REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-142/2019-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D U

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirković, u građansko-pravnoj stvari

tužitelja BV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćenicima – odvjetnicima iz OD Hećimović i Partneri d.o.o., Ante Starčevića 40, Slavonski Brod, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB 14036333877, zastupan po opunomoćenicima - odvjetnicima iz Odvjetničkog ureda Smrček, B, U, Milošević i K, [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr. p. s. 3.139,12 EUR, nakon javne glavne rasprave zaključene 19. veljače 2026. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja Ane Čulo, odvjetnice iz OD Hećimović i Partneri d.o.o. i zamjenika opunomoćenika tuženika Marka Miloševića, odvjetnika u Zagrebu, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 4. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 5140060250- 64000080533/2006 od 19. travnja 2006. sklopljenog između prednika tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (SLAVONSKA BANKA d.d. Osijek), kao kreditora i tužitelja BV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, a izmjena kamatne stope smatra se sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ugovoru (u dijelu članka 4. Ugovora).

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju BV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi preplaćenih kamata iznos od 3.139,12 EUR (tritisućestotridesetdeveteuradvanaestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-23,37 eur od dana 12.09.2007. do isplate,

-22,91 eur od dana 12.10.2007. do isplate,

-23,09 eur od dana 10.11.2007. do isplate,

-23,14 eur od dana 11.12.2007. do isplate,

-23,46 eur od dana 11.01.2008. do isplate,

-23,81 eur od dana 13.02.2008. do isplate,

-24,20 eur od dana 13.03.2008. do isplate,

-23,88 eur od dana 11.04.2008. do isplate,

-23,44 eur od dana 10.05.2008. do isplate,

-23,50 eur od dana 12.06.2008. do isplate,

-23,08 eur od dana 02.08.2008. do isplate,

-23,16 eur od dana 02.09.2008. do isplate,

-23,50 eur od dana 02.10.2008. do isplate,

-25,52 eur od dana 02.11.2008. do isplate,

-24,04 eur od dana 02.12.2008. do isplate,

-42,69 eur od dana 02.01.2009. do isplate,

-43,06 eur od dana 02.02.2009. do isplate,

-43,32 eur od dana 02.03.2009. do isplate,

-42,81 eur od dana 02.04.2009. do isplate,

-42,74 eur od dana 02.05.2009. do isplate,

-59,79 eur od dana 02.06.2009. do isplate,

-46,11 eur od dana 02.07.2009. do isplate,

-46,35 eur od dana 02.08.2009. do isplate,

-46,86 eur od dana 02.09.2009. do isplate,

-46,57 eur od dana 02.10.2009. do isplate,

-46,29 eur od dana 02.11.2009. do isplate,

-46,94 eur od dana 02.12.2009. do isplate,

-47,55 eur od dana 02.01.2010. do isplate,

-48,19 eur od dana 02.02.2010. do isplate,

-48,02 eur od dana 02.03.2010. do isplate,

-49,11 eur od dana 02.04.2010. do isplate,

-48,83 eur od dana 02.05.2010. do isplate,

-49,38 eur od dana 02.06.2010. do isplate,

-52,45 eur od dana 02.07.2010. do isplate,

-51,75 eur od dana 02.08.2010. do isplate,

-54,38 eur od dana 02.09.2010. do isplate,

-52,99 eur od dana 02.10.2010. do isplate,

-51,95 eur od dana 02.11.2010. do isplate,

-55,12 eur od dana 02.12.2010. do isplate,

-50,76 eur od dana 02.01.2011. do isplate,

-49,50 eur od dana 02.02.2011. do isplate,

-49,68 eur od dana 02.03.2011. do isplate,

-48,77 eur od dana 02.04.2011. do isplate,

-49,05 eur od dana 02.05.2011. do isplate,

-52,06 eur od dana 11.06.2011. do isplate,

-52,55 eur od dana 12.07.2011. do isplate,

-60,56 eur od dana 11.08.2011. do isplate,

-53,10 eur od dana 10.09.2011. do isplate,

-52,03 eur od dana 12.10.2011. do isplate,

-40,11 eur od dana 11.11.2011. do isplate,

-40,12 eur od dana 13.12.2011. do isplate,

-40,91 eur od dana 11.01.2012. do isplate,

-41,38 eur od dana 11.02.2012. do isplate,

-41,44 eur od dana 10.03.2012. do isplate,

-41,13 eur od dana 11.04.2012. do isplate,

-41,29 eur od dana 11.05.2012. do isplate,

-41,57 eur od dana 13.06.2012. do isplate,

-41,23 eur od dana 11.07.2012. do isplate,

-41,38 eur od dana 07.08.2012. do isplate,

-40,57 eur od dana 11.09.2012. do isplate,

-40,80 eur od dana 11.10.2012. do isplate,

-41,28 eur od dana 10.11.2012. do isplate,

-40,98 eur od dana 08.12.2012. do isplate,

-41,38 eur od dana 10.01.2013. do isplate,

-40,69 eur od dana 09.02.2013. do isplate,

-40,57 eur od dana 12.03.2013. do isplate,

-41,23 eur od dana 11.04.2013. do isplate,

-40,70 eur od dana 11.05.2013. do isplate,

-40,44 eur od dana 11.06.2013. do isplate,

-39,77 eur od dana 11.07.2013. do isplate,

-40,31 eur od dana 10.08.2013. do isplate,

-40,53 eur od dana 12.09.2013. do isplate,

-40,93 eur od dana 11.10.2013. do isplate,

-40,88 eur od dana 13.11.2013. do isplate,

-41,34 eur od dana 13.12.2013. do isplate,

-40,75 eur od dana 09.01.2014. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne 4 stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena (u daljnjem tekstu: zatezna kamata), a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju BV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.576,26 EUR (dvijetisućepetstosedamdesetšesteuradvadesetšestcenti) sa zateznom kamatom počev od 4. ožujka 2026. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu za iznos od 446,91 EUR (četristočetrdesetšesteuradevedesetjedancent) i zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 4. ožujka 2026. pa do isplate, zahtjev za isplatom troška parničnog postupka se odbija kao neosnovan.

O b r a z l o ž e nj e

1. Tužitelj BV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], podnio je tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB 14036333877, (u daljnjem tekstu: tužiteljica i tuženik), navodeći da je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek, Podružnica Našice, Pejačevićev trg 12, čiji je osnivač Slavonska banka d.d. Osijek, Osijek, Kapucinska 29,

dana 19. travnja 2006., sklopio kreditni odnos temeljen na Ugovoru o kreditu broj: 5140030250-64000080533/2006, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, a u kojem je utvrđeno – ugovoreno da kreditor odobrava korisniku kredita tj. tužitelju iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 82.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 15 godina, a da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima i podmiruje u kunama po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća tj. na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Prvi anuitet dospio je na naplatu 1. lipnja 2006., a svaki slijedeći prvog dana u mjesecu. Ugovoreno je da je pored iznosa glavnice tužitelj tuženiku temeljem članka 3. stavak 2. Ugovora bio u obvezi platiti i kamatu koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,30 % godišnje, a člankom 4. Ugovora određeno je da je kamatna stopa promjenjiva i vezana za određenu valutnu klauzulu, uz naznaku da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja Aneksa Ugovoru.

2. Nadalje, istakao je kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih srana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – u daljnjem tekstu ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 80., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09,133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP/03, u razdoblju od 10. rujna 2003., do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine" broj: 78/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09,133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).

3. Tužitelj je obrazlažući da je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa ugovorena redovna kamatna stopa u visini od 4,30 % poena godišnje, ova kamatna stopa naknadno tijekom ugovornog razdoblja jednostrano mijenjana, a pri čemu je nakon svake promjene njeno ukupno zaduženje kao korisnika kredita bilo veće i zbog toga je na ime redovne kamate ona tužitelju otplatio više novčanih sredstava nego što je to bilo izvorno ugovoreno. Tužitelj smatra da je ništetna ugovorna odredba vezano za redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Addiko banke d.d. tj. tuženika, a kako se radi o djelomičnoj ništetnosti koja je ništetnost utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013- 4 od 13. lipnja 2014., tada on kao potrošač ostvaruje pravo utvrditi ništetnom odredbu rečenog Ugovora o kreditu od 19. travnja 2006., koji je zaključio s pravnim prednikom tuženika, a koja je ništetna odredba u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, a izmjena kamatne stope smatra se sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa Ugovoru (u dijelu članka 4. Ugovora), a osim ovog utvrđujućeg dijela zahtjeva tužitelj od tuženika zahtjeva tužbom i tužbenim zahtjevom pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je tužena banka ostvarila uslijed promjene redovne kamatne stope. Budući da do podnošenja tužbe pisanu relevantnu dokumentaciju tužitelj od tuženika nije zaprimio, vodeći se odredbom članka 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) predložio je da sud naloži tuženiku da mu vrati iznos koji prelazi iznos ugovorene redovne kamatne stope, a naplaćen temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope iz Ugovora o namjenskom kreditu. Zadržao si je pravo konačan novčani iznos specificirati kao tužbeni zahtjev nakon što se provede vještačenje i izvedu drugi dokazi na okolnosti utvrđivanja visine iznosa naplaćenog temeljem jednostrane promjene kamatne stope. Zatražio je od tuženika troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom počev od donošenja presude pa do isplate.

4. Dakle, tužbenim zahtjevom pod I, tužitelj nije određeno zahtijevao da mu tuženik po osnovi stečenog bez pravne osnove isplati određeni novčani iznos ali je zadržao pravo da uredi tužbeni zahtjev nakon što sud u postupku izvede dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem. Nakon provedenog dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem tužitelj je u podnesku od 23. prosinca 2025. specificirao tužbeni zahtjev kako stoji u izreci presude, tj. da mu tuženik isplati 3.139,12 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose od svakomjesečne uplate viška sredstava pa do isplate, zajedno s troškom parničnog postupka na koji je također zahtjevao zateznu kamatu.

5. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužitelja radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem. Što se tiče isticanja tužitelja da je pravodobno od tuženika zahtijevao pisanu dokumentaciju, u tom pravcu, ističe tuženik, tužitelj nije dokazao da mu tuženik odbija dati isprave, uz napomenu da je prestao pravni odnos između tužitelja i tuženika, a u skladu s kojim bi tuženik bio dužan dostaviti bilo kakvu dokumentaciju. Ovo stoga što je kredit tužitelj u cijelosti otplatio. Kako tužitelj nije dokazao ni jednu od pretpostavki za primjenu odredbe 186.b stavak 3. ZPP-a, kao niti pretpostavke drugih, sadržajno različitih zahtjeva iz odredbe članka 186.b ZPP-a, tuženik se u kontekstu prethodno navedenog protivio manifestacijskom zahtjevu, a uz napomenu da je kredit konvertiran i da se u izračunu konverzije nalaze potpuni, točni i precizni podaci o kreditnoj partiji tužitelja, a na temelju kojih je tužiteljica mogla tražiti isplatu pojedinih svota s definiranim iznosima i dospijećem po mjesecima te tako postaviti sasvim određeni tužbeni zahtjev radi isplate navodno preplate po osnovi promjenjive kamatne stope.

6. Odgovarajući na tužbu tužitelja, a u nastavku tuženik ističe da je predmetni kredit konvertiran sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 105/15 – dalje: ZID ZPK/15) a s obzirom na to da su tužitelj i tuženik kao ugovorne stranke 12. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita CHF s valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom i sve uplate tužitelja, a to znači s osnove svakog povišenja osnove kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate kredita uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, sve sukladno odredbama ZID ZPK/15.

7. Vezano za sklopljeni pravni posao, a povodom prihvata konverzije od strane tužitelja, tuženik je morao prihvatiti istu pod prijetnjom Zakonom propisanih sankcija, a što znači da su stranke sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije riješile na način propisan Zakonom. Pravni posao (Dodatak) kojim je izvršena konverzija, ističe tuženik, odnosi se na konvertiranje Ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka, kako u dijelu valutne klauzule tako i u dijelu kamatne stope pa to znači da su stranke suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu i to različitu od one iz Ugovora o kreditu u švicarskim francima, koji je bio predmet konverzije, a temeljem koje su se tužiteljica (dobrovoljno) i tuženik (po sili Zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima iskoristiti do tada uplaćene svote. Tuženik je naglasio da je taj pravni posao bio ekonomski nepovoljan za tuženika ali je tuženik u svemu postupio u skladu sa Zakonom.

8. Sklopljeni pravni posao je po sili zakonskog uređenja uključivao promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja Ugovora do sklapanja Dodataka Ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuju sve one primjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu – koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR. Navedeni pravni posao uključivao je utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te Sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Preplata je na temelju sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu od 12. veljače 2016. utvrđena iznosom od 23.626,01 HRK kako stoji u članku 2. Dodatka, a to znači da su sklapanjem Dodatka tužitelj i tuženik sukladno navedenom Zakonu trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji i onda su konverzijom posljedice nepoštene, a i ništetne odredbe CHF Ugovora o kreditu uređene voljom stranaka. To znači da je isključeno pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenog bez osnove. U tom pravcu se tuženik za svoje argumente pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019., a koja eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata i tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita.

8.1. Zaključno je tuženik istakao da su povijesne kamatne stope tužiteljici u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu, kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite, a što znači da tužitelj kao potrošač nakon zaključenja Dodatka tj. Sporazuma o konverziji više nije bio u poziciji da nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa i pristajući na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima pristao je na čvrsto definiranu prošlost, a jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom tj. bile su fiksne. Kako je visina kamatne stope nakon konverzije bila odraz točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope tada po ocjeni tuženika tužitelj nema pravo zahtijevati bilo kakovu preplatu po osnovi promjenjive redovne kamatne stope. Tuženik od tužitelja zahtjeva troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate.

9. Nakon što je sud na pripremnom ročištu od 30. kolovoza 2019. zaključio prethodni postupak i prihvatio dokazni prijedlog tužitelja radi pribavljanja pisanog nalaza i mišljenja po financijsko-knjigovodstvenom vještaku, radi utvrđenja razlike u iznosu između obračunate i plaćene kamate i inicijalno ugovorene kamate po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu, za razdoblje od isplate kredita do 1. siječnja 2014. te i nakon što je tuženik putem opunomoćenika, a temeljem rješenja ovog suda poslovni broj P-142/2019-29 od 21. listopada 2025. dostavio sudu svu potrebitu dokumentaciju koju je vještak Boris Belunjak zahtjevao prijedlogom od 12. listopada 2025., vještak Boris Belunjak je 14. prosinca 2025. dostavio pisani Nalaz i mišljenje, a u kojem je utvrdio pravno-relevantne činjenice i odgovorio na sve upite koji su mu bili ostavljeni kroz zadatak vještačenja.

10. Predmet spora između parničnih stranaka je utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 5140030250-64000080533/2006, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 19. travnja 2006. u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu (CHF), a izmjena kamatne stope da se smatra sastavnim djelom Ugovora, bez posljednjeg zaključivanja Aneksa Ugovora (u dijelu članka 4. Ugovora) te i restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa koji će biti utvrđen nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja i to po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o namjenskom kreditu koji su zaključili kreditor Slavonska banka d.d. i korisnik kredita BV, dana 19. travnja 2006., broj Ugovora: 5140030250-64000080533/2006, a koji restitucijski zahtjev se odnosi na više plaćene anuitete po mjesecima od isplate kredita pa do 1. siječnja 2014.

11. Naime, istina je da se o ovom pravnom pitanju različito izjašnjavaju i prvostupanjski i drugostupanjski sudovi i da je u revizijskoj odluci poslovni broj Rev- 637/2019-2 od 15. studenog 2022. najviši sud Republike Hrvatske zaključio da tužitelji kao potrošači tj. korisnici kredita koji su prihvatili konverziju na temelju ZID ZPK/15, zaključenjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom više nemaju pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorene (redovne) iz kredita denominiranih u kunama u CHF odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c. ZID ZPK/15 stavak 1. uključuje i te uplate. Istina je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom poslovni broj Revd-214/2025-2 od 21. siječnja 2025. dopustio reviziju tuženici tj. tuženoj banci, a protiv drugostupanjske presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-932/2023-3 od 26. rujna 2024. zbog pravnog pitanja: "Ima li tužitelj koji je prihvatio konverziju i čiji je CHF kredit konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK/15, pravo na povrat iznosa takozvane preplate redovne kamate, plaćene temeljem odredbe o načinu promjene redovne kamatne stope iz CHF kredita i pravo na povrat iznosa plaćenih temeljem odredbe Ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže uz CHF (CHF valutna klauzula), unatoč izvršenoj konverziji", a o podnesenoj reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske nije donio meritornu odluku.

12. No, imajući u vidu utvrđenu ništetnost odredbi o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, kako stoji u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7122/17, a u kojoj Visoki trgovački sud Republike Hrvatske utvrđuje da odredbe o jednostranom određivanju kamatne stope nisu dovoljno jasno i precizno određene te da su suprotne odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13/EEC o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a jer potrošač nije mogao predvidjeti kada i u kojem opsegu će doći do promjene kamatne stope, što je dovelo do neravnoteže prava i obveza na štetu potrošača, ovaj sud zaključuje da je pojedina odredba iz Ugovora pravno nepostojeća, a što znači da nema pravne učinke od samog početka (ex tunc) i onda je potrebno, kako to ističe tužitelj, uspostaviti stanje kao da ništetna odredba nikada nije ni postojala. Konkretno to znači da sve pravne posljedice koje su proizašle iz primjene ništetne odredbe moraju se poništiti, a stranke vratiti u ono stanje prije sklapanja Ugovora tj. u konkretnom slučaju prije jednostrane izmjene kamatne stope, a koja je svojom odlukom mijenjala tužena banka.

13. Dakle, tužitelj ima pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamate jer utvrđena konverzija kredita iz CHF u EUR, a koja je provedena sukladno ZID ZPK/15 ne može retroaktivno legalizirati ništetne odredbe niti umanjiti pravo tužitelj na restituciju zbog preplaćenih kamata. Konverzija se odnosila isključivo na valutnu klauzulu, a ne na jednostrane izmjene kamatnih stopa i kako tužitelj traži isključivo restituciju zbog preplaćenih kamata koje su proizašle iz jednostranih promjena kamatnih stopa od strane tuženika tada je u nastavku postupka valjalo utvrditi da: nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 19. travnja 2006. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu i da kreditor odobrava tužitelju kredit u iznosu od 82.000,00 CHF u protuvrijednosti u HRK, na rok otplate od 15 godina, za kupovinu kuće od vlasnika kuće UV i KV, s time da vlasnici kuće UV i KV kao založni dužnici dozvoljavaju zasnivanje založnog prava na svojim nekretninama i to k. č. br. [katastarska čestica] što je u naravi kuća sa dvorištem površine 484 m2 upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], temeljem Kupoprodajnog ugovora od 19. travnja 2006. koji je ovjeren kod Javnog bilježnika Ante Brekala iz [adresa] u predmetu br. Ov-6345/06.

14. Također nije sporno da se tužitelj obvezao vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu CHF, a nije sporno da su tužitelj i pravni sljednik kreditora Hypo- Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, 12. veljače 2016. zaključili Aneks uz Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini i to 12. veljače 2016., i to temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Aneks od 12. veljače 2016. potvrđen kod javnog bilježnika Maria Včelika u predmetu broj: Ov- 856/16), a kojim je provedena konverzija kredita tužitelja u kredit denominiran u EUR.

15. Tijekom ovog parničnog postupka ostalo je sporno je li odredba osnovnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena redovna kamata u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika i na dan sklapanja Ugovora 19. travnja 2006. iznosi 4,30 % godišnje, nepoštena ugovorna odredba, a posljedično tome i ništetna. Ostalo je sporno postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

16. Imajući u vidu da je predmet spora između parničnih stranaka utvrđenje nepoštenosti, a posljedično tome ništetnosti Ugovora o kreditu koji su parnične stranke kao ugovorne sklopile 19. travnja 2006., a u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,30 % godišnje promjenjiva kao i restitucijski zahtjev tužitelja koji je posljedica ništetnosti ugovorne odredbe, razmatrajući sporno pravno pitanje o postojanju ili nepostojanju prava tužitelja za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštene ugovorne odredbe trebalo je poći od odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje ZZP/03).

17. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno stavku 2. ovog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu formulirao unaprijed trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njegov sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Prema stavku 4. ovog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo tada je dužan to dokazati. Prema članku 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

18. Proizlazi da ako se u postupku utvrdi da je odredba Ugovora u potrošačkom Ugovoru nepoštena u smislu članka 81 stavak 1. ZZP/03 posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost iste. Odredbe ovog Zakona ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi pa se sukladno članku 2. stavak 2. ZZP/03 imaju primijeniti odredbe o obvezno pravnim odnosima , a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).

19. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05, a koja regulira posljedicu ništetnosti, propisano je da u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana ima obvezu vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju tada se ima dati odgovarajuća naknada u novcu i to prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.

20. Odredbe članka 81. stavak 1. i članak 87. stavak 1. ZZP/03 i članak 323. stavak 1. ZOO/05 dovoljno govore da je osnovna materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe pravo potrošača na restituciju tj. njegovo osobno pravo da mu trgovac vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i na taj način da ponovno uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da te ništetne odredbe nije bilo.

21. Treba istaći da nije pravilno pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje: ZPK/09) jer ZPK/09 regulira drugačije obvezni odnos, a koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu. Ovdje tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog odnosa tj. stjecanja bez osnove, a koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u Potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama iz Sporazuma o konverziji (Dodatak Ugovoru o kreditu) nije moguće osnažiti nešto što je od početka bilo ništetno i nema pravni učinak tako da tuženik neosnovano ocjenjuje da je tužitelj sklapanjem Sporazuma o konverziji izgubio pravo i pravni temelj da restitucijskih zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, ocjena je ovog suda da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ako se najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava onda to mora biti propisano u jasnoj odredbi Zakona, a ne može se osnovno pravo potrošača tj. pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba Potrošačkog ugovora, ukidati i ograničiti posredno kroz ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha praktično i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača te pravo na potpunu restituciju treba biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama Zakona i imati razumnu svrhu. Svako drugo tumačenje odredbi koje bi u konačnosti možda moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju mora biti restriktivno i stav je ovog suda da ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju, kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu tada je to zakonodavac trebao jasno i nedvosmisleno prepisati odredbama ZID ZPK/15. Kako zakonodavac to nije učinio tada i ne postoji pravna osnova u smislu odredbe Zakona, a koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na potpunu restituciju. Upravo je iz odredaba ZID ZPK/15 moguće utvrditi da iste reguliraju konverziju, a ne restituciju i onda s obzirom da je predmet reguliranja ovog Zakona konverzija, a ne restitucija, nedvojbeno treba zaključiti da ovaj Zakon ne sadrži bilo koju odredbu iz koje bi se moglo utvrditi da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Analizirajući odredbe ZID ZPK/15 razumno se može zaključiti da svrha donošenja ovog Zakona nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu već zaštita potrošača koji su sklopili Ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od promjenjivog tj. rastućeg tečaja CHF. Ako bi sud prihvatio da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, bez obzira što o tome ne govori nijedna odredba Zakona postavlja se pitanje koji bi razlozi opravdavali takvo, prema njima, ipak diskriminirajuće postupanje. U tom pravcu treba istaći i da je ipak potpuno neprihvatljivo da npr. potrošač koji je podigao kredit 2006., kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u EUR ili uz valutnu klauzulu u EUR ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Nejasno je i zašto bi tužitelj koji je konvertirao kredit, u slučaju nepostojanja potpune restitucije ili ograničenja, trebao biti u slabijoj pravnoj poziciji od ostalih tj. drugih kategorija potrošača. U ovom sporu je ključno bilo odgovoriti na pravno pitanje, a u pravcu imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili takvo pravo nemaju. Ocjena je ovog suda da potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju jer to pravo nijednom odredbom Zakona nije ukinuto, ograničeno ili dokinuto. Dakle, nema razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite stvarno imaju manju razinu zaštite potrošačkih prava i koja im ne omogućavaju ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome dali su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom obimu.

22. Nije u pravu tuženik koji ističe da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Ocjena je ovog suda da tužitelj pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva ima pravo postaviti i deklaratorni tužbeni zahtjev prema tuženiku. Naime, odredbom članka 328. ZOO/05 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a kada se ova odredba dovede u vezu s procesnom odredbom članka 187. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), a koja odredba regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, a koji je između stranaka sporan, proizlazi da je tužitelj pravilno postavio i deklaratorni tužbeni zahtjev u kojem je zahtjevao utvrđenje ništetnosti dijela Ugovora u svezi s ugovornom odredbom o tome da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu (članak 4. Ugovora), a to znači da uz kondemnatorni zahtjev, ima pravni interes za podnošenjem tužbe na utvrđenje jer potpisani Sporazum o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15, a kojim su izmijenili kao ugovorne stranke osnovni Ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze i iznosa glavnice koja je ostala neotplaćena, ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022., upravo zauzeo takvo pravno shvaćanje pa je ovaj sud u obvezi isto cijeniti upravo na taj način.

23. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji 12. veljače 2016. tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu koji je kao korisnik kredita zaključio s pravnim prednikom tuženika kao kreditorom 19. travnja 2006. Također, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na potpunu restituciju jer je odredba Ugovora o namjenskom kreditu od 19. travnja 2006. (članak 4.) a u kojem je ugovorena redovna kamata od 4,30 % godišnje, a koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u s odlukom o kamatnih stopama Addiko banke d.d. ništetna.

24. Saslušan na glavnoj raspravi od 23. veljače 2024. tužitelj je istakao da je rečeni Ugovor od 19. travnja 2006. doista potpisao u Našicama, kao što su ga potpisali i sudužnik LV te založni dužnik UV i prikriveni vlasnik – založni dužnik KV, a jer su on i njegova supruga LV odlučili kupiti nekretninu u [adresa], isključivo radi stanovanja, a radi se o nekretnini koju je prodala njemu i njegovoj supruzi, UV i kao založni dužnik dozvolila zasnivanje založnog prava na ovoj nekretnini, a upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] što u naravi predstavlja kuću s dvorištem od 484 m2.

Tužitelj je istakao kako je potpisivanju Ugovora prethodio odlazak u Poslovnicu tuženika u [adresa], a koji je stvarno značio da kada su tužitelj i njegova supruga došli s prijedlogom za realizaciju kredita tada je službena osoba banke utvrdila da su on i njegova supruga osobe ispod 30 godina kronološke dobi i određeno im je priopćila da je za njih najpovoljnije zaključiti Ugovor o kreditu u švicarskim francima. Tužitelj je istakao da im je službena osoba tuženika određeno rekla da kunske kredite banka ne odobrava, uz napomenu da je to što ona – službena osoba banke predlaže, a to je kredit u CHF za njih najpovoljnija ponuda te i zbog toga što je kamata na kredit odobren u CHF povoljnija od kamate na kredite u valuti EUR, a koja je iznosila u to vrijeme preko 7 % godišnje. U prilog prijedloga službene osobe banke da on kao korisnik kredita zaključi Ugovor u valuti CHF, prethodila je i konstatacija službene osobe banke ako je Švicarska valuta stabilna i kako je zbog kamate te kronološke dobi njega i njegove supruge najbolje da zaključe Ugovor u valuti CHF. Tužitelj je istakao da je vjerovao službenoj osobi banke, nikakva posebna pojašnjenja nije zahtjevao od službene osobe, a jer mu je bilo bitno da realizira kredit u onom iznosu koliko je cijena kuće koja je bila predmet kupoprodaje. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj je mislio da će kamata možda biti neznatno veća negoli je ona koju mu je službena osoba banke spomenula, a koja je i utvrđena u Ugovoru. Međutim, naglasio je tužitelj, nakon nekog vremena je mogao utvrditi da kamata znatno odstupa od početno ugovorene. Ponovno je istakao kako je mislio da će rata kredita biti neznatno veća zbog eventualne promjene kamatne stope, a nikada nije bio upozoren da će doći do povećanja kamate. Nije se mogao sjetiti da li je u vrijeme sklapanja Ugovora kreditor nudi neki kredit s fiksnom kamatnom stopom, a kada se interesirao može li se nešto povoljno za njega učiniti vezano za promjenu kamatne stope na više tada mu je u banci rečeno da se ništa ne može promijeniti jer da mora plaćati svoj kredit i nadalje. Nije se sjećao da li je pisanim putem prigovarao banci zbog povećanja rate kredita.

25. Sud poklanja vjeru iskazu tužitelja i zaključuje da tužitelj nije mogao utjecati na odredbu Ugovora o namjenskom kreditu vezano za redovnu kamatnu stopu koja je tijekom otplate kredita bila mijenjana jednostranom odlukom banke, a što znači da je tužitelj po preporuci službene osobe banke prihvatio zaključiti kredit u CHF jer je bio najpovoljniji. Dakle, iskaz tužitelja je uvjerljiv, istinit i logičan i uzimajući u obzir sve naprijed istaknuto, ali i utvrđenja iz kolektivne presude utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se o odredbama ugovora o kreditu koje se tiču primjenjive kamatne stope pojedinačno pregovaralo. Tuženik nije dokazao da odredbe ugovora o namjenskom kreditu nisu bile unaprijed formulirane s tuženikove strane te nije dokazao niti da bi tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, a upravo to uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

26. Odredba o kamatnoj stopi tužitelju je bila nerazumljiva, a ista je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njenu štetu i zato je ta odredba vezano za promjenu kamatne stope i nepoštena, a time i ništetna. Dakle, tuženik je trebao dokazati da se u spornoj odredbi Ugovora pojedinačno pregovaralo, a kako to nije dokazao tada poklanjajući vjeru tužitelju sud utvrđuje da tužitelj nije bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope. Upravo utvrđujući da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo i da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, navedena odredba je nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 i onda tvrdnja tuženika o dopuštenosti ugovaranja promjenjive kamatne stope ne može utjecati na pravilnost utvrđenja ovog suda da je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna.

27. Nije u pravu tuženik kada ističe da u ovom sporu tužitelj ne može isticati utvrđenja iz kolektivnog spora jer je odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Tumačeći ovu odredbu teleološki, imajući u vidu svrhu postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, te cijeneći svrhu podnošenja tužbe u postupku kolektivne pravne zaštite, kao i cjelokupne Glave XXXII-a treba zaključiti da se presuda iz kolektivne pravne zaštite ne odnosi samo na postupke naknade štete jer je izmijenjenom odredbom članka 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 70/19) naprijed rečena odredba članka 502.c ZPP-a izmijenjena na način da je izričito propisano da se vezanost presudom donijetom u postupku kolektivne pravne zaštite odnosi i na posebne parnice koje su pokrenute radi isplate.

28. Na temelju svega naprijed iznesenog, ocjena je ovog suda da sklapanjem Sporazuma o konverziji tj. sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 12. veljače 2016. tužitelj nije izgubio pravo potraživati eventualno preplaćene iznose temeljem nepoštene odredbe osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu u odnosu na promjenjivu kamatu u CHF.

29. Na glavnoj raspravi održanoj 19. veljače 2026. sud je osim čitanja iskaza tužitelja (stranke su se suglasile da se iskaz tužitelja sa rasprave od 23. veljače 2024. kao zadnji dokaz pročita na ročištu za glavnu raspravu koja bude zaključena) kao zadnjim izvedenim dokazom, prethodno izvršio uvide u Ugovoru o kreditu broj: 5140030250- 64000080533/2006, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 19. travnja 2006. koji su zaključili kreditor Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Našice, Pejačevićev trg 12 i BV tj. tužitelj kao korisnik kredita, izvršio uvid u Dodatak ugovoru o kreditu tj. u Sporazum o konverziji od 12. veljače 2016., pročitao pisani nalaz i mišljenje financijsko- knjigovodstvenog vještaka Borisa Belunjaka, a na raspravi od 19. veljače 2026. neposredno je saslušan vještak Boris Belunjak.

30. Na temelju ovako izvedenih dokaza, savjesnom analizom svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata čitavog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev koji je postavio tužitelj nakon provedenog vještačenja u podnesku od 23. prosinca 2025. u cijelosti osnovan, a prigovori tuženika i to oni vezani uz zastaru potraživanja nisu osnovani.

31. Naime, na temelju izvršenog uvida u Ugovor na namjenskom kreditu (stranica 13 - 21 spisa) sud je mogao utvrditi da su Ugovor o kreditu zaključili kreditor Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Našice, Pejačevićev trg 12 i korisnik kredita BV, a to znači da je obveza vraćanja kredita bila isključivo na korisniku kredita BV, koji je, kako je iskazao, s kreditorom najprije riješio pitanje ranijeg dugovanja vlasnika kuće koja je bila predmet kupnje – prodaje nakon realizacije kredita, a kreditor je na temelju dozvole vlasnika kuće UV za svoju korist uknjižio založno pravo na nekretnini koja je bila predmet prodaje – kupnje.

Neosnovan je tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom, klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu, a vezano za ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. jer je Visoki trgovački sud u Zagrebu donio presudu posl. broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a kojom je potvrdio ranije donesenu prvostupanjsku presudu. Kako je tužitelj tužbu protiv tuženika podnio 10. svibnja 2019. tada je nedvojbeno da je istu podnio prije nego li je došlo do zastare, a imajući u vidu nesporno utvrđeni rok od pet godina iz članka 225. ZOO/05.

32. Dakle, predmet spora između tužitelja i tuženika je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe vezane za promjenjivu kamatnu stopu (članak 4. Ugovora od 19. travnja 2006.) te i restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i zbog toga je potrebno istaći da je konverzija kredita od strane tuženika sačinjena prema kalkulatoru konverzije, a kojeg sadržavaju odredbe ZID ZPK/15. U članku 19.c ovog zakona propisan je način izračuna konverzije i ova odredba propisuje da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran. Prema izračunu banke, a vezano za sačinjeni Dodatak Ugovoru o kreditu tj. prema sporazumu između stranaka banka je konverziju sačinila na način da je zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30. rujna 2015.. smatrao početnom glavnicom kredita, a da bi uopće mogao sačiniti konverziju banka je najprije napravila projekciju kredita u eurima odnosno projekciju kakav bi kredit bio da je od početka bio u eurima s tim što je na tu projekciju kredita banka primijenila jednostrano primjenjivu kamatnu stopu koja se u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima. Proizlazi da je tuženik tj. banka tuženika smatrala početnom glavnicom onu zatečenu glavicu dužnika u CHF koja je zatečena na dan 30. rujna 2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužiteljice, a koje su stvarne uplate na dan 30. rujna 2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, proizlazi da je banka prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on od početka bio u eurima, obračunavala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada. Banka je na dalje utvrđivala je li potrošač banci preplatio po kreditu određena novčana sredstva ili je nešto ostao dužan. Ako je potrošač tj. korisnik kredita bio u preplati tada se ta preplata nije vraćala potrošaču već je bila iskorištena za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Banka prilikom konverzije ni na koji način nije računala a niti utvrdila do tada preplaćeni iznos po kamati već je uspoređivala početni otplatni plan kredita u CHF s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, a da bi naposljetku preplatu utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u CHF i projeciranog otplatnog plana kredita u euru, a kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima. Razlika koja je mogla nastati između ta dva otplatna plana predstavlja bi tzv. preplatu ili eventualni manjak koji su potrošači bili dužni platiti banci odnosno za koji su dalje terećeni.

33. Odredbama navedenog ZID ZPK/15, a niti Dodatkom Ugovoru o kreditu od 12. veljače 2016., a koji je sklopljen na temelju ovog propisa nigdje se izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope. Navedenim Dodatkom osnovnom Ugovoru uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, a što znači da se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje preplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Posljedice ništetnosti ugovornih odredbi nisu riješene Dodatkom tj. Sporazumom iz 2016. jer se može utvrditi da je učinjena konverzija kredita iz valute CHF u kredit u valutu EUR jest izvršena na temelju ZID ZPK/15 i odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

34. Ocjena je ovog suda tužitelju kao korisniku kredita i unatoč sklopljenom Dodatku tj. Sporazumu iz 2016., a kojim je izvršena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, stvarno pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih tj. preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi odnosnog ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi se on odrekao zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a izvršenim uvidom u Dodatak tj. Sporazum iz 2016. nigdje se ne spominje promjenjiva kamatna stopa u valuti CHF, a koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom odredbom zbog jednostrane odluke tuženika o promjeni kamatne stope. Treba istaći da utvrđeni iznos preplate od 23.626,01 HRK u konkretnom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u Potrošačkom ugovoru iz 2006. već je postojanje navedene preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan, zbog različitih parametara izračuna (kamatne stope, tečaja, urednosti ispunjavanja kreditnih obaveza itd.) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike tj. ili preplate ili manjka. To znači da u konkretnom slučaju konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Dodatkom iz 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama stranaka već je za ubuduće utvrđen ugovorni odnos na temelju kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, a to znači da tužitelj nije obeštećen u cijelosti.

35. Kako bi sud mogao utvrditi za koji iznos tužitelj eventualno nije obeštećen zbog tuženikove jednostrane promjene kamatne stope iz Ugovora o namjenskom kreditu od 19. travnja 2006., rješenjem posl broj P-142/2019-23 od 17. rujna 2025. određeno je izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđenja: novčanih iznosa koje je tužitelj eventualno preplatio na temelju Ugovoru o kreditu broj: 5140030250-64000080533/2006, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, a koji su zaključili kreditor Slavonska banka d.d. Osijek i on – tužitelj kao korisnik kredita 19. travnja 2006., s osnova promjene kamatne stope (razlike u iznosu između obračunate i plaćene kamate i inicijalno ugovorene kamate) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu za razdoblje od isplate kredita do 1. siječnja 2014., a nakon toga od utvrđenih iznosa eventualne preplate odbiti iznose preplate koji je tužitelju priznat, a sve kako bi se mogao utvrditi stvarni iznos eventualne preplate tužitelju po svakom pojedinom plaćenom anuitetu.

36. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja vještaka Borisa Belunjaka, a prethodno vršeći uvide u Ugovor o namjenskom kreditu od 19. travnja 2016., sud je nedvojbeno utvrdio

da su tužitelj kao kreditor sklopili 19. travnja 2016. Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju kuće, a tužitelju je odobren kredit u iznosu od 82.000,00 CHF, na rok otplate od 15 godina, uz mjesečnu otplatu na 180 mjesečnih anuiteta i početno ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu od 4,30% s tim da tužitelj kredit otplaćuje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske Narodne Banke na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja. Također je bilo moguće utvrditi da je vještak iz pisane dokumentacije zaključio da prema dokumentima obračuna konverzije kredita isplaćena glavnica kredita iznosila je 82.000,00 CHF, a pripasana interkalarna kamata glavnici kredita za otplatu bila je u iznosu od 193,20 CHF (od dana isplate kredita do dana stavljanja kredita u otplatu) te je utvrđen ukupan iznos glavnice kredita za otplatu u iznosu od 82.193,20 CHF, što uz početno ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu od 4,30% godišnje i mjesečnu otplatu na 180 mjesečnih anuiteta čini izračunati početni mjesečni anuitet od 620,40 CHF, koji je primijenjen u otplati za prvih 15 anuiteta, a naknadno su se redovne kamatne stope i anuiteti promijenili od strane kreditora te dodatno uz primjenu srednjeg tečaja HNB-a za CHF za kune, na dane plaćanja anuiteta po kreditu. Kredit je plasiran (isplaćen) 12. svibnja 2006. i taj datum je vještak utvrdio na temelju Isplatnog naloga, a koji je korišten prilikom izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a temeljem koje je u Tablici 3 Nalaza vještaka rekonstruiran obračun isplate kredita. Vještak je naglasio da je datum isplate kredita, kao i iznos kredita u CHF i kunama, kao i primijenjeni tečaj za CHF za kune vidljiv iz dokumentacije izračuna konverzije kredita iz CHF u EUR. Nadalje, vještak je naglasio kako je tuženik početno ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu od 4,30% i početno ugovoreni i primijenjeni anuitet od 620,40 CHF primijenio i zaduživao do uključivo 15. anuiteta do 31. kolovoza 2007., a od 1. rujna 2007. od 16. anuiteta promijenjene su redovne kamatne stope i iz podataka o dokumentaciji o kreditu vještak je utvrdio stvarne podatke o primjeni redovnih kamatnih stopa i anuiteta u otplati kredita tako da je utvrdio da je od 1. rujna 2007. pa do kraja studenog 2008. tuženik primijenio kamatnu stopu od 5,30% za anuitete 16 do 30 od 1. prosinca 2008. pa do 30. travnja 2009. primijenio je kamatnu stopu od 6,00%, za anuitete 31 do 35, od 1. svibnja 2009. do 1. lipnja 2009. primijenio je kamatnu stopu od 6,75% za 36-i anuitet, od 1. lipnja 2009. do kraja studenog 2010. tuženik je primijenio kamatnu stopu od 6,20% za anuitete od 37 do 54, od 1. prosinca 2010. do kraja rujna 2011. primijenio je kamatnu stopu od 5,95% za anuitete 55 do 64, od 1. listopada 2011. pa do 31. prosinca 2013. primijenio je kamatu od 5,45% za anuitete 65 do 91 i na taj način utvrdio izračun razlike plaćenih anuiteta po primijenjenim redovnim kamatnim stopama u odnosu na anuitet određen početno ugovorenom redovnom kamatnom stopom do konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR te i izračunao samo više plaćene razlike anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope prema zadatku vještačenja. Samo više plaćene iznose razlika anuiteta vještak je utvrdio zbog povećanja redovne kamatne stope u periodu od 1. rujna 2007. do 31. prosinca 2013., kada je redovna kamatna stopa bila veća u odnosu na početno ugovorenu, a taj ukupan iznos samo više plaćenog vještak je utvrdio iznosom od 4.313,99 CHF, što preračunato u kune na dane plaćanja svakog pojedinačnog iznosa razlike samo više plaćenih anuiteta čini ukupnu razliku više plaćenih anuiteta u kunama zbog povećanja redovne kamatne stope i iznosi samo više plaćeno od 23.651,73 kune, a što preračunato tečajem konverzije 1 EUR = 7,53450 kuna, zbog uvođenja eura u Republici Hrvatskoj od 1. siječnja 2023. iznosi 3.139,12 eura. Vještak je utvrdio i samo manje plaćene iznose razlike anuiteta zbog smanjenja redovne kamatne stope, kada je redovna kamatna stopa bila manja u odnosu na početno ugovorenu, u periodu od 1. siječnja 2014. pa do 30. rujna 2015., a to u iznosu od 15,40 CHF što preračunato u kune na dane plaćanja za svaki pojedinačni iznos razlike manje plaćenih anuiteta čini ukupnu razliku samo manje plaćenih anuiteta u kunama u iznosu od 71,80 kuna ili 9,53 eura. Vještak je pregled razlika plaćenih anuiteta zbog primijene promijenjenih kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,30% po svakom pojedinačnom plaćenom anuitetu izračunao u kunama i euru i prikazao u Tablici 2. U koloni 8 ove tablice nalaze se pojedinačni iznosi samo više plaćenog u razdoblju od 11. rujna 2007. pa do 8. siječnja 2014., kada je vještak utvrdio da je tužitelj po osnovi promjene kamatne stope uplatio 40,75 eura više nego li je trebao uplatiti po početno ugovorenoj kamatnoj stopi. U Prilogu 1 (P-1) na stranici 310-312 vještak je posebno prikazao izračun razlike obračunatih anuiteta po stvarno primijenjenim redovnim kamatnim stopama u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,30% do prije provedbe konverzije kredita iz CHF u EUR i u tom Prilogu se može utvrditi da je tužitelj prvi iznos anuiteta po osnovi promjenjive kamatne stope preplatio 11. rujna 2007. u iznosu od 23,37 eura, a zadnji iznos preplate je bio na dan 8. siječnja 2014. u iznosu od 40,75 eura. Nakon toga su zbog snižene kamatne stope utvrđeni potplaćeni iznosi od 0,47 eura na dan 10. veljače 2014. pa sve do 7. kolovoza 2014., a od 11. rujna 2014. pa zaključno s 9. rujna 2015. potplaćeni iznosi su iznosili 0,48 eura ili ukupno 9,53 eura.

37. Tužitelj nije prigovorio Nalazu i mišljenju vještaka već ga je u cijelosti prihvatio i uredio tužbeni zahtjev kao u podnesku od 23. prosinca 2025.

38. Tuženik je prigovorio i osporio izračun vještaka te istakao da izračun vještaka polazi od pogrešne pretpostavke i pogrešno postavljenog zadatka vještaku. Obrazložio je da je vještak Nalaz izradio polazeći od pretpostavke da se razlika između stvarnih uplata i uplata koje su trebale biti uplaćene u skladu s tečajem na dan isplate kredita trebala utvrditi s polaznom pretpostavkom da je tužitelju plasiran kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom. Tuženik je predložio da sud odredi neposredno saslušanje vještaka, a u podnesku od 13. siječnja 2026. isticao je neodređeni prigovor radi prebijanja i negativne razlike, a navodeći da će određeni prigovor specificirati nakon što vještak u posebnoj tablici izračuna negativne razlike. U nastavku obrazloženog podneska tuženik je i dalje isticao kako tužitelj, kao i svi korisnici kredita koji su sklopili Aneks o konverziji nemaju pravo na obeštećenje, a u tom pravcu citirao i odluke Županijskog suda u Zagrebu (stranica 332) te i Revizijskog suda posl. br. Rev-637/2019 u kojima drugostupanjski sudovi i Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzimaju stajalište da bi korisnici kredita koji su zaključili Aneks temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15) imali pravo tražiti povrat dodatno preplaćenih iznosa samo ako bi dokazali da Aneks i izračun iz Aneksa ne bi bili provedeni u skladu s navedenim Zakonom. No, kako tužitelj tijekom postupka niti u jednom trenutku nije da je izračun iz Aneksa pogrešan tada nije dokazao niti obrazložio iz kojeg razloga bi mu pripadalo bilo kakvo dodatno obeštećenje izvan onoga kako je to utvrđeno Aneksom, radi čega tuženik smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i da ga treba odbiti u cijelosti uz naknadu troška tuženiku.

39. Saslušan na glavnoj raspravi od 19. veljače 2026. vještak Boris Belunjak je istakao da u cijelosti ostaje kod pisanog Nalaza i mišljenja, a na posebne upite opunomoćenika tuženika je odgovorio da je matematički model izračuna, kako je to utvrdio u Nalazu i mišljenju, logički model izračuna, a koji je izračunat na način da su utvrđene razlike između anuiteta u CHF prema primijenjenim kamatnim stopama u odnosu na anuitet određen početno ugovorenom redovnom kamatnom stopom. Naglasio je da nije utvrdio bilo kakve nelogičnosti u postupku provedene konverzije s tim da je naglasio da u simuliranom Planu otplate kredita u EUR ne može određeno istaći da li su tako obračunate redovne kamate u tom Planu otplate one kamate koje su i inače primijenjene u istim ili sličnim kreditnim odnosima jer ih nije imao mogućnosti provjeriti na temelju dokumentacije u sudskom spisu. Da bi to mogao utvrditi, istakao je vještak kao bitno, bilo bi nužno provesti dodatno vještačenje za više usporednih kredita, a kako je to već i obrazložio na stranici 7 svog Nalaza.

40. Istina, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i ona koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora i kreditu do dana konverzije jer oni imaju pravo samo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje upravo financijskim vještačenjem. Dakle, u ovom parničnom predmetu tužitelj zahtjeva isplatu preplaćenih novčanih iznosa po osnovi promjene redovne kamatne stope, a ne po osnovi restitucije zbog preplate tečaja jer je preplata iz konverzije proizašla iz računovodstvene razlike između kredita u CHF i EUR, a koja je imala za cilj zaštititi potrošača od valutnog rizika. Tužitelj u ovom sporu traži povrat iznosa koji su plaćeni zbog jednostranih promjena kamatnih stopa, a koje su pravomoćno proglašene ništetnima i u tom slučaju prigovor dvostrukog plaćanja ne dolazi u obzir u ovom parničnom predmetu jer konverzija kredita iz CHF u EUR ne pokriva pitanja vezana uz ništetne odredbe o kamatnim stopama. Osim toga, a što nije sporno, tužitelj je kod ovog suda pokrenuo parnični postupak u predmetu posl. br. P-127/2023 protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb radi utvrđenja ništetne odredbe navedenog Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule te i radi isplate tečajnih razlika, a u tom postupku je ovaj sud u obvezi utvrditi razliku između iznosa koji je tužitelj eventualno preplatio po osnovi tečajnih razlika i iznosa koji je tužitelju priznat na temelju sklopljenog Aneksa uz osnovni Ugovor o kreditu od 12. veljače 2016. U podnesku od 23. prosinca 2025. tužitelj je određeno istakao da je financijsko-knjigovodstveni vještak Filip Tolić od utvrđenih preplaćenih iznosa po osnovi razlike tečaja u CHF oduzeo iznos od 23.626,01 HRK koji je tužitelju priznat u konverziji. To su razlozi zbog kojih ovaj sud nije umanjivao priznate novčane iznose koji su od strane tužitelja pravilno zahtijevani po osnovi preplate zbog promijene kamatne stope.

41. Ovaj sud prihvaća tvrdnju tužitelja da je sud Europske unije u više navrata zauzeo stav da odricanje potrošača od prava koja proizlaze iz nepoštenih odredaba ne proizvodi pravne učinke ako prethodno nije postojao informirani, svjesni i slobodni pristanak. Tužitelju u konkretnom slučaju tuženik nije pružio transparentnu informaciju o pravnim učincima ništetnosti ugovornih odredba iz osnovnog namjenskog ugovora u kojem je utvrđena valuta CHF, a još manje o pravnim posljedicama koje bi proizašle iz eventualnog sudskog priznanja tih odredaba ništetnim. Sud prihvaća stav tužitelja i da je konverzijom obuhvaćena samo razlika između zatečenog stanja u CHF kreditima i modela izračuna temeljenog na eurima, ali nije obuhvatila naknadne pravne posljedice koje proizlaze iz ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, a nakon što je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka uredila tužbeni zahtjev u podnesku od 23. prosinca 2025. taj tužbeni zahtjev sud prihvaća u cijelosti jer je sud utvrdio da je tuženik temeljem nepoštenih ugovornih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove i onda je dužan tužitelju vratiti navedene novčane iznose sukladno odredbi članka 1111. ZOO/05 jer kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti plodovi i platiti kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je propisano odredbom članka 1115. ZOO/05. Sud je tužitelju dosudio zateznu kamatu na svaki pojedinačni novčani iznos od slijedećeg dana kada je izvršena uplata razlike pa sve do isplate, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05.

42. Tuženiku nisu uračunate tzv. negativne razlike u ukupnom iznosu od 9,53 eura, zbog manje plaćenih novčanih iznosa za vrijeme otplate kredita kada je tečaj CHF za kune bio niži od početnog. Istina je da je tužitelj plaćanjem manjih anuiteta ostvario određenu korist. Međutim, ne može se smatrati da je time nešto primio od tuženika, a niti da je izvršena radnja kojom je stekao korist, ona radnja koja je propisana prema općem pravilu ZOO/05, tj. prema pravilima stjecanja bez osnove.

43. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer je tužitelj u cijelosti uspio u parnici. Naime, tužitelj je u podnesku od 21. listopada 2019 po osnovi restitucijskog zahtjeva zahtijevao isplatu iznosa od 35.000,00 kuna, a što doista, kako ističe tuženik predstavlja iznos od 4.645,30 eura. U konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 23. prosinca 2025. tužitelj je zahtjevao manji iznos i to 3.139,12 eura. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka sud se vodio stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke posl. br. REV-1069/2024-2 od 12. studenog 2024. gdje je Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključio da u situaciji kada tužitelj povuče tužbeni zahtjev za više od 50% od prvotno traženog iznosa, a tuženik se upustio u raspravljanje i osporavao osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen, neovisno o uspjehu u sporu, a vezano za situaciju kada je visina naknade za zastupanje sukladno Tarifi jednaka, kako i slučaju prvotno postavljenog zahtjeva tako i u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva. Pravilno primjenjujući Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23) sud je utvrdio da prema vrijednosti spora od 1.327,01 eur do 13.272,00 eura odvjetniku pripada nagrada u iznosu od 100 bodova, dakle pripada mu nagrada u jednakom iznosu i prilikom prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva i konačno sniženog, a to znači da je sud tužitelju priznao izdatke koje je imao jer mu je opunomoćenik – odvjetnik sastavio tužbu, očitovao se na podnesak tuženika – odgovor na tužbu svojim podneskom od 4. rujna 2019. i sastavio obrazloženi podnesak u kojem se očitovao o nalazu i mišljenju vještaka i uredio tužbeni zahtjev 23. prosinca 2025. i zastupao tužitelja na pripremnom ročištu od 28. lipnja 2019. (50% nagrade) i pripremnom ročišu od 30. kolovoza 2019. i ročištima za glavnu raspravu od 3. listopada 2019. i 8. studenog 2023., 23. veljače 2024. i 19. veljače 2026.

43.1. Prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora, a to je zahtjev u iznosu od 3.139,12 EUR za sastav tužbe odvjetniku pripada nagrada u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. točka 1. OT), a kako je vrijednost boda 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) tada je odvjetniku valjalo priznati nagradu u iznosu od 200,00 EUR, kao i za sastave obrazloženih podnesaka od 4. rujna 2019. i 23. prosinca 2025. (Tbr. 8. točka 1. OT). Za nazočnost pripremnom ročištu od 28. lipnja 2019. odvjetniku je priznata nagrada u iznosu od 50 bodova ili 100 eura, a za nazočnost raspravama od 3. listopada 2019., 8. studenog 2023., 23. veljače 2024. i 19. veljače 2026. odvjetniku je priznata nagrada od po 100 bodova za svaku raspravu ili po 200 eura, a kako je opunomoćenik – odvjetnik Ana Čula nazočila i ročištu za donošenje, objavu i uručenje pisanog sastava presude tada joj je priznata nagrada u iznosu od 50 bodova ili 100 eura. Osnovica za obračun PDV-a iznosi 1.700,00 eura, PDV po stopi od 25% je 425,00 eura, pa je izdatak tužitelja po osnovi zastupanja po opunomoćeniku – odvjetniku utvrđen iznosom od 2.125,00 eura. Tužitelj je bio obveznik plaćanja sudske pristojbe za podnesenu tužbu na dan 10. svibnja 2019. i pristojbu je platio u iznosu od 53,09 eura, a platio je i trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eura. Iznosi od 2.125,00 eura po osnovi troška zastupanja i iznosi koje je tužitelj platio po osnovi pristojbe i troška vještačenja daju ukupan izdatak koji je tužitelj imao radi vođenja ove parnice, a to je iznos od 2.576,26 eura. Taj novčani iznos predstavlja tužiteljev trošak i sud mu ga je dosudio sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je uspio u cijelosti u parnici, a uz dosuđenu zateznu kamatu jer ju je tužitelj zahtijevao sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a. U preostalom dijelu za iznos od 446,91 eur trošak koji je tužitelj zahtijevao nije osnovan pa je u tom dijelu zahtjev za isplatom troška odbijen.

44. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 4. ožujka 2026.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Uputa o pravu na žalbu

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. OD Hećimović i Partneri d.o.o., Ante Starčevića 40, Slavonski Brod,

2. OU Smrček, B, U, Milošević i K, [adresa]