1              Poslovni broj Gž Ob-188/2023-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž Ob-188/2023-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Miha Mratovića, predsjednika vijeća, te Mirjane Rubić, članice vijeća i izvjestiteljice i Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Đ. R., OIB: ..., iz P., zastupana po punomoćniku V. P., odvjetniku iz P., protiv tuženika B. R., OIB: ..., iz P., zastupan po punomoćnicima iz ZOU T. B. i M. M. B., odvjetnicima iz P., radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo P Ob-1/2022-28 od 17. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 2. studenog 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo P Ob-1/2022-28 od 17. svibnja 2023.

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da nekretnine na k.č.br. 1654/2, upisana u z.k.ul.br. 577 u k.o. Ž. te k.č.br. 1227/1, upisana u z.k.ul.br. 1811 u k.o. Ž., predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i tuženog, svakog u 1/2 dijela navedenih nekretnina.

II. Utvrđuje se da je tužiteljica vlasnica nekretnine oznake k.č.br. 1654/2 upisana u z.k.ul.br. 577 u k.o. Ž., u 1/2 dijela, te nekretnine oznake k.č.br. 1227/1, upisana u z.k.ul.br. 1811 u k.o. Ž., u 1/2 dijela, pa je ovlaštena u zemljišnoj knjizi, temeljem ove presude i po njezinoj pravomoćnosti, na istim nekretninama ishoditi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime i u svoju korist, a što je tuženik dužan trpjeti.

III Tuženik je dužan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.905,63 eura/ 36.961,47 kn u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.".

 

2.Protiv citirane odluke žalbu podnosi tuženik iz svih zakonom propisanih razloga s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i zahtjev tužiteljice odbije, podredno da se ista ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

 

3.Žalba tuženika nije osnovana.

 

4.Neutemeljeno tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354.st.2. toč.11. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine", broj, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

4.1.Nadalje, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi ni drugih povreda na koje u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

5.Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da nekretnine na k.č.br. 1654/2, upisana u z.k.ul.br. 577 u k.o. Ž. te k.č.br. 1227/1, upisana u z.k.ul.br. 1811 u k.o. Ž., predstavljaju bračnu stečevinu stranaka za po 1/2 dijela, na utvrđenje da je tužiteljica suvlasnica predmetnih nekretnina za 1/2 dijela, pa da je ovlaštena u zemljišnoj knjizi temeljem presude i po njezinoj pravomoćnosti, na istim nekretninama ishoditi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime i u svoju korist, a što je tuženik dužan trpjeti.

 

6.U provedenom je postupku prvostupanjski sud u bitnom utvrdio:

 

-kako su stranke bile u braku od 29. rujna 1973. do 21. travnja 2021. (brak razveden rješenjem Općinskog suda u Pazinu R1 Ob-98/2021 od 21. travnja 2021.) u kojem je rođeno dvoje djece, sinovi M. rođen 1974. i P. rođen 1977.,

-kako je bračna zajednica prekinuta 2016.,

-kako stranke nisu zaključile bračni ugovor niti tijekom braka ugovor kojim bi imovinske odnose ugovorno regulirali,

-kako su stranke tijekom bračne zajednice bile zaposlene i to tužiteljica sa srednjom stručnom spremom kao zaposlenica u upravi na osobnim dohocima a posljednjih desetak godina kao šef smjene u praonici rublja kod istog poslodavca čija djelatnost je bila ugostiteljstvo i turizam, a tuženik kao obrtnik frizer za muškarce time da se podaci o njihovim primanjima do 1995. nisu mogli ishoditi, dok su pribavljeni podaci o primanjima tužiteljice od 1995. pa nadalje, a za tuženika u 1995. nije bilo prikazane plaće (paušala) niti doprinosa, a u razdoblju od 1996. do 2004. nije bilo podataka o njegovim primanjima (dopis Porezne uprave područni ured Pazin od 14. srpnja 2021. list 40-41 spisa uz napomenu da za 1973-1994-ISPU sustav nije postojao),

-kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je osim u zajednicu unesene plaće koju je ostvarivala od udaje do odlaska u mirovinu 2003. a čije visine se nije sjećala  smatrajući je osrednjom, brinula o obitelji i to suprugu i dvoje djece te i tuženikovoj majci s kojom su živjeli prvih 16 godina u P. prije izgradnje zajedničke kuće u B., a kasnije kada je počela pobolijevati odlazila kod nje i pomagala, sa suprugom se negdje od 1996. bavila iznajmljivanjem apartmana u kući, koji su glasili na njezino ime i to početno jednog, koje poslove je sama obavljala do 2006. a od tada (jer je operirala vratnu kralješnicu) subotom bi angažirala ženu za čišćenje, dok je sama dočekivala goste, čistila, prala, peglala, početno za jedan apartman a 2000. ili 2001. za tri apartmana,  uz početnu cijenu od 50,00 do 80,00 DEM po apartmanu za jednu noć a kasnije 100,00 DEM koje su varirale ovisno o tome je li bio  početak, sredina ili kraj sezone pa bi bilo i 100,00 Eura za noć u sredini sezone, podsezone 80,00 Eur, od zajednički stečenog novca kupovali su zemljište, izgradili i uredili kuću, što je glasilo na tuženika i nju nije brinulo jer su bili obitelj, podigla je i kredit za kupnju stolarije ali ne u velikom iznosu, nije osobno raspolagala svojom zaradom ni zajednički stečenim novcem jer je tuženiku dala punomoć uz koju je podizao njezinu plaću, a tuženik je raspolagao i novcem zarađenim njegovim radom, koja zarada joj nije bila poznata, i iznajmljivanjem, time što je na njezino traženje davao novac za troškove kućanstva, hranu, za potrebe djece, njezine potrebe, cigarete, gorivo za auto, od zajedničkog novca djeci je kupljen i auto, tuženik je zaradu ostvarivao kao muški frizer u salonu u kojemu je radio i njihov zajednički sin a bio je u vezi s radnicom u svom salonu A. M. s kojom je dobio i sina, mada je to poricao, i u konačnici jer uslijed depresije nije mogla razmišljati ni raditi je 2016. po preporuci liječnika napustila zajedničko domaćinstvo predlažući tuženiku dogovorno rješavanje kupnjom stana u P., a on spomenuo cifru od 70.000,00 Eura, na što nije pristala,

-kako je tuženik iskazivao da je prvih 10 godina braka radio kao frizer obrtnik nakon čega je uzeo jednu radnicu te poslije zaposlio sina, njegova primanja i ona tužiteljice cijenio je odnosom 80:20%, sve vezano za financije on je odrađivao,  brinuo je o kući i djeci, sudjelovao u čišćenju, pranju i glačanju za apartmane, početno su radili i “na crno“ iznajmljujući oko 20 dana, četiri sezone je iznajmljivao dok ona nije bila u kući, a iako je iznajmljivanje glasilo na njezino ime, ona nikada za to nije platila porez, turističku pristojbu, struju ili vodu za kuću već je to činio on, novac je bio kod njega ali ga je tužiteljici davao kada je tražila a razliku mu nije vraćala pa je kontrolirajući novčanik utvrdio da mu uzima novac, radi čega je od njega i otišla; iskazivao je kako je prvu nekretninu kupio svojim novcem jer je dobro zarađivao a isto tako i drugu koju je kupio ušteđevinom koju je imao od kada je počeo raditi kao obrtnik frizer 1969., tužiteljica je svoju zaradu trošila na sebe, pušila je tri kutije cigareta dnevno, kupio joj je najprije polovni auto Renault 4 a kasnije novi Opel Corsa, dobro su živjeli i putovali, bili su čak 20 dana na Baliju, sebi je kupio 1996. džip Mitsubishi Paiero koji i sada vozi, kod njega su radili i treći pa tako L. Š., A. M. i njegov sin, svi oko 12 godina i istovremeno, za opremanje tri stana u prizemlju podigao je kredit od 70.000,00 kn koji je sam otplatio, a što se tiče odlaska tužiteljice iz zajednice prikazao ga je za sebe šokantnim i bez razloga, poričući veze s drugim ženama te navodeći kako je tražila da joj kupi stan u P. i da ona više ništa neće tražiti;

-kako iz Ugovora o prodaji nekretnina od 15. travnja 1992. proizlazi da je sklopljen između E. M., kao prodavatelja te tuženika kao kupca, čiji predmet je bila nekretnina k.č.br. 1654/2 oranica, (II kl.) od 7623 m2 k.o. Ž., za koju je isplaćen iznos od tadašnjih 30.000,00 dinara u odnosu na koju je tuženik ishodio uknjižbu prava vlasništva na svoje ime (Z-568/92) za cijelo, na kojoj zemlji je tijekom bračne zajednice izgrađena kuća u koju su stranke uselile a do tada su živjele u P. s tuženikovom majkom,

-kako su se u toj kući iznajmljivali apartmani a nositelj kategorizacije je bila tužiteljica,

-kako je ugovor o kupoprodaji sklopljen 27. srpnja 2001. između M. V. kao prodavatelja i tuženika kao kupca, kojim je kupljena nekretnina označena kao k.č.br. 1227/1 upisana u z.k.ul. 967 k.o. Ž. površine 530 m2 za cijenu od 7.200,00 DEM u protuvrijednosti kuna u odnosu na koju je u ZU 1811 iste k.o. tuženik ishodio uknjižbu prava vlasništva na svoje ime (Z-3269/01) za cijelo,

-kako je prema iskazu svjedoka M. R., sina stranaka, tužiteljica zajedno s tuženikom sudjelovala u stjecanju utužene imovine, kako su oboje bili zaposleni, pri čemu je možda majka ostvarivala nešto niža primanja ali je radom, trudom i brigom o djeci i suprugu doprinijela i više od tuženika, da je brinula i o tuženikovoj majci, da su iznajmljivali apartmane u kući, u donjem dijelu su živjeli a gore iznajmljivali ne mogavši sa sigurnošću odrediti je li to bilo tek poslije Domovinskog rata ili prije, a to je održavala tužiteljica tako što je čistila, prala, dočekivala goste, a on kao sin radio u očevu frizerskom salonu 14 godina gdje je bila zaposlena i A. M. s kojom je tuženik bio u ljubavnoj vezi i u kojoj je rođen sin, a nakon njezinog odlaska bila je druga radnica (L. Š.) a prestao je radom jer je puno radio a dobivao minimalac,

-kako je svjedokinja L. Š. iskazivala da je 1997. u tuženikovu salonu odradila frizersku praksu, od 1998. se kod njega zaposlila i radila do 2008. a početno je radio i tuženikov sin jer je bilo dosta posla ali je posao napustio, ne zna koliko se zarađivalo ali ona je imala dnevno oko 20 šišanja uz cijenu oko 50,00 kn, čistili su svi troje (tuženik, ona i M.) a iz razgovora je saznala kako su i oni imali otprilike toliko šišanja, ljeti je bilo više posla a zimi manje, salon je bio površine oko 25 m2, dok o stjecanju imovine i doprinosima stranaka nije iskazivala,

-kako je svjedokinja A. M. iskazivala da je u razdoblju od 1983. do 1998. radila kao frizer u tuženikovu salonu koji prostor je bio u vlasništvu grada i veličine 4x5 m2, kakvih je tada je bilo malo pa su imali dosta posla zbog modernog šišanja, nije se mogla sjetiti cijene jednog šišanja kojih bi dnevno obavila oko 20, tuženikova sina M. ocijenila je razmaženim, a tuženika brižnim ocem obojice sinova, ne imajući saznanja o stjecanju sporne imovine niti doprinosu stranaka,

-kako je svjedok I. Ž., brat tužiteljice, iskazivao o zaposlenju tužiteljice, njezinoj pretežitoj brizi i skrbi za djecu, vlastite roditelje i tuženikovu majku, obavljanju poslova vezanih za iznajmljivanje apartmana kao što je čišćenje i održavanje, da je odlaskom u mirovinu dobila otpremninu a tuženik je za vrijeme Domovinskog rata imao manje posla, a nije bilo ni turista, dok svjedok nije imao neposrednih saznanja vezano za financije prilikom kupnje nekretnina, a inače je čuo za žensku osobu imenom T. koja je radila u tuženikovu salonu i prema pričanjima s tuženikom imala dijete.

 

7.Polazeći od utvrđenja da su predmetne nekretnine stečene tijekom trajanja bračne zajednice stranaka te primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221. a. ZPP-a zaključujući kako tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi ih kupio svojim vlastitim sredstvima, prvostupanjski je sud tužiteljici pružio zaštitu sadržaja kako je naprijed izloženo i to pozivom na odredbe čl. 277. i 287 Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj 11/1978, 27/1978, 45/1989, 59/1990, 25/1994, 162/1998, koji je bio na snazi do 30. lipnja 1999. godine – dalje ZBPO) glede nekretnine označene sa čest. zem. 1654/2 k.o. Ž. stečene ugovorom od 15. travnja 1992., odnosno čl. 252. i 253. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 162/98, dalje ObZ/98) glede nekretnine označene sa čest. zem. 1227/1 k. o. Ž. stečene ugovorom od 27. srpnja 2001.

 

7.1.Pri tome je sud prvog stupnja glede čest. zem. 1654/2 k.o. Ž. cijenio da stranke nisu imale sklopljen predbračni ni bračni ugovor, da su u vrijeme stjecanja bile zaposlene, ostvarivale prihode, tužiteljica vodila brigu o domaćinstvu i o zajedničkoj djeci, a ako je tuženik i više zarađivao, sud je vrednovao tužiteljičin doprinos u pomoći tuženiku, njegovoj majci, skrbi o djeci, domaćinstvu i okolišu kuće, svakom obliku rada i suradnje te je ocijenio doprinos parničnih stranaka u stjecanju podjednakim. 

 

7.2.Glede nekretnine označene sa čest. zem. 1227/1 k.o. Ž. kupljene 2001. sud prvog stupnja je prilikom odlučivanja imao u vidu da stranke nisu imale sklopljen predbračni ni bračni ugovor, da su bile zaposlene, da je tužiteljica u pretežitom dijelu vodila brigu o djeci, suprugu, domaćinstvu, održavanju, čišćenju i pranju apartmana za iznajmljivanje.

 

8.Kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, u vrijeme stjecanja nekretnine označene sa čest. zem. 1654/2 k.o. Ž. na snazi je bio Zakon o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj 11/78, 27/78, 45/89, 59/90, 25/94 i 162/98, dalje  ZBPO, važeći do 30.lipnja 1999.) koji je u odredbi čl. 277. propisivao da je zajednička imovina bračnih drugova ona imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine; u odredbi čl. 278. da imovina koju je bračni drug imao u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina, a u odredbi čl. 287. ZBPO da se kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine, pri čemu se vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.

 

8.1.Nadalje, u vrijeme stjecanja k.č. 1227/1 k.o. Ž. na snazi je bio Obiteljski zakon (Narodne novine br. 162/98, dalje: ObZ-a koji je stupio na snagu 30. prosinca 1998. te se primjenjivao od 1. srpnja 1999., a danom početka primjene tog Zakona prestao je važiti Zakon o braku i porodičnim odnosima - čl. 371. OBZ) kojim je u čl. 252. ObZ-a propisano da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine; čl. 253. ObZ-a da su bračni drugovi suvlasnici bračne stečevine u jednakim dijelovima, osim ako nisu drukčije ugovorili, dok je u čl. 257. ObZ-a propisano da imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka postaje njegova vlastita imovina, te da je vlastita imovina i imovina koju bračni drug za vrijeme trajanja braka nije stekao radom, već na nekom drugom pravnom temelju kao na primjer nasljeđivanjem i darovanjem.

 

8.2.Dakle, pravnim institutom bračne stečevine (u regulativi ObZ), koji je stupio na mjesto instituta zajedničke imovine (u regulativi ZBPO) obuhvaćen je isti sadržaj (imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili koja potječe iz te imovine). Promjena je u obliku vlasništva koje zakon na tako stečenoj imovini priznaje bračnim drugovima. Prema ZBPO bračni drugovi su na zajedničkoj imovini imali pravo zajedničkog vlasništva (u kojem njihovi udjeli u toj imovini nisu bili određeni, iako su odredivi i utvrđuju se prema kriteriju doprinosa bračnog druga u stjecanju te imovine prema okolnostima svakog pojedinog slučaja), dok prema ObZ bračni drugovi na bračnoj stečevini imaju pravo suvlasništva u jednakim dijelovima (gdje je irelevantan doprinos bračnog druga, ako to bračnim ugovorom nije drukčije uređeno). 

 

8.3.U konkretnom se slučaju stjecanje sporne imovine odvijalo u vrijeme važenja dva pravna režima koji su na različite načine normirali institut bračne stečevine i to ZBPO prema kojem se doprinos određivao uvažavanjem visine svih primanja, pomoći jednog bračnog druga drugome, radom u domaćinstvu i obitelji, brizi oko odgoja i podizanja djece te i uvažavanjem svakog drugog oblika rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine (ovo u vrijeme stjecanja čest. zem. 1654/2 k.o. Ž.) i ObZ-a prema kojem vrijedi presumpcija da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije ugovorili (ovo u vrijeme stjecanja čest. zem. 1227/1).

 

9.Pravilan je zaključak prvostupanjskog  suda o tome da su utužene nekretnine zajednička imovina stranaka kao bračnih drugova i da tuženik nije dokazao da se radi o njegovoj posebnoj imovini ili unošenju sredstava koja predstavljaju njegovu posebnu imovinu (čl. 221.a. ZPP-a) te da je suvlasnički dio stranaka u toj imovini  jednak, koji je utemeljen na rezultatima provedenih dokaza i njihovoj pravilnoj ocjeni, pa takav zaključak u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, što tuženikova žalba s osnovom ne dovodi u pitanje.

 

10.Obzirom da iz rezultata dokaznog postupka, koje je prvostupanjski sud valjano ocijenio, koje utvrđenje kao pravilno prihvaća i ovaj sud proizlazi kako je tužiteljica bila zaposlena do odlaska u mirovinu 2003., pored toga tijekom zajedničkog života od 1973. do 2016. pretežito vodila brigu o domaćinstvu i obitelji, odgoju i podizanju djece, čak i pomoći tuženikovoj majci kada je počela pobolijevati, u pretežitom dijelu obavljala poslove vezane za iznajmljivanje apartmana (čišćenje, pranje, glačanje, dočekivanje gostiju) za što je dozvola glasila na njezino ime te u svakom drugom obliku doprinosila upravljanju i održavanju zajedničke imovine stranaka, dok je tuženik radio kao obrtnik frizer i nije dokazao postojanje posebne imovine unesene u brak, koju inače ne predstavlja njegova zarada ostvarena tijekom braka, za koju je prvostupanjski sud, ne nalazeći o visini zarade čvrstih dokaza, s osnovom smatrao mogućim kako je bila veća od one tužiteljice, ali je nasuprot tome cijeneći sve spomenute oblike rada i pomoći tužiteljice u zajednici,  s osnovom njezin doprinos izjednačio s tuženikovim.

 

10.1.Stoga je  pravilno  zaključio da je tužiteljica za 1/2 dijela doprinijela stjecanju predmetne imovine pri čemu su sukladno odredbi čl. 287. ZBPO svi elementi glede doprinosa u stjecanju zajedničke imovine (bračne stečevine) stranaka pravilno ocijenjeni u pobijanoj presudi.

 

11.Žalbenim navodima tuženik ne dovodi u sumnju navedena utvrđenja i pravni stav prvostupanjskog suda pri čemu neargumentirano prigovara pristranosti suda kod ocjene dokaza saslušanjem svjedoka. Vezano za iskaze svjedoka na koje žalba upire, odgovoriti je kako su isti savjesno ocijenjeni te valjano zaključeno da iskazi svjedokinja L. Š. i A. M., radnica frizerskom salonu, s obzirom na vrijeme njihova rada i nedostatak saznanja o tome kolika je bila neto zarada u salonu te o stjecanju imovine i doprinosu stranaka u tome nisu pružili osnovu zaključivanju, u prilog tuženikovoj tvrdnji o isključivom ili pretežitom vlasništvu sporne imovine, pogotovo što se prvo spomenuta zaposlila 1998., a ZBPO je prestao važiti 1999. od kada važi presumpcija o jednakim suvlasničkim dijelovima supružnika, a A. M. je prema vlastitom iskazu prestala raditi u salonu 1998., kako je to prvostupanjski sud valjano utvrdio i obrazložio pod točkom 21.

 

11.Također je bez uporišta uopćeni žalbeni prigovor pridavanju pristrane i neobrazložene pozornosti  navodima i iskazu tužiteljice i svjedoka M. R., sina stranaka i I. Ž., brata tužiteljice, koji su i po ocjeni ovog suda, neovisno o srodstvu i odnosu oca i sina o bitnim okolnostima uvjerljivo i u skladu s ostalim rezultatima postupka iskazivali, o čemu je prvostupanjski sud detaljno izlagao pod točkom 14., 16., 17.

 

11.1.Nadalje, tuženik je tijekom postupka, a sada detaljnije u žalbi prigovarao „rastrošnosti“ i  “potkradanju“ od strane tužiteljice određenih iznosa iz njegova novčanika koje je nadzorom i praćenjem, kako sada pobliže navodi u žalbi, utvrdio, kao i o iznošenju razloga zbog kojih bi tužiteljica napustila bračnu zajednicu te o novčanim iznosima koje je na njezino traženje tužiteljici davao nakon napuštanja bračne zajednice (16.500,00 Eura i 12.000,00 kn) odgovoriti je kako te okolnosti, sve da su eventualno i istinite, kada se uzme u obzir imovinski opseg tih izdataka u odnosu na vrijednost predmeta spora, nisu od značaja za odluku.

 

11.2.Glede prigovora utvrđenju o tome tko je čistio apartmane pri čemu se žalitelj  protivno čl. 352. st.1 ZPP-a poziva na rješenje Ureda državne uprave u Istarskoj županiji od 31. svibnja 2007., ipak je odgovoriti kako je i sam u stranačkom iskazu potvrdio da su jedan apartman iznajmljivali „na crno“ pa nije odlučno vrijeme od pribavljanja odobrenja za obavljanje tih usluga, a što se tiče opsega poslova koje je s tim u svezi tužiteljica obavljala, da tijekom postupka nije dovedena u sumnju njezina pretežita radna angažiranost, da predmet postupka nije imovina stečena u vrijeme kada tužiteljica nije živjela u zajedničkom kućanstvu, kako to žalitelj želi prikazati prigovorom kako dvije turističke sezone nije bila u kući, glede njegove zarade kako je općepoznato da promet roba i usluga tijekom Domovinskog rata nije bio usporediv s onim prije i poslije toga pa utoliko nema mjesta žalbenim prigovorima koji na protivno neosnovano žele ukazati.

 

11.3.Nije u pravu tuženik ni kada prigovara i utvrđenju prvostupanjskog suda o raspolaganju tužiteljičinom plaćom kada je i sam u stranačkom iskazu potvrdio kako je znao kolika je tužiteljičina plaća te imao njezinu karticu opravdavajući to njezinim interesom jer joj je plaća bila mala i ne bi bila dovoljna za cigarete, što je sve valjano utvrdio i obrazložio prvostupanjski sud.

 

11.4.Iz naprijed navedenog u bitnome proizlazi kako tuženik prigovara i ocjeni dokaza iznoseći vlastitu ocjenu, što je međutim isključiva ovlast suda pa svojom opširnom interpretacijom provedenog dokaznog postupka ne može dovesti u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke.

 

11.5.Dodatno je odgovoriti kako nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s odredbom članka 8. ZPP-a na koju time upire a niti je pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer je ocjena dokaza u pogledu utvrđenja odlučnih činjenica izvedena od strane suda prvog stupnja sukladno odredbi članka 8. ZPP-a.

 

11.6.Prema tom propisu pravo ocjene dokaza pridržano je za sud prvog stupnja. Sud nije vezan nikakvim formalnim zakonskim pravilima prilikom ocjene izvedenih dokaza. Jedini kriterij za utvrđenje istinitosti dokaznih sredstava i njihove dokazne snage je sudačko uvjerenje. U konkretnom slučaju do svog uvjerenja o bitnim činjenicama koje je uzeo kao dokazane, prvostupanjski sud je došao na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. Takva ocjena dokaza žalbom nije dovedena u sumnju, jer nema proturječnosti između obrazloženja presude i izvedenih dokaza, kako je već uvodno navedeno.

 

12.Glede stjecanja imovine u vrijeme primjene ObZ/98 (k.č. 1227/1 k.o. Ž.) bitno je naglasiti kako između stranaka nije sporno da nisu sklopili bračni sporazum prije, tijekom bračne zajednice kao niti nakon njezina prestanka kao prvu pretpostavku da bi postojala granica između bračne stečevine i vlastite imovine.

 

12.1.Suvlasništvo bračne stečevine u jednakim dijelovima imajući na umu odredbu čl. 249. st. 1. ObZ koja propisuje da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili, predstavlja neoborivu zakonsku pretpostavku, nakon koje se u sudskom postupku više ne utvrđuju doprinosi bračnih drugova u stjecanju bračne stečevine jer se u ovom slučaju radi o imovini stečenoj nakon 30. lipnja 1999. kada je prestao važiti ZBPO prema kojemu je jedino bilo moguće utvrđivati različite doprinose u stjecanju bračne stečevina.

 

12.2.Ova neoboriva pretpostavka o jednakim suvlasničkim udjelima odnosi se samo na imovinu stečenu radom za vrijeme trajanja bračne zajednice a ne i imovinu koja je kupljena za vrijeme trajanja bračne zajednice vlastitom imovinom bračnog druga, u kojem slučaju bi došlo do miješanja bračne stečevine i vlastite imovine bračnog druga (čl. 257. ObZ). Međutim, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, to tuženik nije dokazao.

 

12.3.Stoga nije utemeljeno pravno shvaćanje žalitelja da je za rješenje spora odlučno koliki je njegov doprinos u bračnoj stečevini po osnovi primanja koja je ostvarivao kao obrtnik frizer i drugih ulaganja radom, jer u smislu citirane odredbe čl. 249. st.1. ObZ-a bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici ako nisu drugačije ugovorili i slijedom iznijetog je pravilan zaključak prvostupanjskog suda koji je ocjenom izvedenih dokaza, usporedno sa stranačkim iskazima ocijenio da predmetna nekretnina nije vlasništvo tuženika već suvlasništvo tužiteljice i tuženika u jednakim dijelovima po osnovi bračne stečevine te primjenom pravila o teretu dokazivanja pravilno ocijenio kako tuženik nije dokazao da se radi o njegovoj posebnoj imovini u cijelosti ili u dijelu.

 

13.Dosljedno, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

13.1.I odluka o troškovima postupka dosuđenih tužiteljici je pravilna i zakonita, valjano utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1., 155. ZPP-a i Tbr. 7., 8., 9., 19., 42., 48. i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 126/2022) i Tarifi sudskih pristojbi.

 

U Splitu, 2. studenog 2023.