REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2161/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu tog suda Maji Jurovicki, kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, zastupana po punomoćnici Valentina Božiček, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Dragičević i Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupan po punomoćniku Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 10. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 4. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., LONJIČKA ULICA 2A, ZAGREB, OIB: 25132169807 iznos od 11.898,01 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. pa do isplate u visini stope koja je za razdoblje do 31. prosinca 2022. određena člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 1.000,00 € u roku zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 4. ožujka 2026. pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova u iznosu od 1.000,00 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 4. ožujka 2026. pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao neosnovan.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova u iznosu od 3.040,84 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 4. ožujka 2026. pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e nj e

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je 29. lipnja 2007. korisnik kredita, FO, zaključio s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 3210068575 te Dodatak ugovora o konverziji od 07. siječnja 2016. Korisnik kredita sklopio je s tužiteljem Ugovor o cesiji kojim je na tužitelja prenesena (cedirana) tražbina korisnika kredita a radi se o tražbini preplaćenih iznosa nastalih kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u valuti CHF, ovo sve vezano za nevaljanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj je o obavljenoj cesiji izvijestio tuženika te zatražio kompletnu dokumentaciju vezano za kreditnu partiju korisnika kredita koji je svoju tražbinu cedirao na tužitelja, međutim istu do danas nije zaprimio. Temeljem navedenog Ugovora tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Zbog aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK početni anuitet po zaključenom Ugovoru ubrzo je porastao do te mjere da je u jednom trenutku iznosio znatno viši iznos koji je u potpunoj disproporciji od početnog anuiteta. Vezano za ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima upire se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. te na presudu Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Slijedom svega navedenog tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose koji je prednik tužitelja preplatio uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne preplaćene iznose računajući od svake pojedine izvršene preplate pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer unatoč sklopljenom ugovoru o cesiji između tužitelja kao primatelja i korisnika kredita kao ustupitelja od 6. lipnja 2023. tražbina koju tužitelj potražuje nije mogla biti predmetom prijenosa između tužitelja i korisnika kredita jer prava koja bi eventualno proizlazila iz potrošačkog ugovora, u ovom konkretnom slučaju iz Ugovora o kreditu sklopljenog između korisnika kredita i tuženika su strogo osobne naravi koja pripadaju potrošačima (korisniku kredita) osobno te stoga nisu prenosiva, dok je tužitelj istovremeno pravna osoba, trgovačko društvo registrirano za naplatu potraživanja te stoga nije niti može biti potrošač u smislu članka 3. stavka 1. ZZP/07, odnosno u smislu članka 5. stavka 1. ZZP/14.

Tuženik ističe kako promjena u osobi vjerovnika (u ovom slučaju potrošača) utječe na identitet tražbine jer je upravo osoba vjerovnika (potrošača) utjecala na određivanje sadržaja ili kvalitete tražbine pri sklapanju ugovora iz kojeg tražbina potječe. Naime, tuženik je kao kreditor sklopio predmetni Ugovor o kreditu s korisnikom kredita, i to na temelju osobnog zahtjeva korisnika kredita kao klijenta tuženika. Tuženik je prilikom odobravanja predmetnog Ugovora o kreditu sukladno prisilnim zakonskim propisima morao provjeriti brojne činjenice u odnosu na korisnika kredita te je tuženik u kreditni odnos ušao na temelju kreditnog zahtjeva korisnika kredita i s ciljem odobravanja predmetnog kredita upravo korisniku kredita.

Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti jer je svojstvo potrošača osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač.

Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), a predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Tuženik smatra da je odlučna činjenica da su korisnik kredita i tuženik 10. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15)

Tim Dodatkom su stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je kredit korisnika kredita koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj korisnika kredita je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR pa Tužitelj kao pravni slijednik korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove jer je korisnik kredita prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita pa predlaže odbiti sve tužbene zahtjeve tužitelja.

3. Sud je u dokaznom postupku temeljem čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 ,57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - ZPP) proveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu i to u ugovor o namjenskom kreditu (list 6 do 10 spisa), u obavijest o ustupu tražbine (list 154 i 155, 311 i 312 spisa), u obavijest o izračunu konverzije (list 263 spisa), u otplatni plan (list 264 do 269 spisa), u Dodatak ugovoru o kreditu (list 270 do 274 spisa), promjene po kreditu (list 275 do 284 spisa), u ugovor o ustupu tražbine (list 313 do 316 spisa), saslušao svjedoka PO i proveo financijsko vještačenje po vještaku mr.sc Zrinku Ručević iz Ručević vještačenja d.o.o.

Sud je pročitao presude kao i u stručne članke koje su stranke uložile u spis.

4. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako cjelokupno tako i svakog pojedinačno, a temeljem odredbe članka 8. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Predmet postupka je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 11.898,01 € s pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća do isplate po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu koji se odnosi na više plaćene mjesečne anuitete koji su se povećavali zbog povećanja kamatne stope u razdoblju od kolovoza 2007. do 30. rujna 2015. odnosno razlika na ime preplaćenih anuiteta nastala uslijed aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK, a koji iznos je utvrđen vještačenjem po vještaku mr.sc Zrinku Ručević iz Ručević vještačenja d.o.o.

6. Među strankama nije sporno da su tuženik i korisnik kredita, FO kao pravni prednik tužitelja 29. lipnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 3210068575 kojim se pravni prednik tužitelja kao korisnik kredita (potrošač) kod tuženice kao banke (trgovca) zadužio u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 CHF na razdoblje otplate od 15 godina u skladu s odredbama sklopljenog Ugovora, uz ugovaranje plaćanja kamate na kredit po godišnjoj kamatnoj stopi koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,50% godišnje, a koja kamata je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci tuženice o kamatnim stopama(članak 2. Ugovora).

7. Među strankama je nesporno da su tuženik i korisnik kredita, FO, kao prednik tužitelja zaključili 7. siječnja 2016. Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15 dalje ZID ZPK/15).

8. Među stranaka nije sporno da su tužitelj i FO, zaključili ugovor o ustupu tražbine 6. lipnja 2023. kojim je FO prenio na tužitelja svoju tražbinu koja bi postojala prema tuženiku a koje bi proizlazile iz predmetnog ugovora o kreditu.

9. Među strankama je sporno da li tužitelj koji je izvršio konverziju kredita sukladno odredbama ZID ZPK/15 ima pravo na povrat pretplate redovne kamate plaćene temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz CHF kredita koji je sud utvrdio ništetnim.

10. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu sud je utvrdio da su ga zaključili prednik tužitelja FO i tuženik.

11. Sud je nadalje utvrdio da su stranke Dodatkom ugovora o kreditu ugovorile da, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika se regulira konverzija kredita denominirano u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominirano u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje ugovorne strane su utvrdile da, prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015., zbroj uplaćenih iznosa je veći od zbroja anuiteta po kreditu u Eurima, odnosno uplaćeno 37.713,50 € više.

12. Sud je utvrdio da je prednik tužitelja, FO, svojim potpisom na Dodatak ugovoru o kreditu od 7. siječnja 2016. prihvatio izračun konverzije radi promjene valute, koje je prednik tuženika izvršio sukladno odredbama 19.a do 19.i ZPKa, a koji joj je dostavljen i koji je preduvjet za sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu.

13. Iz saslušanja svjedoka PO utvrđeno je da je on 2007. digao stambeni kredit od 50.000,00 CHF za obnovu obiteljske kuće u koju je i preselio. U banci su mu kao najpovoljniji kredit predstavili kredit u CHF, a druge opcije mu nisu ni predložili. Navodi da je ugovor pročitao, ali nije mogao pregovarati o člancima iz ugovora jer je to bio standardni ugovor o kreditu. Pojašnjava kako su se za vrijeme trajanja otplate kredita i kamatna stopa i tečaj CHF drastično promijenili na više, tako da mu je mjesečna rata u jednom trenutku bila skoro duplo veća od ugovorene tako da je 2015. dobio dopis banke kojim mu predlažu konverziju iz CHF u EUR i obračun preplaćenih iznosa i umanjenje glavnice, ali ne sjeća se o kojem se iznosu radilo. Kredit je u međuvremenu otplaćen.

14. Iz nalaza i mišljenja vještaka mr.sc Zrinka Ručević iz Ručević vještačenja d.o.o. proizlazi da ako se promatraju samo pozitivni iznosi, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. rujna 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 8.888,75 € (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 3.009,26 €, a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 6.956,56 € glavnice.

Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. rujna 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 8.883,96 € (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 3.004,38€ a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 6.946,89 € glavnice, razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnim tečajem na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 0,00 EUR, tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka pa je tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenje vještaka i specificirao ga podneskom od 26. siječnja 2026.

16. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka jer smatra kako predmetni nalaz nije relevantan za odluku u postupku jer tužitelj uopće nema pravo na bilo kakvu restituciju.

17. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, u matematičkom dijelu nalaza, a ni stranke nisu imale prigovora jer je vještak u zaključku naveo da su sve uplate korisnika kredita do zaključno 30. rujna 2015., pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kredi tu.

18. Između stranaka nije sporno da su prednik tužitelja, FO i tuženik **.**.2016. sklopili Dodatak na temelju ZIDZPK, koji Zakon je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to stoga, jer je s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošače u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZIDZPK predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike, ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

19. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovnog suda Republike Hrvatske taj sud je, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor:" Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. "Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. Poslovni broj Gž-606/2025-2 12

20. Dodatak koji je sklopljen u skladu sa ZIDZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZIDZPK zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača (" Narodne novine ", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

21. Odredbom Dodatka je izrijekom propisano da se sklapa na temelju odredaba ZID ZPK i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnice kredita, tužiteljice, ugovaraju se uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u euro te izričito utvrđuju kako se ne radi o obnovi ugovora kao niti bilo kojem drugom načinu prestanka obveze ugovorene Ugovorom o kreditu.

22. Odredbom čl. 4. Dodatka , ugovorne strane su utvrdile nespornim stanje preostalog neotplaćenog dugovanja tužitelja a odredbom čl. 2. stranke Dodatka su izjavile suglasnost da je na temelju izračuna konverzije kojeg je tuženik sačinio sukladno odredbi čl. 19. c ZPK tužiteljica prihvatila početno odobrenu glavnicu kredita, ukupno utvrđenu svotu anuiteta, uplaćeni iznos u valutnoj klauzuli u euro, tražbinu tužitelja na temelju konverzije te preostalu neotplaćenu glavnicu kredita u kunama s valutnom klauzulom u Eur nakon provedbe konverzije na dan 30. rujna 2015.

23. Potom je utvrđena i razlika između preostale neotplaćene glavnice te su stranke izrazile suglasnost nakon provedbe konverzije o visini dijela glavnice kredita koja prestaje te dug tužitelja na dan 30. rujna 2015. kao i utvrđenje redovne kamate te je, uz označene suglasnosti detaljno opisane u Dodatku, tužitelj je potpisom Dodatka potvrdio kako je prije njegova potpisa tuženik pružio odgovarajuće objašnjenje te pravovremeno pojasnio sve informacije sukladno odredbama ZPK, dodatno upozorio na rizik promjene tečaja koji može nastati iako se radi o euru a tužiteljica je potvrdila izračun konverzije sačinjen na dan 30. rujna 2015.

24. Tuženik je na temelju kogentnih odredbi članka 19. c ZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu (dalje: Sporazum), očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nije više u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 78/2015., 29/2018.,126/21, 114/22, 156/23, 43/24, dalje u tekstu: ZOO).

25. Primjena odredaba ZID ZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako, da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

26. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Ti su iznosi međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valuti Eur utvrđenih po novom otplatnom planu, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s u Eur.

27. Tako je valjano prestala obveza tuženika, izrijekom ugovorena odredbom čl. 1. Dodatka , sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, a koja su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.

28. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Dodatak na temelju odredbi ZIDZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZIDZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

29. Tako slijedi zaključak da je sklapanjem Dodatka sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO a prema odredbama ZIDZPK tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u Ugovoru o kreditu jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio, vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom, pa mu ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.

30. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Poslovni broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19. c ZID ZPK st. 1. uključuje i te uplate.

31. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom treba kazati da, sukladno odredbi članka 19. c st. 1. ZID ZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u Eur a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19. b ZIDZPK.

32. Tako je sklapanjem Dodatka sukladno odredbi čl. 19. c ZIDZPK osiguran povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

33. Kada su dakle, iznosi koje je prednik tužitelja platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorištene u novom otplatnom planu, prihvaćenom po predniku tužitelja, za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog Ugovora o kreditu kao i utvrđena glavnica kredita, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. st. 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema predniku tužitelja kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti a time posljedično niti ništetnosti.

34. Budući da je prednik tužitelja kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZID ZPK sklapanjem Dodatka s tuženikom, on više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe kamatne stope iz kredita denominiranog u Eur odnosno, kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF jer izračun konverzije kredita iz čl. 19. c st. 1. ZID ZPK uključuje i te uplate kao i suglasno utvrđenu glavnicu nakon provedene konverzije.

35. Slijedom navedeno budući da je sklapanjem predmetnog Dodatka na način propisanog odredbom članka 19c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora odnosno ovdje tuženika koju je isti ostvario na temelju ništetne ugovorne odredbe i da je tuženik vratio tužitelju sve na ime pretplate, tada tužitelj nema pravo na na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe slijedom čega je odbijen tužbeni zahtjev i odlučeno kao u toč. I izreke.

36. Odluka o parničnom trošku iz točke II i III izreke presude temelji se na čl. 154. st. 1., 155. st. 1. i 2. i 164. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23 dalje u tekstu: OT)

37. Tuženiku koji je uspio u sporu priznati su troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 € (Tbr. 7.1 Tarife), trošak za pristupa na ročišta 31. siječnja 2025., 8. svibnja 2025. i 10 veljače 2026. u iznosu od po 200,00 € (Tbr 9.1.), dakle ukupno 800,00 € uvećano za PDV 25% u iznosu od 200,00 € (Tbr.46), dakle sveukupno 1.000,00 € slijedom čega je odlučeno kao u toč. II izreke.

38. Tuženiku nije priznat trošak sastav podnesaka od 18. travnja 2024. i 9. listopada 2025. temeljem čl. 155. st. 1. ZPP-a jer oni nisu bili potrebni za vođenje parnice budući tuženik u njima doslovno ponavlja sve izneseno u odgovoru na tužbu i ne navodi ništa novo, a nije mu priznat ni sastav podneska 28. travnja 2024. jer taj podnesak ne prileži spisu pa je tuženik odbijen sa zahtjevom za nakanu parničnih troškova u iznosu od 1.000,00 € i odlučeno kao u toč. III izreke.

39. Tužitelj nije uspio u sporu slijedom čega je njegov zahtjev za naknadom parničnih troškova u iznosu od 3.040,84 € odbijen kao neosnovan i odlučeno kao u toč IV izreke.

U Zagrebu, 4. ožujka 2026.

SUDAC

Maja Jurovicki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA

tužitelju po punomoćniku

tuženiku po punomoćniku

kal 30 dana