Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Gž R-144/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Domagoju Kovaču, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1385/2024-21 od 12. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1385/2024-21 od 12. rujna 2025.
II Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom u točci I naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.501,59 EUR sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa navedenog u toj točci pa do isplate, dok je točkom II naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.437,50 EUR sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, te je odbijen dio zahtjeva tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.187,50 EUR.
2. Navedenu presudu i rješenje o trošku u dosuđujućem dijelu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) uz prijedlog da povodom uložene žalbe drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja , podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu podnio je tužitelj, u istom se protivi svim žalbenim navodima tuženika i predlaže da drugostupanjski sud žalbu odbije kao neosnovanu, uz naknadu troška tužitelju na ime sastava odgovora na žalbu.
4. Žalba tuženika je neosnovana.
5. Predmet spora je potraživanje tužitelja, zaposlenika tuženika na radnom mjestu kontrolor karata I s koeficijentom složenosti poslova 2,00 temeljem kojeg mu je vršen obračun plaće u manjem iznosu u odnosu na radnike koji su kod tuženika bili raspoređeni na radno mjesto kontrolor karata II i III, iako je obavljao identične poslove i poslove iste složenosti kao i navedeni radnici. Tužitelj smatra da je takvim postupanjem tuženika bio diskriminiran te da mu je tuženik dužan isplatiti razliku između plaće obračunate primjenom koeficijenta 2,20 i plaće koju je isplaćivao (primjenom koeficijenta 2,00 odnosno 2,10) za razdoblje od listopada 2019. do veljače 2024.
6. Tuženik u žalbi u bitnom navodi kako postoji velika razlika u sadržaju poslova i nazivima radnih mjesta koje obavljaju saslušani svjedoci, pa smatra da u tom dijelu prvostupanjski sud zanemaruje bitne činjenice te na pogrešan način analizira iskaze saslušanih svjedoka. Ističe da su svi svjedoci imali veći koeficijent od tužitelja te smatra da ne mogu biti primjer usporednog radnika u odnosu na tužitelja.
7. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.
8. Ispitujući na taj način presudu u pobijanom dijelu, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti, a niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire tuženik jer, suprotno navodima tuženika, pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, niti bitne povrede iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a.
9. Na temelju ocjene sadržaja tuženikovog Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta i Kataloga radnih mjesta po grupama složenosti poslova prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je kod tuženika radno mjesto kontrolor karata bilo razvrstano u tri kategorije (I, II i III) sa različitim koeficijentima složenosti poslova (2,00 za kontrolor karata I, 2,10 za kontrolor karata II i 2,20 za kontrolor karata III), ali iz navedenog Pravilnika i Kataloga nije vidljivo u čemu se sastoji razlika između navedenih kategorija radnog mjesta i posljedično tome iz kojeg razloga je za svaku kategoriju kontrolora karata propisan različit koeficijent za obračun plaća. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su opisi poslova za svako pojedino radno mjesto identični, ista je odgovornost i uvjeti rada i niti za jedno radno mjesto nisu propisana dopunska znanja niti posebni uvjeti za obavljanje poslova. Jedina razlika, osim u koeficijentu složenosti poslova, je ta što je za radno mjesto Kontrolor karata I predviđena stručna sprema KV, a za D karata II i III SSS, što u konkretnom slučaju nije odlučno s obzirom na činjenicu da svi Kontrolori karata (I, II i III) obavljaju iste poslove, imaju istu odgovornost i rade u istim uvjetima rada
10. Kako navedenu razliku nije objasnio tuženik u odgovoru na tužbu niti u kasnijem tijeku postupka, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se navedena radna mjesta razlikuju isključivo po propisanom koeficijentu složenosti poslova, a navedeno su jasno potvrdili i svjedoci saslušani u postupku koji su u spornom razdoblju obavljali istovrsne poslove kao i tužitelj, a bili su razvrstani u II i III kategoriju kontrola.
11. Pritom je prvostupanjski sud saslušanjem tužitelja i svjedoka potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, a time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog, sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Upravo suprotno, iskazima je potvrđeno kako su poslovi koje su obavljali za svako pojedino radno mjesto identični, ista je odgovornost i uvjeti rada te niti za jedno radno mjesto nisu propisana dopunska znanja niti posebni uvjeti za obavljanje poslova, a niti tuženik dokazuje suprotno.
12. Visinu spornog potraživanja prvostupanjski sud pravilno je utvrdio uvidom u tuženikov izračun razlike između plaće obračunate primjenom koeficijenta 2,00 odnosno kasnije 2,10 i plaće obračunate primjenom koeficijenta 2,20, te su navedeni izračun prihvatile obje parnične stranke, a koja utvrđenja tuženik žalbom i ne osporava.
13. Dakle na pravilno utvrđene odlučne činjenice prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 91. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23) kojom odredbom je propisano da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i/ili rad jednake vrijednosti te tuženika obvezao na isplatu razlike plaće kako je i presuđeno u točki I. izreke prvostupanjske presude, što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.
14. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu kako je presuđeno pod točkom I. izreke.
15. Što se tiče odluke o trošku, neosnovan je žalbeni navod tuženika da prvostupanjski sud za ročište 4. veljače 2025. nije trebao tužitelju priznati naknadu po Tbr.7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ br. 138/23, 107/25) jer su na navedenom ročištu obje stranke raspravljale o glavnoj stvari te isto nije odgođeno prije početka raspravljanja. U ostalom dijelu žalba tuženika ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima, a niti su u donošenju te odluke, ko ja je utemeljena na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. ZPP-a počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je zbog toga uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude.
16. Zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu je odbijen kao neosnovan, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 166. st. 1 u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a).
U Varaždinu 4. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Dijana Hofer
