Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž R-133/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku, po sucu Noemi Butorac kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja LČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mirko Kovač, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo pravosuđa, OIB: 52634238587, koju zastupa, Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, zamjenica općinske državne odvjetnice Katarina Ćaćić, radi novčane tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi podnesenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj: Pr - 3057/2019-27 od 12. srpnja 2022., 4. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se uvažava, te se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj: Pr - 3057/2019-27 od 12. srpnja 2022. preinačava tako da glasi :
" 1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, Ministarstvo pravosuđa, OIB: 52634238587, da tužitelju JČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 2.323,05 kn bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:
- 256,63 kn od 16.07.2014. do isplate,
- 55,79 kn od 12.08.2014. do isplate,
- 179,24 kn od 16.09.2014. do isplate,
- 32,40 kn od 16.10.2014. do isplate,
- 205,15 kn od 16.10.2015. do isplate,
- 3,26 kn od 16.12.2015. do isplate,
- 23,79 kn od 16.01.2016. do isplate,
- 172,78 kn od 16.05.2016. do isplate,
- 5,24 kn od 16.06.2016. do isplate,
- 5,24 kn od 16.07.2016. do isplate,
- 215,98 kn od 16.08.2016. do isplate,
- 12,52 kn od 16.09.2016. do isplate,
- 118,46 kn od 16.10.2016. do isplate,
- 6,25 kn od 16.01.2017. do isplate,
- 44,28 kn od 16.08.2017. do ispate,
- 5,78 kn od 16.09.2017. do isplate,
- 541,93 kn od 16.10.2017. do isplate,
- 16,42 kn od 16.12.2017. do isplate,
- 17,20 kn od 16.01.2018. do isplate,
- 353,48 kn od 16.08.2018. do isplate,
- 51,23 kn od 16.09.2018. do isplate, sve kamate izuzev zatezne kamate za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, te sve kamate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena do 31.7.2015., a od 1.8.2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II. Svaka strana snosi svoje troškove."
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud presudio je:
"I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, Ministarstvo pravosuđa, OIB: 52634238587, da tužitelju JČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 2.323,05 kn bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:
- 256,63 kn od 16.07.2014. do isplate,
- 55,79 kn od 12.08.2014. do isplate,
- 179,24 kn od 16.09.2014. do isplate,
- 32,40 kn od 16.10.2014. do isplate,
- 205,15 kn od 16.10.2015. do isplate,
- 3,26 kn od 16.12.2015. do isplate,
- 23,79 kn od 16.01.2016. do isplate,
- 172,78 kn od 16.05.2016. do isplate,
- 5,24 kn od 16.06.2016. do isplate,
- 5,24 kn od 16.07.2016. do isplate,
- 215,98 kn od 16.08.2016. do isplate,
- 12,52 kn od 16.09.2016. do isplate,
- 118,46 kn od 16.10.2016. do isplate,
- 6,25 kn od 16.01.2017. do isplate,
- 44,28 kn od 16.08.2017. do ispate,
- 5,78 kn od 16.09.2017. do isplate,
- 541,93 kn od 16.10.2017. do isplate,
- 16,42 kn od 16.12.2017. do isplate,
- 17,20 kn od 16.01.2018. do isplate,
- 353,48 kn od 16.08.2018. do isplate,
- 51,23 kn od 16.09.2018. do isplate, sve kamate izuzev zatezne kamate za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, te sve kamate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena do 31.7.2015., a od 1.8.2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, Ministarstvo pravosuđa, OIB: 52634238587, da tužitelju JČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 4.687,50 kn sa zateznom kamatom koja teče od 12. srpnja 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tužene za naknadom parničnog troška."
2. Protiv navedene presude tuženica je pravodobno podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i naložiti tužiteljici plaćanje parničnih troškova, podredno ukinuti presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Tužitelj je odgovorio na žalbu i predložio žalbu odbiti kao neosnovanu.
4. Žalba je pravovremena i dopuštena.
5. Žalba je osnovana.
6. U ovom se slučaju radi o sporu male vrijednosti iz članka 458. stavak 1. ZPP-a.
6.1. Prema odredbi članka 467. stavak 1. ZPP-a presuda i rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2 točke ZPP-a, osim zbog povreda iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a, dakle ne i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
7. Predmet spora zahtjev je za isplatu razlike plaće zbog ostvarenih, a neplaćenih prekovremenih sati rada u razdoblju od 11. siječnja 2014. do 15. siječnja 2019., a sporna je bila i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.
7.1. Tužitelj je tužbu podnio temeljem odredbe članka 186.b stavak 3. ZPP-a, pa je nakon provedenog financijskog vještačenja postavio tužbeni zahtjev koji je i prihvaćen.
8. Među strankama nije sporno da tuženica nije donosila rješenja u skladu s propisanom obvezom donošenja formalnog rješenja, a niti s obvezom podnošenja pisanog zahtjeva za korištenjem slobodnog dana umjesto plaćanja prekovremenog rada prije isteka obračunskog razdoblja za obračun plaće za tekući mjesec (Tumačenje 16/44). No, prema dostavljenim evidencijama radnog vremena tužitelju su evidentirani slobodni dani i u evidencijama su sadržani i podatci koliko je tužitelju odobreno slobodnih dana za neplaćene prekovremene sate i koliko mu je isplaćeno za prekovremene sate.
9. Prvostupanjski je sud utvrdio:
– da je tužitelj u utuženom periodu radio kao pravosudni policajac u Ministarstvu pravosuđa tuženice, dakle da je bio državni službenik,
– da je u utuženom razdoblju radio i prekovremeno,
– da za prekovremene sate rada državni službenici imaju pravo na uvećanje plaće ili korištenje slobodnih dana, u kojem slučaju se izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana kao i vrijeme kada je taj rad ostvaren,
– da tužitelju svi prekovremeni sati rada nisu plaćeni sukladno onome što je propisano Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike.
10. Prema shvaćanju ovog suda tuženica kao poslodavac mora dokazati da su tužitelju odobreni slobodni dani ili da mu je uvećana plaća na ime neiskorištenih slobodnih dana, jer uz naprijed navedena utvrđenja, i evidencijom radnog vremena tuženica može dokazati da su tužitelju za rad koji se smatra prekovremenim radom odobreni slobodni dani ili mu je uvećana plaća na ime neiskorištenih slobodnih dana.
11. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio da neisplaćena bruto plaća po osnovi prekovremenog rada za utuženo razdoblje od siječnja 2014. do zaključno siječnja 2019. iznosi ukupno:
– 2.323,05 kn, bez uračunavanja više odnosno manje isplaćenih prekovremenih sati iz nekog prethodnog mjeseca, (pojedini mjesečni iznosi i dospijeća istih dani su u Tabeli 1 nalaza),
– da je tužitelju s osnove prekovremenog rada isplaćeno 3 sata više odnosno 86,20 kn bruto (obračuni su dani u Tabeli 1a nalaza).
12. Polazeći od odredbi kolektivnih ugovora ("Narodne novine" 93/08, 89/12, 104/13, 112/17) kao i više tumačenja ugovora i to Tumačenja br. 7/44, 8/44, 19/44, 24/44, 27/44, 16/44, 4 21/44, 25/44, 32/44, 35/44), prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev koji se odnosi na ukupno 21 mjesec od utuženog šezdesetomjesečnog razdoblja i to 4 mjeseca u 2014., 2 mjesec u 2015., 7 mjeseci u 2016., 5 mjeseci u 2017. te 3 mjeseca u 2018., kako je tužitelj to i zahtijevao nakon provedenog financijskog vještačenja.
13. Obrazlažući odluku prvostupanjski sud navodi (točka 17. obrazloženja) da je prvostupanjski sud prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje stalnog sudskog ocijenivši vještačenje stručnim i objektivnim te zaključuje da (cit.)…." da tuženik za svoje navode da bi platio više prekovremenih sati u mjesecima kada su plaćeni prekovremeni sati koji nisu ostvareni u tim mjesecima nego su preneseni iz prethodnog razdoblja nije dostavio urednu i vjerodostojnu dokumentaciju iz koje bi sud, a kasnije i vještak za potrebe izračuna mogao utvrditi koji konkretno prekovremeni sat iz kojeg mjeseca i godine je eventualno naknadno plaćen i kada, niti takva dokumentacija prileži spisu pa nije mogao prihvatiti takve navode tuženika. Osim toga, temeljem čl. 7. i 92. ZR-a plaća se isplaćuje do 15. u mjesecu za prethodni mjesec što tuženik nije učinio niti je dokazao da bi isplatu izvršio kasnije, kada, za koje razdoblje i po kojem osnovu. Slijedom navedenog, neosnovani su navodi tuženika da bi tužitelju platio prekovremene sate zbog čega je valjalo prihvatiti Varijantu 1 izračuna razlike plaće iz nalaza i mišljenja vještaka".
14. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a tuženica izrijekom ne upućuje na neku drugu povredu.
15. Međutim, prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo na tuženičinu štetu kada je prihvatio tužbeni zahtjev postavljen skladno Tabeli 1. nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a ne sukladno Tabeli 1a tog nalaza, na koju se tuženica u žalbi, u biti i poziva navodeći (cit.): "Konstatacija prvostupanjskog suda na kojoj temelji presudu je u proturječnosti s platnim listama tužitelja i varijantom iz Tabele 1a nalaza i mišljenja vještaka (varijanta 2) u kojoj je vještak kao stručna osoba jasno utvrdio da su prekovremeni sati isplaćivani naknadno tužitelju unutar utuženog razdoblja. Prvostupanjski sud ne navodi nikakve argumentirane i valjane razloge zbog kojih ne prihvaća varijantu nalaza i mišljenja vještaka iz obračuna u Tabeli 1a. prema kojoj tužitelju s osnova prekovremenog rada isplaćeno 3 sata više odnosno 86,20 kn bruto više i s osnova naknade za godišnji odmor 14,49 kn manje, s uračunavanjem više odnosno manje isplaćenih prekovremenih sati iz nekog prethodnog razdoblja
(prethodnih mjeseci unutar utuženog razdoblja)."
16. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da tužitelj u utuženom razdoblju nije ostvario naknadu za sve odrađene prekovremene sate, bilo kao slobodne dane, bilo kao uvećanu plaću, pitanje je kako se oni imaju obračunati, na način kako je to tuženica činila, a tužitelj koristio kroz cijelo relevantno razdoblje, što nije bilo u skladu s propisanom obvezom donošenja formalnog rješenja o tome, a niti s obvezom podnošenja pisanog zahtjeva za korištenjem slobodnog dana umjesto plaćanja prekovremenog rada prije isteka obračunskog razdoblja za obračun plaće za tekući mjesec (Tumačenje 16/44), u kojem slučaju je tužitelju plaćeno 3 sata više odnosno bruto više ukupno 86,20 kn ili strogo držeći se forme i računajući samo prekovremene sate koji nisu plaćeni za mjesec u kojem su ostvareni, u kojem slučaju tužitelju pripada dosuđenih 2.323,05 kn bruto.
17. Ovaj sud smatra da tužitelj ima pravo na isplatu samo onog što mu nije priznato kao slobodan dan ili isplaćeno kao prekovremeni sat, neovisno o tome da li je to bilo sasvim u skladu s propisanom formom ili rokom, jer bi u protivnom značilo da bi, zbog forme, za utuženo razdoblje dobio veću naknadu (kroz slobodne dane i isplaćenu plaću) nego bi mu to sukladno ostvarenom radu pripadalo.
18. To što tuženica nije donosila formalna rješenja i to što se prekovremeni rad ostvaren u tekućem mjesecu prenosi i obračunava u slijedećem mjesecu i što o preraspodjeli radnog vremena ne postoji akt nije razlog da tužitelj dobije veću naknadu od one koja mu pripada sukladno ostvarenom prekovremenom radu, jer se potraživanje tužitelja može odnositi samo na isplatu samo onog što mu nije priznato kao slobodan dan ili isplaćeno kao prekovremeni sat sukladno članku 44. stavku 1. točki 2. KU/13 i članku 38. stavku 1. točki 2. KU/17.
19. U odnosu na odluku o troškovima postupka, ocjena je ovog suda da je tužitelj u trenutku vođenja prvostupanjskog postupka te do zaključenja glavne rasprave i donošenja prvostupanjske presude imao legitimna očekivanja u smislu očekivanja ostvarenja prava na traženu sudsku zaštitu, a uzimajući u obzir različitu sudsku praksu sudova Republike Hrvatske, kao i činjenicu da u odnosu na konkretna pitanja do donošenja prvostupanjske presude nije postojala ujednačena praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
19.1. Iako je čanak 154. stavak 1. ZPP-a jasan u pogledu odredbe da je stranka koja izgubi parnicu dužna nadoknaditi troškove protivnoj stranci, a članak 154. stavak 2. ZPP-a o snošenju troškova sukladno uspjehu u sporu, ukazuje se na shvaćanja Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP) da nametanje znatnog financijskog opterećenja nakon završetka postupka može predstavljati ograničenje prava na pristup sudu zajamčenog člankom 6. stavkom 1. EKLJP-a (Klauz protiv Hrvatske, točka 77.; Čolić protiv Hrvatske, točka 45.), a što bi u okolnostima konkretnog slučaja zaista bio slučaj jer je tužitelj stranka postupka koja sudsku zaštitu traži kao slabija strana radnik u odnosu na poslodavca koji je u konkretnom slučaju Republika Hrvatska.
19.2. Zbog navedenog odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
20. Slijedom navedenog temeljem članka 373. točka 3. ZPP-a i članka 166. stavka 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude
Dubrovnik, 4. ožujka 2026.
Sutkinja:
Noemi Butorac
