1

Poslovni broj: 9 Gž-1242/2022-4

 

 

Poslovni broj: 9 Gž-1242/2022-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje toga suda Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. G. iz P., OIB: ..., zastupane po punomoćnici T. M.-P., odvjetnici iz Z., protiv tuženika E. o. d.d., Z.,  OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. & P. iz Z., radi naknade štete, povodom žalbi tužiteljice i tuženika podnesenih protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-1/2022-9 od 20. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 2. studenog 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana, dok se žalba tuženika djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, pa se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj  Pn-1/2022-9 od 20. svibnja 2022.:

 

- potvrđuje pod točkom I. izreke za iznos štete od 1.822,02 EURA[1]/13.728,00 kn zajedno da dosuđenom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 1.194,51 EURA1/9.000,00 kn počevši od 20. svibnja 2022. pa do isplate te na iznos od 627,51 EURA1/4.728,00 kn s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom, te pod točkom II. i III. izreke,

 

- preinačuje pod točkom I. izreke na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos s osnova nematerijalne štete u visini od 1.194,51 EURA1/9.000,00 kn počevši od 1. lipnja 2015. do 19. svibnja 2022.   

 

r i j e š i o  j e

 

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, pa se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj  Pn-1/2022-9 od 20. svibnja 2022.:

 

- potvrđuje djelomično pod točkom IV. izreke za iznos troška od 1.308,32 EURA1/9.857.50 kn s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom,

 

- preinačuje u preostalom dijelu pod točkom IV. izreke na način da se tužiteljica odbija s dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.319,86 EURA1/9.947,50 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

 

II. Trošak žalbe tužiteljici i tuženiku se ne dosuđuje.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati s naslova naknade štete iznos od 13.728,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 9.000,00 kn za povredu prava osobnosti počevši od 1. lipnja 2015. pa do isplate, te na iznos od 4.728,00 kn s naslova tuđe pomoći i njege od 20. svibnja 2022. pa do isplate. Ujedno je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da plaća tužiteljici mjesečnu rentu u iznosu od 360,00 kn počevši od 1. lipnja 2015. pa nadalje, dok za to postoje uvjeti, tako da dospjele obroke plati odjednom u roku od 15 dana, a buduće najkasnije do svakog 10-og u mjesecu za tekući mjesec zajedno s pripadajućim zakonskima zateznim kamatama preciziranim u izreci. Pod točkom III. izreke djelomično je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate s osnova naknade štete iznos od 47.272,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na naznačene pojedinačne iznose precizirane kao u izreci, dok je pod točkom IV. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 19.805,00 kn s preciziranim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. svibnja 2022. do isplate.

 

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tužiteljica u odnosu na točku III. izreke iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, dok tuženik žalbom pobija točke I., II. i IV. izreke, također iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, pa tužiteljica predlaže da ovaj sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova sastava žalbe, dok tuženik predlaže žalbu uvažiti i pobijanu presudu preinačiti na način kako to ističe u žalbi.

 

3. Nitko nije odgovorio na žalbene navode.

 

4. Žalba tužiteljice je neosnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

 

5. Među strankama nije sporno da je tužiteljica kao pješakinja stradala u prometnoj nesreći koja se dogodila 11. prosinca 2011. u P., a u kojoj je kao vozač osobnog vozila sudjelovao i osiguranik tuženika, kao što nije sporno ni da se povodom zahtjeva tužiteljice vodio parnični postupak kod Općinskog suda u Kutini pod brojem P-67/07, a radi naknade materijalne i nematerijalne štete koju je tužiteljica pretrpjela u tom štetnom događaju, te da je isti postupak pravomoćno okončan presudom Općinskog suda u Kutini broj P-67/07-36 od 2. travnja 2010., a kojom je tužiteljici dosuđeno na ime naknade štete iznos od 17.205,60 kn, dok je za iznos od 50.204,40 kn tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim.

 

6. Uvidom u navedeni spis prvostupanjski sud je utvrdio da iz obrazloženja navedene presude proizlazi da je tužiteljici dosuđen navedeni iznos uzimajući u obzir utvrđeni doprinos iste nastanku štetnog događaja od 70%, pa kako je na osnovu provedenih dokaza sud i dalje na stajalištu da je tužiteljica u pretežitom djelu doprinijela nastanku štetnog događaja i to u omjeru od 70%, smatra da je i za posljedice koje su nastupile iz tog događaja, pa tako i za pogoršanje njenog zdravstvenog stanja, do kojeg ne bi došlo da nije bilo štetnog događaja, ista suodgovorna u omjeru od 70%, pa je u okviru takvog činjeničnog stanja odmjerio i visinu štete koja tužiteljici pripada.

 

7. Odlučujući o prigovoru zastare tuženika pozivom na odredbu čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05), a temeljem nalaza i mišljenja vještaka D. D., prvostupanjski sud je utvrdio da se ne može sa sigurnošću utvrditi točan datum kada je došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja tužiteljice jer to nije proces koji nastaje kao trauma incidentno, već nastaje bitno sporije, ali ubrzanije nego prirodnim putem, imajući u vidu da je utvrđeno da je stanje lijevog koljena bitno gore nego desnog, iako je i desno koljeno u trenutku kada je tužiteljica pregledana pokazivalo znakove artroze koja je primjerena tužiteljici u trenutku pregleda. Osim toga utvrđeno je da se pogoršanje stanja te razvoj artroze razvijao u periodu od 5 godina od zadnje kontrole kirurga koja je bila 23. rujna 2005., ali da je vještak pojasnio kako je tužiteljica već 2009. imala ozbiljne poteškoće vezane za svakodnevno življenje i kvalitetu života, a 8 godina kasnije kada ju je pregledao, da je konstatirao kako su tegobe realne i da traju dugo te da su pogoršanja sukcesivno nastupala. Kako se prema mišljenju vještaka od te kontrole kirurga 2005. pogoršanje stanja tužiteljice razvijalo u daljnjem periodu od 5 godina, ali da se u tom periodu još nije razvilo konačno stanje, odnosno daljnje pogoršanje od 5%, već se takvo pogoršanje razvijalo i kasnije, a konačno je konstatirano 2. svibnja 2014. kada je tužiteljica otišla kod liječnika i pri tom dobila konačno saznanje o takvom pogoršanju i njegovom obimu, prvostupanjski je sud mišljenja, jer je tužba podnijeta 29. svibnja 2015. preporučenom pošiljkom, a zaprimljena na prvostupanjski sud 1. lipnja 2015., da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila, smatrajući da predmetna šteta, kao pogoršanje stanja tužiteljice, nije nastalo trenutno već se razvijalo godinama i 5 godina od zadnje kontrole kirurga nije bilo konačno, a da je konačno potvrđeno kada je tužiteljica postala svjesna svojih deficita, uzimajući pritom u obzir dob same tužiteljice i sukcesivnu prirodu razvoja pogoršanja stanja 2. svibnja 2014., kada je tužiteljica bila na ambulantnom pregledu radiologa.

 

8. Odlučujući o prigovoru primjene odredaba ZOO/05 prvostupanjski sud smatra da ista u konkretnom slučaju ne ovisi o trenutku nastanka štetnog događaja, već o trenutku nastanka same štete, odnosno štetne posljedice, u kojem trenutku prema mišljenju suda nastaje obvezni odnos između stranaka. Kako tužiteljica tužbu u ovom predmetu temelji na činjenici da je šteta nastala pogoršanjem posljedica za koje sama navodi da su nastupile 2014., sud smatra da odnos stranaka valja procjenjivati kroz odredbe ZOO/05, a ne temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO/91) s time da obrazlaže da se u konačnici i nadalje visina pravične novčane naknade određuje ovisno o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, pa razlika u primjeni navedenih odredbi prema mišljenju suda nije od utjecaja na predmet ovog postupka.

 

9. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenjujući odredbu čl.1045. i 1100. ZOO/05 u svezi s čl. 11. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) smatra da je tuženik dužan naknaditi štetu tužiteljici u okviru odgovornosti svog osiguranika a s obzirom na posljedice koje su za tužiteljicu nastavno nastale.

 

10. Stoga kako iz vještačkog nalaza proizlazi, a vezano na posljedice koje su u uzročno posljedičnoj vezi u svezi s predmetnim štetnim događajem, da tužiteljica svakodnevno trpi bolove malog intenziteta trajno, a srednjeg intenziteta pri pokušaju bržih promjena položaja, te da konstantno treba koristiti analgetike, prvostupanjski sud zaključuje, s obzirom da ocjena fizičkih bolova nije dana vezano za određeni period niti u određenom omjeru, da iste bolove treba cijeniti u okviru ukupnog smanjenja životne aktivnosti tužiteljice kao trajnu posljedicu, a što takvi bolovi i predstavljaju. Stoga kako je ocijenjeno da se opća životna aktivnost tužiteljice zbog pogoršanja zdravstvenog stanja iste dodatno smanjila za daljnjih 5%, da je uslijed toga istoj povrijeđeno pravo osobnosti na duševno i fizičko zdravlje, slijedom čega okolnosti konkretnog slučaja, a temeljem čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO/05 opravdavaju dosudu pravične novčane naknade u iznosu od 30.000,00 kn a koji iznos je sud umanjio za doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja za 70%, te istoj dosudio na ime neimovinske štete 9.000,00 kn.

 

11. Kod toga je sud ocijenio, unatoč činjenici da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je kod tužiteljice nastupilo naruženje koje je ocijenjeno srednjim stupnjem i koje se očituje u tome da tužiteljica hoda sa dvije štake, da šepa u hodu usprkos pomagalima, da je koljeno bitno jače deformirano nego prije, jer da ga ne može ispružiti, da okolnosti konkretnog slučaja, a imajući u vidu da je tužiteljica imala utvrđeno naruženje srednjeg stupnja i u ranijem postupku u kojem je ostvarila pravičnu novčanu naknadu po tom vidu štete, ne opravdavaju dosudu pravične novčane naknade, jer se stanje u odnosu na ranije nije promijenilo.

 

12. Odlučujući o zahtjevu kojim tužiteljica potražuje imovinsku štetu s osnova tuđe pomoći i njege u ovom postupku je utvrđeno, a uslijed predmetnog pogoršanja zdravlja, da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega svakodnevno dva sata dnevno stalno u vidu pomoći pri odijevanju, odlaska liječniku, na toalet, pri nabavci, hodanju i slično, a koju pomoć su joj pružali ukućani. Stoga je sud utvrdio temeljem odredbe čl. 223. st. 1. Zakona o parničnom postupku da tužiteljici pripada naknada štete za svaki sat takve pomoći u iznosu od 20,00 kn. Kako tužiteljica svojim zahtjevom potražuje naknadu kako mjesečno od podnošenja tužbe u obliku rente, tako i u ukupnom nominalnom iznosu za prethodni period, prvostupanjski je sud utvrdio da je konačno pogoršanje zdravstvenog stanja bilo definirano i konačno poznato 2. svibnja 2014. od kojeg datuma i sud može sa sigurnošću utvrditi da je tuđa pomoć i njega bila upravo vezana za predmetno pogoršanje, stoga je prema mišljenju suda tužiteljici od 2. svibnja 2014. do podnošenja tužbe 1. lipnja 2015. tuđa pomoć po 2 sata dnevno bila potrebna ukupno 394 dana, odnosno 788 sati, slijedom čega bi tužiteljici temeljem čl. 223. st. 1. Zakona o parničnom postupku pripadao iznos od 15.760,00 kn, ali s obzirom na doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja od 70%, sud joj je dosudio za taj period primjenom odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO/05 4.728,00 kn, dok je za višak od 12.772,00 kn zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

13. Kako je osnovom vještačenja utvrđeno da će takva pomoć tužiteljici biti potrebna stalno, dakle trajno i ubuduće, sud smatra da tužiteljici pripada osnovano i novčana renta od podnošenja tužbe 1. lipnja 2015. pa nastavno mjesečno u iznosu od 1.200,00 kn, no obzirom na doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja od 70% istoj je dosuđena mjesečna renta u iznosu od 360,00 kn sve temeljem čl. 1088. ZOO/05 dok je za više zatraženo u iznosu od 1.140,00 kn mjesečno tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

14. Zatezna kamata na neimovinsku štetu tužiteljici je dosuđena sukladno čl. 29. ZOO/05 od dana podnošenja tužbe pa do isplate, dok je za tuđu pomoć i njegu tužiteljici dosuđena zatezna kamata od dana nastanka takve štete, odnosno za prethodni period od dana donošenja presude, a za mjesečnu rentu od 10-og u mjesecu za tekući mjesec.

 

15. U žalbi tužiteljica je mišljenja da su sukladno utvrđenom činjeničnom stanju visina pravične novčane naknade te dosuđena mjesečna renta utvrđeni u preniskom iznosu, budući da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio ostale okolnosti slučaja, posebno nelagodnosti u tijeku liječenja koje je trpjela tužiteljica uslijed zdravstvenog pogoršanja, hospitalizacije u više navrata, snimanja, pretrage i obrade, posjećivanje ambulanti, a koje nelagodnosti i dalje traju. Osim toga tvrdi kako prvostupanjski sud u odnosu na činjenicu naruženosti nije cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, budući da je nesporno ožiljak uočljiv trećima, a također da je propušteno cijeniti da tužiteljica hoda sa štakama uslijed šepanja i nesigurnosti. Tvrdi da na ime duševnih boli zbog smanjenih životnih aktivnosti sud nije u dovoljnoj mjeri vodio računa o opsegu i težini trajnih posljedica koje je ista pretrpjela, pa da tako nije vodio računa kako se radi o artrozi lijevog koljena koji je premašio kompenzatorne mehanizme tužiteljice te njezino stvarno invalidsko stanje, s obzirom da ista ne može čučnuti, kleknuti, da teško ustaje iz sjedećeg položaja, da se teško može osoviti na noge i da hoda na štakama uz trajnu pratnju. Zaključno tužiteljica smatra da je prvostupanjski sud u manjem iznosu nego bi to bilo pravično, dosudio i novčanu naknadu za tuđu pomoć i njegu te da nije valjano primijenio pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske te uzeo u obzir sve valjane kriterije za donošenje odluke u tom pogledu, tvrdeći da se prilikom odmjeravanja mjesečne rente ne može uzimati u obzir suodgovornost tužiteljice te joj po toj osnovi mjesečnu rentu umanjivati, pa da je obzirom i na tu okolnost mjesečna renta pogrešno i prenisko određena.

 

16. U žalbi tuženik smatra da je izreka presude u točkama kojima je sud obvezao istog na naknadu štete tužiteljici protivna dokazima na koje se sud pozvao u razlozima presude u vezi odgovornosti za nastanak štetnog događaja i štete, kao i samim razlozima presude o odgovornosti, braneći tezu da ne postoji bilo kakva odgovornost nastanku štetnog događaja na strani osiguranika tuženika pa da je u pogledu odgovornosti na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo odredbe čl. 177. st. 2. ZOO/91. Zaključuje da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz č. 354. st. 1. u svezi s čl. 258. i 261. Zakona o parničnom postupku obzirom je odluka utemeljena na međusobno proturječnom i neobjektivnom nalazu i mišljenju liječnika vještaka, a prigovara početku tijeka zastare u odnosu na trenutak saznanja tužiteljice za pogoršanje zdravstvenog stanja i potrebe za tuđom pomoći i njegom i posljedično pogrešno primijenjenog materijalnog prava u svezi istaknutog prigovora zastare potraživanja kao i u pogledu opsega pogoršanja, navodeći da je odluka nezakonita i zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva i pogrešne primjene materijalnog prava u vezi prigovora presuđene stvari.

 

17. Braneći tezu da je pravilnom primjenom materijalnog prava sud trebao tuženika u cijelosti osloboditi od odgovornosti u naknadi štete tužiteljice jer nije moguće zaključiti što je osiguranik trebao i mogao poduzeti u cilju izbjegavanja naleta na tužiteljicu, jer je pravilno utvrđeno da se osiguranik tuženika kretao dopuštenom brzinom, da nije imao razloga za kretanje nižom brzinom, da je nalet bio neizbježan, odnosno da ni na koji način nije mogao izbjeći nalet obzirom na mimoilaženje sa zadnjim vozilom iz suprotnog smjera, pa smatra da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu čl. 177. st. 2. ZOO/91.

 

18. Nadalje, kako tužiteljica u predmetnom postupku potražuje naknadu štete s osnova prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje zbog pogoršanja stanja ozljeda zadobivenih u štetnom događaju od 11. prosinca 2004., tuženik smatra da je u ovom postupku za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva valjalo primijeniti odredbe čl. 200. ZOO/91 a ne odredbe čl. 1100. ZZ/05, jer da su svi zahtjevi tužiteljice, kako zahtjev za nematerijalnom štetom i tuđom pomoći i njegom koji je bio predmet postupka broj P-67/07 tako i zahtjevi koji se temelje na pogoršanju stanja proizašli iz tog obvezno pravnog odnosa, pa je sud u vezi s tim trebao utvrditi je li tužiteljici moguće dosuditi naknadu s osnova povrede prava osobnosti kad takvu naknadu nije mogla potraživati temeljem odredbe ZOO/91, obzirom da takav osnov potraživanja nije bio predviđen ni propisan tim Zakonom, pa da sud nije ovlašten tužiteljici dosuditi ni viši iznos od onog što je tražila, ni nešto drugo što nije tražila.

 

19. Kako tužiteljica nije potraživala naknadu s osnova pretrpljenih fizičkih bolova, duševnih bolova zbog smanjene životne aktivnosti te duševnih bolova zbog naruženosti kao samostalnih osnova za potraživanje naknade štete, to joj sud po mišljenju tuženika takvu naknadu nije niti mogao dosuditi, slijedom čega zaključuje da je sud trebao istu u cijelosti odbiti s tužbenim zahtjevom s osnove povrede prava osobnosti.

 

20. Ukazujući na navode vještaka tijekom postupka, smatrajući ih ispod svakog nivoa komunikacije pred sudom i u neskladu s odredbama Etičkog kodeksa sudskih vještaka, tuženik pojašnjava da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je zbog pogoršanja životnih aktivnosti od 5% na strani tužiteljice istoj odjednom potrebna tuđa pomoć i njega u opsegu od čak 2 sata dnevno, odnosno da ne može biti životno uvjerljivo i logički prihvatljivo da tužiteljici zbog smanjenja životnih aktivnosti u ranijem postupku u omjeru od 30% nije uopće potrebna trajna tuđa pomoć i njega, dok joj je od pogoršanja od 5% potrebna tuđa pomoć i njega, iako je tužiteljica već 2009. sama tvrdila da joj je tuđa pomoć i njega potrebna i da će joj biti potrebna i ubuduće, ponavljajući istaknuti prigovor zastare spornog potraživanja. Stoga smatra da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari jer je tužiteljica mogla i bila dužna uskladiti svoje zahtjeve za naknadom štete do zaključenja glavne rasprave u postupku P-67/07 prije donošenja prvostupanjske presude 2. travnja 2010., slijedom čega da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ali i povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 9. istog Zakona.

 

21. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima valja istači, a protivno žalbenim navodima tuženika, da u navedenoj odluci nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013 i 89/2014 - dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019, s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona), s obzirom da ista nema nikakvih nedostataka zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni te bez proturječja sa stanjem spisa. Isto tako nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a jer se u odnosu na dio tužbenog zahtjeva s osnova tuđe pomoći i njege ne radi o presuđenoj stvari temeljem navedene prvostupanjske presude broj P-67/07, s obzirom da se u navedenoj presudi o tom zahtjevu uopće nije raspravljalo.

 

22. Osim toga nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a jer je sud zakonito prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, a protivno navodima žalbe nije počinjena ni bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 258. i 261. ZPP-a jer prema mišljenju ovog suda nalaz i mišljenje liječnika vještaka na osnovu kojeg je sud temeljio svoju odluku o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva nije proturječan i neobjektivan, dok navodi navedenog vještaka u svezi predmeta spora ne ukazuju na neobjektivnost i netrpeljivost prema tuženiku i njegovu punomoćniku.

 

23. Isto tako, s obzirom da tužiteljica sadržajno ne ukazuje na počinjenje ijedne bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud je primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a utvrdio da pobijana odluka nije opterećena ni jednom bitnom povredom na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

24. Nadalje, potpuno je pogrešan zaključak tuženika o isključivoj odgovornosti tužiteljice za štetni događaj, obzirom da tuženik tijekom ovog postupka nije dokazao da bi mehanizam nastanka prometne nesreće bio drugačiji od onog koji je utvrđen u pravomoćnoj presudi prvostupanjskog suda broj P-67/07-36 od 2. travnja 2010. koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Sisku broj Gž-38/2011 od 19. svibnja 2011., pa je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica prije stupanja na desni trak mogla uočiti nailazak vozila osiguranika tuženika i odustati od radnje prelaska preko ceste, jer je očito da se prethodno nije uvjerila da tu radnju može obaviti na siguran način, pa je njen doprinos nastanku prometne nezgode pravilno ocijenjen sa omjerom od 70%. Međutim, kako je osiguranik tuženika također trebao upotrijebiti dužnu pažnju, upravljajući vozilom po mraku i uočivši da su vozila na suprotnom kolničkom traku zaustavljena i da potom nastavljaju kretanje, ali da nešto zaobilaze, trebao je svakako znatnije usporiti kretanje svog vozila i pažljivije se približiti mjestu gdje su vozila iz suprotnog smjera vršila obilaženje, s obzirom da nije sporno da je osiguranik tuženika opazio da se zaustavlja jedan automobil na suprotnoj strani kolnika iz kojeg je izašla tužiteljica u namjeri da prijeđe cestu, a da su se iza tog automobila zaustavila još dva ili tri automobila njemu s lijeve strane, a kada je prvi automobil krenuo u svom smjeru i drugi za njim da su pri tom nešto zaobilazili sa svoje desne strane, slijedom čega je također pravilno doprinos osiguranika tuženika nastanku štetnog događaja ocijenjen u omjeru od 30%.

 

25. Međutim, opravdano tuženik ukazuje da se u ovoj pravnoj stvari primjenom odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO/05 odredbe tog Zakona neće primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu tog Zakona.

 

26. Kako je obvezni odnos izvanugovorne odgovornosti za štetu u ovom slučaju nastao u vrijeme štetnog događaja, budući da je tada došlo do ozljeđivanja tužiteljice, a time i do nastanka obvezno pravnog odnosa izvanugovorne odgovornosti, bez obzira da li su neke od posljedica nastupile naknadno i neovisno o tome je li u tom trenutku bio poznat obim i visina posljednje štete, a kako je predmet ove parnice naknada štete s osnova pogoršanja zdravstvenog stanja za koje tužiteljica tvrdi da joj nije bilo uzeto u obzir kod dosuđivanja naknade po navedenoj presudi prvostupanjskog suda broj P-67/07-36 od 2. travnja 2010., u ovom postupku a s obzirom da je do štetnog događaja došlo 11. prosinca 2004. mjerodavne su odredbe ZOO/91, pa je pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice prosuđivao po odredbama ZOO/05.

 

27. Stoga iako ZOO/91 ne poznaje naknadu štete s osnova povrede prava osobnosti, ali iz tužbe tužiteljice i iz obrazloženja prvostupanjskog suda jasno proizlazi da je između ostalog zatražena i istoj dosuđena naknada štete po kriteriju duševnih boli zbog trajnog smanjenja životne aktivnosti s osnova nematerijalne štete, te s osnova materijalne štete za tuđu pomoć i njegu, pogrešno smatra tuženik da je tužbeni zahtjev valjalo zbog navedenih okolnosti odbiti kao neosnovan, odnosno da je sud tužiteljici dosudio ono što ista nije ni tražila.

 

28. Isto tako sud prihvaća životno i logično objašnjenje prvostupanjskog suda, a protivno žalbenim navodima tuženika, vezano uz saznanje tužiteljice za pogoršanje zdravstvenog stanja uslijed prometne nezgode i istaknutog prigovora zastare i u pogledu nematerijalne štete zbog smanjene životne aktivnosti i u pogledu materijalne štete zbog tuđe pomoći i njege, koje sud temelji na stručnom nalazu i mišljenju medicinskog vještaka D. D., pa prigovori tuženika koje ističe tijekom postupka te ponavlja u žalbi u pogledu navedenih okolnosti nemaju uporišta u stanju spisa i provedenim dokazima, te ih ovaj sud ocjenjuje neosnovanim. Kod toga sud posebno ističe a na okolnost istaknutog prigovora da je tužiteljici tuđa pomoć i njega već bila potrebna i u vrijeme donošenja presuda prvostupanjskog suda 2. travnja 2010., valja istači da taj žalbeni navod tuženika nije osnovan, jer je sud utvrdio da sve radnje koje je tužiteljica s obzirom na svoju dob obavljala u svakodnevnom funkcioniranju ista činila s pojačanim naporima pa joj tuđa pomoć nije bila potrebna, dok sad na strani tužiteljice sud na osnovi vještačkog nalaza pravilno zaključuje, a imajući u vidu da tužiteljica ne može čučnuti, kleknuti, da teško ustaje iz sjedećeg položaja, da se iz kreveta teško može osoviti na noge što zahtijeva pratnju uslijed osobne nesigurnosti i hoda na štakama, da su 2 sata tuđe pomoći i njege dnevno minimalno neophodni za djelomičnu kvalitetu života tužiteljice.

 

29. Kako je visina nematerijalne štete pravilno odmjerena primjenom odredbe čl. 200. st. 2. ZOO/91, dok je materijalna šteta s osnova tuđe pomoći i njege zakonito primjenom odredbe čl. 223. ZPP-a do podnošenja tužbe sukladno odredbi čl. 195. ZOO/91 određena u nominalnom iznosu tih troškova u vrijeme njihova nastanka, odnosno u vrijeme pružanja usluge, dok je naknada u obliku novčane rente, jer je sud pravilno utvrdio da će navedena pomoć tužiteljici biti potrebna stalno, dakle i ubuduće, zakonito dosuđena primjenom odredbe čl. 188. ZOO/91, cijeneći navedeni doprinos nastanku štete tužiteljici, žalbeni navodi tužiteljice u pogledu visine dosuđene štete ukazuju se neosnovanim, jer pravilno prvostupanjski sud istoj nije dosudio zatraženu štetu s osnova naruženosti zbog pogoršanja zdravstvenog stanja, jer je srednji stupanj naruženosti zbog prometne nesreće tužiteljici određen već i prilikom odluke o šteti u ranijoj presudi od 6. travnja 2010, koji stupanj se nije promijenio ni kod ocjene vještaka u ovom predmetu.

 

30. Međutim, s obzirom da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe ZOO-a/91 pravilno ukazuje tuženik da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je tužiteljici na ime dosuđene nematerijalne štete zateznu kamatu dosudio od dana podnošenja tužbe, jer ona primjenom odredbe čl. 186. ZOO/91 teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naknada određena (isti stav izražen i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: 2316/2013-6 od 30. lipnja 2015.).

 

31. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijanjem žalbe tužiteljice i djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika potvrditi točku I. izreke presude za iznos od 1.194,51 EURA /9.000,00 kn sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. svibnja 2022. pa do isplate na ime nematerijalne štete, te s osnova tuđe pomoći i njege za iznos od 627,51 EURA/4.728,00 kn s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom, kao i točku II. i III. izreke, dok je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. istog Zakona valjalo djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačiti pobijanu presudu u točki I. izreke za tijek zatezne kamate na dosuđeni iznos od 1.194,51 EURA/9.000,00 kn na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu zakonske zatezne kamate na navedeni iznos počevši od 1. lipnja 2015. do 19. svibnja 2022. 

 

32. Nadalje, ispitujući pobijanu odluku o troškovima postupka pod točkom IV. izreke sukladno žalbenim navodima tuženika valja istači da pravilno smatra isti da je prvostupanjski sud pogrešno primjenjujući odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a utvrdio da je uspjeh tužiteljice u sporu 46%. Naime, iako je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tužiteljica u pogledu osnove uspjela sa 100% jer je dokazala da ima pravo na naknadu štete zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uslijed prometne nesreće za koju je odgovoran osiguranik tuženika, ali je uspjela u sporu u pogledu visine samo u omjeru od 23% njezin uspjeh je stoga 61,50%, dok je uspjeh tuženika u sporu 38,50% pa je tužiteljici valjalo dosuditi opravdani trošak postupka u omjeru od 23%.

 

33. Isto tako, prvostupanjski je sud pogrešno tužiteljici za trošak sastava podnesaka od 18. travnja 2016. i 29. studenog 2017. priznao trošak temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12,103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 - dalje: Tarifa), iako istoj za te radnje pripada trošak primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife, dok tužiteljici za trošak sastava podnesaka od 21. siječnja 2018. i 20. siječnja 2022. sud primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nije trebao dosuditi zatraženi trošak, jer isti trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

 

34. Kako je u preostalom dijelu dosuđeni trošak pravilno odmjeren, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika potvrditi odluku o troškovima postupka za iznos od 1.308,32 EURA/9.857,50 kn s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika valjalo preinačiti točku IV. izreke i tužiteljicu odbiti s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.319,86 EURA/9.947,50 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

 

35. Trošak žalbe tužiteljici se ne dosuđuje jer ista nije uspjela s istom, dok se trošak žalbe tuženiku ne dosuđuje jer je isti uspio samo u svezi dijela sporednog zahtjeva u pogledu tijeka zatezne kamate na nematerijalnu štetu, te djelomično u odnosu na odluku o troškovima postupka, za što na njegovoj strani nije nastao posebni trošak.

 

U Varaždinu 2. studeni 2023.