REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Č 5

Poslovni broj: Us I-1409/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja Sunturist d.o.o. (OIB: 65408297614), Novalja, Ulica S. S. Kranjčevića 1, kojeg zastupaju opunomoćenici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. (OIB: 85127306373), Zagreb, Radnička cesta 22, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture (OIB: 22874515170), Uprave za cestovni promet, cestovnu infrastrukturu i inspekciju, Sektora inspekcije sigurnosti cestovnog prometa i cesta, Službe inspekcije cestovnog prometa, Zagreb, Prisavlje 14, radi inspekcijskog nadzora – privremenog isključenja vozila iz prometa, 4. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave za cestovni promet, cestovnu infrastrukturu i inspekciju, Sektora inspekcije sigurnosti cestovnog prometa i cesta, Službe inspekcije cestovnog prometa, KLASA: UP/I-340- 06/25-04/125, URBROJ: 530-08-3-1-3-25-1 od 26. lipnja 2025. godine.

II. Upravni postupak se obustavlja.

III. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, da tužitelju Sunturist d.o.o., Novalja nadoknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 2.500,00 (dvije tisuće pet stotina) eura, PDV uključen, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora. Ako tuženik u ostavljenom roku tužitelju ne nadoknadi troškove spora, tužitelju pripadaju i zatezne kamate, koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-340-06/25-04/125, URBROJ: 530-08-3-1- 3-25-1 od 26. lipnja 2025., donesenim nakon provedenog inspekcijskog nadzora, privremeno je, na sedam dana, iz prometa isključen tužiteljev M3 autobus registarskih oznaka [registarska oznaka], uz ostale prateće odluke. Tuženik obrazlaže, u bitnome, sljedeće. Inspekcijskim nadzorom utvrđeno je da se navedenim autobusom obavlja javni prijevoz putnika u unutarnjem cestovnom prometu – povremeni prijevoz putnika na relaciji hostel – plaža Zrće, na području Grada Novalje. Vozilo nije ispunjavalo posebne uvjete propisane za vozila kojima se obavlja povremeni prijevoz putnika, jer na vanjskim bočnim stranama nisu bili istaknuti naziv i sjedište trgovačkog društva (visina slova ne manja od 30 mm), te na prednjem dijelu vozila nije bio istaknut natpis „povremeni prijevoz“.

2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura (PDV uključen). Tužitelj tvrdi, u bitnome, sljedeće. Glavna djelatnost tužitelja kao trgovačkog društva pružanje je usluga turističke agencije, no društvo je ujedno licencirani prijevoznik, te posjeduje licenciju Zajednice za obavljanje prijevoza putnika u međunarodnom cestovnom prometu. Propisano je da prijevoznik koji ima takvu licenciju ne treba imati licenciju za navedenu vrstu unutarnjeg prijevoza, već unutarnji prijevoz obavlja na temelju odgovarajuće licencije Zajednice. Među usluge turističke agencije spada i organiziranje, prodaja i provedba usluga turističkog transfera, uključujući prijevoz za vlastite potrebe, koja vrsta usluge se može obavljati i bez licencije. U tom pogledu Zakon o pružanju usluga u turizmu u konkretnom slučaju predstavlja posebni zakon u odnosu na Zakon o prijevozu u cestovnom prometu. Tužitelj je ishodio i potvrdu o prijavi prijevoza za vlastite potrebe u unutarnjem cestovnom prometu. Predmetnu uslugu tužitelj obavlja samostalno, vlastitim vozilima, kao prijevoz za vlastite potrebe, nudi je isključivo poznatim putnicima (korisnicima usluge), te njegova usluga turističkog transfera nije javno dostupna usluga. Korisnicima usluge tužitelj izdaje narukvice, za prijevoz do plaže Katarelac na području Općine Kolan. Da je u dotičnom slučaju riječ bila o usluzi turističkog transfera dokazuje i račun fakturiran njemačkom trgovačkom društvu, koje pruža usluge smještaja na području Novalje. Predmetni prijevoz ne udovoljava ni zakonskoj definiciji povremenog prijevoza. Osim puke tvrdnje inspektora da se radi o povremenom prijevozu, nijednim drugim dokaznim sredstvom niti radnjom pri provedbi inspekcijskog nadzora nije dokazano da se radi o takvoj vrsti prijevoza. Pri nadzoru nije utvrđeno ni činjenično stanje u pogledu statusa putnika. Na autobusu, dakle, nije ni trebala biti istaknuta oznaka povremenog prijevoza ni ostale oznake. Uz to što je osporavano rješenje pogrešno, ono je i nerazmjerno. Čak i da je konkretno vozilo obavljalo povremeni prijevoz, što tužitelj osporava, činjenica da vozilo nema propisane oznake na vjetrobranskom staklu i bočnim stranama ne može biti razlog za isključenje vozila iz prometa. Izrečena je mjera protivna i članku 26. Zakona o inspekciji cestovnog prometa i cesta, kojim je propisano narediti otklanjanje utvrđenih nepravilnosti, vezano uz načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa (članak 6. Zakona o općem upravnom postupku).

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev. Tuženik odgovara, u bitnome, sljedeće. Među registriranim djelatnostima tužitelja je i javni prijevoz putnika i tereta u domaćem i međunarodnom cestovnom prometu. Osporavano rješenje doneseno je u okviru propisanih ovlasti inspektora. Iz nadzora je vidljivo da se prijevoz vrši na određenim linijama i po unaprijed utvrđenom voznom redu. Prijevoz za vlastite potrebe u turizmu smatrao bi se da je tužitelj obavljao transfer svojih gostiju od zračnih luka, željezničkih ili autobusnih kolodvora, do mjesta gdje će biti smješteni i slične usluge transfera. Nasuprot tome, predmetni prijevoz obavlja se po unaprijed poznatom i na mrežnim stranicama prijevoznika objavljenom itineraru (poznata mjesta i vremena polaska, stanice i stajališta), a prijevoz je naplatan. K tomu, prijevoznik koji obavlja prijevoz osoba za vlastite potrebe u unutarnjem cestovnom prometu mora imati dokaz da prijevoz obavlja za vlastite potrebe, kojim dokazom se smatraju ugovori, sporazumi, vaučeri, nalozi za vožnju, računi i ostale isprave iz kojih je razvidno da se prijevoz obavlja kao prijevoz za vlastite potrebe. Prilikom dotičnog nadzora vozač nije predočio službenoj osobi ni jedan od navedenih dokaza.

4. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje, te u spisu ovog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 18. veljače 2026. u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. U osporavanom rješenju i u odgovoru na tužbu citirane su mjerodavne odredbe Zakona o prijevozu u cestovnom prometu („Narodne novine“, broj 41/18, 98/19, 30/21, 89/21, 114/22 i 136/24) i Zakona o inspekciji cestovnog prometa i cesta („Narodne novine“, broj 22/14, 98/19 i 114/22, u nastavku teksta: ZICPC). Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate.

7. Sud je suglasan s argumentacijom tuženika iz koje proizlazi da je u predmetnom slučaju tužiteljevim autobusom obavljan povremeni prijevoz. To naročito proizlazi iz unaprijed određenog i objavljenog reda vožnje, te iz pri inspekcijskom nadzoru nedostajuće propisane dokumentacije vezane uz dokazivanje prijevoza za vlastite potrebe. Red vožnje i zapisnik o inspekcijskom nadzoru prileže spisu predmeta upravnog postupka. Cjelina tuženikove argumentacije povezane s konkretnim prijevozom kao povremenim prijevozom tužitelju je poznata.

8. Međutim, Sud prihvaća podredni tužiteljev prigovor, koji se odnosi na nedostatke pri provedbi načela razmjernosti.

8.1. U okviru uređenja načela razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa (članak 6. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP), stavak 2. toga članka regulira podnačelo najmanje tegobnosti. Prema toj odredbi, kad se na temelju propisa stranci nalaže kakva obveza, prema njoj će se primjenjivati one mjere za ispunjenje obveze koje su za nju povoljnije, ako se takvim mjerama postiže svrha propisa.

8.2. Prema članku 24. stavku 1. ZICPC-a, u obavljanju inspekcijskog nadzora inspektor može privremeno isključiti vozilo iz prometa zbog povrede iz članka 15. toga Zakona oduzimanjem prometne dozvole i registarskih pločica vozila u trajanju od sedam dana, ako drugim propisima nije drukčije propisano.

8.3. Za razliku od odredaba koje se primjenjuju u nekim drugim vrstama inspekcijskog nadzora, odredba članka 24. stavka 1. ZICPC-a ne razumijeva kogentno propisanu dužnost inspektora da primijeni dotičnu mjeru. Riječ je o ovlasti inspektora, koja razumijeva primjenu slobodne (diskrecijske ocjene), kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (članak 5. stavak 2. ZUP-a). Osnovano tužitelj pritom upire i na članak 26. ZICPC-a, kojim je propisano da će u obavljanju inspekcijskog nadzora, ako drugim propisom nije drukčije određeno, inspektor donijeti rješenje kojim će narediti otklanjanje utvrđenih nepravilnosti ako utvrdi da se prijevoz u cestovnom prometu ne obavlja u skladu s međudržavnim sporazumima, zakonima i drugim propisima kojima se uređuje obavljanje prijevoza u cestovnom prometu, sigurnost prometa na cestama ili ako utvrdi nedostatke i nepravilnosti na cestama koje su u suprotnosti s propisima o cestama, te u svim slučajevima u kojima je ovlašten u člancima 13., 14., 15. i 16. toga Zakona.

8.4. Ovdje je nedvojbeno da je izbor inspekcijske mjere obavljen na temelju i u okviru zakonom dane ovlasti. Međutim, iz obrazloženja osporavanog rješenja ne proizlazi je li u predmetnom slučaju provedeno ispitivanje mogućnost primjene neke od drugih (blažih) mjera koje je inspektor ovlašten odrediti, niti zbog čega je ocijenjeno da upravo primijenjena mjera u najvećem stupnju odgovara svrsi dane diskrecijske ovlasti, iako propusti utvrđeni nadzorom ne ulaze u krug težih nedostataka iz članka 15. stavka 1. ZICPC-a (poput, primjerice, obavljanja prijevoza bez dozvole odnosno licencije ili protivno njihovu sadržaju, i sl.). Važnost spomenutog ispitivanja i obrazlaganja osobito dolazi do izražaja kod donošenja oneroznih rješenja, a naročito kod izbora za stranku tegobnije mjere.

8.5. U dijelu koji se tiče elaboriranja mjere određene tužitelju zbog utvrđene nepravilnosti, obrazloženje osporavanog rješenja ne udovoljava, dakle, ustavnopravnim i konvencijskim standardima dostatnosti i relevantnosti, niti standardu obrazlaganja propisanog člankom 98. stavkom 5. ZUP-a. Taj nedostatak tuženik nije sanirao ni svojim izlaganjem u ovome sporu. Zbog toga Sud nema uporište utvrditi ni da je u konkretnom slučaju slobodna ocjena primijenjena u skladu s kumulativnim kriterijem svrhovitosti.

9. Sukladno prethodnom, Sud je poništio osporavano rješenje tuženika, na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS). Pri vrsti nepravilnosti u osporavanom rješenju koja je utvrđena u ovome sporu predmet se uglavnom vraća tuženiku na ponovni postupak. No, ovdje je izvršenje osporavanog rješenja tuženika u cijelosti dovršeno već istekom sedam dana od donošenja i dostave rješenja. Zbog toga je bespredmetno naložiti ponovno odlučivanje tuženika hoće li ponovno primijeniti mjeru koja je ionako u potpunosti konzumirana. Imajući na umu netom navedeno, Sud je sam riješio stvar obustavom predmetnog upravnog postupka, što se temelji na odgovarajućoj primjeni članka 46. stavka 5. ZUP-a.

10. Uzgred i bez utjecaja na rješavanje ovoga spora, ako tuženik smatra da bi u upravnoj praksi dodatno obrazlaganje primjene mjere iz članka ZICPC-a predstavljalo pretjeran teret pri provedbi inspekcijskih nadzora, tuženik može u predloške odgovarajućih vrsta rješenja ugraditi varijante najčešćih razloga koji opravdavaju odabir takve mjere. Takva solucija ne oslobađa inspektore dužnosti individualiziranog odlučivanja pri primjeni slobodne ocjene na koju su ovlašteni.

11. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18 i 51/23).

12. Odluka Suda o troškovima spora donesena je na temelju odredbi članaka 144. i 147. ZUS-a te Tbr. 27. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 38/23 i 107/25), u okviru troškovnika podnesenog do zaključenja rasprave, polazeći od toga da je tuženik izgubio spor, a bazira se na sljedećim elementima. Kao radnje u odnosu na koje tužitelj može ostvariti pravo na naknadu troškova zastupanja priznat je sastav tužbe (1.000,00 eura), te pristup na ročište za raspravu (1.000,00 eura), tj. sveukupno 2.000,00 eura, što uvećano za PDV iznosi ukupno 2.500,00 eura. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a, dok se odluka o zateznim kamatama kao dijelu troškova spora temelji na članku 144. stavku 4. ZUS-a.

U Rijeci 4. ožujka 2026.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- Odvjetniku Ivanu Tomuliću, Zagreb, Radnička cesta 22

- Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, Upravi za cestovni promet, cestovnu infrastrukturu i inspekciju, Sektoru inspekcije sigurnosti cestovnog prometa i cesta, Službi inspekcije cestovnog prometa, Zagreb, Prisavlje 14