REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-504/2025-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice DĐB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ksenija Kantura, odvjetnica u Zaboku, M. J. Zagorke 5B, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba, Trg Drage Iblera 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 27. siječnja 2026. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti tadašnjeg punomoćnika tužiteljice odvjetnica Romea Hercega iz Zaboka i zamjenice punomoćnika tuženika Pie Gaie Baučić, odvjetnice u Zagrebu , dana 4. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe izvršena podneskom tužiteljice od 28. veljače 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, dužan je isplatiti tužiteljici DĐB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene kamatne stope te s osnova preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene deviznog tečaja u razdoblju od 1. listopada 2007. do 30. rujna 2015. iznos od ukupno 20.739,78 EUR uz zakonsku zateznu kamatu tekuću na iznos od 15.792,42 EUR po stopi određenoj primjenom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena tekuću od dana 1. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. pa nadalje do isplate uz zakonsku zateznu kamatu po stopi određenoj primjenom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 4.947,36 EUR tekućih od dana donošenja presude pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb naknaditi tužiteljici DĐB troškove parničnog postupka u iznosu od 5.450,92 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 4. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice DĐB za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa iz točke III. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je 19. veljače 2007. s tuženikom sklopila ugovor o namjenskom kreditu br. 3208460178, broj kreditne partije 7103513292, na iznos od 186.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita uz promjenjivu redovnu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,30% godišnje. Navela je da je s tuženikom 30. kolovoza 2011. sklopila I. dodatak ugovoru o kreditu, kojim su izmijenjene i dopunjene pojedine ugovorne odredbe te je prolongirana otplata kredita do 2037. godine. Dana 21. prosinca 2015. ugovorne strane sklopile su II. dodatak ugovoru o kreditu, kojim je ugovorena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzuli u valuti EUR.

1. 2. Tužiteljica je navela da je tuženik tijekom otplate kredita u više navrata svojim jednostranim odlukama mijenjao i povisivao kamatnu stopu, a da o povećanju kamatnih stopa stranke nisu pojedinačno pregovarale, niti je tuženik ishodio suglasnost tužiteljice za svako pojedino povećanje kamatnih stopa. Plaćanjem otplatnih rata prema planovima otplate jednostrano izmijenjenima od strane tuženika, zbog promjene kamatnih stopa te zbog promjene deviznog tečaja CHF-a u razdoblju otplate kredita, tužiteljica je navela da je tuženiku isplatila iznos od 140.217,51 kn više nego što je to bilo ugovoreno i predviđeno inicijalnim otplatnim planom.

1. 3. Tužiteljica je navela da sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu od 21. prosinca 2015. nije izgubila pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu jer ništetne odredbe ne konvalidiraju naknadnim ugovornim odredbama. Stoga tvrdi da ima pravni interes za podnošenja tužbe radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ugovora o kreditu i dodatka ugovoru o kreditu te za isplatu preplaćenih iznosa.

1. 4. Tužiteljica se temeljem odredbi čl. 502.a i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača i to na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2019., kojima je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka te ugovorna odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke bez utvrđenih kriterija i metodologije.

1. 5. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz čl. 1. i čl. 7. ugovora o namjenskom kreditu, kojima je ugovorena valuta CHF uz koju su vezani glavnica kredita i visina anuiteta te odredbi čl. 2., 3., 7. i 23. K i L uvogora, kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa koja temeljem jednostrane odluke tuženika može biti veća od 4,30% godišnje, koliko je iznosila u trenutku sklapanja ugovora. Kondemnatornim zahtjevima tužiteljica je temeljem ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi zatražila isplatu iznosa od 107.424,60 kn, a temeljem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF isplatu iznosa od 32.792,91 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog preplaćenog anuiteta, pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio sve tužbene zahtjeva u pogledu pravne osnove i visine, kao i činjenice te razloge kojima je tužiteljica obrazložila tužbu. Osporio je osnovu i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata. Protivio se prijedlogu tužiteljice da se kao dokaz koristi privatno pribavljen izračun tražbine i dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja iz razloga što smatra da se radi o spornom pravnom pitanju. Istaknuo je prigovor zastare u odnosu na sve zatražene iznose koji su predmet tužbenih zahtjeva, a koji su dospjeli prije 11. lipnja 2014. Naveo je da su deklaratorni tužbeni zahtjevi neuredni i neodređeni jer tužiteljica nije točno navela koje dijelove ugovornih odredbi smatra ništetnima. Istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije s obrazloženjem da iz prometa po kreditu proizlazi da se velika većina uplata ne može povezati s tužiteljicom, a da neke uplate nisu izvršene od strane tužiteljice.

2. 2. Nadalje, tuženik je istaknuo činjenicu da je predmetni kredit konvertiran u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15. – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) te je naveo da su sve tužiteljičine uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete u obzir prilikom izrade konverzije te da su iste iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita. Napomenuo je da je tuženik prije objave kalkulatora konverzije bio dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka, što je i učinio te je takvo mišljenje objavio na svojim mrežnim stranicama, slijedom čega na strani tuženika postoji presumpcija da je izračun konverzije izvršen u skladu sa zakonom. Tuženik je naveo da je tužiteljica svojom slobodnom voljom prihvatila konverziju te da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu između stranaka nastao pravni odnos koji je zakonodavac imao u v idu kad je tužiteljici ponudio mogućnost konverzije, koju joj banka nije mogla uskratiti, a tim pravnim odnosom stranke su po izboru tužiteljice riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Dodatak ugovoru o kreditu uključivao je promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru te i ubuduće na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuju sve one kamatne stope prikazane u apsolutnom iznosu, koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, zatim utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR i sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Tuženik tvrdi da su dodatkom ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što isključuje pravo tužiteljice da nakon provedene konverzije traži povrat stečenoga bez osnove pozivajući se na ugovor o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten novom zakonitom osnovom (EUR ugovorom), temeljem kojeg je tužiteljica stekla na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. U odnosu na kamatnu stopu tuženik je naveo da su tužiteljici povijesna kamatne stope u trenutku prihvaćanja konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorena kao fiksne, a nakon toga razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Naveo je da tužiteljičine tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane jer je preplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisano odredbama ZID ZPK/15.

2. 3. Tuženik je ponovio da su sve tužiteljičine uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, svi uplaćeni iznosi su preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, sve u sk ladu s odredbama ZID ZPK/15. Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Konačno, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. t. 5. ZID ZPK/15, na iznos preplate banka nije bila dužna obračunati ni kamatu, ni tečajnu razliku, već je iste snosio potrošač. Tuženik je stoga predložio da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. U nastavku postupka tuženik je tužiteljici osporio svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora uz obrazloženje da tužiteljica te činjenice nije dokazala. Također je istaknuo da tužiteljica činjenično u tužbi nije obrazložila razloge temeljem kojih je istaknula deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Osporio je također od strane tužiteljice predloženu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu interesa potrošača. Tuženik se također pozvao na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, doneseno u oglednom sporu pod brojem Gos- 1/2019 te na pravno shvaćanje prema kojem sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

4. Podneskom od 28. veljače 2024. tužiteljica je nakon provedenog financijskog vještačenja postavila kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa s osnova preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene kamatne stope te s osnova preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene deviznog tečaja u razdoblju od 1. listopada 2007. do 30. rujna 2015. u iznosu od 20.739,78 eura, a zakonske zatezne kamate zatražila je na iznos od 15.792,42 eura od 1. listopada 2015. do isplate, dok je na iznos od 4.947,36 eura zatražila isplatu zakonskih zateznih kamata od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate

5. Tuženik se protivio izvršenoj preinaci tužbe te je istaknuo prigovor zastare na sve preinačene iznose.

6. Sud je dopustio preinaku tužbe jer tužiteljica kondemnatorn i tužbeni zahtjev temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i u tužbi, a prije provedenog financijskog vještačenja bez svoje krivnje nije mogla znati za točan iznos svojih tražbina po svakoj pojedinoj osnovi. Osim toga, sud je dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka u vezi predmetnog pravnog posla.

7. 1. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju na stranicama br. 6-68 i 84-112 spisa, izvršio je uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka društva Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb na stranicama br. 185-202 spisa te je uz suglasnost stranaka pročitao iskaz tužiteljice na zapisniku o glavnoj raspravi od 15. travnja 2024.

7. 2. Sud je odbio kao nepotreban dokazni prijedlog tuženika za pribavu očitovanja financijskog vještaka u vezi načina uračunavanja konverzijske preplate u tužiteljičinu tražbinu jer su metodologija izračuna i način uračunavanja konverzijske preplate vidljivi iz nalaza vještaka, a sam način uračunavanja konverzijske preplate predstavlja pravno pitanje o kojem je ovlašten odlučiti sud, za koju odluku u nalazu vještaka postoje svi potrebni parametri.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan u pretežitom dijelu.

9. 1. Predmet ovog spora je tužiteljičin zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz ugovora o namjenskom kreditu br. 7103513292 od 19. veljače 2007., prema kojima je tuženik bio ovlašten jednostrano mijenjati stopu redovne kamate u skladu s odlukama tuženika i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata i to švicarski franak. Predmet spora je i tužiteljičin zahtjev za isplatu preplaćenih mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja i kamatne stope redovne kamate do 30. rujna 2015. po pravilima o stečenom bez osnove, uslijed ništetnih ugovornih odredbi, sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja pojedinih preplaćenih mjesečnih iznosa anuiteta pa do isplate.

9. 2. Među strankama je bilo nesporno da su sklopile osnovni ugovor o kreditu i dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita sa CHF valutnom klauzulom u valutnu klauzulu u euro, sukladno odredbama ZID ZPK/15.

9. 3. Sporno je bilo tužiteljičino svojstvo potrošača, potrošačka svrha ugovora o kreditu, postojanje aktivne legitimacije za podnošenje predmetne tužbe, mogu li se na ovaj predmet primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, je li tuženik bez osnove stekao ono što mu je tužiteljica tijekom otplate kredita platila zbog povećanja tečaja CHF-a u odnosu na kunu i zbog povećanja kamatne stope, a to u odnosu na tečaj CHF-a koji je važio na dan isplate kredita i u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora te je li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u euro, izmijenjen osnovni ugovor u pogledu kamatne stope i valutne klauzule na način da bi sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu bila otklonjena ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, a time i pravni učinci ništetnosti istih.

9. 4. Prvostupanjskom presudom poslovni broj: P-350/2019 od 1. kolovoza 2024., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: Gž-809/2024 od 12. studenoga 2025., pravomoćno su utvrđene ništetnima ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženika te ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u. Time je ujedno pravomoćno utvrđeno da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača i da je svrha ugovora bila potrošačka te da se na ovaj predmet primjenjuju pravna utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, na koje se tužiteljica pozivala u tužbi.

9. 5. Sukladno ukidnom dijelu spomenute drugostupanjske odluke, ostalo je za odlučiti o kondemnatornom tužbenom zahtjevu te o troškovima postupka.

10. Sud je ocijenio neosnovanim prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužiteljice za podnošenje tužbe. Razlog na kojemu tuženik temelji taj prigovor (da iz prometa po kreditu proizlazi da se većina uplata ne može povezati s tužiteljicom, a da neke uplate nisu izvršene od strane tužiteljice) ne isključuje njezinu aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u ovom predmetu. U sporu o potrošačkom ugovoru o kreditu za osnovanost tražbine korisnika kredita nije presudno tko je vršio uplate anuiteta, već status korisnika kredita i njegova prava iz ugovora jer je korisnik kredita ugovorna strana i obveznik otplate kredita te kao takav ima najveći interes ostvariti pravnu zaštitu u vezi s ugovorom o kreditu . Tužiteljica je stoga aktivno legitimirana na podnošenje predmetne tužbe neovisno o tome je li netko umjesto nje, odnosno za njezino ime i račun podmirio koji dio ugovorne obveze na otplatu kredita.

11. Kako je u dosadašnjem tijeku postupka pravomoćno utvrđeno da su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženika i o valutnoj klauzuli prema kojoj je tužiteljica bila dužna kredit otplaćivati prema tečaju CHF-a u odnosu na kunu koji je važio na dan plaćanja anuieta kredita, temeljem odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05. – u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila uslijed povećanja tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Kako je tijekom otplate kredita došlo do znatnog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu, a odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj se kredit otplaćivao prema tečaju CHF-a na dan dospijeća, je utvrđena ništetnom, tuž iteljica je bila valjano upozorena jedino na tečaj CHF-a u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, dok daljnji rast tečaja nije mogla predvidjeti jer nije bila upoznata s valutnim rizikom za CHF. Slijedom navedenog tuženik je bez osnove stekao iznose koje je tužiteljica platila u anuitetima zbog rasta tečaja u odnosu na inicijalni tečaj na dan isplate kredita. Temeljem iste zakonske odredbe, tuženik je dužan tužiteljici vratiti i iznose koje mu je tužiteljica platila uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, a iznosila je 4,30% godišnje.

12. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka – društva Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb utvrđeno je da je ugovoreni iznos kredita od 186.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita iznosio protuvrijednost od 840.284,57 kn, odnosno 111.524,93 EUR. Ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. listopada 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 8.669,82 CHF, odnosno 39.167,27 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan isplate kredita, odnosno 5.198,39 EUR (konvertirani iznos), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama) (pozitivni iznosi razlika). Nadalje, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. listopada 2007.) do izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 79.820,73 kn, odnosno 10.594,03 EUR (konvertirani iznos), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's' Tabele 1 iz nalaza (u kunama) (pozitivni iznosi razlika). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 156.263,86 kn, odnosno 20.739,78 EUR (konvertirani iznos) i to 118.988,00 kn, odnosno 15.792,42 EUR glavnice i 37.275,86 kn, odnosno 4.947,36 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata.

12. 2. Iz nalaza financijskog vještaka proizlazi da zakonske zatezne kamate na ukupan preplaćeni iznos zbog povećanja kamatne stope do 30. rujna 2015. iznose 3.459,67 eura, a na ukupan preplaćeni iznos zbog povećanja tečaja do 30. rujna 2015. iste iznose 4.242,45 eura. Dakle, ukupne zakonske zatezne kamate na preplaćene anuiteta po obje predmetne osnove do 30. rujna 2015. iznose 7.702,12 eura. Tužiteljici je dodatkom ugovora o kreditu priznata preplata (tzv. konverzijska preplata) u iznosu od 2.754,76 eura, s kojom su jednim dijelom namirene zakonske zatezne kamate, nakon čega je preostala njezina tražbina po osnovi zakonskih zateznih kamata do 30. rujna 2015. u iznosu od 4.947,36 eura (7.702,12 – 2.754,76) te u cijelosti glavna tražbina po obje predmetne osnove.

12. 3. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, ali je tuženik prigovorio nalazu vještaka u smislu da je iznos konverzijske preplate pogrešno odbio od zakonskih zateznih kamata, a ne od glavnice jer se prema odredbi čl. 19.c st. 1. t. 4. ZID ZPK/15 na preplatu priznatu u konverziji nisu obračunavale zakonske zatezne kamate pa se preplata mutatis mutandis ne može odbijati od zateznih kamata.

12. 4. Kako se radi o prigovoru pravne naravi o tome treba li i na koji način uzeti u obzir konverzijsku preplatu, sud od vještaka nije tražio očitovanje o tom prigovoru već je o istome sam odlučio.

12. 5. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti jer je isti utemeljen na cjelokupnoj dokumentaciji u spisu i izrađen je u skladu sa zadatkom suda na način da se jasno mogu utvrditi svi relevantni parametri izračuna temeljem kojih sud može odlučiti o visini tužiteljičine tražbine imajući u vidu postavljen tužbeni zahtjev i prigovore tuženika.

13. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe i to u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi od 13. lipnja 2014., a u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu predana sudu 11. lipnja 2019., do dana podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina za tražbinu po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi , niti za tražbinu po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Pravni stav o pitanju nastupanja zastare u konkretnom slučaju sadržan je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojemu u slučaju ustanovljenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sud je ocijenio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare na preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva jer se isti temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i prvotni tužbeni zahtjev iz tužbe, a tužitelj ica bez svoje krivnje prije provođenja financijskog vještačenja nije mog la znati za točan opseg i iznos svoje tražbine, da bi ju mogla precizno istaknuti u tužbi. Sud stoga smatra da je podnošenjem tužbe došlo do prekida tijeka roka zastare i u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva te da zastara niti u odnosu na taj dio zahtjeva nije nastupila.

14. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je plat ila na temelju obračuna tuženika i iznosa koje bi platila prema tečaju CHF-a na dan isplate kredita i kamatne stope redovne kamate koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora (4,30% godišnje). Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, a u ovom predmetu je sud o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi odlučio deklaratornim dijelom presude.

15. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužiteljica, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljičino stanje kreditne obveze i da joj se za ubuduće olakša situacija u koju je bio dovedena izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njezin položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati utvrđenoj konverzijom, o načinu korištenja konverzijske preplate te o daljnjoj otplati kredita s valutnom klauzulom u EUR.

15. 2. Nadalje, odredbe ZID ZPK/15 propisuju ugovorni odnos koji je između potrošača kao korisnika kredita i banke kao kreditora nastao temeljem ugovora o kreditu, a obveza restitucije nema pravnu osnovu u pravnom poslu, već u izvanugovornom obveznom odnosu prema pravnom institutu stjecanja bez osnove koji je nastao kao posljedica ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora. Ugovornim odredbama ne može se osnažiti ono što je od početka bilo ništetno i što nema pravni učinak, pa tuženik neosnovano tvrdi da je sklapanjem dodatka ugovoru tužiteljica izgubila pravo na restituciju preplaćenih iznosa uslijed ništetnih ugovornih odredbi. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi je osnovno pravo potrošača u slučaju nepoštenosti odredbi u potrošačkim ugovorima, a ako bi se to pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim zakonskim odredbama, slijedom čega je zakonodavac, ako je smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju zbog nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi, to je trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15, a što nije učinio. U vrijeme sklapanja dodatka ugovora o kreditu, odnosno sporazuma o konverziji kredita, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14.), koji u odredbi čl. 41. st. 1. propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem tog zakona ili zakona kojima se štite prava potrošača, a odredbom čl. 41. st. 2. toga zakona propisano je da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. U smislu navedenih zakonskih odredbi, ne postoji pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način da se sklapanjem tog sporazuma potrošač, ovdje tužitelj ica, odrekao prava na potpunu restituciju. Predmet odredbi ZID ZPK/15 nisu niti bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, pa se niti u tom smislu ne može smatrati da se sklapanjem istoga potrošač bilo čega odrekao, a naročito novčane tražbine koja nije bila predmet konverzije i nije ulazila u izračun iste. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu promijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita te se nije radilo o sklapanju novog ugovora, a čak i kad bi se smatralo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo zapreke za utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

15. 3. Prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 (DĐErste Bank Hungary Zrt.) od 14. ožujka 2019., sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju nepoštene ugovorne odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Iz takve odluke proizlazi da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora, bez obzira na eventualnu zakonsku intervenciju u takvo njegovo pravo i neovisno o tome što je odredbama ZID ZPK/15 potrošaču kao korisniku CHF kredita dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

15. 4. U odnosu na tužiteljičinu tražbinu u vidu preplaćenih anuiteta kredita uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jer je u ovom predmetu utvrđeno da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen temeljem odredbi navedenog zakona i da je pravno valjan. Međutim, po ocjeni ovog suda sklapanje dodatka tom ugovoru ne isključuje pravni interes tužitelj ice za utvrđenje ništetnima predmetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, niti za podnošenje zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetnih odredbi.

15. 5. Potrebno je stoga utvrditi je li dodatkom ugovora o kreditu tužiteljica obeštećena za iznose koje je preplatila uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije automatski došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljičinu tražbinu.

16. 1. Iz dodatka ugovoru o kreditu te iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je tužiteljica konverzijom kredita djelomično obeštećena zbog preplaćenih iznosa temeljem predmetnih ništetnih ugovornih odredbi i to s iznosom preplate koja joj je priznata dodatkom ugovoru o kreditu u iznosu od 20.755,74 kn ili 2.754,76 eura. Sporno je bilo na koji način iznos konverzijske preplate uračunati u tužiteljičinu tražbinu, jer se tuženik protivio da se za iznos iste umanje zakonske zatezne kamate, budući da se prema odredbama ZID ZPK/15 zakonske zatezne kamate nisu obračunavale na konverzijsku preplatu.

16. 2. Prema odredbi čl. 172. ZOO-a, ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.

16. 3. Tužiteljica zahtjevom potražuje isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF -u prema pravilima o stjecanju bez osnove. Iz provedenih dokaza je utvrđeno da je tuženik u osnovni ugovor o kreditu unio predmetne nepoštene ugovorne odredbe protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Slijedom toga, tuženik je bio nesavjestan stjecatelj iznosa koje je tužiteljica preplatila temeljem ništetnih ugovornih odredbi, pa tužiteljica u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana kada je tuženiku iste platila, odnosno tuženik je dužan platiti joj zakonske zatezne kamate od dana stjecanja.

16. 4. Kako se tužiteljičina glavna i sporedna tražbina ne temelje na ugovornom odnosu stranaka, već na izvanugovornom odnosu i na pravilima o stjecanju bez osnove, za donošenje odluke o načinu uračunavanja konverzijske preplate nije relevantna činjenica što ZID ZPK/15 nije propisao obračunavanje zakonskih zateznih kamata na konverzijsku preplatu. Stoga je konverzijsku preplatu potrebno uračunati u tužiteljičinu tražbinu u smislu odredbe čl. 172. ZOO-a te za iznos iste umanjiti zakonske zatezne kamate koje su financijskim vještačenjem obračunate od dana plaćanja pojedinih preplaćenih iznosa, pa do 30. rujna 2015. Kao što je to utvrđeno financijskim vještačenjem, zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose po obje predmetne osnove do 30. rujna 2015. iznose 7.702,12 eura, pa uračunavanjem iznosa konverzijske preplate (2.754,76 eura) u ukupan apsolutni iznos kamata (jer je tužiteljica iznosom konverzijske preplate djelomično obeštećena za sporednu tražbinu s osnova zakonskih zateznih kamata), preostaju nenamirene kamate do navedenog razdoblja u iznosu od 4.947,36 eura. Osim navedenog iznosa nenamirenih, odnosno neobeštećenih zakonskih zateznih kamata, preostala je u cijelosti glavna tražbina tužiteljice, koja po osnovi povećanja kamatne stope iznosi 5.198,39 eura i po osnovi povećanja tečaja CHF-a 10.594,03 eura, odnosno ukupno 15.792,42 eura, u pogledu koje tužiteljica nije niti djelomično obeštećena konverzijskom preplatom te ima pravo na daljnje zakonske kamate na taj iznos od 1. rujna 2015.

16. 5. Sud je stoga prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu glavne tražbine po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 15.792,42 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate te zahtjev za isplatu preostalog dijela obračunatih zakonskih zateznih kamata za razdoblje do 30. rujna 2015. u iznosu od 4.947,36 eura.

17. Neosnovan je, međutim, tužbeni zahtjev za isplatu tzv. procesnih kamata na nenamiren iznos zakonskih zateznih kamata od 4.947,36 eura. U smislu odredbe čl. 31. ZOO-a, na iznos neplaćenih kamata, neovisno o tome što su obračunate za određeno vremensko razdoblje i što su pribrojene glavnoj tražbini, zatezne se kamate mogu zahtijevati tek nakon prestanka glavne tražbine iz koje one proizlaze. Dakle, na zatezne kamate koje su utužene i koje čine samostalan zahtjev, ne mogu se zahtijevati daljnje zatezne kamate prije isplate glavnog duga. Kako glavna tražbina tužiteljici nije isplaćena, odnosno nije prestala, neosnovan je zahtjev tužiteljice na isplatu kamata na iznos od 4.947,36 eura, slijedom čega je sud u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

18. 1. Odluka o parničnom trošku donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. ), jer tužiteljica nije uspjela samo s neznatnim dijelom svog zahtjeva (zahtjev za plaćanje tzv. procesnih kamata), što nije utjecalo na nastanak i visinu troškova postupka. Tuženiku je stoga naloženo da tužiteljici u cijelosti naknadi troškove koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka.

18. 2. Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23.), kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7./1. u visini od 250 bodova,

- za sastav podnesaka od 16. studenoga 2020. i 28. veljače 2024. po tbr. 8./1. u visini od 250 bodova za svaki podnesak,

- za zastupanje na ročištima 21. siječnja 2020., 24. svibnja 2023., 15. travnja 2024. i 27. siječnja 2026. po tbr. 9./1. u visini od 250 bodova za svako ročište,

- za zastupanje na ročištu 4. ožujka 2024., na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, po tbr. 9./2. u visini od 125 bodova,

- što ukupno iznosi 1.875 bodova ili 3.750,00 eura, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 937,50 eura, pa ukupni troškovi zastupanja tužitelja iznose 4.687,50 eura.

18. 3. Sud tužiteljici nije odmjerio troškove zastupanja za sastav podnesaka od 14. lipnja 2019., 15. lipnja 2023. i 19. veljače 2024., u prilogu kojih su dostavljene potvrde o uplatama sudske pristojbe i predujma za troškove vještačenja i to iz razloga jer su navedene uplate vidljivi u aplikaciji e-spis, pa troškovi sastava tih podnesaka nisu bili svrhoviti za vođenje postupka u smislu da bi teretili protivnu stranku u postupku. Također tužiteljici nisu dosuđeni troškovi s osnova sudske pristojbe na presudu jer je tužiteljica u međuvremenu oslobođena obveze plaćanja sudske pristojbe temeljem odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18. i 51/23.). Kao nepotrebnim za svrhovito vođenje postupka ocijenjen je i podnesak tužiteljice od 22. listopada 2025., kojim je tražila odgodu ročišta.

18. 4. Troškovima zastupanja tužiteljice po punomoćniku dodani su troškovi s osnova uplaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 232,53 eura te troškovi s osnova uplaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 530,89 eura, pa njezini sveukupni troškovi postupka iznose 5.450,92 eura.

18. 5. Preko dosuđenog iznosa, sud je odbio tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

19. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 4. ožujka 2026.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda Županijskom sudu u Dubrovniku. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje odluke, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Ksenija Kantura, Zabok, M. J. Zagorke 5B

2. Odvjetničko društvo Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Trg Drage Iblera 10/VII