Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-141/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Nikole Ramušćaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanogA po punomoćniku Domagoju Kovaču, odvjetniku u Zagrebu, Palmotićeva 50, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o. za trgovinu, usluge i javni prijevoz, OIB: 82031999604, Ozaljska ulica 105, Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1390/2024-23 od 3. studenoga 2025., na sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr - 1390/2024-23 od 3. studenoga 2025. u točki I. izreke, u točki II. izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 612,50 EUR (šest stotina dvanaest eura pedeset centi) te u točki IV. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u točki II. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 200,00 EUR (dvije stotine eura) sa zateznom kamatom i za navedeno odlučuje:

Odbija se zahtjev tužitelja NB za naknadom troškova postupka u iznosu od 200,00 EUR (dvije stotine eura) sa zateznom kamatom od 3. studenoga 2025. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 250,00 EUR (dvije stotine pedeset eura).

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.027,30 EUR bruto sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, pobliže naveden u izreci presude, od njegova dospijeća do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, u roku od 15 dana (točka I. izreke) i naknadi parnični trošak u iznosu od 812,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 3. studenoga 2025. do isplate (točka II. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška preko dosuđenih 812,50 EUR (točka III. izreke), kao i zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška (točka IV. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnoga prava.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika i zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 250,00 EUR.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koje povrede sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), kao ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda nije proturječna sama sebi, sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće u iznosu od 2.027,30 EUR bruto sa zateznom kamatom, u razdoblju od 7. listopada 2019. do 28. veljače 2023., u kojem mu je tuženik isplaćivao plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,00 umjesto 2,10.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tužitelj s tuženikom zaključio ugovor o radu 20. lipnja 2016. za radno mjesto ''Kontrolor karata I'' koeficijentom složenosti poslova 2,00,

- da su stranke nakon toga sklopile ugovor o radu 20. travnja 2023. za radno mjesto ''Kontrolor karata'', s koeficijentom složenosti poslova 2,10, a

- 8. travnja 2024. ugovor o radu za radno mjesto ''Kontrolor karata'', s koeficijentom složenosti poslova 2,20 te

- da ne postoji razlika između obavljanja poslova na radnim mjestima kontrolora karata već da je riječ o potpuno istim poslovima.

8. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, čl. 91. st. 1. i čl. 91. st. 2. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23 – dalje: ZR), kojima je propisano da je poslodavac dužan radnicima isplatiti jednaku plaću za jednak rad i rad jednake vrijednosti.

9. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

10. Suprotno žalbenim navodima, iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja sud je pravilno ocijenio te pravilno zaključio da ne postoji razlika u obavljanju poslova kontrolora karata, već da se radi o potpuno istim poslovima. Budući da se navedena radna mjesta razlikuju isključivo po propisanom koeficijentu složenosti poslova, svi zaposlenici na tim radnim mjestima i prema ocjeni ovoga suda, imaju pravo na jednaku plaću odnosno plaću prema istim koeficijentima složenosti poslova. Suprotne činjenične tvrdnje tuženik je bio dužan iznijeti i dokazati (čl. 219. st. 1. ZPP), što je u ovom slučaju izostalo.

10.1. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je u ovom slučaju o tužbenom zahtjevu trebalo odlučiti primjenom čl. 90. st. 2. ZR jer da je poslodavac dužan isplatiti plaću sukladno zaključenom ugovoru o radu te da je isplatom plaće tužitelju (prema koeficijentu 2,00) izvršio svoju ugovornu obvezu. Naime, poslodavac je dužan isplatiti plaću za konkretno obavljen faktični rad pa i za onaj koji se ne odnosi na poslove za koje je sklopljen ugovor o radu jer je plaća ekvivalent davanja za faktični rad te njezina isplata ovisi o obavljenom faktičnom radu. Poslodavac je dakle dužan isplatiti plaću tužitelju nakon faktično izvršenog rada, bez obzira na to što bi prema ugovoru o radu tužitelju pripadala manja plaća (Rev-2088/2019-5 od 13. srpnja 2022). Prema tome, iako stranke nisu sklopile ugovor o radu za poslove kontrolora karata s koeficijentom složenosti poslova 2,10, u situaciji kada je tužitelj faktično obavljao te poslove, tada on ima pravo na plaću u visini predviđenoj za posao koji je stvarno obavljao, s koeficijentom složenosti od 2,10.

10.2. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

11. Budući da je tuženik u utuženom razdoblju postupao protivno navedenom pravnom shvaćanju, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, visina kojega među strankama nije bila sporna.

11.1. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo propisano čl. 92. st. 4. ZR i kada je na svaki pojedini mjesečni iznos tužitelju dosudio zateznu kamatu od dospijeća, tj. od 16. u mjesecu (čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/2023).

11.2. Ostali žalbeni navodi u odnosu na glavnu stvar nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

11.3. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

12. Međutim, žalba tuženika u odnosu na dosuđeni trošak postupka je osnovana u odnosu na podnesak tužitelja od 2. siječnja 2025., za koji je prvostupanjski sud neosnovano dosudio nagradu po Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za radi odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 – dalje: Tarifa). U odnosu na žalbene navode da je tim podnescima tužitelj ispravljao pogrešne navode tužbe te da stoga nema pravo na naknadu troškova, treba reći da je ta tvrdnja dijelom točna, ali isto tako i da se tim podneskom, na poziv suda, tužitelj očitovao na odgovor tuženika na tužbu, slijedom čega mu pripada nagrada za sastavljanje tog podneska, ali u visini propisanoj Tbr. 8/4 Tarife od 50,00 EUR (tbr. 54. Tarife) odnosno 62,50 EUR nakon uvećanja za 25% PDV, a ne 250,00 EUR, koliko je dosuđeno.

12.1. Stoga je, na temelju čl. 380. t. 3. ZPP, trebalo preinačiti odluku o parničnom trošku, sadržanu u točki II. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 200,00 EUR i isti odbiti kao neosnovan (točka II. izreke ove presude).

13. U nepobijanom dijelu (točka III. izreke) prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

14. Tužitelju nije dosuđen trošak postupka u povodu pravnog lijeka jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1., u vezi s čl. 166. st. 4. ZPP) pa je odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

U Velikoj Gorici 4. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor