Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-360/2019-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški po sutkinji Mariji Tworek kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ON, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po odvjetnicima odvjetničkog društva Juranović i dr. j.t.d. iz Nove Gradiške, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 3. veljače 2026., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Roberta Demo, odvjetnika u Novoj Gradiški i punomoćnika tuženika Borne Kusteca, odvjetnika u OD Porobija & Porobija u Zagrebu, nakon javne objave presude, 4. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu br.: 1/06 sklopljenog 16. siječnja 2006. između tužitelja ON, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tužene Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora u dijelu kojim je ugovoreno da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju ON, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime stjecanja bez osnove, isplati iznos od 14.879,76 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje od dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa sve do 31. srpnja 2015. teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to kako slijedi:

- na iznos od 1,69 eura od 16. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 269,17 eura od 17. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 264,69 eura od 17. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 207,24 eura od 17. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 222,39 eura od 17. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 211,07 eura od 15. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 238,87 eura od 17. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 270,10 eura od 16. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 375,89 eura od 15. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 391,95 eura od 17. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 327,21 eura od 15. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 298,24 eura od 17. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 299,09 eura od 17. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 312,99 eura od 18. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 333,16 eura od 20. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 336,04 eura od 20. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 328,05 eura od 19. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 333,20 eura od 25. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 338,72 eura od 22. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 338,62 eura od 15. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 328,14 eura od 19. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 325,42 eura od 17. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 306,83 eura od 18. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 327,62 eura od 19. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 333,10 eura od 16. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 329,36 eura od 18. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 262,98 eura od 16. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 269,87 eura od 15. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 267,48 eura od 15. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 266,25 eura od 19. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 185,88 eura od 20. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 181,95 eura od 21. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 183,53 eura od 19. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 187,44 eura od 26. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 198,03 eura od 21. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 196,19 eura od 22. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 201,55 eura od 22. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 204,93 eura od 23. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 206,03 eura od 28. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 213,25 eura od 27. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 216,28 eura od 16. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 210,24 eura od 16. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 201,73 eura od 16. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 204,79 eura od 17. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 210,58 eura od 16. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 214,84 eura od 16. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 215,54 eura od 16. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 220,76 eura od 16. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 226,74 eura od 16. studenog 2014. do isplate,

- na iznos od 227,94 eura od 15. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 228,88 eura od 15. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 228,40 eura od 18. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 228,40 eura od 18. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 228,40 eura od 16. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 228,40 eura od 16. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 228,40 eura od 16. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 228,40 eura od 16. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 228,40 eura od 16. kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos od 228,40 eura od 16. rujna 2015. do isplate,

sve u roku od 15 dana od presuđenja.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju ON, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 4.601,70 eura sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje teku od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana od dana presuđenja.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku podnio kod ovog suda tužbu 28. svibnja 2019. U tužbi se navodi da su ugovorom o namjenskom kreditu broj 01/06, kreditna partija: 7102983577 od 9. siječnja 2006. tužitelj i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti od 162.200,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a 1. veljače 2007. iznosu glavnice isplaćenog kredita pripisana je i naknada za obradu kredita te interkalarna kamata u iznosu od 7.298,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB pa je tako ukupni iznos glavnice realiziranog kredita iznosio 169.498,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB.

Rok otplate kredita iznosi 21 godinu.

2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 5. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. donesenom u kolektivnom sporu vođenom između tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i poslovnih banka među kojima je bila i Zagrebačka banka d.d. je utvrđeno da su poslovne banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navedenom presudom sud da je naložio tuženim bankama da prestanu s ovakvim postupanjem te da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora.

2.1. Navodi se da je tuženik prilikom izračuna anuiteta kredita koji su plaćani računao obvezu tužitelja u iznosu protuvrijednosti iznosa anuiteta u švicarskom franku prema srednjem tečaju koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta. Na ovaj način da je došlo do značajnih povećanja iznosa anuiteta po osnovu povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Prema točki 2. ugovora da je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,50 % koja da je promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora.

2.1.Temeljem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je kao tužena obuhvaćena i Zagrebačka banka d.d., da je utvrđeno da se ista nije pridržavala odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju te je došlo do pretplate zbog promjene kamatne stope koja je ugovorena prema točki 2. naprijed navedenog ugovora.

2.3. Prema stavu sudova iz navedenih presuda tuženik da nije poštivao u predmetnom ugovornom odnosu jedno od osnovnih načela obveznog prava – načelo savjesnosti i poštenja čime je tužitelj doveden u neravnopravan položaj. Tuženik je samovoljno mijenjao kamatnu stopu, što da je utvrđeno i navedenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a na što nije bio ovlašten. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je bitna ugovorna odredba, a tuženik da nije s tužiteljem, kao korisnikom kredita, pojedinačno pregovarao niti je u ugovoru kao ugovaratelj koji je sačinio Ugovor o kreditu precizno odredio uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena niti je utvrđeno temeljem kojih egzaktnih parametara i metoda izračuna tih parametara se vrši promjena kamatnih stopa, zbog čega je nezakonita odredba o kamatama uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Tuženik da je za vrijeme otplate kredita povećavao kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,50% što da je uzrokovalo zajedno sa povećanjem tečaja švicarskog franka značajno povećanje anuiteta.

2.4. Odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku da je propisano da se sve fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

2.5. Tužitelj je nadalje naveo kako je s tuženikom 25. veljače 2016. sklopio Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euro, br. 01/06-01, kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denomiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje, naveo je kako se predmetni Aneks i konverzija primjenjuju s danom 30. rujna 2015. S tim u svezi tužitelj se pozvao na ranije spomenute pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, navodeći da je istima utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 1. rujna 2003. do 21. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. i 31. prosinca 2008. S obzirom na navedeno tužitelj smatra da je tuženik sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primi na temelju takvih odredbi ugovora. Tužitelj smatra, da temeljem članka 1111. stavka 1. i 3. te članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, dakle, temeljem instituta stjecanja bez osnove tužitelj ima vratiti tuženiku utuženi iznos. Sve navedeno, uzimajući u obzir utvrđenja iz kolektivnog spora, pozivajući se na odredbu članka 502.c Zakona o obveznim odnosima.

Stoga je predloženo da sud nakon provedenog postupka donese odluku sadržaja prednje navedenog.

3. U odgovoru na tužbu tuženik po punomoćniku u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve, kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine odnosno izračuna navodne preplate, kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Nadalje, ističe prigovor zastare u odnosu na sva potraživanja tužitelja, a koja su dospjela prije 31. svibnja 2014. Tužbu smatra neurednom jer po njemu ne sadrži sve dokaze kojima bi se potkrijepile činjenice koje tužitelj ističe u tužbi. U pogledu Dodatka ugovora o kreditu kojim je postignuta konverzija tuženik ističe da, sukladno odredbama ZID ZPK/15, tužitelj nije bio prisiljen na sklapanje dodatka niti mu je prijetio otkaz, ako isti ne bi sklopio. Tužitelj je imao mogućnost izbora te je mogao izabrati i prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. konverzija je bila na dispoziciju tužitelja te svih ostalih potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao. Tužitelj, ukoliko nije htio konvertirati, zadržao je prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor je ab initio zamijenjen drugim. Pri tome očigledno, ne mogu paralelno postojati prava na temelju konvertiranog i novog ugovora. Prema izričitoj odredbi članka 19.e stavka 6. ZID ZKP/15, ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz članka 19. c stavka 1. točke 6. ovog Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Vezano uz navode o korištenju odredaba o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi u odredbama Dodatka ugovora o kreditu, tuženik ukazuje na činjenicu da je način izračuna konverzije kredita detaljno uređen odredbama članka 19.c ZID ZKP/15 te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Kamate nakon konverzije jesu promjenjive jer je zakon tako naložio – to je ujedno razlog što se o njima nije pregovaralo niti barem na strani kreditora nije smjelo pregovarati. Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako.

- promjena valute kredita iz CHF u euro

- promjena kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja aneksa ugovoru te i ubuduće na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope koje je vjerovnik primjenjivao kod kreditora u eurima

- utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u euro te

- sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa.

Navedeno proizlazi iz pravila konverzije predviđenih člankom 19.c ZID ZKP/15. Svi iznosi koje je tužitelj platio po CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužitelj potražuje u ovom postupku, uvršteni su u izračun konverzije te iskorišteni za namirenje euro kredita.

3.1. Nadalje, tijekom postupka, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

Tuženik, da je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina.

3.2. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik, da je prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (članak 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (članak 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik da je to u ovoj stvari uredno činio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe.

4. Tijekom postupka sud je, u smislu odredbe članka 220. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 55/23 – dalje: ZPP) proveo dokaze uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu od 16. siječnja 2006., u dodatak ugovoru o kreditu od 25. veljače 2016., u izračun konverzije na dan 30. rujna 2015., u plan otplate kredita, u sudsku praksu, u izvadak iz sudskog registra za trgovačko društvo Kapela d.o.o., u nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjak od 23. travnja 2024. te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.

5. Podneskom od 27. svibnja 2025. tužitelj je po punomoćniku, a nakon provedenog financijskog vještačenja, precizirao tužbeni zahtjev.

6. Ocjenom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe članka 8. ZPP-a ovaj sud je našao za utvrđenim da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

7. Analizirajući provedene dokaze tijekom ovoga postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 16. siječnja 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 01/06 u iznosu od 162.200,00 CHF, odnosno iznos od 169.498,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB uz pripisanu naknadu za obradu kredita te interkalarnu kamatu u iznosu od 7.298,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB, na rok otplate od 21 godinu, a sve obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (HNB) za CHF za kune na dan plasmana kredita

- da je temeljem ugovora o kreditu početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 4,50 % godišnje, uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 1.064,10 CHF, a naknadno su se kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika.

8. Dakle, u ovome postupku nema spora između parničnih stranaka, tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, da je 16. siječnja 2006. zaključen Ugovor o namjenskom kreditu kojim je kreditor - tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 162.200,00 CHF, odnosno iznos od 169.498,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB uz pripisanu naknadu za obradu kredita te interkalarnu kamatu u iznosu od 7.298,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB, na rok otplate od 21 godinu, a sve obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (HNB) za CHF za kune na dan plasmana kredita.

8.1. Sporno je, između ostalog, može li tužitelj zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, može li se tužitelj pozivati na ništetnost ugovornih odredaba pozivom na utvrđenja iz odluka donesenih povodom kolektivne tužbe udruge Franak, jesu li promjene koje se odnose na valutnu klauzulu bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja te jesu li kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome radi li se o ništavim odredbama. Sporna je i visina zahtjeva, zastara tražbine tužitelja.

9. Prvenstveno je potrebno istaći da je radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen je postupak po tužbi Potrošač Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka te je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno kako su tuženici u periodu od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio protivno pozitivnim propisima.

Spomenuta presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž7129/134 od 13. lipnja 2014.

9.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni postupak, sukladno odredbi članka 502.c. ZPP-a. Pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

9.2. Naime, u smislu odredbe članka 502.a stavka 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

9.3. U smislu odredbe članka 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Jednako tako odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. U pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev 18/20202 od 26. svibnja 2020. zauzeo je stav kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c ZPP, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Dakle, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III2233/2019 od 10. lipnja 2020. zauzima isti stav.

12. Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi članka 4. ZOO – a, kojim je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvješćivati o stanju pravnoga posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obveznopravnog odnosa te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza Dakle, riječ o otvorenoj pravnoj normi, koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznopravnoga odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

13. Tuženik nije dokazao, da je u predugovornoj fazi (oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara) te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF, da je dakle, osim izričitim porukama, kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd. Dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru. Obveza tuženika, kao profesionalca, bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka dakle o stabilnosti valute, o razlici između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, o ulozi valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute.

14. Nedvojbeno je među strankama da se o odredbi članka 2. Ugovora, prema kojoj je redovna kamata stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s Odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o eventualnoj promijeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može se smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

14.1. Naime, u smislu odredbe članka 295. stavka 1.Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 , 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dok je stavkom 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

14.2. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, stoga je tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti savjesno ili nesavjesno.

Stoga, ugovorna odredba kojom se promjena ugovorene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke niti je jasna i nije razumljiva jer jedino je sigurno, da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope uslijed čega bi tužitelju mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pri tome bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, niti odrediva.

15. Mora se naglasiti, da je ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja tuženika i sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciji, da tuženik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

16. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, dakle je ovakvom ugovornom odredbom tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu u konkretnom slučaju kamate, a što je u suprotnosti s odredbom članka 247. ZOO-a, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nastavno na navedeno, ističe se da sukladno odredbi članka 269. stavka 2.ZOO-a činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, pri čemu je u smislu odredbe članka 272. istoga zakona činidba odrediva, ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti …, dok je odredbom članka 270. stavka 1. ZOO-a propisano da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništav.

17. Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi članka 4. ZOO –a, kojim je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvješćivati o stanju pravnoga posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obveznopravnog odnosa te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza. Dakle, riječ o otvorenoj pravnoj normi, koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznopravnoga odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

18. Tuženik nije dokazao da je upozorio tužitelja da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne, a konačno to i takvo upozorenje trebalo je naći mjesta u ugovoru.

18.1. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute… a da tuženik tako nije postupio razvidno je i utvrđeno iz iskaza tužitelja.

18.2. Tužitelj nije ekonomist niti financijski stručnjak i kao takav trebao je od strane tuženika kao profesionalca biti upozoren na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, istom su trebali biti objašnjeni svi parametri o kojima ovisi njegova odluka o sklapanju ugovora dakle, što znači i u čemu se ogleda promjenjivost kamatne stope, stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute.

19. Pri tome se ističe da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Drugim riječima, ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo, jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa načelo jednake vrijednosti činidaba. Stoga, valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća.

Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Dakle, visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

20. Dužnost tuženika prilikom pregovaranja bila je pružiti potrebne informacije potrošaču, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je dakle, trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika, kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik, ali ga prešućuje.

20.1. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž 6632/2017- 10 između ostalog navodi da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao i prosječnom potrošaču odredbe ugovora kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, dakle su banke, u konkretnom slučaju tuženik, bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, tako i tužitelju i pomoći mu da u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama tuženika, ali ne na štetu tužitelja.

22. Pri tome se ističe, da nema dvojbe da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer je tako propisano odredbom članka 22. stavka 1. ZOO-a, a radi se o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje. Međutim, odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga suda, nije u pravnom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga ista nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine dopuštenosti. U presudi Europskog suda za ljudska prava broj EU C81/2019 od 9. srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA) izraženo je pravno shvaćanje da izraz iz članka 1. stavka 12. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“, ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje tako i u odluci od 9. srpnja 2020. u predmetu C81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza ugovornih stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I392/2011 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je spomenuta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

22.1. Kako iz sadržaja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da on sadrži odredbe kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, to je nedvojbeno da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO. Nastavno, ovaj sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze pa iz tog razloga navedene odredbe ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti.

23. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.

Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran. Drugim riječima, neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope, nego ugovorne odredbe, koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu dok se nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem će se smjeru tijekom budućeg otplatnog razdoblja, kretati visina glavnice kao konačno i kamatna stopa.

23.1. Da je prednje navedeno točno razvidno je iz iskaza tužitelja koja potvrđuje da je podigao Ugovor o namjenskom kreditu broj: 01/06 u iznosu od 162.200,00 CHF, odnosno iznos od 169.498,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB uz pripisanu naknadu za obradu kredita te interkalarnu kamatu u iznosu od 7.298,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB, na rok otplate od 21 godinu, a sve obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (HNB) za CHF za kune na dan plasmana kredita uz početno je ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopa od 4,50 % godišnje, uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 1.064,10 CHF, a naknadno su se kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika. Kredit je podigao jer je kupovao nekretninu. Navodi da mu je od strane službenika banke ponuđen ugovor u valuti CHF, time da nije dobio nikakva upozorenje o riziku vezivanja kredita uz valutu CHF niti mu je spomenuta promjenjiva kamatna stopa. Razumio je samo odredbe ugovora o visini kredita koji mu se odobrava, roku povrata i visina anuiteta. Ostalo mu nije pojašnjeno niti je tražio pojašnjena jer je vjerovao banki kao instituciji, a sam obzirom da nema nikakva ekonomska ili financijska znanja. Nekretninu je kupio za vlastite potrebe, a u vrijeme sklapanja ugovora nije je koristio za iznajmljivanje, već tek unazad desetak godina dio nekretnine iznajmljuje „sam sebi“, odnosno u svrhu doma za starije i nemoćne, a dio nekretnine koristi za stanovanje s vlastitom obitelji.

24. Dakle, utvrđeno je da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 16. siječnja 2006., a kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci tužene banke, bez da su precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena te kojom se i glavnica kredita veže za valutu švicarski franak nepoštene, a posljedica čega je ništetnost istih.

25. Zaključno, a imajući u vidu predmet spora, potrebno je istaći da je u vrijeme sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu od 16. siječnja 2006. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 dalje: ZZP/03) koji je u odredbi članka 81. stavka 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom članka 84.ZZP/03 bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 97/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 dalje: ZZP/07) koji odredbama članka 96. stavka 1. i članka 99. propisuje identično kao i odredbe članka 81. stavka 1. i članka 84. ZZP/03. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tužene nepoštene te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 16. siječnja 2006., unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a što tužena u ovome postupku nije dokazala.

26. Naime, prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i vezivanja kredita uz valutnu klauzulu kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

27. Tuženik tijekom ovoga postupka minorizira okolnost da je ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača vođena u skladu s odredbama članka 131. do članka 141. b ZZP/07, a time minorizira i pravne učinke pravomoćnih odluka donesenih u tom kolektivnom sporu.

Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom članka 140. spomenutog ZZP/07 (koja odgovara članku 120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – NN broj 41/14., 110/15. – dalje: ZZP/14) i u njoj tužitelj traži isplatu onog što je, prema njegovim tvrdnjama, platio tuženiku temeljem ništetnih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate te o valutnoj klauzuli, a što mu ne bi pripadalo da navedenih ništetnih odredbi nije bilo u ugovoru. S obzirom da predmetnu parnicu tužitelj pokreće kao pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (članak 120. ZZP/14) i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici on je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj sud ovom postupku u skladu s odredbom članka 138.a ZZP/07 (članak 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača. U ovome postupku, a pri utvrđivanju važnih činjenica i pri odlučivanju o tome da li su sporne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne ne može se ne imati u vidu:

- da je tuženik bio stranka kolektivnog spora u svojstvu tuženika pa prema njemu djeluju pravomoćne odluke donesene u tom sporu

- da je navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice u razdoblju od 10. rujna 2003. . pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, i to: zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate svojom jednostranom odlukom o kojima stranke nisu pregovarale i zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima

- da iz navedenih odluka izvjesno proizlazi da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, niti su biti upozoreni na povećani tečajni rizik vezan uz valutu CHF.

Polazeći od vezanosti pravnim utvrđenjima i stavovima izraženim u pravomoćnim odlukama iz kolektivnog spora o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, a sve to u temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a, tužitelj u ovom postupku nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi ugovora koji je on kao potrošač zaključio s tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su također bile dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati, i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih pravomoćnih odluka. Tvrdnje tuženika, kojima se dovodi u pitanje navedeni stav glede obveze dokazivanja nepoštenosti ugovornih odredbi u pojedinačnim restitucijskim sporovima, proturječe i s pravnim stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., potvrđenoj i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III2233/19 od 10. lipnja 2020.

27.1. Naravno, naprijed navedeno ne isključuje mogućnost da tuženik dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu ili da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te o valutnoj klauzuli nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da je odredba predmetnog ugovora bila razumljiva za potrošača i da se je o njoj prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se ista ne bi mogle smatrati nepoštenom. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao u tom pravcu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi da su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe učinili razumljivima, ali razumljivim ne samo formalno i gramatički kako tuženik poima razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski kako ju poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

27.2. Stoga, a imajući u vidu sadržaj predmetnih ugovornih odredbi, neosnovane su tvrdnje tuženika da sporne ugovorne odredbe nisu nerazumljive – jer prema ocjeni ovog suda, iz dokaza koji postoje u spisu doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, a što je bio i tužitelj kao korisnik kredita, nije jasna u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate, kako i u kojoj mjeri će rasti tečaj CHF te na koji će način sve to utjecati na njegove financijske obveze, a što je utvrđeno i iz iskaza tužitelja.

28. Stoga, uzimajući u obzir sve navedeno, a polazeći:

- od odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- od odredbe članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.) te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članka 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- od odredbe članka 4., odredbe članka 322. i odredbe članka 323. stavka 1. ZOO/05, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj sud zaključuje da sporne ugovorne odredbe jesu nepoštena ugovorne odredbe, a time su i ništetne, a sve to u smislu naprijed navedenih propisa.

29. Za istaći je da je odredbom članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14) propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, ali i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, u trenutku podnošenja tužbe propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka (a ne samo za naknadu štete) radi ostvarenja tih prava. Iz citirane odredbe proizlazi da je tužitelj izabrao valjan pravni put za ostvarenje svog prava i da je tužitelj legitimiran na podnošenje kondemnatornog zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove pa su navodi tuženika kojima se to osporava neutemeljeni. O tome se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.

30. Također, upravo okolnost da je tužitelj sklopio sporni Ugovor za potrebe kupnje nekretnine za stanovanje svoje obitelji ide u prilog zaključku da je isti nastupio kao potrošač, a tuženica suprotno nije dokazala. U podnesku tužene od 25. siječnja 2023. Ista tvrdi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. U članku 6. Ugovora o kreditu kao namjena navedena je kupnja nekretnine dok se u članku 14. istog Ugovora navodi da se radi o nekretnini na adresi „ [adresa]. Upravo na toj adresi tužitelj ima registrirano sjedište svog društva „KAPELA društvo s ograničenom odgovornošću za obavljanje usluga socijalne skrbi i trgovinu“. U podnesku tužitelja od 31. siječnja 2023. isti ističe da su u potpunosti su neosnovani prigovori tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača i da se radi o potrošačkom ugovoru. Prije svega, u članku 3. stavku 1. točki 15. Zakona o zaštiti potrošača(N.N. 96/03), potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nedvojbeno je iz sadržaja ugovora o kreditu da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba u svojstvu korisnika kredita kao što je nedvojbeno i da je namjena kredita kupnja nekretnine, a pogrešno tuženik ističe da se radilo o kupnji nekretnine na adresi [adresa]. Naime, iz članka 14. Ugovora o kreditu proizlazi da je svoju nekretninu na adresi [adresa] tužitelj dao u zalog tuženiku u svrhu osiguranja povrata kredita, a ne da se radi o kupnji te nekretnine kreditom. Iz izvatka iz sudskog registra za trgovačko društvo Kapela d.o.o. evidentno proizlazi da je tužitelj tek 2010. osnovao trgovačko društvo, a predmetni ugovor o kreditu je zaključen 16.01.2006., dakle vremenski nije moguće da su kreditna sredstva korištena za poslovanje trgovačkog društva Kapela d.o.o., odnosno da je nekretnina kupljena za potrebe poslovanja tog trgovačkog društva.

31. Prema odredbi članka 5. stavka 1. točke 15. ZZP, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz provedenog postupka proizlazi da između stranaka nije sporna činjenica da je tužiteljica sporni kredit podigla u svrhu kupnje osobnog vozila, dakle je izvjesno da namjena kredita nije bila obavljanje profesionalne djelatnosti, i nije se radilo niti se radi o namjenskom investicijskom kreditu, pri čemu se ističe da se status potrošača treba cijeniti u svakom konkretnom slučaju prema okolnostima u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu pa je stoga odlučna činjenica svrha za koju je bio podignut kredit tužitelja kod tuženika.

31.1. Sukladno odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi stavka 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a.

31.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredbe ništetna.

32. U smislu odredbe članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

33. U smislu odredbe članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

34. Budući da je ovaj sud našao da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi te kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a.

35. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje da mu tuženik isplati razliku redovne kamate između stvarno plaćenih redovnih kamata po primijenjenim kamatnim stopama u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatu da je primijenjena početno ugovorena redovna kamatna stopa te razliku više plaćenog po kreditu zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita sa zakonskim zateznim kamatama.

36. Kako bi se na objektivan način utvrdilo je li uslijed promjene stope redovne kamate u odnosu na ugovorenu stopu redovne kamate te uslijed primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita došlo do razlike u mjesečnim anuitetima tijekom otplatnog razdoblja, izračun ukupno preplaćenog po kreditu uzevši u obzir provedenu konverziju kredita iz CHF u EUR, umanjenje izračunatih razlika više plaćenog do visine ukupno plaćenog iznosa preplate po konverziji kredita iz CHF u EUR te umanjenje izračunatih razlika samo više plaćenog po osnovi po utjecaju redovne kamatne stope i valutnog utjecaja za iznos utvrđen u sporazumu o preplati, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Borisu Belunjak, stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije iz Vidovaca.

36.1. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 23. travnja 2024. usmeno obrazloženom na raspravi kod ovoga suda 3. veljače 2026., a sud cijeni nalaz stručnim i objektivnim, u nalazu nisu nađene okolnosti koje bi ukazivale na sumnju u pravilnost danog nalaza i mišljenja pa ga sud u cijelosti prihvaća. Vještak, između ostalog, navodi da je iznos ukupno više plaćenih anuiteta, između stvarno plaćenih anuiteta u kunama po primijenjenim redovnim kamatnim stopama i srednjem tečaju HNB za CHF za kune na dane plaćanja u odnosu na anuitet utvrđen početnom redovnom kamatnom stopom od 4,50 % i srednjim tečajem HNB za CHF za kune na dan isplate kredita, od ukupno više plaćenih anuiteta izračunatih ovim nalazom vještačenja od 137.461,67 kuna, umanjen je za iznos priznate preplate tužitelju prema ugovornoj dokumentaciji o konverziji kredita iz CHF u EUR 25. veljače 2016. između tužitelja i tuženika u iznosu od 25.350,10 kuna te tako izračunata umanjena razlika više plaćenog od tužitelja u korist tuženika iznosi više plaćeno 112.111,57 kuna, a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 1. siječnja 2023. tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna iznosi više plaćeno 14.879,76 eura.

37. Odlučujući o prigovoru zastare potrebno je istaći slijedeće:

U smislu odredbe članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

37.1. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama Rev2245/2017, Rev3142/2018 i Rev1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

37.2. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda dana 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/201710 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''.

37.3 Slijedom navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, mišljenje je ovoga suda da je nerazumljiva odredba vezana uz promjenjivu kamatnu stopu, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za sve CHF, faktički dovela do izmjena anuiteta kako po osnovi dizanje kamate, tako je po osnovi dizanja tečaja od strane banke su time prijeporne odredbe potpisanog ugovora o kreditu ništetne, a tako i u odnosu na Dodatak ugovoru. Dakle, sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK ne prestaje pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

37.4. Takav stav Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima i u odluci Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021 od 21. prosinca 2022. i Rev 57/2024 od 23. siječnja 2024.

37.5. Stoga činjenica da je kredit po spornom ugovoru o kreditu otplaćen i da je sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog Ugovora, a što je i već utvrđeno u odlukama u kolektivnom sporu temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

38. U odnosu na provedenu konverziju i način izračuna konverzije kredita članak 19.c. ZID ZPK propisuje: "(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita;

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF; 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta;

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate;

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50 % dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

– ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača,

Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač;

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača; 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača;

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i – iznosa neotplaćene glavnice, na odgovarajući način primjenjuje se i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu."

39. Sud smatra da je konverzija u cijelosti provedena sukladno Zakonu, ali iz nalaza i mišljenja vještaka razvidno je da priznatim iznosom preplate u konverziji, nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule.

39.1. Kako je uslijed ništetnosti takvih odredbi tužitelj oštećen, pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi članka 323 stavka 1. u svezi članka 1111. ZOO-a pa je sud usvojio preinačeni tužbeni zahtjev opisan kao izreci ove presude.

40. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku, odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Naime, zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Tužba je u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2019. Temeljem odredbe članka 241. ZOO-a prekinuta je zastara koja je ponovno počela teći 14. lipnja 2014. pravomoćnošću odluke u predmetu Franak. Isto tako u ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok navedena u članku 226. ZOO- a, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o kamatama u smislu članka 226. ZOO-a, već se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 225. ZOO-a.

41. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe članka 154. stavka 2. u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a.

42. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe 200,00 eura po Tbr. 7 Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, 107/2025 – dalje OT), sastava podneska od 9. rujna 2019. 200,00 eura (Tbr. 8 OT), sastava podneska od 13. siječnja 2022. 50,00 eura (Tbr. 8 OT-e), sastava podneska od 31. ožujka 2013. 200,00 eura (Tbr. 8 OT-e), sastava podneska od 9. lipnja 2023. 500,00 eura (Tbr. 8 OT-e), sastava podneska od 27. svibnja 2024. 500,00 eura (Tbr. 8 OT-e), sastava podneska od 4. rujna 2024. 500,00 eura (Tbr. 8 OT-e), zastupanje na ročištu od 13. studenog 2023. (Tbr. 9 OT), 500,00 eura zastupanja na ročištu od 3. veljače 2026. (Tbr. 9 OT) 500,00 eura zastupanja na ročištu za objavu presude (Tbr. 9 OT) 100,00 eura uz pripadajući PDV u iznosu od 812,50 eura predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 398,17 eura sudska pristojba na tužbu u iznosu od 141,03 eura, odnosno sveukupno 4.601,70 eura.

43. Stoga je slijedom navedenog odlučeno kao u izreci ove presude.

U Novoj Gradiški 4. ožujka 2026.

Sutkinja

Marija Tworek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

DN-a

1. Robert Demo, odvjetnik u Novoj Gradiški

2. OD Porobija & Porobija u Zagrebu