kredit u švicarcima stabilan. Prije potpisivanja ovog kredita nije dizao kredite s valutnom klauzulom.

10.1. Iz iskaza, kao i iz samog Ugovora o kreditu vidljivo je da je namjena kredita kupnja stambenog objekta. Temeljem toga, nesporno je da je tužitelj digao kredit kao potrošač za osobne potrebe.

10.2 Imajući u vidu iskaz tužitelja kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, a iz kojeg proizlazi da tuženik nije tužitelja informirao o rizicima fluktuacije tečaja CHF, odnosno da isti nije bio upoznat s načinom određivanja novčane obveze, ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je ništetna odredba o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF (čl.7.2 Ugovora) te je time osnovan zahtjev tužitelja za isplatom razlike anuiteta zbog valutnog utjecaja.

10.3. Naime, tužitelj je dobio unaprijed sastavljen ugovor koji je sadržavao unaprijed od strane banke formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe, odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku. Tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu vezano za EUR, budući se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR, dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.

11. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

12. Odredbom članka 1111. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti kojom se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

14. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječu na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatne stope i valutne klauzule i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

14.1. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

14.2. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

15. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim. Na navedeni nalaz i mišljenje je tuženik prigovorio iz razloga što smatra da isti ima nedostatke koji utječu na ispravnost provedenog vještačenja te je istaknuo primjedbe pravne prirode. Unatoč navedenom prigovoru, na raspravi od 1. travnja 2025. vještak je otpušten s te rasprave jer ni tužitelj ni tuženik za istog nisu imali dodatnih pitanja u svezi nejasnoća koja se odnose na predmetni nalaz i mišljenje te je sukladno istom tužitelj specificirao određeni tužbeni zahtjev, potražujući sa osnova primjene tečaja u CHF odnosno po osnovi ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, iznos od 4.145, 22 EUR.

15.1. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka od 28.12.2024. ( list 579-605) proizlazi da sveukupne valutne razlike do visine ukupno plaćenog, umanjenog za preplatu po konverzije, preračunate u EUR iznose 4.145,22 EUR.

15.2. Slijedom navodnoga sud je prihvatio u cijelosti tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje sa osnova ništetnosti valute u CHF iznos od 4.145,22 EUR, odlučivši kao u točki I. izreke presude.

16. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

17. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

17.1. Tužitelj je tužbu podnio 8.5.2020. dok je sudska odluka donesena u povodu kolektivne tužbe u odnosu na valutu u CHF postala pravomoćna 14.6.2018., to nije nastupila zastara potraživanja.

18. Sud je tijek zakonskih zateznih kamata odredio počev od plaćanja mjesečnih iznosa jer je tuženik koristio nepoštenu odnosno ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora tako da se isti može smatrati nesavjesnim stjecateljem.

19. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose priznate u konverziji jer vještaku nije dan nalog da utvrdi o kojim se točno mjesečnim iznosima radi niti je vještak u svom nalazu i mišljenju naveo pojedinačne mjesečne iznose na koje bi tužitelj eventualno imao pravo. Imajući u vidu navedeno, sud nije mogao utvrditi o kojima se to točno iznosima radi a tužitelj nije dokazao da su to upravo iznosi navedeni u tužbenom zahtjevu te je sud odbio tužitelja sa tim djelom tužbenog zahtjeva, odlučivši kao u točki II. izreke presude.

20. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavku 5. ZPP a u svezi s odredbom članka 155. ZPP.

20.1. Sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura po Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa), troškove zastupanja na pripremnom ročištu od 9. prosinca 2020. u iznosu 100,00 EUR po Tbr. 9.1. Tarife, troškove zastupanja na raspravi od 1. travnja 2025. u iznosu 200,00 eura po Tbr. 9.1. Tarife, troškove zastupanja na raspravi od 30. travnja 2025. u iznosu 200,00 EUR po Tbr. 9.5. Tarife, troškove obrazloženog podneska od 15. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR po Tbr. 8.1. Tarife, sastav podneska od 12.8.2020. u iznosu od 200,00 EUR te trošak pristupa ročištu radi objave presude u iznosu od 100,00 EUR. Sveukupno priznati troškovi na ime zastupanja sa PDV-om iznose 1.500,00 EUR. Sud je priznao tužitelju i trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR tako da je sud odmjerio tužitelju na ime troškova postupka iznos od 1.898,17 EUR.

21. Slijedom svega naprijed obrazloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi, 4. ožujka 2026.

Sudac:

Snježana Polgar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda za županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Požega, Dragutina Lermana 6

2. OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Trg žrtava fašizma 6/III, Zagreb