Poslovni broj P-34/2025-10

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje , Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, V. Jagića 33, OIB 26187994862 zastupan po punomoćnici Adrijana Jovanović, odvjetnice u Rijeci, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane 11. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, zaključene temeljem odredbe čl. 335. ZPP-a, javno objavivši 04. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb da isplati tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje iznos od

-5.427,09 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25.05.2024. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena -

10.098,02 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10.01.2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena

-6.416,85 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.12.2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena , a sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku prouzročeni parnični trošak u visini od 1.250,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 04. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti ovoga suda.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je u prometnoj nesreći dana 10.11.2005.g. osiguranica tužitelja ŽJ rod. 08.06.1966.g. zadobila je teške tjelesne ozljede radi kojih povreda je na temelju Nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka u Rijeci broj dnevnika 40-1 od 11.12.2007.g. utvrđeno da je kod osiguranice tužitelja nastao trajni gubitak sposobnosti za rad (opća nesposobnost za rad), te da invalidnost postoji, a uzrok invalidnosti je 100% ozljeda na radu. Na navedeni Nalaz i mišljenje ovlaštenog vještaka u Rijeci broj dnevnika 40-1 od 11.12.2007.g. stručno povjerenstvo za reviziju (Vijeće III, broj dnevnika 57) dana 12.02.2008. dalo je suglasnost uslijed čega je osiguranici OJ rješenjem HZMO Područne službe u Rijeci broj 146145 od dana 29. srpnja 2008. godine priznato pravo na invalidsku mirovinu koju tužitelj i isplaćuje osiguranici.100%-tna invalidnost osiguranice tužitelja OJ nastupila je kao posljedica stradavanja u prometnoj nesreći koja se dogodila dana 10.11.2005. godine u naselju Ika, Grad Opatija, kada je osiguranik tuženika ČJ upravljao osobnim automobilom marke „Hunday Accentt" reg. oznaka [registarska oznaka], osiguranim kod tuženika s pripadajućim brojem police [broj police], Primorskom ulicom iz smjera Lovrana u smjeru Opatije pa nailaskom kod kbr. 16 na obilježeni pješački prijelaz propustio se istom približavati sigurnosnom brzinom kako bi mogao zaustaviti vozilo i propustiti pješake koji su već stupili na kolnik uslijed čega je prednjom desnom stranom vozila udario u bok pješakinje OJ koja je pravilno prelazila kolnik obilježenim pješačkim prijelazom njemu s lijeve na desnu stranu, oborio ju na tlo nanijevši joj pri tom rezno gnječnu ranu glave i prijelom desne natkoljenice koje ozljede predstavljaju tešku tjelesnu ozljedu. ČJ je presudom Općinskog suda u Opatiji post. br. K-14/06 od 23. svibnja 2006.g. pravomoćno osuđen na kaznu zatvora od 5 mjeseci, uvjetno na 1 godinu. Tuženik je prethodna obračunska razdoblja podmirio prema pravomoćnim sudskim odlukama i pozivima na izvansudsko namirenje .S istog osnova, tužitelj trpi daljnju štetu koju potražuje za razdoblje od 01.04.2022.g. do 31.12.2024.g. u kojem razdoblju je isplaćeno ukupno 15.516,29 EUR, a prema obračunu stvarne štete od 07.01.2025.g. sačinjenog temeljem čl. 161. st. 2. ZOMO (NN 157/13....119/22). Tužitelj je ovdje tuženiku dana 8. svibnja 2023.g. dostavio odštetni zahtjev kojim je tuženik pozvan na plaćanje iznosa od 5.427,09 EUR koji iznos se odnosi na isplaćenu invalidsku mirovinu osiguranici tužitelja OJ u razdoblju od 01.04.2022. do 30.04.2023.g., a koji je tuženik zaprimio dana 10. svibnja 2023.g. i otklonio isti dopisom od 18. svibnja 2023.g.Slijedom navedenog sukladno odredbama čl. 161. st.1. i st. 2, čl. 162., 164., čl. 165. i čl. 170. ZOMO (NN 157/13....119/22) tužitelj podnosi ovu tužbu i zahtjeva iznos od 15.516,29 EUR stvarno isplaćene invalidske mirovine u razdoblju 01.04.2022.g. do 31 .12.2024.g. te predlaže donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da tužitelju isplati iznos od 15.516,29 sa zateznim kamatama koje na iznos od 5.427,09 EUR teku od 25.05.2024. do namirenja, na iznos od 10.089,20 EUR koje teku od 10.01.2025 do namirenja uz naknadu parničnog troška sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor stvarne i mjesne nadležnosti Naslovnog suda. Naime, tuženik ukazuje da je u smislu čl. 34.b st.1. toč. 1. ZPP-a za sporove između pravnih osoba stvarno nadležan Trgovački sud, a potom u smislu čl. 47. i čl. 48. st. 1. ZPP-a u sporovima između pravnih osoba opće mjesno je nadležan sud na čijem području se nalazi njegovo registrirano sjedište. U smislu iznesenog tuženik smatra da je za postupanje u odnosu na istog nadležan Trgovački sud u Zagrebu, a ne Općinski sud u Rijeci. Po odluci u pogledu iskazanog prigovora stvarne i mjesne nadležnosti Naslovnog suda te upućivanja predmeta nadležnom sudu, tuženik moli da se adekvatno valoriziraju činjenični i pravni navodi odgovora na tužbu koji ukazuju na neosnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti. Naime, ovom predmetu tužitelj potražuje od tuženika naknadu štete nastalu uslijed isplate invalidske mirovine osiguranici tužitelja ZJ za razdoblje od 01.04.2022. do 31.12.2024. u ukupnom iznosu od 15.516,29 EUR, vezano za prometnu nezgodu od 10.11.2005. u kojoj je osiguranica tužitelja zadobila tjelesne ozljede, uslijed skrivljenog postupanja osiguranika tuženika ČJ. Tužitelj je ujedno priložio pravomoćnu presudu Općinskog suda u Opatiji od 23.05.2006., posl. br. K-14/2006. kojim je isti proglašen krivim. Nadalje, utuženo potraživanje u ovo sudskom postupku tužitelj zasniva na primjeni odredbi članka 161. st. 1. i st. 2., čl. 162., čl. 164. čl. 165. i čl. 170. Zakona o mirovinskom osiguranju. Tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Što se tiče primjene zakona, tuženik se protivi pravnom shvaćanju tužitelja da bi se u ovoj pravnoj stvari primjenjivale odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Ukazuje da je za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika, ovdje tuženika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina (ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja -prometne nezgode). U pogledu iznesenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske već je zauzeo pravno shvaćanje u odlukama Rev-388/2018 od 25.08.2020., Rev-5292/2019 od 16.06.2020. Uostalom, navedeno pravno shvaćanje prihvatio je i Visoki Trgovački sud RH na sjednici trgovačkih i ostalih sporova od 09.06.2022. Pojašnjenja radi, tuženik navodi da je njegova obveza kao osiguravatelja regulirana Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, temeljem kojeg zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od auto odgovornosti, slijedom čega tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi citiranog zakona i njime preuzetih obveza. Prema tome, u pravnom odnosu između tužitelja i tuženika primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kao specijalnog zakona. Navedeno je također općeprihvaćeno pravno shvaćanje i županijskih sudova, koju praksu tuženik dostavlja u prilogu. Dakle, postojanje stvarne štete, odnosno, razmjernog iznosa koju bi tuženik u predmetnom slučaju bio dužan naknaditi tužitelju treba se prosuđivati sukladno mjerodavnom čl. 27. st. 2. i st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Odredbom članka 27. st. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je da društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno, članova njezine obitelji, pri čemu se razmjeni iznos mirovine utvrđuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se prim jenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Dakle, što se tiče pitanja osnove tužbenog zahtjeva, s obzirom da je tužiteljevom osiguraniku prema tužiteljevim navodima iz tužbe i ispravama dostavljenim u spis, invalidska mirovina na koju se odnosi tužiteljev zahtjev utvrđena 100% zbog ozljede na radu to ne postoji stvarna šteta, odnosno, razmjerni iznos koji bi tuženik u predmetnom slučaju bio dužan naknaditi tužitelju, sukladno odredbi čl. 27. st. 2. i st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Tuženik pojašnjava, u smislu citiranog pravnog osnova, da bi kao osiguravatelj bi bio u obvezi naknaditi isplaćene iznose invalidske mirovine isključivo u slučaju kada bi se utvrdilo postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini tako utvrđene razlike, međutim, kako se u konkretnom slučaju upravo radi o potraživanoj invalidskoj mirovini u utuženom razdoblju kojoj je uzrok 100% ozljeda na radu to evidentno nema razlike za isplatu, sukladno čl. 27. ZOOP-a.

3. U smislu navedenog, tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku sve prouzročene parnične troškove ovog postupka sa pripadajućim kamatama od dana donošenja presude pad do isplate.

4. Podneskom od 22. svibnja 2025 tužitelj očitujući se na tuženikov prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti navodi tužitelj ističe da je Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a koji je objavljen 24.07.2019.g. (NN 70/19), a koji je stupio na snagu dana 01.09.2019.g. odredbom članka 34. ZPP-a proširena stvarna nadležnost općinskih sudova pa je propisano da općinski sudovi u parničnom postupku uvijek sude u prvom stupnju, između ostalog i u sporovima regresnih zahtjeva iz zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja. Naime, tužitelj nije direktno pretrpio štetu od pravne osobe, već je štetu, kao ozljedu na radu odnosno prometnu nezgodu, direktno pretrpjela osiguranica tužitelja ŽJ, a tužitelj je kao osiguravatelj temeljem odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju istoj priznao pravo na invalidsku mirovinu s osnova ozljede na radu. Isplatom invalidske mirovine umanjuje se imovina tužitelja, koju u ovom postupku (regresno) potražuje od tuženika, a temeljem odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju. Prema čl. 34. ZPP-a st. 1. t. 9. alineja 7 (NN 70/19) radi naplate regresnih zahtjeva tužitelja prema tuženiku stvarno je nadležan općinski sud koji uvijek sudi u prvom stupnju u sporovima radi naplate regresnih zahtjeva iz zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja. Naslovni sud je u predmetnom postupku nadležan sukladno odredbi čl. 52. st. 1. ZPP -a. U prilog navedenom tako i Vrhovni sud RH u svojim odlukama Grl 456/2020-2 od 05.11.2020, Grl 305/2020-2 od 09.12.2020., Grl 196/2021-2 od 31.05.2021.

5. U konkretnom predmetu radi se o specifičnom vidu štete proisteklom iz priznatog prava s osnova mirovinskog osiguranja koju cjelovito i precizno i u pogledu osnova i visine regulira mirovinski zakon ZOMO, stoga se ne može primijeniti neki drugi propis. ZOMO je u cjelini koncipiran na način da njegove izričite odredbe ne mogu biti derogirane u primjeni nekim drugim zakonom, pa stoga posebno u glavi X. „Naknada štete i stjecanje bez osnove” upućuje na supsidijarnu primjenu odgovarajućih odredaba ZOO-a cit.: „ako nisu u suprotnosti sa odredbama ovog zakona” (čl. 170.). Tužitelj stoga ispravno svoje pravo na naknadu štete temelji na Zakonu o mirovinskom osiguranju, („NN” br. 157/2013...119/22) koji je 01.01.2014.g. stupio na snagu, koju štetu predstavljaju novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na mirovinu u punom iznosu (čl.161.st.2.toč.2.), zahtjevom za naknadu štete obuhvatio je svotu stvarne štete prema isplatama koje se odnose na određeno razdoblje (čl.161.st.3.) i naknadu zahtijeva izravno od društva za osiguranje kod kojega je vozilo bilo osigurano od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete, kako to definira odredba čl. 164.st.1. ZOMO), pri čemu su za utvrđivanje visine stvarne štete mjerodavne odredbe ZOMO-a (čl. 164.st.5.) i to onoga koji je bio važeći na dan kada je šteta po tužitelja nastala. Dakle, naknada stvarne štete obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu temeljem čl. 161. st.2. toč. 2 (NN 157/13). Tužitelj ističe da pravo na naknadu iznosa isplaćene pune mirovine izvodi iz onog Zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelju nastala šteta, a šteta za tužitelja nastaje prilikom isplate svake invalidske mirovine. Dakle, ZOMO je propis koji ureduje mirovinsko osiguranje te u odnosu na naknadu štete koja pripada tužitelju predstavlja [ex specialis. Stoga Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ne predstavlja lex specialis za konkretno pravno pitanje, već je lex specialis upravo zakon koji regulira mirovinsko osiguranje i koji propisuje da Zavod za mirovinsko osiguranje ima izvorno pravo na naknadu štete i od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, a što dalje znači da se ta odgovornost ne može umanjiti niti isključiti policom osiguranja, općim uvjetima osiguranja, a niti propisima koji pobliže ureduju osiguranje. U prilog navedenom tužitelj se poziva na stav iskazan u rješenju Vrhovnog suda RH br. Rev 2530/2018-2 od 08.01.2020. g. koji je zauzet u navedenim situacijama dvojbe primjene mjerodavnog prava. Dakle, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ZOMO i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici osigurani od odgovornosti za štetu - izvorno pravo na naknadu štete, kako to definira odredba čl.164. sta. ZOMO. Konačno, za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz stavka 1. do 3. čl. 164. mjerodavne su odredbe ZOMO-a (čl. 164.st.5.), dok odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („NN" 151 /05) na koju upire tuženik u koliziji je s citiranim odredbama ZOMO-a, pa i sa samom sobom jer upućuje na primjenu propisa o mirovinskom osiguranju (st.3.) stoga pri procjeni koje pravo treba primijeniti i bez obzira što je ZOMO u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu [ex posterior ipak treba imati u vidu da se ovdje radi o specifičnom vidu štete proisteklom iz priznatog prava s osnova mirovinskog osiguranja koju cjelovito i precizno i u pogledu osnova i u pogledu visine regulira mirovinski zakon, stoga se kod izračuna naknade ne može primijeniti neki drugi propis pa se samim time priječi primjena članka 27. ZOOP-a. Za utuženo razdoblje tužitelj je priložio obračun isplate stvarno isplaćenih mirovinskih primanja i ispise iz banke podataka doznačenih primanja budući tužitelj potražuje stvarnu štetu koja nastaje tek u trenutku isplate svakog pojedinog davanja (jer je i visina poznata tek u tom trenutku). Šteta za tužitelja, pa tako i obveznopravni odnos naknade štete, nastaje u trenutku umanjenja tužiteljeve imovine za iznos izvršene isplate. HZMO je, kao mirovinski osiguratelj, uslijed trajnog gubitka radne sposobnosti svog osiguranika, preuzeo obvezu isplate invalidske mirovine. Ta isplata predstavlja stvarnu imovinsku štetu HZMO-a koja proizlazi iz predmetnog štetnog događaja. Članak 27. ZOOP-a, iako ureduje pravo regresnog zahtjeva trećih osoba, ne razrađuje dovoljno kriterije i opseg štete koju osiguratelj treba nadoknaditi, osobito kada je riječ o sustavima javnopravnog osiguranja poput HZMO - a. Ova odredba, u praksi i u tumačenju osiguratelja, dovodi do diskriminatornog tretmana javnih osiguravatelja čime se narušava načelo jednakosti stranaka i svrha obveznog osiguranja. Tumačenje koje proizlazi iz čl. 27. ZOOP-a rezultira ograničavanjem prava HZMO-a na imovinu i pravnu zaštitu, čime se dolazi u dodir s člankom 14. Ustava RH (jednakost pred zakonom) i člankom 48. Ustava RH (pravo vlasništva i imovine). Ustavni sud RH u više navrata ističe da pravo na regres utemeljeno na načelu pune naknade štete predstavlja ustavno pravo na zaštitu imovine (čl. 48. Ustava RH).Uzevši u obzir zakonsku obvezu HZMO-a na isplatu invalidskih mirovina svom osiguraniku OJ, uzročnu-posljedičnu vezu između prometne nesreće i invaliditeta, ulogu osiguratelja u naknadi štete trećima, tužitelj smatra da svako tumačenje čl. 27. ZOOP-a koje HZMO-u uskraćuje pravo na naknadu stvarno isplaćenih iznosa dovodi do pravne nesigurnosti, šteti financijskoj stabilnosti mirovinskog sustava i protivi se osnovnim pravnim načelima. Cilj regresnog prava je sprečavanje dvostruke štete: HZMO je uslijed tuđeg protupravnog ponašanja preuzeo obvezu isplate - osiguratelj odgovorne osobe mora tu štetu naknaditi. Osiguratelj je dužan regresirati puni iznos invalidske mirovine isplaćen od strane HZMO-a, jer je uzročno posljedična veza između prometne nesreće i gubitka radne sposobnosti utvrđena, a isplata je zakonita i obvezna. Tužitelj ima pravo na regres prema tuženiku za utuženi iznos isplaćene invalidske mirovine sukladno ZOMO u kao stvarne štete nastale tužitelju uslijed prometne nesreće koju je skrivio osiguranik tuženika, jer je ta nesreća uzročno-posljedično dovela do invaliditeta osigurane osobe, a time i do obveze HZMO-a na trajnu isplatu mirovine. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže Sudu da odbije prigovore tuženika kao neosnovane te da nakon provedenog postupka usvoji tužbu i tužbeni zahtjev sukladno odredbama ZOMO-a.

6. Podneskom od 10.11.2025. tuženik stiče da nije sporno da tražbina tužitelja predstavlja naknadu štete i to naknadu stvarne štete. Odgovornost tuženika u konkretnom slučaju temelji se na postojanju Ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti zaključenog s osiguranikom, ovdje štetnikom, te tuženik može odgovarati isključivo prema odredbama specijalnog zakona koji se odnosi na obvezna osiguranja u prometu. Odgovornost osiguratelja nije neograničena te činjenica da tužitelj temeljem ZMO ima pravo direktne tužbe prema osiguratelju ne znači i da ima pravo na isti opseg naknade kao prema odgovornoj osobi, štetniku.

7. Odgovornost tuženika dakle propisana je upravo Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu te se slijedom toga, na predmetnu tražbinu kao mjerodavno materijalno pravo mora se primijeniti isključivo taj Zakon, koji je bio na snazi u vrijeme isplata utužene mirovine, a koji u odredbi čl. 27. točno propisuje opseg odgovornosti osiguratelja i način izračuna stvarne štete. O tome je svoje pravno shvaćanje zauzeo Vrhovni sud RH u brojnim odlukama, pa tako u odluci Rev-113/2022, Rev-716/2022, Rev-249/2022, Rev 678/2022, Rev 525/2022, Rev-1034/2021 itd. Isto pravno shvaćanje zauzeo je Visoki trgovački sud RH na sjednici 9. lipnja 2022., koje pravno shvaćanje je, sukladno odredbi čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima, obvezno za sva vijeća ili suce pojedince tog suda. Obzirom na navedeno, tuženik tvrdi da tužitelj u konkretnom slučaju, primjenom odredbi mjerodavnog Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, ne trpi štetu za koju bi odgovarao tuženik.

8. Slijedom toga, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obveže tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku.

9. Podneskom od 01. prosinca 2025 prije zaključenja prethodnog postupka tužitelj konačno precizira tužbeni zahtjev na način da isti povisuje za iznos od 6.416,85 EUR koji obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja isplaćene u periodu od 01.01.2025 do 30.11.2025.

10. Sud je proveo dokaze uvidom u materijalnu dokumentaciju priležećoj spisu .

11. Ocjenom svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim.

12. Nije osnovan prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti ovoga suda, naime Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a koji je objavljen 24.07.2019.g. (NN 70/19), a koji je stupio na snagu dana 01.09.2019.g. odredbom članka 34. ZPP -a proširena stvarna nadležnost općinskih sudova pa je propisano da općinski sudovi u parničnom postupku uvijek sude u prvom stupnju, između ostalog i u sporovima regresnih zahtjeva iz zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja, u konkretnom slučaju radi se o takvom sporu, naime, tužitelj nije direktno pretrpio štetu od pravne osobe, već je štetu, kao ozljedu na radu odnosno prometnu nezgodu, direktno pretrpjela osigu ranica tužitelja ŽJ, a tužitelj je kao osiguravatelj temeljem odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju istoj priznao pravo na invalidsku mirovinu s osnova ozljede na radu. .Prema čl. 34. ZPP-a st. 1. t. 9. alineja 7 (NN 70/19) radi naplate regresnih zahtjeva tužitelja prema tuženiku stvarno je nadležan općinski sud koji uvijek sudi u prvom stupnju u sporovima radi naplate regresnih zahtjeva iz zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja, dok je ovaj sud mjesno nadležan sukladno odredbi čl. 52. st. 1. ZPP-a stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

12. a.Među strankama nije sporno da je dana 10.11.2005. godine došlo do prometne nezgode u kojoj je teške tjelesne povrede, a u svojstvu pješaka zadobila osiguranica tužitelja ŽJ, te da je kod site nastupio trajni gubitak radne sposobnosti te da postoji invalidnost, a uzrok invalidnosti je 100% ozljeda na radu, Ta 100 % invalidnost je nastupila kao posljedice prometne nezgode koju je prouzrokovao osiguranik tuženika ČJ te je isti presudom Općinskog suda u Opatiji posl.br. K-14/2006 od 23., svibnja 2006 pravomoćno oglašen krivim.

13. Sporno je među strankama pripada li tužitelju pravo potraživati utuženi iznos u visini od 21.933,14 EUR kao invalidsku mirovinu koja se osiguranici tužitelja OJ isplaćuje s osnova invalidnosti a koji uzrok je 100% ozljeda na radu koju je prouzrokovao osiguranik tuženika za razdoblje od 01.04.2022. do 30.11.25 po čl. 161 i čl. 164 Zakona o mirovinskom osiguranju ili pak kako tuženik navodi da tužitelj temeljem odredbe čl. 27 ZOOP- koji je lex specialis imao pravo na razmjerni iznos mirovine koja se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, kako se u konkretnom slučaju upravo radi o potraživanoj invalidskoj mirovini u utuženom razdoblju kojoj je uzrok 100% ozljeda na radu to nema razlike za isplatu sukladno čl 27 ZOOP-a.

14. Odredbom čl. 161. st. 1. ZMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Prema stavku 2. točki. 1. toga članka naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz toga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, pa između ostalog i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata te mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

15. Odredbom čl. 27. ZOOP propisano je st. 1 društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.(st.2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

16. Za razrješenje ovog pitanja i primjene materijalnog prava valja ukazati na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj Rev - 552/2022-2 od 17. svibnja 2022. u kojem je predmet zahtjeva bila naknada štete s naslova isplate invalidske mirovine u iznosu od 37.780,54 kn, da je za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO -u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode te da prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalih i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP. Također da osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP. Istovjetna p ravna shvaćanja su zauzeta i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev - 5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-x-388/2018-2 od 25. kolovoza 2020. i Rev- 909/2021-3 od 8. rujna 2021. Potom prema recentnoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj Rev- 954/2022-2 od 25. siječnja 2023. u kojem je predmet spora bio zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine u razdoblju od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2017., svom osiguraniku, koji je 12. lipnja 2008. nastradao u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran osiguranik tuženika, "za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnove mirovine, mjerodavne su odredbe Zakona o obveznom osiguranju u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO odnosno u vrijeme kad su izvršene isplate mirovine".

17. Kako je u konkretnom slučaju riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP to se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP.

18. U slučaju kada se radi o izdacima učinjenim po osnovi invalidske mirovine obveza tuženika za naknadu štete tužitelju bi postojala da je osiguranici tuženika isplaćena invalidska mirovina te ako bi se utvrdila razlika između invalidske mirovine utvrđenje rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. U konkretnom slučaju rješenjem tužitelja od 29. srpnja 2008 je priznata invalida mirovina zbog ozljede na radu-opća nesposobnost za rad ,a uzrok invalidnosti je 100% ozljeda na radu, slijedom čega evidentno nema razlike za isplatu po čl. 27 ZOO.-a pa je valjalo tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti te odlučiti kao u toč I. izreke presude

19. Stoga iz razloga suvišnosti nije bilo potrebe za provođenjem dokaza predloženih po tužitelju već je uvidom u materijalnu dokumentaciju priležećoj spisu ovaj sud utvrdio činjenično stanje.

20. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 i 155 ZPP -a pa tuženiku zastupanom po punomoćniku je valjalo priznati trošak za z sastav podnesak od 10.11.2025. u visini od 250 bodova ( Tbr 8 toč.1), za pristup na ročišta od 11.12.2025. u visini od 250 bodova ( Tbr. 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR, sve uz priznanje 25% PDV-a, a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, što sveukupno iznosi 1.250,00 EUR. Na dosuđeni trošak temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tuženiku pripadaju i zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate stoga je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Rijeci 04. ožujka 2026.

S u d a c

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

- tužitelju

- pun. tuženika