Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-150/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Nikole Ramušćaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanoga po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu, Josipa Kozarca 1, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanoga po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Čakovcu, Maksimirska 81, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žabi tuženice protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-121/2025-13 od 18. prosinca 2025., 4. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-121/2025-13 od 18. prosinca 2025. u točki I. i II. izreke te u točki III. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 360,64 EUR (tri stotine šezdeset eura šezdeset četiri centa) sa zateznom kamatom od 18. prosinca 2025. do isplate.

II. Preinačuje se navedena presuda u točki III. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 844,00 EUR (osam stotina četrdeset četiri eura) sa zateznom kamatom od 18. prosinca 2025. do isplate i za navedeno odlučuje:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 844,00 EUR (osam stotina četrdeset četiri eura) sa zateznom kamatom od 18. prosinca 2025. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tužene Privredne banke Zagreb d.d. za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 312,50 EUR (tri stotine dvanaest eura pedeset centi).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 6. Ugovora o namjenskom deviznom kreditu za kupnju vozila sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na vozilu broj 59-001-00135-8, sklopljenog 1. lipnja 2006., solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Marodiju 1. lipnja 2006. pod brojem OU-694/06-1, koja glasi: ''Korisnik kredita dužan je platiti jednokratnu naknadu u visini od 2 % (slovima: dvaposto) od traženog iznosa kredita, a koja se obračunava i naplaćuje prije ili istovremeno sa plasmanom kredita, u valuti CHF. Korisnik kredita ima pravo na jednokratni popust na naknadu iz prethodnog stavka ovog Članka, u visini 0,20 p.p. s osnova redovnih primanja na računu u Banci. Banka je temeljem ostvarenog popusta na naknadu iz prethodnog stavka ovog čl., utvrdila prilikom odobrenja kredita naknadu u visini 1,80 % (slovima: jednocijeloosamdesetposto)'' (točka I. izreke), naloženo je tuženoj da tužitelju isplati iznos od 261,69 EUR-a, sa zateznim kamatama od 2. lipnja 2006. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana (točka II. izreke) te da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.204,64 EUR, sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženica je izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtjeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 312,50 EUR.

3. Žalba tuženice je djelomično osnovana, u odnosu na odluku o troškovima postupka.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 1. lipnja 2006., u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade (tzv. ulazna naknada), koja je u ovom slučaju iznosila 2 % od iznosa kredita odnosno 261,69 EUR, a tužitelju je naplaćena 1. lipnja 2006.

5. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, a ni tuženica u žalbi, iako navodi da istu podnosi i zbog povrede parničnog postupka, određeno ne navodi u čemu bi se navedena povreda konkretno sastojala pa u odnosu na taj žalbeni navod presuda nije mogla biti ispitana.

5.1. Kako ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi pred prvostupanjskim sudom bile počinjene navedene bitne povrede, a niti da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno, nije nađeno ni da bi bile počinjene povrede Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), kako to u žalbi ističe tuženica jer pobijana presuda nije arbitrarna ni očito nerazumna, a nema stoga niti povrede prava na pravično suđenje u smislu odredbe čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ''Narodne novine - Međunarodni ugovori'', broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17).

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tužitelj s Međimurskom bankom d.d., koja je pripojena tuženici ugovorom o pripajanju od 22. veljače 2012., 1. lipnja 2006., sklopio ugovor o namjenskom kreditu za kupnju vozila u iznosu od 23.500,00 CHF,

- da se čl. 6. tog ugovora tužitelj obveza platiti unaprijed, jednokratno, naknadu za obradu kredita u visini od 2 % od traženog iznosa kredita, uz odobrenje popusta na naknadu te da je ista u konačnici iznosila 1,8 % od iznosa kredita odnosno 261,669 EUR,

- da je navedeni iznos tužitelj platio 1. lipnja 2006.,

- da banka tužitelju nije prezentirala o kakvim je točno troškovima koji ulaze u spornu naknadu riječ,

- da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo.

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je predmetna ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita nepoštena jer se o njoj nije pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, da je sve navedeno prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je stoga navedena odredba ništetna. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio na temelju odredbe čl. 81., čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, 46/07 i 97/07 – dalje: ZZP) te čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Stoga je obvezao tuženicu na isplatu navedenog iznosa naplaćene naknade, uvećane za kamatu od dana stjecanja, na temelju čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 153/23 – dalje: ZOO/05).

8. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

8.1. Tuženica u žalbi ističe da ovdje nije riječ o nepoštenoj odredbi u smislu ZZP te da čl. 84. ZZP/03 isključuje provođenje testa poštenosti za jasne, lako razumljive i lako uočljive (transparentne) odredbe o predmetu ugovora i cijeni, da ugovorena naknada predstavlja cijenu obrade i odobravanja kredita, koja je tužitelju bila iskazana kroz postotak od ukupne glavnice odobrenog kredita te da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita ne treba sadržavati strukturu troškova. U odnosu na navedeno treba reći da u ovom slučaju nije riječ o odredbi kojom je određen "predmet i cijena", već je riječ o "troškovima obrade kredita", dakle, o drugim financijskim obvezama potrošača, koje podliježu testu poštenosti. U takvoj situaciji, činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je ista poštena, već je za takvo utvrđenje potrebno provesti test poštenosti. Isto tako je točno da je sporna ugovorna odredba jasno i razumljivo sastavljena i da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz te odredbe za njega proizlaze odnosno da je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu čl. 85. ZZP. Zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što ovdje nije slučaj jer, iako je i prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), nije imao informaciju i o njenoj krajnjoj svrsi (Rev-818/2023-2). Zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može se svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, već ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP, treba shvatiti u širem smislu, posebno imajući u vidu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, osobito u pogledu razine obaviještenosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 502/2024 -2 od 15. svibnja 2024).

8.2. Točno je da u ugovoru o kreditu tuženica nije bila obvezna specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. No, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostaloga, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U ovom slučaju prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali da nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (kojim uslugama i troškovima banke ta naknada odgovara), da je spornu odredbu tuženica unaprijed pripremila kao dio standardnog obrasca ugovora i da se o toj odredbi nije moglo pregovarati. Budući da sporna ugovorna odredba ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, niti ih je tuženica tijekom postupka iznosila i dokazivala, a ti troškovi nisu notorni niti se mogu podrazumijevati, pravilno je prvostupanjski sud, prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ocijenio da banka nije mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima te da stoga nije uzela u obzir zakonite interese potrošača.

8.3. Pravilno je, dakle, prvostupanjski sud utvrdio i pravilno ocijenio da je u ovom slučaju, s obzirom na okolnost da je riječ o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo te da bez plaćanja predmetne naknade ne bi bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu, tuženica postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja i da o spornoj odredbi nije pregovarala kako bi se uvjerila da bi tužiteljica na tu odredbu pristala u pojedinačnim pregovorima. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Stoga ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskoga suda da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača te da je time postupila suprotno zahtjevu dobre vjere.

8.4. U odnosu na žalbene navode koji se tiču zastare predmetne tražbine i tvrdnje tuženice da je tužitelj znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovorne odredbe i prije donošenja presude, treba reći da je zaključak suda prvoga stupnja da zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2, koje je prvostupanjski sud također pravilno primijenio pa neosnovano tuženica tvrdi suprotno.

9. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženici isplaćen utuženi iznos po osnovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva, prvostupanjski ju je sud pravilno obvezao na isplatu navedenog iznosa tužitelju, sa zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO, tekućom od dana stjecanja, sukladno s čl. 1115. ZOO jer se tuženica, koja je navedene novčane iznose stekla na temelju ništetne odredbe koju je unijela u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

10. Ostali žalbeni navodi, koji se tiču glavne stvari, nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

11. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove drugostupanjske presude).

12. Međutim, osnovano tuženica osporava odluku o parničnom trošku te ističe da zahtjev na utvrđenje ništetnosti navedene odredbe treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te da se taj zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 261,69 EUR. Stoga je tuženica osnovano, već u odgovoru na tužbu, prigovorila suviše visoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora od 1.350,00 EUR.

12.1. S obzirom na navedenu vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23 – dalje: Tarifa), tužitelju pripada naknada za sastavljanje tužbe (Tbr. 7/1 Tarife), zastupanja na ročištima 4. rujna i 10. studenoga 2025. (Tbr. 9/1 Tarife) i sastavljanja podneska od 31. srpnja 2025. (Tbr. 8/1 Tarife) u iznosima od po 50,00 EUR za svaku radnju ili ukupno 200,00 EUR te za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR (Tbr. 9/3 Tarife) odnosno 281,00 EUR nakon uvećanja za 25% PDV -a (Tbr. 46. Tarife). S troškovima plaćenih sudskih pristojbi u iznosu od 79,64 EUR, sveukupni trošak koji pripada tužitelju iznosi 360,64 EUR, a ne 1.204,64 EUR, koliko je dosuđeno.

13. Iz tih razloga, na temelju čl. 380. t. 2. ZPP, trebalo je potvrditi odluku o parničnom trošku u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 360,64 EUR (točka I. izreke ove drugostupanjske presude), a na temelju čl. 380. t. 3. ZPP, istu djelomično preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 844,00 EUR (točka II. izreke).

14. Tuženica nije uspjela sa žalbom u odnosu na glavnu stvar, a tek djelomično je uspjela u odnosu na sporedno traženje pa joj ne pripada pravo na naknadu parničnog troška. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 4. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor