Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51 000 Rijeka

Poslovni broj: P-684/2019-51

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po nacrtu sudskog savjetnika Gorana Maršića, po sucu toga suda Damiru Vinketi, u pravnoj stvari tužitelja ĐU, iz [adresa], Đ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Gluić Ninčević d.o.o., odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj 15. siječnja 2026., temeljem članka 335. stavka 1. i 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP-a) po objavi 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, da tužitelju ĐU, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.566,46 EUR (tisuću petsto šezdeset šest eura i četrdeset šest centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom:

– na iznos od 25,63 eura od 02. veljače 2008. do isplate

– na iznos od 25,90 eura od 02. ožujka 2008. do isplate

– na iznos od 26,17 eura od 02. travnja 2008. do isplate

– na iznos od 25,37 eura od 02. svibnja 2008. do isplate

– na iznos od 25,11 eura od 02. lipnja 2008. do isplate

– na iznos od 25,28 eura od 02. srpnja 2008. do isplate

– na iznos od 24,78 eura od 02. kolovoza 2008. do isplate

– na iznos od 24,83 eura od 02. rujna 2008. do isplate

– na iznos od 25,22 eura od 02. listopada 2008. do isplate

– na iznos od 27,25 eura od 02. studenoga 2008. do isplate

– na iznos od 25,61 eura od 02. prosinca 2008. do isplate

– na iznos od 27,42 eura od 02. siječnja 2009. do isplate

– na iznos od 27,47 eura od 02. veljače 2009. do isplate

– na iznos od 27,53 eura od 02. ožujka 2009. do isplate

– na iznos od 27,11 eura od 02. travnja 2009. do isplate

– na iznos od 45,69 eura od 02. svibnja 2009. do isplate

– na iznos od 44,93 eura od 02. lipnja 2009. do isplate

– na iznos od 44,07 eura od 02. srpnja 2009. do isplate

– na iznos od 44,28 eura od 02. kolovoza 2009. do isplate

– na iznos od 44,72 eura od 02. rujna 2009. do isplate

– na iznos od 44,08 eura od 02. listopada 2009. do isplate

– na iznos od 43,92 eura od 02. studenoga 2009. do isplate

– na iznos od 44,44 eura od 02. prosinca 2009. do isplate

– na iznos od 44,84 eura od 02. siječnja 2010. do isplate

– na iznos od 45,38 eura od 02. veljače 2010. do isplate

– na iznos od 45,11 eura od 02. ožujka 2010. do isplate

– na iznos od 46,52 eura od 03. travnja 2010. do isplate

– na iznos od 45,75 eura od 02. svibnja 2010. do isplate

– na iznos od 45,89 eura od 02. lipnja 2010. do isplate

– na iznos od 49,05 eura od 03. srpnja 2010. do isplate

– na iznos od 47,96 eura od 02. kolovoza 2010. do isplate

– na iznos od 50,24 eura od 02. rujna 2010. do isplate

– na iznos od 48,91 eura od 02. listopada 2010. do isplate

– na iznos od 34,01 eura od 02. studenoga 2010. do isplate

– na iznos od 36,09 eura od 02. prosinca 2010. do isplate

– na iznos od 37,09 eura od 02. siječnja 2011. do isplate

– na iznos od 36,15 eura od 02. veljače 2011. do isplate

– na iznos od 36,29 eura od 02. ožujka 2011. do isplate

– na iznos od 35,49 eura od 02. travnja 2011. do isplate

– na iznos od 35,45 eura od 02. svibnja 2011. do isplate

– na iznos od 19,43 eura od 02. lipnja 2011. do isplate

– na iznos od 19,33 eura od 05. srpnja 2011. do isplate

– na iznos od 20,74 eura od 02. kolovoza 2011. do isplate

– na iznos od 20,50 eura od 02. rujna 2011. do isplate

– na iznos od 19,43 eura od 02. listopada 2011. do isplate

po kamatnoj stopi koja se određuje do 30. lipnja 2011. u visini od 14%, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini od 12%, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, da tužitelju ĐU, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.200,34 EUR (tisuću dvjesto eura i trideset četiri centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom:

– na iznos od 12,14 eura od 02. veljače 2008. do isplate

– na iznos od 12,27 eura od 02. ožujka 2008. do isplate

– na iznos od 12,39 eura od 02. travnja 2008. do isplate

– na iznos od 12,00 eura od 02. svibnja 2008. do isplate

– na iznos od 11,88 eura od 02. lipnja 2008. do isplate

– na iznos od 11,95 eura od 02. srpnja 2008. do isplate

– na iznos od 11,71 eura od 02. kolovoza 2008. do isplate

– na iznos od 11,73 eura od 02. rujna 2008. do isplate

– na iznos od 11,90 eura od 02. listopada 2008. do isplate

– na iznos od 12,86 eura od 04. studenoga 2008. do isplate

– na iznos od 12,07 eura od 02. prosinca 2008. do isplate

– na iznos od 12,92 eura od 02. siječnja 2009. do isplate

– na iznos od 12,94 eura od 02. veljače 2009. do isplate

– na iznos od 12,96 eura od 02. ožujka 2009. do isplate

– na iznos od 12,75 eura od 02. travnja 2009. do isplate

– na iznos od 20,59 eura od 02. svibnja 2009. do isplate

– na iznos od 20,23 eura od 02. lipnja 2009. do isplate

– na iznos od 19,83 eura od 02. srpnja 2009. do isplate

– na iznos od 19,91 eura od 02. kolovoza 2009. do isplate

– na iznos od 20,05 eura od 04. rujna 2009. do isplate

– na iznos od 19,80 eura od 02. listopada 2009. do isplate

– na iznos od 19,71 eura od 02. studenoga 2009. do isplate

– na iznos od 19,93 eura od 02. prosinca 2009. do isplate

– na iznos od 20,09 eura od 02. siječnja 2010. do isplate

– na iznos od 20,32 eura od 02. veljače 2010. do isplate

– na iznos od 20,19 eura od 06. ožujka 2010. do isplate

– na iznos od 20,80 eura od 03. travnja 2010. do isplate

– na iznos od 20,44 eura od 02. svibnja 2010. do isplate

– na iznos od 20,48 eura od 02. lipnja 2010. do isplate

– na iznos od 21,88 eura od 03. srpnja 2010. do isplate

– na iznos od 21,37 eura od 02. kolovoza 2010. do isplate

– na iznos od 22,07 eura od 05. rujna 2010. do isplate

– na iznos od 21,55 eura od 05. listopada 2010. do isplate

– na iznos od 21,06 eura od 05. studenoga 2010. do isplate

– na iznos od 22,16 eura od 05. prosinca 2010. do isplate

– na iznos od 22,94 eura od 08. siječnja 2011. do isplate

– na iznos od 22,49 eura od 02. veljače 2011. do isplate

– na iznos od 22,56 eura od 02. ožujka 2011. do isplate

– na iznos od 22,04 eura od 02. travnja 2011. do isplate

– na iznos od 21,99 eura od 02. svibnja 2011. do isplate

– na iznos od 23,52 eura od 04. lipnja 2011. do isplate

– na iznos od 23,11 eura od 05. srpnja 2011. do isplate

– na iznos od 24,78 eura od 02. kolovoza 2011. do isplate

– na iznos od 24,45 eura od 02. rujna 2011. do isplate

– na iznos od 23,16 eura od 02. listopada 2011. do isplate

– na iznos od 14,65 eura od 02. studenoga 2011. do isplate

– na iznos od 14,53 eura od 02. prosinca 2011. do isplate

– na iznos od 14,64 eura od 06. siječnja 2012. do isplate

– na iznos od 14,79 eura od 02. veljače 2012. do isplate

– na iznos od 14,72 eura od 02. ožujka 2012. do isplate

– na iznos od 14,49 eura od 05. travnja 2012. do isplate

– na iznos od 14,46 eura od 08. svibnja 2012. do isplate

– na iznos od 14,48 eura od 02. lipnja 2012. do isplate

– na iznos od 14,29 eura od 07. srpnja 2012. do isplate

– na iznos od 14,26 eura od 02. kolovoza 2012. do isplate

– na iznos od 14,09 eura od 07. rujna 2012. do isplate

– na iznos od 13,84 eura od 03. listopada 2012. do isplate

– na iznos od 13,98 eura od 06. studenoga 2012. do isplate

– na iznos od 13,84 eura od 07. prosinca 2012. do isplate

– na iznos od 13,86 eura od 05. siječnja 2013. do isplate

– na iznos od 13,62 eura od 07. veljače 2013. do isplate

– na iznos od 13,55 eura od 07. ožujka 2013. do isplate

– na iznos od 13,63 eura od 09. travnja 2013. do isplate

– na iznos od 13,37 eura od 07. svibnja 2013. do isplate

– na iznos od 13,07 eura od 08. lipnja 2013. do isplate

– na iznos od 12,90 eura od 02. srpnja 2013. do isplate

– na iznos od 12,93 eura od 02. kolovoza 2013. do isplate

– na iznos od 12,93 eura od 02. rujna 2013. do isplate

– na iznos od 13,04 eura od 02. listopada 2013. do isplate

– na iznos od 12,85 eura od 02. studenoga 2013. do isplate

– na iznos od 12,81 eura od 02. prosinca 2013. do isplate

– na iznos od 12,75 eura od 02. siječnja 2014. do isplate

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika u ukupnom iznosu od 2.335,25 EUR (dvije tisuće tristo trideset pet eura i dvadeset pet centa) te se prigovor radi prijeboja odbija kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.704,97 EUR (tisuću sedamsto četiri eura i devedeset sedam centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 12. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 26. travnja 2019. podnio tužbu u kojoj navodi kako je sa tuženikom 14. studenog 2005. sklopio prvi Ugovor o stambenom kreditu, dok je drugi Ugovor o kreditu sklopio 02. lipnja 2006., sve u valuti CHF te promjenjivom kamatnom stopom. Tijekom otplate tuženik je jednostrano povisivao stopu promjenjive kamate i mjesečne anuitete. Odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika ništetna je i nepoštena ugovorna odredba. Tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječe na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate. Navedeno postupanje tuženika rezultiralo je neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana koja se ogleda u jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu tužitelja te je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima. Ističe pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđeno kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nepoštena, odnosno ništetna, slijedom čega je svaka promjena kamate bila nedopuštena. Tuženik je dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio uslijed jednostranog povećanja kamatne stope. Predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva na način da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 60.750,00 HRK sa zakonskim zateznim kamatama i naknadom parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako su stranke sklopljenim Aneksom izmijenile osnovne Ugovore o kreditu bez značaja obnove, promijenjena je ugovorna valutna klauzula i kamatna stopa iz osnovnog ugovora a koju je tužitelj prihvatio. Sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Tužitelj je slobodnom voljom odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu. Provedenom konverzijom izjednačena je pozicija korisnika kredita u CHF s pozicijom korisnika kredita u EUR, te su konverzijom riješena sva sporna pitanja među ugovornim stranama. Ističe prigovor zastare smatrajući da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok. Ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, te da ono zasigurno nije prouzrokovalu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelju je i prije sklapanja Aneksa pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, prema kojoj je tuženik kao banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio po navedenoj obvezi te donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetne ugovorne odnose, te je istom i bila strukturirana kamata u predmetnim ugovornim odnosima i prije sklapanja Aneksa. Deklaratorni tužbeni zahtjev ne može se usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Istaknuo je prigovor radi prijeboja u iznosu od 1.905,44 CHF sa zakonskim zateznim kamatama temeljem Ugovora br. 5102714334 te u iznosu od 874,84 CHF temeljem Ugovora br. 5103012692. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

3. Tuženik kao i tužitelj u daljnjem tijeku postupka su u bitnom ponavljali već istaknute navode (koje zbog opsežnosti ovaj sud neće posebno isticati), sa time da je tuženik isticao kako je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera zakonodavca koja predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu u kojem se drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, te je na taj način stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora, kao što je osporavao i postojanje pravnog interesa na strani tužitelja, a koje navode je tužitelj osporavao. Također su stranke u tijeku postupka prilagale relevantnu sudsku praksu za predmet ovoga spora, dok je tužitelj podneskom od 16. srpnja 2025. konačno uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje ukupan iznos od 2.766,80 EUR sa zateznim kamatama dok je tuženik podneskom od 10. travnja 2025. postavio prigovor radi prijeboja u ukupnoj visini od 2.335,25 EUR.

4. Radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen između tuženika i tužitelja kao korisnika kredita od 14. studenog 2005. (list 71-84 spisa), Aneks broj 1 ugovora o kreditu (list 87-90 spisa), otplatni plan za kredit (list 103-106, 114-115 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 91-102 spisa), Ugovor o kreditu sklopljen između tuženika i tužitelja kao korisnika kredita od 02. lipnja 2006. (list 122-134 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 135-146 spisa), otplatni plan za kredit (list 147-158 spisa), Aneks broj 2 ugovora o kreditu (list 175-177 spisa), saslušan je tužitelj (list 421-422 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš (list 434-483, 630-648 spisa), te je izvršen uvid u ostatak opsežne dokumentacije koja prileži spisu.

5. Sud je sukladno čl. 8. ZPP-a na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen temeljem ugovorne promjenjive kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu. Navedenu isplatu tužitelj potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj zaključio sa tuženikom, a koje odredbe se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu.

7. U ovom postupku nije sporno da je tužitelj sklopio Ugovore o kreditu sa tuženikom u valuti CHF, i to u iznosima 110.050,00 CHF te 47.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za HNB tečajne liste banke na dan korištenja kredita.

8. Također nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa pod posl.br. P-1401/12, a predmet samog postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za valutu CHF, i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te je isti pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Rev- 249/14 od 09. travnja 2015.

9. Predmetnim presudama utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja, kao i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve to na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP-a) i to čl. 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama ZOO-a.

10. Imajući u vidu ranije citirane pravomoćne sudske odluke u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

11. Sporna je primjena prethodno navedenih pravomoćnih odluka na konkretan slučaj. Sporno je da li je u odnosu na zahtjev tužitelja nastupila zastara, sporna je visina tako postavljenog tužbenog zahtjeva kao i pravni interes na strani tužitelja.

12. Obzirom na iznesene navode tuženika, stav je ovoga suda kako se u konkretnom slučaju ima primijeniti stavove i zaključke pravomoćnih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, što će naknadno biti obrazloženo u daljnjem tijeku ove presude, pa stoga svako isticanje tuženika da navedene pravomoćne odluke ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju ovaj sud nije cijenio osnovanim.

13. Predmetni ugovori o kreditu sklopljeni su 14. studenog 2005. i 02. lipnja 2006. U vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ br. 96/03, dalje: ZZP-a) kao lex specialis koji u člancima 96. i 97. regulira pitanje nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima, dok je Zakonom o obveznim odnosima („Narodne Novine“ br. 35/05) to pitanje regulirao kao lex generalis. Sukladno čl. 99. ZZP-a bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

14. Uvidom u predmetne Ugovore o kreditu vidljivo je kako su odredbe čl. 8. točka 1., točka 2. i točka 3. koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, te su bile lako uočljive. Isto tako je naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u skladu s važećim odlukama Banke, iz čega proizlazi da su predmetne odredbe bile jasne.

15. Međutim potrebno je razgraničiti i ocijeniti da li su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive potrošaču, odnosno korisniku kredita, a nastavno da li su iste bile poštene.

16. Naime, kao što je već prethodno navedeno, ugovorena je odredba kojom banka ima ovlasti izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama, odnosno banka de facto ima mogućnost izmijeniti kamatnu stopu na temelju jednostrane odluke o kojoj tužitelj nema nikakve mogućnosti utjecati, odnosno ono isključivo ovisi o jednostranoj odluci tuženika. Takva Odluka je akt banke koja u svojoj biti čini financijski dokument a kojega jedino osobe koje posjeduju dovoljno stručnog znanja i izobrazbe mogu razumjeti i rastumačiti njezin sadržaj. Stoga takve odluke, kao i sami razlozi koji utječu na njihovu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja nisu mogle biti razumljive prosječnom potrošaču.

17. Sukladno čl. 269. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a sama činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Obzirom na zakonske propise to kamatna stopa mora biti određena, odnosno odrediva.

18. Imajući u vidu kako je u predmetni Ugovor o kreditu unesena neodređena formulacija glede promjenjive kamatne stope, potrebno ju je dovesti u svezi sa načelima obveznog prava, pa su tako sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, te su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni se pridržavati načela savjesnosti i poštenja (čl. 3. i 4. ZOO-a). Isto tako je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato (čl. 6. ZOO-a), a sukladno čl. 7. ZOO-a pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, te je zakonom određeno u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posljedice .

19. Obzirom na navedeno razvidno je da je tužitelj kao korisnik kredita, odnosno potrošač (budući se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno ugovoru fizičke osobe s jedne strane te trgovca sa druge strane) doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao davatelja predmetnog kredita.

20. Također je potrebno naznačiti kako je Ugovorom o kreditu određeno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja Ugovora a da istodobno nisu naznačeni bilo koji kriteriji, podaci ili parametri koji bi mogli služiti kao orijentir u slučaju promjene kamatne stope, pa stoga isti nisu bili određeni, pa ni odredivi, već je samo paušalno navedeno kako je kamatna stopa promjenjiva, i to sve sukladno Odluci tuženika.

21. Predmetni Ugovori o kreditu ne sadrže ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa stoga u takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužitelj kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bio u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju zaključenog ugovornog odnosa.

22. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe bile razumljive i jasne, odnosno nisu mogle ostati nepoznate tužitelju. Naime, tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi tužitelju prilikom zaključenja Ugovora djelatnik objasnio postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na formiranje tijekom ugovornog razdoblja, a temeljem čega bi tužitelj kao potrošač mogao razaznati učinke koji će u budućnosti nastati iz takve odredbe.

23. Isto tako tužitelj, kao ni svaki drugi prosječan građanin RH nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja financija da bi mogao shvatiti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope, niti je mogao imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja Ugovora. Posebno se napominje kako se ovdje radi o potrošaču koji sa svojim prosječnim znanjem financijskih segmenata bankarskog i financijskog sustava nije mogao znati o elementima i parametrima istog.

24. Potrebno je istaknuti kako je tuženik, kao banka, financijska institucija čija je temeljna djelatnost obavljanje poslova novčanog posredovanja te obavljanje pomoćnih novčanih poslova koji su povezani s financijskim posredovanjem, a time i njezini krajnji cilj ostvarivanje zarade, koja je ovlaštena sklapati ugovore na duže vremenske razdoblje (od kojih velika većina otpada upravo na ugovore o kreditu) ovlaštena i ugovarati promjenjivu kamatnu stopu. No, potrebno je napomenuti da je tuženik dužan postupati sa pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika, što znači da je u obvezi nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču u skladu sa njihovim mogućnostima za podmirivanje istih, a da pri tome za njega ujedno ne nastaje šteta.

25. Budući tuženik kao financijska institucija ima najviše i najsveobuhvatnije znanje o financijskom/bankarskom sektoru, pa je stoga prilikom zaključenja predmetnog Ugovora bio u obvezi potrošača detaljno i obuhvatno upoznati o smislu i sadržaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te joj posebno skrenuti pozornost o rizicima glede ugovaranja iste, odnosno da postoji mogućnost da u jednom trenutku za vrijeme ispunjenja obveze iz Ugovora može doći do promjene koja bi bila vrlo otegotna za potrošača glede daljnjeg ispunjenja njegovih obveza. Imajući u vidu kako tuženik nije obavijestio tužitelju o svim gore navedenim segmentima sklopljenog Ugovora, to je isti postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

26. Predmetni Ugovori o kreditu su potrošaču predočeni u već unaprijed otisnutom sadržaju, odnosno radi se o tzv. tipskom ugovoru, glede kojeg potrošač nije imao nikakve mogućnosti utjecati na njegov sadržaj, niti je mogao tražiti bilo kakve izmjene glede istog, a posljedično tome ni odredbu koja se tiče promjenjive kamatne stope, što je kasnije i utjecalo na promjenu samih anuiteta.

27. Kao što je već prethodno navedeno sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni, a više je nego razvidno kako je ugovaranjem predmetnih ugovornih odredaba uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika kao ugovornih strana, na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika, a što je u suprotnosti sa temeljnim načelom, odnosno načelima obveznog prava.

28. Slijedom navedenog, budući su predmetne odredbe Ugovora koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu nepoštene, to su u smislu odredaba ZZP-a i ništetne.

29. Ovaj sud cijeni da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, te da tuženik može unijeti u ugovor predmetne ugovorne odredbe, no ne na način kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju, a bez da je ukazao na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi, i time onemogućio tužitelju da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom i primjenom tog dijela ugovorne odredbe za njega i nastati.

30. U skladu sa sudskom praksom sudionik iz obveznog odnosa koji postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja ne može se pozivati na pravo koje bi za istog proizlazilo iz samog zakona. Obveza je imperativnog karaktera te nitko ne može crpiti neko pravo, pa čak i ako ono proizlazi iz zakona, ako je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz provedenih dokaza, sasvim je razvidno da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

31. Budući tuženik nije postupao u dobroj vjeri kako to nalažu davno utemeljeni standardi prava i pravnih odnosa, isti je zloupotrijebio prava iz čl. 13. ZOO- a, te se ne može pozivati na prava postupajući suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljem na kojem počivaju pravni odnosi između stranaka.

32. Također se ističe da presuda Visokog Trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. posl.br. Pž-7129/13 ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju su zaključeni i predmetni Ugovori o kreditu. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

33. Sukladno čl. 322. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a).

34. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, te djeluje retroaktivno, i to od samog trenutka zaključenja ugovora, odnosno uzima se kao da ugovorne odredbe nikad nisu ni postojale a time ni prouzrokovale kakve pravne učinke. Budući su predmetne ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, to tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih onih naplaćenih iznosa u razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristila, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

35. Vrhovni sud u svojoj odluci od 19. ožujka 2019. posl.br. Rev-3142/2018 iznio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom postoji temeljem čl. 502.c. ZPP-a, a isto tako i čl. 118. ZZP-a vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

36. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

37. Nastavno na navedeno saslušan je tužitelj ĐU koji u svome iskazu u bitnome navodi kako je novčana sredstva koristio za kupnju stana za život. Djelatnik banke ga nije upozorio na rizike koje bi bile vezane uz valutu CHF u odnosu na druge valute. Ne zna što je promjenjiva kamatna stopa, a ugovori su bili unaprijed sastavljeni. Nije razmišljao o tome da će mu anuiteti biti biši ili niži ovisno o tečaju CHF.

38. Sud je iskaz tužitelja ocijenio kao istinitim i logičnim, dovodeći ga u svezu sa drugim provedenim dokazima u ovom postupku. Ujedno je potrebno istaknuti kako tužitelj neovisno o statusu potrošača ima pravo na restituciju sukladno čl. 295. i 296. ZOO-a a što je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž- 3164/2023-2 od 28. studenog 2023.

39. Nadalje, potrebno je napomenuti kako je tužitelj sklopio sa tuženikom Aneks br. 1. i 2. ugovora o kreditu a temeljem kojeg je izvršena konverzija osnovnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne Novine“ br. 102/15, dalje: ZIDZPK/15).

40. Tuženik ističe kako je sklopljenim Aneksom, odnosno konverzijom izjednačen položaj tužitelja sa položajem u kojem bi bio da je od samog početka sklopila ugovor o kreditu u valutu EUR.

41. U odnosu na navode tuženika potrebno je istaknuti odluku Vrhovnog suda pod posl.br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojem je vrlo decidirano iznijet stav da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji, odnosno Aneks ugovora o kreditu, kojim su odredbe osnovnog ugovora o kreditu izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te da je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da tužitelj kao korisnik kredita nema pravo zahtijevati isplatu na temelju ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu.

42. Tuženik je u tijeku postupka obrazlagao kako je prilikom konverzije sukladno ZIDZPK/15 početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta odnosno da je nesporno da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita.

43. Suprotno stavu tuženika ovaj sud posebno ističe kako niti jednom jedinom odredbom sklopljenog Aneksa ugovora nije riješeno pitanje preplaćenog iznosa u vidu ništetnih ugovornih odredaba kredita u valuti CHF, odnosno drugim riječima nije uređeno pitanje rješavanja posljedica nastalih temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba promjenjive kamatne stope.

44. Ističe se kako konverzija sukladno ZIDZPK/15-u ne prepoznaje primjenu izvanugovornih odnosa stranaka što u konkretnom slučaju predstavlja restitucijski zahtjev za povratom stečenog bez osnove, već se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu.

45. Isto tako sklopljenim Aneksom tužitelj se ni na koji način nije odrekao zahtijevati obeštećenje temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, odnosno u istome ne postoji izjava ovdje tužitelja da bi se isti odrekao isticati nepoštenost ugovornih odredaba pa ni pravnih učinaka koji bi eventualno mogli iz takvog pravnog posla proistjeći. Ujedno se ističe kako Aneks ugovora o kreditu, pa ni izračun konverzije u sebi nema riječi o promjenjivosti stope ugovornih kamata u valuti CHF, niti je u izračunu konverzije izvršen izračun preplaćenog iznosa zbog povećanja stope ugovorne kamate u odnosu na početnu stopu ugovorne kamate.

46. Isticanje tuženika da je sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezanu uz valutu EUR, čime da je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF ovaj sud nije cijenio osnovanim.

47. Ovaj sud ističe kako konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga činjenica da je izvršena konverzija nema utjecaja na mogućnost isticanja nepoštenosti ugovornih odredaba. Konverzija nije ispravila sve one posljedice koje su nastale temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba, te sama činjenica konverzije ne umanjuje zaštitu koje potrošačima pripada temeljem zakonskih odredaba.

48. Sukladno čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Isto tako je čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

49. U ovom postupku je utvrđeno kako tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja oko odredaba sklopljenog Ugovora o kreditu kao i sklopljenog Aneksa, dok se sa druge strane nalazio tuženik kao financijska institucija koja pruža financijske usluge i koja je dužna posjedovati dovoljno financijskog znanja da joj može biti poznato da sklapanje ugovora u valuti CHF koja nije zaštićena od strane HNB-a može biti opterećujuće za tužitelja kao potrošača, pa se stoga takve ugovorene odredbe o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope smatraju nepoštenima a ujedno i ništetnima.

50. S obzirom na navedeno to konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama jer iste nisu ispravljene budući tako provedenom konverzijom nije tužitelju vraćeno ono što je temeljem tih istih odredaba više preplatio.

51. Također je potrebno napomenuti kako odredbama ZIDZPK/15 nije predviđen način na koji bi se trebala riješiti ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Sam zakon je donesen kako bi se olakšala situacija potrošačima u smislu da će pro futuro plaćati manje mjesečne naknade korištenja kredita budući je konvertiran u valutu EUR. Stoga ovaj sud upire na odredbu čl. 326. ZOO-a kojom je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a to ujedno vrijedi i za pojedine ništetne odredbe. Isto tako upire na čl. 328. ZOO-a temeljem kojeg se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Imajući u vidu prethodno iskazane odredbe to je i više nego razvidno da pravo tužitelja tražiti utvrđenje ništetnosti se ne gasi i ono se uvijek može isticati.

52. Ovaj sud upire na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisano da u slučaju da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozovu na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

53. Tuženik ujedno ističe nedostatak pravnog interesa za podnošenje kondemnatornog zahtjeva u predmetnoj parnici na strani tužitelja navodeći kako korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

54. Sud ovakve navode smatra neosnovanim. Naime, sukladno Odluci Suda EU pod posl.br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti provedena konverzija, te konverzija sama po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već se mora omogućiti provjera je li provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža između ovdje stranaka a koja je narušena ugovorenim nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama.

55. Činjenica konverzije predmetnog kredita ne oslobađa pravo stranke da podnosi kondemnatorni zahtjev u konkretnom slučaju te stoga bilo kakav prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužiteljice ovaj sud cijeni neosnovanim, tim više što u ovome predmetu nije podnesen deklaratorni već samo kondemnatorni zahtjev, dok je o ništetnosti odlučivano kao o prethodnom pitanju. U odnosu na izneseno ovaj sud ponovo upire u zakonske odredbe ZOO-a koje se odnose na pitanje ništetnosti, i to da konverzijom ništetan ugovor ne može naknadno konvalidirati, da ništetnost nastaje od trenutka sklapanja ugovora, odnosno isti ima učinak ex tunc, te nastupa temeljem samog zakona. Pa obzirom na navedeno to nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošača, odnosno tužitelja.

56. Svaka osoba kao potrošač mora imati mogućnosti uspostave činjeničnog i pravnog stanja u kojoj bi se isti nalazio da nepoštena odredba nikada nije unesena, odnosno da ista nije niti postojala, te mu se posebice mora omogućiti ostvariti povrat na ime preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, odnosno one koristi koju je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača.

57. Tuženik navodi kako je sklapanje Aneksa bila u potpunosti samostalna odluka tužitelja koju je on mogao i odbiti, no potrebno je uzeti u obzir da okolnosti sklapanja predmetnog Aneksa nisu bile ni u najmanju ruku olakotne. Naime, odabir tužitelja pa i ostalih potrošača je bio prividan budući je tužitelj mogao ostati u dotadašnjem ugovornom odnosu sa tuženikom u odnosu na osnovni prvotni ugovor o kreditu izražen u valuti CHF i plaćati enormne mjesečne anuitete te tako pasti u dužničko ropstvo. Tužitelj je donio odluku koja u stvarnosti nije bila odluka već nužnost u datim uvjetima u kojima se ista nalazila. Tužitelj je konverzijom spašavao svoju egzistenciju i na taj način potpisao sporazum konvertirajući predmetni ugovor o kreditu izražen u valuti EUR.

58. Slijedom navedenog to je sud odlučujući o ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba ugovora o kreditu kao o prethodnom pitanju odlučio kako su iste ništetne, a uzimajući u obzir objašnjenja i stavove izražene u ranijem tijeku obrazloženja ove presude.

59. U postupku je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Goranki Šmer Maraš, koji je izradio nalaz i mišljenje, a kojeg ovaj sud ocjenjuje kao stručan, objektivan i rađen sukladno pravilima struke i vještina. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako je konverzija provedena sukladno zakonu. Tužitelj je isplatio 11.802,48 HRK više iznosa kamate u anuitetima nego što bi bilo zaračunato da se početna stopa nije povećavala u odnosu na Ugovor o kreditu od 14. studenog 2005. te iznos od 9.044,04 HRK u odnosu na Ugovor o kreditu od 02. lipnja 2006., dok je u dopuni istaknuto kako je tužitelj preplatio iznos od 1.566,46 EUR po Ugovoru o kreditu od 14. studenog 2005. te iznos od 765,83 EUR po Ugovoru o kreditu od 02. lipnja 2006. sa uključenim pozitivnim razlikama.

60. Sukladno čl. 296. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Odredba se ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

61. U postupku je utvrđeno da su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu nepoštene, a time i ništetne. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO- a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

62. Obzirom je utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredaba, tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, nastala šteta, dok je tuženik stekao time njemu nepripadnu korist, pa je stoga tuženik u obvezi nadoknaditi tu štetu. Sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

63. Budući tuženik nije imao nikakvu osnovu za prijelaz novčanih sredstava u svoju imovinu, imaju se primijeniti odredbe o stjecanju bez osnove i to u visini od 1.566,46 EUR u odnosu na preplaćenu kamatu za ugovor o kreditu 14. studenog 2005. te u visini od 1.200,34 EUR za ugovor o kreditu od 02. lipnja 2006. sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos od dospijeća pa do isplate koji je tužitelj preplatio unutar ukupnog iznosa.

64. Prilikom izrade nalaza i mišljenja stalni sudski vještak je utvrdio kako se pokazala negativna razlika u iznosu od 1.600,08 EUR za ugovor o kreditu od 14. studenog 2005. te 735,17 EUR za ugovor o kreditu od 02. lipnja 2006.

65. U konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnosti odredbi ugovora i to dijela kojim je ugovoren način promjene kamatne stope dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorene kamatne stope i kasnijih nevaljanih jednostranih povećanja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno.

66. Obzirom na navedeno to je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

67. U odnosu na pitanje zastare tuženik ističe kako se na postavljeni tužbeni zahtjev ima primijeniti trogodišnji zastarni rok pa da je stoga potraživanje tužitelja u cijelosti u zastari. Ovaj sud je mišljenja kako predmetno potraživanje tužitelja nije u zastari. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, pa se stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva ima računati od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku „Potrošač“. Navedeno je utvrđeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se održala 30. siječnja 2020. a na kojoj je donesen zaključak pod brojem Su-IV-47/20 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj strani sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

68. Napominje se kako je ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćnom 13. lipnja 2014. Budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 26. travnja 2019. zastara u konkretnom slučaju a glede promjenjive kamatne stope nije nastupila.

69. U odnosu na kamate zastarni rok se ima računati kao i za utuženu tražbinu, budući da kamate zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja, te iste predstavljaju akcesornu sporednu tražbina koja je neodvojivo povezana uz glavnu tražbinu, pa je stoga i neosnovan prigovor tuženika da bi se kamate trebale računati od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita budući se kamate računaju od trenutka kada tuženik dođe u zakašnjenje.

70. Slijedom navedenog ocjena je ovoga suda kako potraživanje tužitelja nije prešlo u zastaru.

71. Tuženik je u ovom postupku iznio prigovor radi prijeboja navodeći da ukoliko bi se utvrdile ništetnim odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, da bi se tada između stranaka imalo primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita, te da bi stoga tužitelj bio dužan vratiti svaki potplaćeni anuitet.

72. Ovakav prigovor ovaj sud smatra neosnovanim. Naime, tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja što je tijekom postupka i utvrđeno. Manje kamatne stope proizašle su iz činjenice što je tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu. Također valja cijeniti da takvim plaćanjem na strani tužitelja nije nastao nikakav primitak pa bi stoga neosnovano bilo postojanje njezine obveze na vraćanje određenog iznosa. Slijedom navedenog nije došlo do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, koje je jedno od osnovnih pretpostavaka da bi se mogao uopće primijeniti institut stjecanja bez osnove, a nastavno niti obveza istog da vrati novčana sredstva tuženiku.

73. Prigovor radi prijeboja u konkretnom slučaju nije primjenjiv. Kada bi se isti primjenjivao tada bi to bilo suprotno načelu zabrane zlouporabe prava propisano u ZOO-u budući bi tada tuženik stekao određeni primitak sa osnova ništetnih odredaba ugovora o kreditu, odnosno jednostrano mijenjanih kamatnih stopa, te bi takvo shvaćanje anuliralo odgovornost tuženika prilikom ugovaranja predmetnih odredaba ugovora, što bi u krajnosti dovelo do toga da potrošači uistinu ravnopravnom položaju kad stupaju u obvezne odnose sa bankom, odnosno financijskom institucijom, konkretno tuženikom, već su uvijek u „podrednom“ položaju. Stoga je stav ovoga suda kako bi usvajanje takvog prigovora bilo u potpunoj suprotnosti sa temeljnim načelima obveznoga prava, stoga je isti ocijenio kao neosnovan i odlučio kao u točki III. izreke presude.

74. Brižljivo ocjenjujući sve okolnosti temeljem čl. 155. st. 1. ZPP-a sud je tužiteljima priznao samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Visina troškova odmjerena je sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne Novine“ br. 118/18, dalje: ZSP-a) i Tarife o nagradama i naknadi odvjetnika („Narodne Novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23., 107/25., dalje: Tarifa).

75. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Trošak parničnog postupka tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku, čiji je trošak sukladan Tarifi, uvećan za iznos PDV-a te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 127,02 EUR. Glede troškova tužitelja u odnosu na radnje njegovog punomoćnika, ono se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za sastav 4 podneska u ukupnom iznosu od 350,00 EUR (09. listopada 2020. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, te 19. siječnja 2021., 23. rujna 2021. i 16. srpnja 2025. u pojedinačnim iznosima od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife), za pristup na 3 ročišta u ukupnom iznosu od 500,00 EUR (27. siječnja 2021. i 15. siječnja 2026. u pojedinačnim iznosima od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife te 12. listopada 2020. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife), zajedno sa pripadajućim PDV-om u iznosu od 262,50 EUR te za provedeno vještačenje u iznosu od 265,45 EUR.

76. Nije prihvaćen preostali dio zatraženog troška budući je zatražen u previsokom iznosu, dok podnesak od 14. studenog 2023. ne prileži spisu.

77. Budući je tužitelj uspio sa tužbenim zahtjevom to je tuženik sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan tužitelju isplatiti parnični trošak u visini od 1.704,97 EUR, pa je stoga sud odlučio kao u točki IV. izreke ove presude

78. Sukladno čl. 3. točki 11. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne Novine“ br. 57/22, 88/22) fiksni tečaj konverzije je neopozivo fiksiran tečaj konverzije između eura i kune koji ima pet decimala, utvrđen uredbom Vijeća EU-a u skladu s člankom 140. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, dok je čl. 43. st. 1. propisano dvojno iskazivanje valute HRK i EUR. Temeljem čl. 2. st. 2. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne Novine“ br. 85/22) fiksni tečaj konverzije određen je na 7,53450 kuna za jedan euro.

79. Na dosuđeni trošak, dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata. Odluka o plaćanju zateznih kamata na troškove parničnog postupka temelji se na čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne Novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17), pri čemu su zatezne kamate priznate od dana donošenja presude, jer tada tuženik u odnosu na plaćanje troškova postupka dolazi u zakašnjenje, pa sve do isplate.

80. Slijedom svega navedenog to je sud odlučio kao u izreci presude.

U Rijeci, 12. ožujka 2026.

Sudac:

Damir Vinketa

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje drugostupanjski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

Nacrt odluke izradio sudski savjetnik:

Goran Maršić

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte