Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51 000 Rijeka
Poslovni broj: P-819/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po nacrtu sudskog savjetnika Gorana Maršića, po sucu toga suda Damiru Vinketi, u pravnoj stvari tužitelja UO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Frano Bazinu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko & Knežević i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj 05. veljače 2026., temeljem članka 335. stavka 1. i 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP-a) po objavi 12. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, da tužitelju UO, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.543,63 EUR (četiri tisuće petsto četrdeset tri eura i šezdeset tri centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom:
na iznos od 1,72 EUR od 4.11.2008. godine do isplate
na iznos od 2,81 EUR od 3.1.2009. godine do isplate
na iznos od 3,25 EUR od 3.2.2009. godine do isplate
na iznos od 1,45 EUR od 14.3.2009. godine do isplate
na iznos od 2,47 EUR od 3.4.2009. godine do isplate
na iznos od 2,27 EUR od 3.5.2009. godine do isplate
na iznos od 0,02 EUR od 14.5.2009. godine do isplate
na iznos od 0,96 EUR od 3.6.2009. godine do isplate
na iznos od 0,93 EUR od 3.9.2009. godine do isplate
na iznos od 0,87 EUR od 3.12.2009. godine do isplate
na iznos od 2,29 EUR od 3.1.2010. godine do isplate
na iznos od 3,35 EUR od 3.2.2010. godine do isplate
na iznos od 17,07 EUR od 10.2.2010. godine do isplate
na iznos od 3,37 EUR od 3.3.2010. godine do isplate
na iznos od 6,90 EUR od 3.4.2010. godine do isplate
na iznos od 5,43 EUR od 4.5.2010. godine do isplate
na iznos od 6,52 EUR od 3.6.2010. godine do isplate
na iznos od 13,56 EUR od 3.7.2010. godine do isplate
na iznos od 11,36 EUR od 3.8.2010. godine do isplate
na iznos od 13,09 EUR od 3.10.2010. godine do isplate
na iznos od 11,79 EUR od 3.11.2010. godine do isplate
na iznos od 17,80 EUR od 9.12.2010. godine do isplate
na iznos od 23,11 EUR od 4.1.2011. godine do isplate
na iznos od 19,76 EUR od 2.3.2011. godine do isplate
na iznos od 20,97 EUR od 3.3.2011. godine do isplate
na iznos od 17,83 EUR od 3.4.2011. godine do isplate
na iznos od 19,11 EUR od 3.5.2011. godine do isplate
na iznos od 28,12 EUR od 3.6.2011. godine do isplate
na iznos od 26,76 EUR od 3.7.2011. godine do isplate
na iznos od 38,29 EUR od 3.8.2011. godine do isplate
na iznos od 37,66 EUR od 3.9.2011. godine do isplate
na iznos od 28,84 EUR od 4.10.2011. godine do isplate
na iznos od 28,68 EUR od 3.11.2011. godine do isplate
na iznos od 28,36 EUR od 3.12.2011. godine do isplate
na iznos od 29,95 EUR od 3.1.2012. godine do isplate
na iznos od 32,03 EUR od 3.2.2012. godine do isplate
na iznos od 31,91 EUR od 3.3.2012. godine do isplate
na iznos od 30,72 EUR od 3.4.2012. godine do isplate
na iznos od 31,12 EUR od 3.5.2012. godine do isplate
na iznos od 31,94 EUR od 3.6.2012. godine do isplate
na iznos od 31,16 EUR od 3.7.2012. godine do isplate
na iznos od 40,21 EUR od 6.9.2012. godine do isplate
na iznos od 27,83 EUR od 10.10.2012. godine do isplate
na iznos od 29,19 EUR od 7.11.2012. godine do isplate
na iznos od 28,86 EUR od 8.12.2012. godine do isplate
na iznos od 26,20 EUR od 29.1.2013. godine do isplate
na iznos od 27,66 EUR od 13.2.2013. godine do isplate
na iznos od 28,70 EUR od 27.3.2013. godine do isplate
na iznos od 55,58 EUR od 8.5.2013. godine do isplate
na iznos od 25,87 EUR od 15.6.2013. godine do isplate
na iznos od 51,61 EUR od 1.8.2013. godine do isplate
na iznos od 27,80 EUR od 21.9.2013. godine do isplate
na iznos od 27,98 EUR od 15.10.2013. godine do isplate
na iznos od 28,11 EUR od 15.11.2013. godine do isplate
na iznos od 28,80 EUR od 24.12.2013. godine do isplate
na iznos od 56,17 EUR od 13.2.2014. godine do isplate
na iznos od 27,51 EUR od 20.3.2014. godine do isplate
na iznos od 26,54 EUR od 24.4.2014. godine do isplate
na iznos od 26,45 EUR od 24.5.2014. godine do isplate
na iznos od 56,02 EUR od 29.7.2014. godine do isplate
na iznos od 26,07 EUR od 15.8.2014. godine do isplate
na iznos od 27,87 EUR od 27.9.2014. godine do isplate
na iznos od 28,90 EUR od 28.10.2014. godine do isplate
na iznos od 29,12 EUR od 14.11.2014. godine do isplate
na iznos od 28,86 EUR od 23.12.2014. godine do isplate
na iznos od 56,42 EUR od 27.1.2015. godine do isplate
na iznos od 29,48 EUR od 21.2.2015. godine do isplate
na iznos od 29,31 EUR od 28.3.2015. godine do isplate
na iznos od 29,44 EUR od 21.4.2015. godine do isplate
na iznos od 58,83 EUR od 4.6.2015. godine do isplate
na iznos od 29,31 EUR od 28.7.2015. godine do isplate
na iznos od 58,78 EUR od 22.9.2015. godine do isplate
na iznos od 58,65 EUR od 12.11.2015. godine do isplate
na iznos od 29,48 EUR od 29.12.2015. godine do isplate
na iznos od 29,31 EUR od 30.1.2016. godine do isplate
na iznos od 20,29 EUR od 12.3.2016. godine do isplate
na iznos od 56,99 EUR od 23.3.2016. godine do isplate
na iznos od 68,29 EUR od 13.5.2016. godine do isplate
na iznos od 4,29 EUR od 18.6.2016. godine do isplate
na iznos od 77,06 EUR od 13.7.2016. godine do isplate
na iznos od 75,56 EUR od 8.9.2016. godine do isplate
na iznos od 38,81 EUR od 19.10.2016. godine do isplate
na iznos od 41,02 EUR od 22.11.2016. godine do isplate
na iznos od 40,76 EUR od 20.12.2016. godine do isplate
na iznos od 40,61 EUR od 28.1.2017. godine do isplate
na iznos od 40,58 EUR od 18.2.2017. godine do isplate
na iznos od 39,57 EUR od 16.3.2017. godine do isplate
na iznos od 39,45 EUR od 13.4.2017. godine do isplate
na iznos od 74,70 EUR od 30.5.2017. godine do isplate
na iznos od 35,66 EUR od 15.7.2017. godine do isplate
na iznos od 31,60 EUR od 29.8.2017. godine do isplate
na iznos od 30,96 EUR od 21.9.2017. godine do isplate
na iznos od 30,93 EUR od 25.10.2017. godine do isplate
na iznos od 61,59 EUR od 20.12.2017. godine do isplate
na iznos od 29,49 EUR od 31.1.2018. godine do isplate
na iznos od 30,55 EUR od 28.2.2018. godine do isplate
na iznos od 28,50 EUR od 28.3.2018. godine do isplate
na iznos od 25,64 EUR od 28.4.2018. godine do isplate
na iznos od 28,60 EUR od 29.5.2018. godine do isplate
na iznos od 29,93 EUR od 27.6.2018. godine do isplate
na iznos od 28,52 EUR od 14.7.2018. godine do isplate
na iznos od 31,55 EUR od 23.8.2018. godine do isplate
na iznos od 30,82 EUR od 16.10.2018. godine do isplate
na iznos od 31,06 EUR od 17.10.2018. godine do isplate
na iznos od 31,95 EUR od 17.11.2018. godine do isplate
na iznos od 32,20 EUR od 22.12.2018. godine do isplate
na iznos od 33,14 EUR od 16.1.2019. godine do isplate
na iznos od 32,33 EUR od 13.2.2019. godine do isplate
na iznos od 32,43 EUR od 27.2.2019. godine do isplate
na iznos od 31,43 EUR od 17.4.2019. godine do isplate
na iznos od 32,01 EUR od 15.5.2019. godine do isplate
na iznos od 33,34 EUR od 19.6.2019. godine do isplate
na iznos od 34,66 EUR od 18.7.2019. godine do isplate
na iznos od 36,22 EUR od 15.8.2019. godine do isplate
na iznos od 0,65 EUR od 4.9.2019. godine do isplate
na iznos od 36,80 EUR od 29.9.2019. godine do isplate
na iznos od 0,57 EUR od 5.10.2019. godine do isplate
na iznos od 36,21 EUR od 23.10.2019. godine do isplate
na iznos od 36,74 EUR od 20.11.2019. godine do isplate
na iznos od 37,68 EUR od 25.12.2019. godine do isplate
na iznos od 38,53 EUR od 14.1.2020. godine do isplate
na iznos od 40,36 EUR od 19.2.2020. godine do isplate
na iznos od 42,47 EUR od 14.3.2020. godine do isplate
na iznos od 44,64 EUR od 21.4.2020. godine do isplate
na iznos od 0,66 EUR od 25.4.2020. godine do isplate
na iznos od 80,43 EUR od 10.6.2020. godine do isplate
na iznos od 80,52 EUR od 30.7.2020. godine do isplate
na iznos od 39,92 EUR od 16.9.2020. godine do isplate
na iznos od 40,85 EUR od 27.10.2020. godine do isplate
na iznos od 0,79 EUR od 3.11.2020. godine do isplate
na iznos od 40,09 EUR od 18.11.2020. godine do isplate
na iznos od 0,59 EUR od 4.12.2020. godine do isplate
na iznos od 39,74 EUR od 21.12.2020. godine do isplate
na iznos od 39,78 EUR od 8.1.2021. godine do isplate
na iznos od 0,46 EUR od 3.2.2021. godine do isplate
na iznos od 40,76 EUR od 19.2.2021. godine do isplate
na iznos od 37,35 EUR od 11.3.2021. godine do isplate
na iznos od 37,88 EUR od 28.4.2021. godine do isplate
na iznos od 37,90 EUR od 26.5.2021. godine do isplate
na iznos od 37,71 EUR od 30.6.2021. godine do isplate
na iznos od 38,81 EUR od 22.7.2021. godine do isplate
na iznos od 39,62 EUR od 21.8.2021. godine do isplate
na iznos od 0,61 EUR od 3.9.2021. godine do isplate
na iznos od 38,37 EUR od 17.9.2021. godine do isplate
na iznos od 0,12 EUR od 3.10.2021. godine do isplate
na iznos od 41,94 EUR od 3.11.2021. godine do isplate
na iznos od 42,68 EUR od 14.11.2021. godine do isplate
na iznos od 44,57 EUR od 21.12.2021. godine do isplate
na iznos od 45,42 EUR od 5.1.2022. godine do isplate
na iznos od 45,80 EUR od 26.2.2022. godine do isplate
po stopi koja se do 30. lipnja 2011. određuje u visini od 14%, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini od 12%, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika u ukupnom iznosu od 194,92 EUR (sto devedeset četiri eura i devedeset dva centa) te se prigovor radi prijeboja odbija kao neosnovan.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.069,68 EUR (tri tisuće šezdeset devet eura i šezdeset osam centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 12. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 03. travnja 2022. podnio tužbu u kojoj navodi kako je sa tuženikom 08. rujna 2005. sklopio Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom te kako se radi o dva promjenjiva elementa pa se radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja niti tijekom otplate nije mogao znati kolika će biti njegova kreditna obveza. U tom smjeru ukazuje na odluku Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena odluka Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013.a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi glede valute uz koju je vezana valuta švicarski franak a da potrošači nisu informirani o svim parametrima bitnim za donošenje odluke, te su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Isto je potvrđeno odlukom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt- 2221/18 od 03. rujna 2019.
2. Ukazuje i na odluku Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. a kojom je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. U konkretnom slučaju radilo se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati. Smatra kako je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača.
3. Slijedom navedenog predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev i naloži isplatu u iznosu od 34.287,11 HRK (4.550,68 EUR) na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sa kamatama, kao i naknadu parničnog troška.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja budući uplate kredita nisu vršene samo od strane tužitelja već i od strane drugih osoba. Ističe prigovor zastare budući se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok. Status tužitelja kao potrošača potrebno je dokazati. Upire na nezakonitost odluka posl.br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. kojom se potvrđuje odluka posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Smatra kako je sukladno praksi Suda EU ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a. Nadalje ističe kako je tužitelj bio informiran o ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Postojalo je dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti takve ekonomske posljedice, a sama odredba o valutnoj klauzuli bila je razumljiva tužitelju te je isti bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Istaknuo je prigovor radi prijeboja u iznosu od 1.488,98 HRK. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.
5. Tuženik kao i tužitelj u daljnjem tijeku postupka su u bitnom ponavljali već istaknute navode i prilagali relevantnu sudsku praksu, a koje zbog opsežnosti ovaj sud neće posebno isticati, sa time da je tužitelj podneskom od 24. rujna 2024. konačno uredio svoj tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, na način da potražuje ukupan iznos od 4.543,63 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i naknadom parničnog troška.
6. Presudom posl.br. P-461/2022-55 od 21. veljače 2025. usvojen je tužbeni zahtjev te je tuženiku naloženo da isplati tužitelju iznos od 4.543,63 EUR sa zakonskim zateznim kamatama kao i naknadom parničnog troška. Protiv presude tuženik je podnio žalbu a koju je Županijski sud u Osijeku rješenjem posl.br. Gž- 767/2025-2 od 17. travnja 2025. uvažio, te je predmetna presuda ukinuta i predmet je vraćen na ponovan postupak. Županijski sud u Osijeku u svom obrazloženju u bitnom navodi kako u izreci presude nije odlučeno o prigovoru radi prijeboja, a što predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka.
7. Radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen između tuženika i tužitelja kao korisnika kredita od 08. rujna 2005. (list 45-47 spisa), otplatni plan za kredit (list 8-43, 48-58 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 59-82 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 218 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 223-233 spisa), saslušan je tužitelj (list 411-412 spisa), saslušan je svjedok ĐO (list 412-413 spisa), GO (list 437) provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Marinu Ramešu (list 465-485 spisa), te je izvršen uvid u ostatak opsežne dokumentacije koja prileži spisu.
8. Sud je sukladno čl. 8. ZPP-a na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.
9. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita. Navedenu isplatu tužitelj potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj zaključio sa tuženikom, a koje odredbe se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.
10. U ovom postupku nije sporno da je tužitelj 08. rujna 2005. sklopio Ugovor o kreditu sa tuženikom u valuti CHF, i to u iznosu od 22.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za HNB tečajne liste banke na dan korištenja kredita.
11. Također nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa pod posl.br. P-1401/12, a predmet samog postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za valutu CHF, i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te je isti pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Rev- 249/14 od 09. travnja 2015.
12. Nije sporno da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među ostalom i tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja, kao i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci informirali potrošače u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., 82., i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 06. kolovoza 2007, pa od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača.
13. Imajući u vidu ranije citirane pravomoćne sudske odluke u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.
14. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva, da li je u konkretnom slučaju nastupila zastara kao i prigovor radi prijeboja.
15. Stav je ovoga suda kako se u konkretnom slučaju ima primijeniti stavove i zaključke pravomoćnih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, što će naknadno biti obrazloženo u daljnjem tijeku obrazloženja.
16. Ugovor o kreditu je sklopljen 08. rujna 2005. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ br. 96/03) kao lex specialis koji u člancima 96. i 97. regulira pitanje nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima, dok je Zakonom o obveznim odnosima („Narodne Novine“ br. 35/05) to pitanje regulirao kao lex generalis. Sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
17. Tuženik navodi kako je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, te da to ne može biti dvojbeno budući je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena, a da je tužitelju bila razumljiva proizlazi iz Ugovora.
18. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu vidljivo je kako su odredbe čl. 8. točka 1., točka 2. i točka 3. koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, te su bile lako uočljive. Isto tako je naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u skladu s važećim odlukama Banke, iz čega proizlazi da su predmetne odredbe bile jasne.
19. Predmetni Ugovor o kreditu je potrošaču predočen u već unaprijed otisnutom sadržaju, odnosno radi se o tzv. tipskom ugovoru, glede kojeg potrošač nije imao nikakve mogućnosti utjecati na njegov sadržaj, niti je mogao tražiti bilo kakve izmjene glede istog.
20. Kao što je već prethodno navedeno sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni, a više je nego razvidno kako je ugovaranjem predmetnih ugovornih odredaba uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika kao ugovornih strana, na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika, a što je u suprotnosti sa temeljnim načelom, odnosno načelima obveznog prava.
21. Slijedom navedenog, budući su predmetne odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu nepoštene, to su u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i ništetne.
22. U skladu sa sudskom praksom sudionik iz obveznog odnosa koji postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja ne može se pozivati na pravo koje bi za istog proizlazilo iz samog zakona. Obveza je imperativnog karaktera te nitko ne može crpiti neko pravo, pa čak i ako ono proizlazi iz zakona, ako je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz provedenih dokaza, sasvim je razvidno da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
23. Budući tuženik nije postupao u dobroj vjeri kako to nalažu davno utemeljeni standardi prava i pravnih odnosa, isti je zloupotrijebio prava iz čl. 13. ZOO- a, te se ne može pozivati na prava postupajući suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljem na kojem počivaju pravni odnosi između stranaka.
24. Također se ističe da presuda Visokog Trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. posl.br. Pž-6632/17 ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
25. Sukladno čl. 322. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a).
26. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, te djeluje retroaktivno, i to od samog trenutka zaključenja ugovora, odnosno uzima se kao da ugovorne odredbe nikad nisu ni postojale a time ni prouzrokovale kakve pravne učinke. Budući su predmetne ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, to tužiteljica ima pravo zahtijevati povrat svih onih naplaćenih iznosa u razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristila, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.
27. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, uvidom u predmetni Ugovor vidljivo je da je ista bila uočljiva a time i vidljiva. Također je naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj valute CHF iz čega proizlazi da je ista bila jasna.
28. Međutim, sud je mišljenja kako stranke predmetnog Ugovora o tome nisu pojedinačno pregovarale pa da bi potrošaču bilo jasno i nedvojbeno o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bilo jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, niti je to navedeno u samom Ugovoru.
29. Stav je ovoga suda kako svaka prosječna osoba u RH u trenutku zaključenja ugovora kredita u CHF nije mogla znati, niti joj je moglo biti poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EUR, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe.
30. Isto tako je potrebno napomenuti kako je tuženik, ponavljajući da se radi o financijskoj instituciji, bio dužan obavijestiti i informirati potrošače, kao i tužitelja, na jednostavan i lako razumljiv način o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u valuti CHF, što tuženik nije učinio, a tužitelj uz svoje prosječno znanje o financijskim transakcijama i financijskim kretanjima nije mogao pregovarati o istima, zbog čega je doveden u neravnopravan položaj u takvome obveznome odnosu. Izostanak takve informacije je bio krucijalan za zaključenje predmetnog Ugovora od strane tužitelja.
31. Iz navedenih razloga, prosječnom potrošaču, a time i tužitelju, nije bila razumljiva odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF.
32. Stav je ovoga suda kako odredba o valutnoj klauzuli predstavlja kršenje načela savjesnosti i poštenja budući su banke kao dobri gospodarstvenici i stručne osobe dužne voditi računa o interesima druge ugovorne strane, potrošača koji dolazi u banku u dobroj vjeri kako bi zaključio ugovor o kreditu na temelju svih njemu dostupnih informacija, i informirati ga i upoznati sa svim rizicima koji proizlaze iz takve vrste ugovora, a sve kako bi mogao donijeti razumnu i dobro promišljenu odluku. Izostanak obveze tuženika na obavještavanje i informiranje tužitelja o rizicima vezanim za zaključenje ugovora u valuti CHF predstavlja oblik neravnoteže između ugovornih strana, i to na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj čime mu je pričinjena šteta, a koja je znatna obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.
33. Obzirom na izneseno, to je predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno načelima obveznog prava, i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, načelu suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, a time je predmetna odredba ujedno i ništetna.
34. Postupanje banke u konkretnom slučaju bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača ne može se cijeniti kao dopušteno, a s time valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samog ugovaranja. Sa time u svezi je iznijet stav u presudi Visokog Trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. posl.br. Pž-6632/2017.
35. Vrhovni sud u svojoj odluci od 19. ožujka 2019. posl.br. Rev-3142/2018 iznio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom postoji temeljem čl. 502.c. ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
36. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.
37. Nastavno na navedeno, saslušan je tužitelj na okolnost prigovora statusa potrošača.
38. Tužitelj UO u svom iskazu u bitnom navodi kako su gradili jednu kuću te je trebalo dovršiti jedan stan, pa iz tog razloga su bila potrebna sredstva od oko 100.000,00 kn. Sa roditeljima je živio na adresi [adresa], a što je obiteljska kuća, te da je doista na toj adresi bila i prijavljena i firma koje je bio vlasnik, tada firma TPG. Navedena firma brisana je prije 4-5 godina. Sredstva su bila potrebna za stan koji je na drugoj adresi [adresa]. U tom dijelu kuće zapravo nisu nikada dobile naziv ulice, već su obilježavane slovima a,b,c. Uselio se u taj stan a da prodan je negdje unazad 2-3 godine. Isti je uređen, adaptiran, a čak misli da nije bio prijavljen na toj adresi službeno u evidencijama. Ne sjeća se da bi ga netko od djelatnika banke posebno upozoravao o tome da je ta valuta rizična, a niti je imao nekih pitanja o tome. Rate su se otplaćivale na način da ih je on otplaćivao. Vlasnik je firme Karpig d.o.o., te rate otplaćujem iz tih sredstava. Kako je bio sa firmom izvan RH posljednjih 5 godina, otac je otplaćivao rate, ja bi mu dao sredstva a on je plaćao. Za vrijeme dok su mi bili vlasnici na adresi [adresa], nije bila prijavljena niti jedna tvrtka u njihovom vlasništvu. Društvo Lovranka d.o.o. je ranije bio vlasnik otac, a sada su majka i sestra, a bave se prodajom građevinskog materijala. Nije bio svjestan da rata anuiteta može biti viša ili niža. EO i DO žive na istoj adresi kao tužitelj [adresa], oni otplaćuju a tužitelj da novac kada idu ratu platiti. Sredstva nisu utrošena na adaptaciju poslovnog prostora na adresi [adresa], jer taj prostor je već ranije bio adaptiran.
39. Saslušan je svjedok ĐO koji u svom iskazu u bitnom navodi kako je bio u banci prilikom zaključenja ugovora o kreditu odnosno potpisao je isti kao jamac-platac. Kao obitelj su 2005. živjeli u [adresa], te su željeli i pristupili gradnji što je 500 metara udaljeno od njihove obiteljske kuće na adresi [adresa]. Tvrtke koje su postojale bile su registrirane na [adresa], ali ne i na ovoj drugoj nekretnini gdje je tužitelj želio adaptirati stan, odnosno upravo u tu svrhu zaključio je ugovor o kreditu za adaptaciju tog stana u toj drugoj kući koju su krenuli graditi kao obitelj na adresi [adresa]. Bio je plan da supruga i on žive u jednom velikom stanu, a tužitelj i kći u svom manjem, dakle 3 stana, tako je krenulo etažiranje, međutim planovi su se izjalovili i ti stanovi su se prodali i to negdje 2006. ili 2007. Misli da je tužitelj samo kratko živio u tom stanu. Odustali su od završetka kuće jer su troškovi bili veliki, a rata kredita je počela rasti. Nešto je plaćao tužitelj međutim njegova majka također plaća, a u posljednjih godinu dana on. Ponekad se skine njemu sa računa zbog opomene, jer je u ugovoru jamac-platac. Međutim sve te iznose tužitelj njima vrati kada uplate, a tužitelj je radio izvan RH.
40. Saslušana je svjedokinja GO koja u svome iskazu u bitnom navodi kako se ne sjeća u potpunosti detalja vezano uz ugovor o kreditu koji je zaključen još 2005., s time da je u to vrijeme bila zaposlena na radnom mjestu savjetnika za kreditiranje građana. Misli da se radilo o kreditu za adaptaciju ili izgradnju stambenog prostora, kao i da se nije radilo o nekakvoj pravnoj osobi jer u tom slučaju klijent bi bio upućen na stambeno kreditiranje pravnih osoba.
41. Sud je iskaze tužitelja, svjedoka ĐO i GO ocijenio kao istinitim i logičnim, dovodeći ih u svezu sa drugim provedenim dokazima u ovom postupku, kako materijalnim tako i personalnim. Stav je ovoga suda kako tužitelj ima status potrošača u konkretnom slučaju a što proizlazi iz provedenih personalnih dokaza kao i cjelokupne materijalne dokumentacije koja prileži spisu, te su sredstva korištena radi adaptacije stana za život. Ujedno je potrebno istaknuti kako tužitelj neovisno o statusu potrošača ima pravo na restituciju sukladno čl. 295. i 296. ZOO- a a što je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-3164/2023-2 od 28. studenog 2023.
42. Sukladno čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ br. 35/05, 41/08, dalje: ZOO-a) ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Isto tako je čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
43. U ovom postupku je utvrđeno kako tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja oko odredaba sklopljenog Ugovora o kreditu, dok se sa druge strane nalazio tuženik kao financijska institucija koja pruža financijske usluge i koja je dužna posjedovati dovoljno financijskog znanja da joj može biti poznato da sklapanje ugovora u valuti CHF koja nije zaštićena od strane HNB-a može biti opterećujuće za tužitelja kao potrošača, pa se stoga takve ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli smatraju nepoštenima a ujedno i ništetnima.
44. Ovaj sud upire na odredbu čl. 326. ZOO-a kojom je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a to ujedno vrijedi i za pojedine ništetne odredbe. Isto tako upire na čl. 328. ZOO-a temeljem kojeg se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Imajući u vidu prethodno iskazane odredbe to je i više nego razvidno da pravo tužitelja tražiti utvrđenje ništetnosti se ne gasi i ono se uvijek može isticati.
45. U odnosu na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije ističe se kako uplate jesu vršene i od strane nekih drugih osoba, no međutim neprijeporna je činjenica kako je te uplate vršio i sam tužitelj, dok iz iskaza tužitelja proizlazi kako je određeni period radio u inozemstvu pa su tada uplate vršile i druge osobe a kojima je tužitelj vršio povrat tako uplaćenih iznosa, a što je i potvrđeno iskazom ĐO. Stoga je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja neosnovan.
46. Slijedom navedenog to je sud odlučujući o ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba ugovora o kreditu kao o prethodnom pitanju odlučio kako su iste ništetne, a uzimajući u obzir objašnjenja i stavove izražene u ranijem tijeku obrazloženja ove presude.
47. U postupku je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Marinu Rameši, koji je izradio nalaz i mišljenje, a kojeg ovaj sud ocjenjuje kao stručan, objektivan i rađen sukladno pravila struke i vještina, isti je detaljno obrazložen i precizan. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako je tužitelj isplatio 4.543,63 EUR više iznosa anuiteta nego što bi platio da početni tečaj nije rastao kamate u anuitetima nego što bi bilo zaračunato da se početna stopa nije povećavala od početka otplate do 18. ožujka 2022., uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na početni tečaj.
48. Sukladno čl. 296. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Odredba se ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.
49. U postupku je utvrđeno da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutu CHF nepoštene, a time i ništetne. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
50. Obzirom je utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredaba, tužitelj je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika, nastala šteta, dok je tuženik stekao time njemu nepripadnu korist, pa je stoga tuženik u obvezi nadoknaditi tu štetu. Sukladno čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
51. Budući tuženik nije imao nikakvu osnovu za prijelaz novčanih sredstava u svoju imovinu, imaju se primijeniti odredbe o stjecanju bez osnove i to u visini od 4.543,63 EUR na ime preplaćenog tečaja sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos od dospijeća pa do isplate koji je tužitelj preplatio unutar ukupnog iznosa.
52. Prilikom izrade nalaza i mišljenja stalni sudski vještak je utvrdio kako se pokazala negativna razlika obzirom je u pojedinom razdoblju plaćeni anuitet bio manji od inicijalnog anuiteta prema tečaju isplate, odnosno vrijednost koja odgovara iznosu koji čini negativnu razliku svakog pojedinog plaćenog anuiteta i ugovorom definiranog anuiteta sa primijenjenim tečajem na dan puštanja kredita i u tom razdoblju otplate kredita je utvrđeno da je tužitelj platio manje na ime anuiteta iznos od 194,92 EUR.
53. U konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnosti odredbi ugovora i to dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno.
54. Budući stranke nisu imali primjedbi na tako izrađen nalaz i mišljenje, sud nije smatrao potrebnim pozivati vještaka radi usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja.
55. Obzirom na navedeno to je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.
56. U odnosu na prigovor zastare ovaj sud je mišljenja kako predmetno potraživanje tužitelja nije u zastari. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, pa se stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva ima računati od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku „Potrošač“. Navedeno je utvrđeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se održala 30. siječnja 2020. a na kojoj je donesen zaključak pod brojem Su-IV-47/20 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj strani sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
57. Napominje se kako je ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli utvrđena pravomočnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćnom 14. lipnja 2018. Budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 03. travnja 2022. zastara u konkretnom slučaju nije nastupila.
58. U odnosu na kamate zastarni rok se ima računati kao i za utuženu tražbinu, budući da kamate zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja, te iste predstavljaju akcesornu sporednu tražbina koja je neodvojivo povezana uz glavnu tražbinu. Slijedom navedenog ocjena je ovoga suda kako potraživanje tužitelja nije prešlo u zastaru.
59. Tuženik je u ovom postupku iznio prigovor radi prijeboja navodeći da ukoliko bi se utvrdile ništetnim odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, da bi se tada između stranaka imalo primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita te da bi stoga tužitelj bio dužan vratiti svaki potplaćeni anuitet od 02. listopada 2005. do 02. studenog 2009. jer da je tužitelju kamatna stopa bila snižena ispod početno ugovorene.
60. Ovakav prigovor ovaj sud smatra neosnovanim. Naime, tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja što je tijekom postupka i utvrđeno. Manje plaćeni anuiteti nastali su zbog tečajne razlike CHF-a koja nije bila na pravno valjani način ugovorena između ugovornih strana. Također valja cijeniti da takvim plaćanjem na strani tužitelja nije nastao nikakav primitak pa bi stoga neosnovano bilo postojanje njezine obveze na vraćanje određenog iznosa. Slijedom navedenog nije došlo do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, koje je jedno od osnovnih pretpostavaka da bi se mogao uopće primijeniti institut stjecanja bez osnove, a nastavno niti obveza istog da vrati novčana sredstva tuženiku.
61. Prigovor radi prijeboja u konkretnom slučaju nije primjenjiv. Kada bi se isti primjenjivao tada bi to bilo suprotno načelu zabrane zlouporabe prava propisano u ZOO-u budući bi tada tuženik stekao određeni primitak sa osnova ništetnih odredaba ugovora o kreditu, te bi takvo shvaćanje anuliralo odgovornost tuženika prilikom ugovaranja predmetnih odredaba ugovora, što bi u krajnosti dovelo do toga da potrošači uistinu ravnopravnom položaju kad stupaju u obvezne odnose sa bankom, odnosno financijskom institucijom, konkretno tuženikom, već su uvijek u „podrednom“ položaju. Stoga je stav ovoga suda kako bi usvajanje takvog prigovora bilo u potpunoj suprotnosti sa temeljnim načelima obveznoga prava, stoga je isti ocijenio kao neosnovan, slijedom čega je trebalo odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.
62. Brižljivo ocjenjujući sve okolnosti temeljem čl. 155. st. 1. ZPP-a sud je tužitelju priznao samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Visina troškova odmjerena je sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne Novine“ br. 118/18) i Tarife o nagradama i naknadi odvjetnika („Narodne Novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23, 107/25, dalje: Tarifa).
63. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Trošak parničnog postupka tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku, čiji je trošak sukladan Tarifi, uvećan za iznos PDV-a uz sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 45,98 EUR. Glede troškova tužitelja u odnosu na radnje njegovog punomoćnika, ono se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za sastav 4 podneska u ukupnom iznosu od 800,00 EUR (27. lipnja 2022., 07. studenog 2022., 29. rujna 2023. i 24. rujna 2024. u pojedinačnim iznosima od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč 1. Tarife), za pristup 7 ročišta u ukupnom iznosu od 1.100,00 EUR (17. studenog 2022., 08. ožujka 2023., 09. siječnja 2024., 06. prosinca 2024. i 05. veljače 2026. u pojedinačnim iznosima od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. tarife, te 15. rujna 2023. i 30. lipnja 2025. u pojedinačnim iznosima od 50,00 sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife) zajedno sa pripadajućim PDV-om u iznosu od 525,00 EUR, kao i trošak vještačenja u iznosu od 398,70 EUR.
64. Preostali dio troška tužitelja iznad dosuđenog ovaj sud smatra neosnovanim budući su ročišta 15. rujna 2023. i 30. lipnja 2025. odgođena prije početka raspravljanja, a na ročište 24. listopada 2023. stranke nisu pristupile. Također je neosnovan preostali dio zatraženog troška u odnosu na ročište za objavu, kao i ostale radnje koje su previsoko zatražene.
65. Budući je tužitelj uspio sa tužbenim zahtjevom to je tuženik sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan tužitelju isplatiti parnični trošak u visini od 3.069,68 EUR, pa je stoga sud odlučio kao u točki III. izreke ove presude
66. Sukladno čl. 3. točki 11. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne Novine“ br. 57/22, 88/22) fiksni tečaj konverzije je neopozivo fiksiran tečaj konverzije između eura i kune koji ima pet decimala, utvrđen uredbom Vijeća EU-a u skladu s člankom 140. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, dok je čl. 43. st. 1. propisano dvojno iskazivanje valute HRK i EUR. Temeljem čl. 2. st. 2. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne Novine“ br. 85/22) fiksni tečaj konverzije određen je na 7,53450 kuna za jedan euro.
67. Na dosuđeni trošak, dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata. Odluka o plaćanju zateznih kamata na troškove parničnog postupka temelji se na čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne Novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22), pri čemu su zatezne kamate priznate od dana donošenja presude, jer tada tuženik u odnosu na plaćanje troškova postupka dolazi u zakašnjenje, pa sve do isplate.
68. Slijedom svega navedenog to je sud odlučio kao u izreci presude.
U Rijeci, 12. ožujka 2026.
Sudac:
Damir Vinketa
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje drugostupanjski sud.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
Nacrt odluke izradio sudski savjetnik:
Goran Maršić
