REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-1312/2019-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari tužitelja ČG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivana Antolković Vitković, odvjetnik, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zz punomoćnika tuženika, 4. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj: 19665/06 koji je dana 12. 04. 2006. godine potvrđen od strane javnog bilježnika Branke Rački iz Svetog Ivana Zeline, pod brojem: OU - 84/2006, sklopljen između tužitelja i prednika tuženika, i to u točkama kako slijedi:

"2.4. Sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedit će na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno."

"5.1. … promjenjiva.

5.2. … Nakon toga roka na ostatak duga po ovom Ugovoru o kreditu primjenjivat će se kamatna stopa koja će na dan 01. 01. 2007. (slovima: prvisiječanjdvijetisućesedmegodine) biti propisana sukladna tada važećoj odluci Kreditora."

"10. …d) tečaj na dan dospijeća, zakašnjenja i prijevremene otplate 1. Mjesečni iznosi izraženi u CHF-valuti Ugovor, podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.

2. Ukoliko Korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta, Kreditor će na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj, vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima.

3. Prijevremene uplate, uplate anuiteta izvršene prije desetog dana u mjesecu, prihvatit će se po tečaju koji vrijedi na dan redovnog dospijeća.

4. Kreditor zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva zbog izvršenih prijevremenih i zakašnjelih uplata."

"11.1. Redovna kamatna stopa je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora."

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu gdje isti traži da se utvrdi ništetnim Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj: 19665/06 koji je dana 12. 04. 2006. godine potvrđen od strane javnog bilježnika Branke Rački iz Svetog Ivana Zeline, pod brojem: OU-84/2006, sklopljen između tužitelja i prednika tuženika, i to u dijelu kako slijedi:

"2. IZNOS KREDITA:

1. … u kunskoj protuvrijednosti od CHF 31.600,00 (slovima: tridesetjednatisućašestošvicarskihfranaka). …

3. Sve obveze iz Ugovora obračunavaju se i iskazuju na istovjetan način-u izabranoj stranoj valuti (CHF-kao valuta Ugovora), ako Ugovorom nije određeno drugačije.

…

5. Korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute Ugovora.

6. Korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost sa mogućnom promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje na izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK."

"5. KAMATNA STOPA/NAKNADA:

2. Kamatna stopa iz prethodnog stavka predstavlja osnovnu kamatnu stopu koja se obračunava za ovu vrstu kredita, umanjenu za 5 % (slovima: petposto) i vrijedi do

31. 12. 2006. (slovima: tridesetprvogdvanaestogdvijetisućešestegodine). …"

"10. OTPLATA KREDITA:

a) otplata duga

1. … 179 (stotinusedamdesetdevet) jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od

237,69

CHF

(slovima: dvijestotinetridesetsedamšvicarskihfranakašezdesetdevetcentima) i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 238,04 CHF (slovima: dvijestotinetridesetosamšvicarskihfranakačetiricentima)."

"11. KAMATA/TROŠKOVI:",

te u dijelu da su ništetne i sve kasnije tuženikove jednostrane izmjene kamatne stope i kao takve ne proizvode ikakve pravne učinke.

III. Utvrđuje se da postoji tražbina tužitelja ČG, OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833 u iznosu od u iznosu od 5.447,55 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos do isplate, i to od 19. srpnja 2016. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po zakonskoj zateznoj kamati koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31. prosinca 2023. pa do isplate po zakonskoj zateznoj kamati koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te tužiteljeva tražbina zakonske zatezne kamate obračunate u periodu od 17. svibnja 2006. do 18. srpnja 2016. u iznosu od 2.130,71 EUR.

IV. Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika OTP BANKA d.d. OIB : 52508873833 prema tužitelju ČG, OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 1.944,56 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos do isplate, i to od 19. srpnja 2016. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po zakonskoj zateznoj kamati koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31. prosinca 2023. pa do isplate po zakonskoj zateznoj kamati koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Tražbina tužitelja iz točke III. izreke ove presude i tražbina tuženika iz točke IV. ove presude pribijaju se u iznosu od 186,15 EUR te u dijelu zakonskih zateznih kamata.

VI. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833 da tužitelju ČG, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 5.447,55 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos do isplate, i to od 19. srpnja 2016. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po zakonskoj zateznoj kamati koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31. prosinca 2023. pa do isplate po zakonskoj zateznoj kamati koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te iznos od 186,15 EUR s osnove tražbine zakonske zatezne kamate obračunate u periodu od 17. svibnja 2006. do 18. srpnja 2016., sve u roku 15 dana.

VII. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva s osnove tražbine zakonske zatezne kamate obračunate u periodu od 17. svibnja 2006. do 18. srpnja 2016. u iznosu od 1.944,56 EUR kao neosnovan.

VIII. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.113,34 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. ožujka 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je on kao korisnik kredita i prednik tuženika, HVB SPLITSKA BANKA d.d. sklopili 12. travnja 2006. Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj: 19665/06 koji je potvrđen 12. travnja 2006. od strane javnog bilježnika Branke Rački pod brojem: OU -84/2006 (dalje u tekstu Ugovor). Navodi da je HVB SPLITSKA BANKA d.d. postala Societe Generale-Splitska banka d.d., da bi kasnije bila pripojena tuženiku. Navodi da mu je tuženik predao Otplatni plan u kojem je kao visinu anuiteta naznačen iznos od 237,69 CHF, a kredit iz Ugovora isplaćen je tužitelju 18. travnja 2006. Navodi da je točkom 2 Ugovora ugovoren iznos kredita i to kako slijedi: "1. Kreditor odobrava Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 31.600,00 (slovima: tridesetjednatisućašestošvicarskihfranaka). … 3. Sve obveze iz Ugovora obračunavaju se i iskazuju na istovjetan način-u izabranoj stranoj valuti (CHF-kao valuta Ugovora), ako Ugovorom nije određeno drugačije. 4. Sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedit će na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno. 5. Korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute Ugovora. 6. Korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost sa mogućnom promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje na izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK. Ističe da je točkom 5. naznačenog Ugovora ugovorena kamatna stopa kako slijedi: 1. Nominalna kamatna stopa iznosi 4,20 % (slovimačetiricijeladvadesetposto,) promjenjiva. 2. Kamatna stopa iz prethodnog stavka predstavlja osnovnu kamatnu stopu koja se obračunava za ovu vrstu kredita, umanjenu za 5 % (slovima: petposto) i vrijedi do 31. 12. 2006. (slovima: tridesetprvogdvanaestogdvijetisućešestegodine). Nakon toga roka na ostatak duga po ovom Ugovoru o kreditu primjenjivat će se kamatna stopa koja će na dan 01. 01. 2007. (slovima: prvisiječanjdvijetisućesedmegodine) biti propisana sukladna tada važećoj odluci Kreditora." Navodi da je točkom 10. Ugovora ugovorena otplata kredita i to: "a) otplata duga, 1. Kredit se otplaćuje u jednakim vremenskim razmacima, odnosno u 180 (stotinuosamdeset) mjesečnih anuiteta (dospjeli obrok glavnog duga/otplatna kvota i kamata) i to u: 179 (stotinusedamdesetdevet) jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu

od

237,69

CHF

(slovima: dvijestotinetridesetsedamšvicarskihfranakašezdesetdevetcentima) i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 238,04 CHF (slovima: dvijestotinetridesetosamšvicarskihfranakačetiricentima). … d) teče na dan dospijeća, zakašnjenja i prijevremene otplate 1. Mjesečni iznosi izraženi u CHF-valuti Ugovor, podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća. 2. Ukoliko Korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta, Kreditor će na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj, vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima. 3. Prijevremene uplate, uplate anuiteta izvršene prije desetog dana u mjesecu, prihvatit će se po tečaju koji vrijedi na dan redovnog dospijeća. 4. Kreditor zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva zbog izvršenih prijevremenih i zakašnjelih uplata." Ističe da je točkom 11 Ugovora ugovorena kamata kako slijedi: "1. Redovna kamatna stopa je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora." Tužitelj navodi da je tuženik u razdoblju otplate predmetnog kredita do 30. rujna 2015. odnosno do provedene konverzije kredita u EUR vršio promjene kamatne stope od početne 4,40 % i anuiteta od početnog 237,69 CHF na način da se od 1. veljače 2007. primjenjuje kamatna stopa koja iznosi 5,20 %, te novi anuitet iznosi 253,47 CHF, od 12. siječnja 2009. primjenjuje kamatna stopa koja iznosi 5,90 %, te novi anuitet iznosi 263,45 CHF, od 9. prosinca 2009. primjenjuje kamatna stopa koja iznosi 6,40 %, te novi anuitet iznosi 270,25 CHF, od 7. siječnja 2011. primjenjuje kamatna stopa koja iznosi 5,99 %, te novi anuitet iznosi 265,12 CHF, od 1. siječnja 2014. primjenjuje kamatna stopa koja iznosi 3,23 %, a anuitet koji dospijeva 10. siječnja 2014. iznosi 257,79 CHF, a svaki sljedeći anuitet iznosi 240,65 CHF. Tužitelj navodi da je vršio plaćanja po predmetnom kreditu. Ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na tuženika pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga je istom presudom utvrđeno da je i u predmetnom Ugovoru ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak jer tuženik nije u cijelosti informirao tužitelja o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Ističe da je tuženik prije i u vrijeme zaključenja Ugovora prilikom jednostranog (od strane tuženika) propisivanja valutne klauzule u švicarskim francima propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Navodi da se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao na način da se povećavao što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. S obzirom na navedeno, a vezano za ranije navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P -1401/2012 od 4. srpnja 2013. tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim sporne dijelove citiranih odredbi Ugovora. Tužitelj dalje ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na tuženika pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koja povreda traje i nadalje, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom pravomoćnom presudom utvrđeno je da je u ugovorima o kreditu, pa tako i u predmetnom Ugovoru ništetna ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci tuženika. Tužitelj vezano uz sporne dijelove odredbi Ugovora da tuženik i tužitelj prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača odnosno tužitelja. S obzirom na navedeno, a vezano za ranije navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim sporne dijelove citiranih odredbi Ugovora. Nadalje, tužitelj smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke tuženika ništetna s pravnim učinkom ex tunc, te su bez pravnog učinka i sve odluke tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja otplate kredita s pravnim učinkom ex tunc. Navodi da su ranije opisane odredbe Ugovora vezane uz valutnu klauzulu, te uz jednostranu promjenjivu kamatnu stopu nepoštene i protivne odredbama iz čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, a posljedica nepoštenosti ugovorene odredbe je njezina ništetnost sukladno čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj smatra da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, te kojom se utvrđuje ništetnost odredaba Ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, te ništetnost odredaba ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope obvezujuća u pojedinačnom sudskom postupku koji svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Navodi da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu, odnosno obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Smatra da je predmetni kredit preplatio s obzirom na sve ranije navedeno. Navodi da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZIDZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. bankama, uključujući i tuženika propisana obveza da korisnicima kredita ponude konverziju kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj i tuženik su 18. srpnja 2016. sklopili Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 19665/06 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (dalje u tekstu Dodatak Ugovoru) i to temeljem ZIDZPK-a, sve kako bi se provela konverzija kredita ugovorenog s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj navodi da je Dodatak Ugovoru potpisao kao tipski adhezioni obrazac tuženika jer je to bio jedini način da naoko olakša svoju financijsku situaciju u koju je bio doveden zbog postupanja tuženika . Navodi da kod sklapanja Dodatka Ugovoru nije imao mogućnost nikakvog pregovaranja jer je isti mogao sklopiti samo s tuženikom bez promjene banke, te nije imao mogućnost pregovarati o tome u kojoj će valuti ugovoriti kredit, te nije mogao pregovarati ni o cijeni kredita, a niti je mogao pregovarati o instrumentima osiguranja kredita, odnosno o ukidanju pojedinih instrumenata osiguranja kredita. Stoga smatra da se pravni posao koji su stranke sklopile 18. srpnja 2016. ne može smatrati novim Ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 3.c) Direktive o ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Stoga po mišljenju tužitelja iz svega proizlazi da se o odredbama Dodatka Ugovoru baš kao niti o odredbama ugovora nije pregovaralo između stranaka. Navodi da ZIDZPK nije propisao kamatnu stopu nakon konverzije kredita, a tuženik je tužitelju Dodatkom Ugovoru ponudio otplatu kredita po kamatnoj stopi koja je znatno viša od one na početku ugovornog odnosa, bez ikakve mogućnosti pregovaranja. Smatra da je tuženik i u konverziji koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih EUR kredita te nije obračunao zakonsku zateznu kamatu i nije izvrš io isplatu tužitelju na koju je isti imao pravo zbog više plaćenog iznosa tuženiku. Činjenice da su određene ugovorne odredbe zamijenjene novim odredbama iz Dodatka Ugovoru kako bi se održao predmetni Ugovor međutim ne može provesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Smatra da sklapanjem Dodatka Ugovoru 18. srpnja 2016. nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Dodatkom Ugovoru nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana uslijed ništetnih odredbi Ugovora, te smatra da se i izračun konverzije temelji na pogrešnim ulaznim podacima i pogrešnom načinu obračuna od strane tuženika. S obzirom na sve navedeno smatra da je predmetni Ugovor preplatio. Navodi da je 18. travnja 2006. tuženik isplatio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 146.928,47 HRK prema tečaju 4,6496351 HRK za 1 CHF, a ukupan iznos koji je tužitelj isplatio tuženiku do 10. rujna 2015. iznosi 163.327,87 HRK. Smatra da kada se primijene ranije navedeni parametri mjesečni anuitet koji je tužitelj trebao plaćati iznosi 1.105,17 HRK (237,69 CHFx4,6496351 HRK), a sveukupni iznos koji je tužitelj trebao platiti tužen iku iznosi 124.884,40 HRK (1.105,17 HRKx113 anuiteta koliko je tužitelj bio dužan platiti tuženiku od 10. svibnja 2006. do 10. rujna 2015.). Navodi da ta razlika između stvarno plaćenog iznosa i iznosa koji je trebao platiti iznosi 38.443,47 HRK i taj iznos predstavlja iznos koji je tuženik zbog ništetnih odredbi Ugovora neutemeljeno naplatio od tužitelja. Tužitelj također potražuje i pripadajuće zakonske zatezne kamate na preplaćenu kamatu i preplatu radi aprecijacije tečaja tekuću od svake pojedinačne uplate do konačne isplate. Stoga tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe predmetnog Ugovora kako je to pobliže opisano pod točkom I. izreke presude. Tužitelj je vezano za isplatu temeljem ništetnih odredbi specificirao svoj tužbeni zahtjev prvo podneskom od 9. lipnja 2020. u tada važećoj valuti HRK u Republici Hrvatskoj, da bi isti konačno specificirao u sada važećoj valuti EUR svojim podneskom od 16. siječnja 2026. te konačno potražuje da sud naloži tuženiku da mu isplati iznos od 5.447,55 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 19. srpnja 2016. pa nadalje, te da mu isplati i zakonsku zateznu kamatu obračunatu od 17. svibnja 2006. do 18. srpnja 2016. u iznosu od 2.130,71 EUR, te da sud naloži tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 19665/06, međutim sporno je jesu li pojedine odredbe Ugovora nepoštene te time ništetne. Ističe prigovor zastare potraživanja vezano za isplatu s obzirom da je tužba podnesena 13. lipnja 2019. Ako bi se postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete treba primijeniti zastarni rok iz odredbe čl. 230. ZOO -a koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina. S obzirom na datum sklapanja Ugovora smatra da je protekao i subjektivni i objektivni rok zastare. Kada bi se postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta smatra da treba primijeniti zastarni rok iz čl. 226. ZOO -a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Smatra da se u ovom postupku ne mogu primijeniti utvrđenja iz parnice Potrošača s obzirom da je u istoj utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos. Ističe da se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredba u odnosu na "prosječnog potrošača", ali se istom ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom jer se u pojedinim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Navodi da je 30. rujna 2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju, a koje izmjene su iz NN 102/15 (dalje ZPK) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u HRK s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Ističe da je svrha takve konverzije da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem koji bi bilo da bi koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navodi da je sukladno zakonskim propisima tuženik tužitelju ponudio izmjene Ugovora u Ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika tužitelj je prihvatio sklapanjem Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu od 18. srpnja 2016. (dalje Dodatak Ugovoru), te Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom uz CHF valutnu klauzulu od 18. srpnja 2016. (dalje Sporazum o korištenju preplate). Stoga smatra da je tužitelj provedbom konverzije Ugovora doveden u položaj kao da je s tuženikom prvobitno sklopio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, a kakav Ugovor o kreditu nije bio predmet rasprave niti ocjene (ne) poštenosti u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenute od strane Udruge Potrošača pa smatra da je bespredmetno raspravljati o tužbenom zahtjevu tužitelja. Smatra da Sporazum tužitelja i tuženika o provođenju konverzije ima retroaktivni učinak na predmetni kredit pa nakon što je tužitelj sklopio navedeni Sporazum ne može osnovano zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog Ugovora i isplatu preplaćenog iznosa po kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti. Vezano za nepoštenost valutne klauzule za švicarski franak tuženik ističe da presuda VTS u parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima, te ponavlja da je presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu "prosječnog Potrošača". Smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva te ne može biti predmetom ocjene poštenosti . Navodi da je Ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti, a odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Smatra da se tužitelj sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ista može imati po njegova prava i obveze. Smatra da je tužitelj potpisom Ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule, pa sada nakon deset godina od sklapanja Ugovora isti ne može tvrditi da mu neke odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne, te da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Ističe da je tužitelj od službenika tuženika u svakom momentu mogao tražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak. Stoga smatra da sukladno odredbama čl. 84. ZPP -a kako je sporna odredba Ugovora o kreditu tužitelju jasna, lako uočljiva i razumljiva to ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena. Navedena odredba također ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da također tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Također, ističe da tuženik unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Navodi da je od 1999. do 2010. tečaj CHF u odnosu na EUR rastao i padao bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek 2010., odnosno znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u parnici Potrošač. Takva aprecijacija tečaja CHF nakon 2010. je posljedice svjetske ekonomske krize koju nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik, pa bi se informiranjem potrošača o tome smatralo špekulativnim postupanjem tuženika. Smatra da činjenica što se tečaj CHF promijenio na štetu potrošača ne može i ne smije biti relevantna za ocjenu nepoštenosti, a time i na ocjenu ništetnosti primarno ugovorene valutne klauzule smatra da je i tuženik bio izložen riziku valutne klauzule. Vezano za nepoštenost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ističe da promjenjivost kamatne stope nije bilo predmetom ispitivanja ništetnosti u parnici Potrošač. Navodi da je tužitelj neosnovano proširio opseg utvrđenja iz presude VTS-a donesenih u parnici Potrošač i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Navodi da je kolektivnom sporu bila ispitivana promjenjivost kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. Smatra da nisu ispunjene pretpostavke da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da bi odredba bila nejasna, teško razumljiva, teško uočljiva, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu i u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti po mišljenju tuženika čl. 210. st. 3. ZOO-a. Ističe da materijalno pravo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a koje je i do danas na snazi u Republici Hrvatskoj izrijekom predviđa mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Navedeno se odnosi i na ZZP te na ZPK. Navodi da Ugovorom nije ugovoreno samo da je promjenjiva redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke već je ugovoreno: "… Na odnose koji nisu regulirani ovim Ugovorom primjenjivat će se odgovarajuće odredbe važećih zakona te akti Kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja s kojima su ugovorne strane upoznate. Prihvat primjene navedenih akata obuhvaća i njihove izmjene i dopune." Stoga ističe da navedeni interni akti služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između stranaka kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe. Ističe da tuženik nije donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Stoga smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora jasna, uočljiva i razumljiva, a njezinu nedopuštenost, odnosno ništetnost nije moguće utvrđivati. Navodi da je promjena kamatne stope određena Općim uvjetima poslovanja tuženika gdje je navedeno da će se kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o "tržišnim uvjetima", a pod kojim se priznaju troškovi kapitala odnosno sredstava koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti i rizik na tržištu. Ističe da je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika. Navodi da su tijekom 2008. troškovi pribavljanja sredstava banaka ekstremno rasli kao posljedica nastanka ekonomske krize. Tuženik je kao banka bio dužan primjenjivati Odluku Hrvatske narodne banke o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku pa je tijekom cijelog razdoblja plasmana kredita u CHF bio dužan održavati odnos danih kredita u CHF s izvorima CHF. Stoga je došlo do velikog povećanja troškova pribavljanja sredstva za tuženika. Stoga smatra da tuženik nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog Ugovorom predviđenog razloga. Prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva te ističe da tužitelj nije dokazao niti osnovu svojeg zahtjeva pa se ne može raspravljati o visini. U odgovoru na tužbu se također poziva i na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske te županijskih sudova. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Tuženik tijekom postupka ističe da je tužitelj Dodatak 1. Ugovoru potpisao svojom samostalnom i stvarnom voljom, dakle na potrošaču je bilo da samostalno odluči hoće li ili neće pristati na konverziju svojeg CHF kredita . U slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja tuženik ističe prigovor radi prijeboja tužiteljevog potraživanja i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka br. 1. Ugovoru i Sporazuma o korištenju preplate. Ističe da je odredbom čl. 1113. ZOO-a predviđeno pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove. Navodi da je Sporazumom o korištenju preplate utvrđena preplata tužitelja po osnovi Ugovora u iznosu od 14.651,26 HRK. Ističe da je tuženik tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene preplate koristio za podmirenje 50 % dospjelih anuiteta i na taj način tužitelju isplatio utvrđeni iznos preplate. Stoga tuženik smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru tužitelj bio dva puta namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, pa ističe prigovor radi prijeboja i predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 14.651,26 HRK uvećane za zatezne kamate tekuće od 12. srpnja 2016. do isplate, te donese konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnog potraživanja, te da odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Tužitelj tijekom postupka ističe da je sklapanje Dodatka Ugovoru, koje je tuženik ponudio tužitelju bila zakonska obveza tuženika temeljem ZIDZPK -a. Smatra da navedeni Dodatak Ugovoru ne može imati retroaktivni učinak na predmetni kredit. Prihvatom konverzije ništetne odredbe Ugovora nisu konvalidirane, a dužnik se nije odrekao prava na utvrđivanje ništetnosti. Smatra da sklapanjem Dodatka Ugovoru nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer istim nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana uslijed ništetnih odredbi Ugovora.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 19665/06 od 12. travnja 2006. između tužitelja i prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. ovjeren od strane javnog bilježnika Branke Rački pod posl. br. OU-84/2006 istog dana (list 5-9), izračun EKS-a i otplatni plan predmetnog Ugovora o kreditu (list 10-12), obavijesti o promjeni kamatne stope prednika tuženika Splitske banke Societe Generale Group (list 13 -17), konto-karticu kredita (list 18-28), pregled uplata tužitelja (list 29), Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 19665/06 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 18. srpnja 2016. (list 30-31 i 72-poleđina-73), izračun EKS-a i otplatni plan za Ugovor broj 261966 (list 32), potvrdu privatne isprave sačinjenu od strane javnog bilježnika Branke Rački pod posl. br. OV-4289/2016 od 18. srpnja 2016. (list 33), Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 12. srpnja 2016. (list 34 i 72), izračun na temelju Ugovora, promjena kamatnih stopa i promjena po računu od strane Podatkovni sadržaji d.o.o. od 13. lipnja 2019. (list 37- 39), pregled uplata tužitelja (list 74-75), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo dipl. oec. IG (list 85-91), dopunu istog vještaka od 22. travnja 2020. (list 99-106 i 113-120), te je saslušao tužitelja kao stranku u postupku.

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

7. Nesporno je među strankama da je prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. kao davatelj kredita-banka s tužiteljem kao korisnikom kredita dana 12. travnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 19665/06 ovjeren od strane javnog bilježnika Branke Rački pod posl. br. OU-84/2006 istog dana (list 5-9, dalje Ugovor), a u koji je sud izvršio uvid. Uvidom u presliku predmetnog Ugovora utvrđeno je da se radi o kreditu za adaptaciju, kako to proizlazi iz čl. 3. Ugovora, a ugovoreno je stavljanje na raspolaganje kredita u kunskoj protuvrijednosti koji odgovara protuvrijednosti od 31.600,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita (čl. 2. t. 1. i 2. Ugovora), te je nadalje ugovoreno pod čl. 2. t. 3. da se sve obveze iz Ugovora obračunavaju i iskazuju na istovjetan način-u izabranoj stranoj valuti (CHF-kao valuta Ugovora), ako Ugovorom nije određeno drugačije, dok je u istom čl. pod t. 4. ugovoreno da će se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedit će na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno, te je nadalje istim čl. t. 5. ugovoreno da Korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute Ugovora, dok je pod t. 6. istog čl. ugovoreno da Korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost sa mogućnom promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje na izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK. Predmetnim Ugovorom o kreditu je ugovoren rok otplate na 180 (stoosamdeset) mjeseci (čl. 4. Ugovora), te kamatnu stopu koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,20 % godišnje, a koja je promjenjiva (čl. 5. t. 1. Ugovora), a t. 2. istog čl. je ugovoreno da kamatna stopa iz prethodnog stavka (t. 1.) predstavlja osnovnu kamatnu stopu koja se obračunava za ovu vrstu kredita, umanjenu za 5 % i vrijedi do 31. prosinca 2006., a nakon toga roka na ostatak duga po ovom Ugovoru o kreditu primjenjivat će se kamatna stopa koja će na dan 1. siječnja 2007. biti propisana sukladna tada važećoj odluci Kreditora. Člankom10. je ugovorena otplata kredita na način da je pod a) ugovorena otplata duga i to pod 1. da se kredit otplaćuje u jednakim vremenskim razmacima odnosno 180 mjesečnih anuiteta i to: 179 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 237,69 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 238,04 CHF, dok je pod b) ugovoren način otplate zapljenom primanja Korisnika kredita, te pod točkom c) vrijeme dospijeća do 10.-tog dana u mjesecu, a pod d) je ugovoren tečaj na dan dospijeća, zakašnjenja i prijevremene otplate i to: 1. mjesečni iznosi izraženi u CHF-valuti Ugovor, podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, pod 2. ukoliko Korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta, Kreditor će na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj, vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima , pod 3. prijevremene uplate, uplate anuiteta izvršene prije desetog dana u mjesecu, prihvatit će se po tečaju koji vrijedi na dan redovnog dospijeća i pod 4. Kreditor zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva zbog izvršenih prijevremenih i zakašnjelih uplata. Člankom 11. t. 1. ugovoreno je da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora.

8. Među strankama je također nesporno da je tuženik potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora.

9. Među strankama je sporno da li su dijelovi odredbi čl. 2., 5., 10. i 11. Ugovora, kako tužitelj navodi u tužbi, odnosno kako je istaknuto u tužbenom zahtjevu ništetni, odnosno da li je isto utvrđeno u kolektivnom sporu u tzv. slučaju Potrošač, te u svezi s time da li tužitelj može osnovano od tuženika zahtijevati isplatu na ime neosnovano preplaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja valute CHF i promjenjive kamatne stope, te da li su odredbe Ugovora vezano za valutnu klauzulu lako uočljive, jasne, te vezano za informiranost tužitelja o valutnom riziku CHF u odnosu na HRK, te da li su stranke prethodno pregovarale o primjeni odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika te ugovorili primjenu internih akata tuženika. Sporno je da li je potraživanje tužitelja u zastari. Istaknut je i prigovor prijeboja tuženika za iznos od 14.651,26 HRK, odnosno sukladno sada važećoj valuti u Republici Hrvatskoj temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22, dalje u tekstu: ZUE) iznos od 1.944,56 EUR.

10. Kako je sporno da li su odredbe Ugovora vezano za valutnu klauzulu lako uočljive, jasne, te vezano za informiranost tužitelja o valutnom riziku CHF u odnosu na HRK, te da li su stranke pregovarale o primjeni odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika te ugovorili primjenu internih akata tuženika, pa je sud na navedene okolnosti saslušao tužitelja kao stranku u postupku.

11. Tužitelj KG saslušan kao stranka u postupku naveo je da je predmetni kredit podigao za adaptaciju kuće u kojoj živi, te je ta kuća stavljena pod hipoteku za taj kredit. Prvo je otišao u Zagrebačku banku, te tamo nije mogao dobiti povoljan kredit i nakon toga je otišao kod prednika ovdje tuženika u Splitsku banku u kojoj je neko vrijeme bio klijent, te su mu u banci rekli da dobro da je došao jer da nigdje neće dobiti tako povoljan kredit i da nigdje neće tako dobro proći kao kod njih. Rekli su mu da je na kredit povoljna fiksna kamata. Navodi da Ugovor o kreditu nije čitao i vjerovao je osobi banke, odnosno toj gospođi koja mu je ugovarala taj kredit. Misli da su mu čak prije nego što je potpisao Ugovor o kreditu bili isplaćeni novci, ali se više ne sjeća, a radi se možda o dan-dva. Kada mu je predočeno da u Ugovoru o kreditu piše da je kamatna stopa promjenjiva tužitelj navodi da ne zna da to piše u Ugovoru o kreditu. Znao je da je kredit vezan uz valutu CHF. Ističe da je u trenutku dobivanja navedenog kredita samo bio sretan da dobije taj kredit da sredi kuću za djecu, te mu je bilo svejedno koja je to valuta. Nitko ga u banci nije upozoravao na nikakve rizike vezanosti kredita uz valutu CHF. Sjeća se samo da je bilo rečeno da mora biti hipoteka na kuću te zalog. Navodi da i dalje živi u navedenoj kući te u toj kući nikada nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost, niti je kuću nekome iznajmljivao. U vrijeme kada je podigao kredit rata kredita mu je bila možda 1/3 plaće, a za godinu- dvije ta rata je porasla i došla mu je čak do polovice plaće, te je radio na crno da bi mogao plaćati taj kredit. Sjeća se da je od banke dobio nekakvu obavi jest o nekoj konverziji i da će mu se smanjiti rata kredita pa je otišao u banku da smanji tu ratu i potpisao je ugovor o konverziji, vjerojatno u valuti EUR, ali se više ne sjeća. Navodi da mu prilikom dolaska u banku nije nuđen kredit u nekoj drugoj valuti već samo u valuti CHF i da je to najpovoljniji kredit. U banci mu nisu rekli da banka može donijeti odluku i promijeniti kamatnu stopu. Navodi da je Ugovor o kreditu sastavila jedna crna gospođa u banci, on je samo ostavio svoju osobnu iskaznicu u banci, te mu je rečeno da dođe za dan-dva potpisati Ugovor o kreditu. Pristao je na ugovor o konverziji zato da si smanji ratu kredita jer više to nije mogao plaćati, a i bio je na bolovanju, te na operaciji vratne kralježnice. Navodi da kada je došao u banku vezano uz konverziju da mu je u banci rečeno da će mu rata kredita biti manja i iz tog razloga je potpisao taj ugovor o konverziji. Kredit je otplatio u cijelosti na način da je podigao drugi kredit koji je također otplatio.

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se isti više zbog proteka vremena ne sjeća detalja Ugovora o kreditu, nitko ga nije upozorio na rizike sklapanja Ugovora o kreditu vezano za valutu CHF, te je istakao da se je radilo o pripremljenom Ugovoru koji je on samo potpisao nakon što ga je pripremila djelatnica banke . Stoga sud smatra da tuženik nije dokazao da su tužitelju kao potrošaču sporne odredbe Ugovora učinjene suštinski razumljivima, pa da tužitelj na temelju tih informacija može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi na svoje financijske obveze. Tuženik također nije dokazao da je tužitelj kao potrošač mogao utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi definiranih od tuženika kao trgovca.

13. U postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj, uključujući i tuženika Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2012. donio presudu poslovni broj P -1401/2012, a povodom žalbi tuženika donesene su presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i tim odlukama je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.

14. U odnosu na tuženika citiranim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je u određeno navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama tada važećeg čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi tada važećeg čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP/07), a koje povrede traju i dalje.

15. U odnosu na prednika tuženika citiranim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je u određeno navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je prednik tuženika i tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/ 07 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP/07).

16. Te odluke su u skladu s čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 dalje u tekstu: ZPP), koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog spora, obvezujuća i za ovaj sud. S obzirom na tu odredbu kao i na odredbu čl. 118 ZZP-a sud nije u ovom sporu ocjenjivao navode tuženika o opravdanosti ugovaranja vezivanja valute glavnice za švicarski franak i o promjenjivosti kamatne stope, te o tome je li postupanje tuženika bilo savjesno i pošteno jer je to već detaljno ocjenjeno u kolektivnom sporu. Naime, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, pa s obzirom na iznesena utvrđenja iz odluka donesenih u tom kolektivnom sporu u ovom sporu nije bilo potrebno provoditi postupak dokazivanja u tom pravcu.

17. U čl. 502.c ZPP-a i u čl. 118 ZZP-a je navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu u posebnim parnicama radi naknade štete. Kad netko drugome neosnovano isplati neki iznos time je osobi koja je izvršila isplatu svakako nastala financijska šteta . Svako drukčije tumačenje prethodno navedenih odredbi bilo bi nerazumno, a zakonske odredbe nisu same sebi svrha, nego se one donose u svrhu uređenja određenog pravno područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju i u primjeni donesenih propisa se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. U tom smislu je čl. 107 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19) dopunjen čl. 502.c ZPP-a tako da obuhvaća i parnice za naknadu štete i isplatu. U odnosu na odredbe kojim je valuta glavnice vezana za švicarski franak u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka, pa i ovog tuženika, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi za klijente kao potrošače, dok su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika za korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, a o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije se pojedinačno pregovaralo. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, neuvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa kojim to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. U odnosu na odredbe o promjenjivoj kamati u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici, pa i ovaj tuženik, nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni navedenog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja .

18. Slijedom navedenog, predmetnim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, odnosno korisnika kredita, u smislu da je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica i ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope kredita.

19. Stoga su odredbe Ugovora o kreditu ništetne su u dijelu odredbe kojima se propisuje promjenjiva kamatna stopa, što je sadržano u dijelu odredbe čl. 5.1., dijelu odredbe čl. 5.2. i odredbi 11.1. Ugovora, te u dijelu odredbe kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, što je sadržano u odredbi čl. 2.4. i 10.d) 1., 2., 3. i 4. Ugovora. Tužitelj se u ovom postupku pozivao na ništetnost, a na nju pazi i sud po službenoj dužnosti, kako propisuje čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje u tekstu: ZOO). Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

20. Međutim, sud smatra da odredba čl. 2.1. kojom je ugovoren iznos kredita koji se tužitelju stavlja na raspolaganje kao bitan sastojak Ugovora, a isti nije obuhvaćen tečajnim razlikama, nije ništetna. Također odredbe čl. 2.3., čl. 2.5. i čl. 2.6. Ugovora, kojima je ugovoreno da se sve obveze iz Ugovora obračunavaju i iskazuju na istovjetan način-u izabranoj stranoj valuti (CHF-kao valuta Ugovora), ako Ugovorom nije određeno drugačije, da korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute Ugovora, te da korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost sa mogućnom promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje na izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK , nisu ništetne s obzirom da istima nije ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, te nemaju nikakvih elemenata ništetnosti, te su navedene odredbe jasne i uočljive. Sud također smatra da niti dio odredbe čl. 5.2. kojima je propisano da kamatna stopa iz prethodnog stavka predstavlja osnovnu kamatnu stopu koja se obračunava za ovu vrstu kredita, umanjenu za 5 % i vrijedi do 31. prosinca 2006., te dio odredbe čl. 10.a) kojom je ugovorena otplata duga u 179 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 237,69 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 238,04 CHF, te u naslovu točke 11. nisu ništetne s obzirom da iste ne propisuju promjenjivu kamatnu stopu, te su jasne i uočljive. Također, sud smatra da tužitelj ne može tražiti da sud utvrdi ništetnim i sve kasnije tuženikove jednostrane izmjene kamatne stope i da takve ne proizvode ikakve pravne učinke, s obzirom da kasnijih tuženikovih jednostranih izmjena kamatnih stopa nije niti bilo, a pri čemu je sud imao na umu da je tužitelj u cijelosti isplatio predmetni kredit, što je isti naveo u svojem iskazu prilikom saslušanja. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

21. Među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR tako što je 18. srpnja 2016. sklopljen Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 19665/06 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 18. srpnja 2016. (list 30-31 i 72-poleđina-73, dalje Dodatak Ugovoru) u koji je sud izvršio uvid. Iz navedenog Dodatka Ugovoru proizlazi da ostatak glavnice nakon konverzije valute na dan 25. srpnja 2016. iznosi 8.646,50 EUR. Navedeni Dodatak Ugovoru je solemniziran kod javnog bilježnika Branke Rački pod posl. br. OV - 4289/2016 od 18. srpnja 2016., što proizlazi iz potvrde privatne isprave sačinjene od strane javnog bilježnika Branke Rački pod posl. br. OV-4289/2016 od 18. srpnja 2016. (list 33), u koju je sud izvršio uvid.

22. Uvidom u Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 12. srpnja 2016. (list 34 i 72) utvrđeno je da postoji preplata po predmetnom Ugovoru u iznosu od 14.651,26 HRK, a koja je manja od 50 % u odnosu na ukupni zbroj preostalih anuiteta do kraja otplate kredita. Stranke su ugovorile da se iznos preplate koristi isključivo za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu od ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Uvidom u izračun EKS-a i otplatni plan za Ugovor broj 261966 (list 32) utvrđeno je da se navedeni izračun odnosi upravo na otplatu ostatka glavnice od 8.646,50 EUR, kako je to između stranaka utvrđeno u Dodatku Ugovora iz točke 21. obrazloženja ove presude.

23. Tuženik smatra da su zbog provedene konverzije odredbe Ugovora o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli izmijenjene tako da se smatra da nisu ni postojale te da sud ne može ocjenjivati ništetnost odredbi koje ne postoje i da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog spora. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj kao potrošač i korisnik kredita nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja tog ugovora o kreditu u CHF do sklapanja ugovora o konverziji. Naime, sklapanjem navedenog Dodatka Ugovoru, odnosno dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a ne radi se o sklapanju sasvim novog ugovora. Kad bi se i smatralo da je osnovni Ugovor prestao važiti, i tada bi se moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog Ugovora kako to proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Tužitelj je Ugovor sklopio 2006. i do sklapanja Dodatka Ugovoru taj je osnovni Ugovor bio na snazi više od deset godina i imao je sve pravne posljedice kao i kod onih korisnika kredita koji nisu proveli konverziju. Kao što je to navedeno u odluci VSRH poslovni broj Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022., sklapanjem Dodatka Ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće i retroaktivno od dana sklapanja Ugovora, ali nisu ničim mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi Ugovora za razdoblje do konverzije. Također, prema odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne pa onda nije izgubio ni pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a to tužitelj traži u ovom sporu.

24. Potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo, kako to proizlazi iz odluke Suda Europske unije u predmetu broj C-118/17 od **.**.2019. (Č). Treba istaknuti da u vrijeme kad su sklapani aneksi ili dodaci osnovnim ugovorima o kreditu kojima je provođena konverzija još nije bila pravomoćna odluka o nepoštenosti odredbi o valutnoj klauzulu u ugovorima o kreditu u CHF donesena u kolektivnom sporu jer je ona postala pravomoćna u tom dijelu tek 2018. Slijedom navedenog, time što je tužitelj sklopio s tuženikom aneks uz Ugovor kojim je izvršena konverzija kredita u skladu s odredbama ZID ZPK-a, on nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i on zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora, ako takva razlika postoji (tako i odluka VSRH Rev-1096/2022).

25. Prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju moraju biti izjednačena s pravima onih korisnika kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak odnosno koji nisu proveli konverziju jer su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana kad su neki od tih korisnika proveli konverziju svi takvi potrošači imali jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

26. Budući da su odredbe o vezivanju valute glavnice uz švicarski franak i o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom tuženika ništetne, one se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi što znači da je prema čl. 323 i čl. 1111 ZOO -a dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom i to za razdoblje do 25. srpnja 2016. kao dana s kojim je provedena konverzija i utvrđen iznos preplate.

27. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Sud smatra da ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

28. Imajući na umu navedeno, kako je već u postupku kolektivne zaštite potrošača ustanovljena djelomična ništetnosti navedenih odredbi tada zastarni rok u ovom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

29. Kako je ništetnost odredbe o kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ustanovljena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom individualnom postupku potrošača podnesena neposredno 13. lipnja 2019., pa nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a i neosnovan je prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje tužitelja vezano za isplatu temeljem ništetnosti odredbe o kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.

30. Kako je ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ustanovljena presudom Trgovačkog sud u Zagrebu od 4. srpnja 2012. poslovni broj P-1401/2012, a koja je postala pravomoćna donošenjem presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tužba je u ovom individualnom postupku potrošača podnesena neposredno 13. lipnja 2019., to nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a i neosnovan je prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje tužitelja vezano za isplatu temeljem ništetnosti odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

31. Da bi utvrdio visinu tužiteljeve tražbine sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo dipl. oec. IG te izvršio uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka (list 85-91).

32. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je na temelju dokumentacije u spisu da je utvrdio razlike anuiteta, ugovornih kamata i tečaja po osnovi promjena CHF za razdoblje od 10. svibnja 2006. do 25. srpnja 2016. Vještak navodi da je Tablici br. 1 u stupcu 12 iskazao razlike ugovornih kamata u kunama, te iste iznose 11.342,10 HRK, te da je u stupcu 13 iste Tablice iskazao razlike po osnovi promjene tečaja CHF iskazanog u kunama te iste iznose 29.702,44 HRK. Vještak navodi da je u stupcu 11 iste Tablice iskazao razlike anuiteta u kunama, odnosno zbroj oba navedena osnova iz stupca 12 i 13, te iste ukupno iznose 41.044,54 HRK. Vještak u svojem nalazu i mišljenju navodi, kako je već i sud utvrdio, da je u Sporazumu o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 12. srpnja 2016. iskazana preplata po navedenom kreditu u ukupnom iznosu od 14.651,26 HRK. Ističe da navedena preplata predstavlja više plaćena novčana sredstva koje je tužitelj platio tuženiku po osnovi navedenog Ugovora o kreditu, a koju preplatu je obračunao tuženik po osnovi konverzije CHF u EUR. Ponavlja da iz navedenog Sporazuma proizlazi da će se iznos preplate koristiti isključivo za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu od ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Navodi da je iz kartice prometa po navedenom kreditu razvidno da je tuženik tužiteljeve obveze (anuitete) podmirivao u 50 % mjesečnog anuiteta s navedenom preplatom u razdoblju od 10. kolovoza 2016. do 11. lipnja 2018. u ukupnom iznosu od 14.651,26 HRK. Dakle, tužitelj je s 11. lipnjem 2018. iskoristio cijelu navedenu preplatu za otplaćivanje svojih anuiteta.

33. Na ovakav nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo dipl. oec. IG tužitelj je imao prigovore s obzirom da vještak nije izračunao zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog anuiteta da datuma uplate, odnosno do datuma konverzije kredita 18. srpnja 2016. te smatra da vještak treba dopuniti svoj nalaz i mišljenje u tom smislu.

34. Nakon toga stalni sudski vještak za financije i računovodstvo dipl. oec. IG je sačinio dopunu nalaza i mišljenja, te je sud izvršio uvid u navedenu dopunu istog vještaka od 22. travnja 2020. (list 99-106 i 113-120). Iz dopune nalaza i mišljenja proizlazi da je u Tablici 2 u stupcu 8 iskazao zakonske zatezne kamate na razlike anuiteta u kunama za razdoblje od 17. svibnja 2006. do 18. srpnja 2016. u iznosu od 16.053,87 HRK.

35. Nakon ovakvog dopunskog očitovanja vještaka više nije bilo prigovora stranaka, pa je sud u cijelosti prihvatio ovakav nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo dipl. oec. IG s obzirom da je vještak izradio nalaz i mišljenje temeljem dokumentacije u spisu.

36. Međutim, tuženik smatra da je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja potrebno uzeti u obzir iznos navedene preplate od 14.651,26 HRK koji je tužitelj iskoristio, te utvrditi osnovanim postavljeni prigovor radi prebijanja od strane tuženika. Tužitelj tijekom postupka navodi da ukoliko sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, a vezano za od strane tuženika istaknuti prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, te ukoliko sud ocjeni tuženikov prigovor prijeboja osnovanim, tužitelj smatra da sukladno odredbama čl. 202 i čl. 172 ZOO-a eventualnu tuženikovu tražbinu valja prebiti prvenstveno sa zakonskim zateznim kamatama koje tužitelj potražuje od tuženika.

37. Pravni odnos kod vraćanja stečenog bez osnove, zbog ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, konkretno odredbi o vezivanju valute glavnice za švicarski franak i promjenjivu kamatnu stopu, nužno je razmatrati kao jedinstveni pravni odnos pri čemu je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ugovornoj strani sve ono što je stekla na temelju ništetne ugovorne odredbe u smislu čl. 323 st. 1 ZOO-a. To znači da sud mora imati u vidu ne samo korist koju je tuženik ostvario od ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita primjenom valutne klauzule, već i korist koju je tužitelj ostvario na temelju takvih ništetnih ugovornih odredaba jer se kod stjecanja bez osnova i zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove radi o pravnom poslu čiji se izvanugovorni učinci stjecanja bez osnove jedinstveno i istovremeno odnose na obje ugovorene strane, ako su obje ugovorene strane od takve ništetne ugovorne odredbe stekle korist.

38. Tužitelj je svoj tužbeni zahtjev specificirao prvo u podnesku od 9. lipnja 2020. i u odnosu na glavnicu uskladio s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka u iznosu od 41.044,54 HRK, te u odnosu na zakonske zatezne kamate obračunate u periodu od 17. svibnja 2006. do 18. srpnja 2016. u iznosu od 16.053,87 HRK, da bi isti svojim podneskom od 16. siječnja 2026. uskladio tužbeni zahtjev sa sada važećom valutom u Republici Hrvatskoj EUR, te sada potražuje glavnicu od 5.447,55 EUR i zakonske zatezne kamate obračunate u periodu od 17. svibnja 2006. do 18. srpnja 2016. u iznosu od 2.130,71 EUR.

39. Stoga je sud s obzirom na istaknuti prigovor radi prijeboja u točki III. izreke presude u skladu s čl. 338 st. 3 ZPP-a i čl. 1111 ZOO-a utvrdio da postoji tužiteljeva tražbina u iznosu od 5.447,55 EUR, te tužiteljeva tražbina zakonske zatezne kamate obračunate u periodu od 17. svibnja 2006. do 18. srpnja 2016. u iznosu od 2.130,71 EUR. Kako je tuženik ove iznose stekao na temelju ništetne odredbe o vezivanju valute glavnice za švicarski franak, te promjenjive kamatne stope, on je nepošten stjecatelj pa prema čl. 1115 ZOO-a tužitelj na ovaj iznos ima pravo na zakonske zatezne kamate i to kako tužitelj potražuje od prvog dana nakon konverzije

19. srpnja 2016. do isplate.

40. Nesporno je između stranaka, kako je već navedeno u točki 22. obrazloženja ove presude, da postoji preplata od 14.651,26 HRK koju je tužitelj iskoristio nakon konverzije za podmirenje 50 % mjesečnog anuiteta u razdoblju od 10. kolovoza 2016. do 11. lipnja 2018. u ukupnom navedenom iznosu od 14.651,26 HRK. Dakle, tužitelj je s 11. lipnjem 2018. iskoristio cijelu navedenu preplatu za otplaćivanje svojih anuiteta. Sukladno ZUE i sada važećoj valuti EUR navedeni iznos sada iznosi 1.944,56 EUR. Stoga je tužitelj dužan tuženiku na temelju čl. 323 st. 1 ZOO-a isplatiti taj iznos jer tužitelj kao korisnik kredita ne može kumulirati preplatu koja mu je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana konverzije, već ima pravo na isplatu razlike, ako ona postoji. Imajući na umu navedeno sud je točki IV. izreke presude utvrdio postojanje tuženikove tražbine u iznosu od 1.944,56 EUR.

41. U točki V. izreke presude izvršeno je prebijanje tužiteljeve tražbine utvrđene u točki III. izreke i to dijela tražbine koji se odnosi na zakonske zatezne kamate obračunate u periodu od 17. svibnja 2006. do 18. srpnja 2016. u iznosu od 2.130,71 EUR i tuženikove tražbine utvrđene u točki IV. izreke presude u iznosu od 1.944,56 EUR i to sukladno čl. 202 u vezi sa čl. 172. ZOO-a, pa je u točki VI. izreke tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos koji nije prebijen i to preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 5.447,55 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 19. srpnja 2016. do isplate, te iznos od 186,15 EUR s osnove tražbina zakonske zatezne kamate obračunate u periodu od 17. svibnja 2006. do 18. srpnja 2016.

42. Sud je nakon toga u točki VII. izreke odbio preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja s osnove tražbina zakonske zatezne kamate obračunate u periodu od 17. svibnja 2006. do 18. srpnja 2016. u iznosu od 1.944,56 EUR.

43. Temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 2.113,34 EUR, s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio s glavnim potraživanjem.

44. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku – odvjetniku, a u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe, te sastav četiri obrazložena podnesaka i to od 17. lipnja 2019., 1. listopada 2019., 8. travnja 2020. i 6. rujna 2020. , te pristup na ročišta od 26. studenoga 2019., 22. rujna 2025. i 19. siječnja 2026. po 100 bodova temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife, te sastav obrazloženog podneska izvan Tbr. 8. t.1. i to od 16. siječnja 2026. po 50 bodova temeljem Tbr. 8 t. 3. Tarife, što ukupno iznosi 850 bodova, što uz vrijednost 1 boda od 2,00 EUR temeljem Tbr. 54 Tarife iznosi 1.700,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak neophodnog financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 97,42 EUR, te trošak pristojbe na presudu u iznosu od 50,47 EUR, koja je tužitelju u skladu s čl. 7. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23) priznata u omjeru od 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23), jer se ova presuda punomoćniku tužitelja dostavlja u elektroničkom obliku pa su isti dužni platiti samo polovicu ove pristojbe ako istu plate u roku od tri dana od dostave ove presude. Na sveukupni iznos parničnih troškova dosuđena je i zakonska zatezna kamata, temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, a u skladu sa čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona (112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24).

U Sesvetama 4. ožujka 2026.

S U D A C

Andrea Herendić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 primjerka.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.