Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-386/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Kardumu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kardum i Partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj: P- 1062/2023-26 od 3. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj: P-1062/2023-26 od 3. prosinca 2024. u točkama I., II., III., IV. i VI. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. U nepobijanoj točki V. izreke prvostupanjska presuda, kao i rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe, ostaju neizmijenjeni.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF iznos od 2.122,53 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom II. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 346-82/2005 od 17. listopada 2005. u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita u visini 1,50% od iznosa kredita. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova ništetne odredbe o naplati jednokratne naknade prilikom korištenja kredita iznos od 254,95 EUR sa zateznom kamatom od 20. listopada 2005. do isplate. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.640,45 EUR sa zateznom kamatom od 3. prosinca 2024. do isplate, dok je točkom V. izreke odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka . Točkom VI. izreke presude odbijen je u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka, dok je rješenjem sadržanim u prvostupanjskoj odluci dopuštena preinaka tužbe od 11. lipnja 2024.

2. Navedenu presudu u odnosu na točke I., II., III., IV. i VI. izreke pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP- a), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i dosudi mu troškove postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 346-82/2005 od 17. listopada 2005. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora, i to odredbe kojom je ugovorena naplata jednokratne naknade prilikom korištenja kredita u visini 1,50% od iznosa kredita, te zahtjevi za isplatu novčanih iznosa od 2.122,53 EUR i 254,95 EUR koji su po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita isplaćeni tuženiku.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu prednik tuženika kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz redovnu kamatu od 5,25% godišnje promjenjivu, s rokom otplate 84 mjeseca

- da su ugovorne strane bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da tuženiku prilikom korištenja kredita plati jednokratnu naknadu u visini 1,50% od iznosa kredita, kao i valutnu klauzulu - da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu, s naznačenom namjenom „potrošački kredit za kupovinu novog motornog vozila“, koji kredit je u cijelosti otplaćen u svibnju 2013.

- da je tužitelju prilikom isplate kredita 20. listopada 2005. naplaćena naknada za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) u iznosu od 1.920,95 kn, sada 254,95 EUR

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženik odnosno ranije njegov prednik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07, dalje: ZZP/03), i to člancima 81., 82. i 90. u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

- da se tužitelj u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz navedenih presuda, te je sud u postupku povodom restitucijskog zahtjeva potrošača za ista vezan sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesenom Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu poslovni broj: P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO/05), te da je zastara potraživanja preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počela ponovno teći kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pa kako je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023., to nije protekao petogodišnji zastarni rok radi čega je prigovor zastare neosnovan, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u presudi i rješenju broj: Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dokazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača)

- da nije osnovan ni prigovor zastare potraživanja s osnova ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, budući da zastarni rok počinje teći tek pravomoćnošću odluke kojom je utvrđena ništetnost sporne odredbe Ugovora o kreditu, što je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/95 (odnosno čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o., proizlazi da razlika obveza ako se promatraju iznosi koje je tužitelj više platio u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenog 2005.) do dana dospijeća posljednje obveze, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita iznosi ukupno 2.122,53 EUR, dok je jednokratna naknada prilikom korištenja kredita obračunata i naplaćena 20. listopada 2005. u iznosu od 1.920,95 kn (254,95 EUR).

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prethodno ocijenivši ništavom (ništetnom) ugovornu odredbu o otplati kredita vezano uz valutnu klauzulu u CHF, te prihvativši stručnim i objektivnim nalaz i mišljenje financijskog vještaka, prvostupanjski sud je točkom I. izreke presude obvezao tuženika da tužitelju na ime vraćanja stečenog bez osnove isplati iznos od 2.122,53 EUR sa zatraženim zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pozivajući se na odredbe čl. 104. st. 1., čl. 210. st. 1. i čl. 214. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO/05. Nadalje, prvostupanjski sud je zaključio da je ništava (ništetna) sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita u visini 1,50% od iznosa kredita, što je utvrdio točkom II. izreke presude, dok je točkom III. izreke presude obvezao tuženika da tužitelju na ime vraćanja stečenog bez osnove s osnove te ništave (ništetne) odredbe isplati iznos od 254,95 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja 20. listopada 2005. do isplate, pozivajući se također na odredbe čl. 104. st. 1., čl. 210. st. 1. i čl. 214. ZOO/91.

8. U žalbi tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, navodeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer je nerazumljiva, nema razloga o odlučnim činjenicama i proturječi sama sebi. Naime, prvostupanjski sud da navodi da je izostalo pojedinačno pregovaranje, a nije uzeo u obzir saslušanje javnog bilježnika, koji je solemnizirao predmetni ugovor i čije saslušanje je predložio na okolnost sklapanja ugovora. Odbijanjem njegovog dokaznog prijedloga prvostupanjski sud da je teže povrijedio odredbe parničnog postupka, te slijedom toga pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Osim toga, da nije obrazložio i ocijenio zašto smatra da je nalaz i mišljenje vještaka izrađen sukladno pravilima struke, kao i zašto smatra da su njegovi prigovori neosnovani, pa je njihovim odbijanjem počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. Naime, vještačenje da je provedeno isključivo u skladu s prijedlogom tužitelja po početnom tečaju, dok je odbijen njegov prijedlog da se izradi nalaz po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je važila za kunske kredite u vrijeme trajanja predmetnog ugovora, a koja je bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredite u CHF. Također, smatra da je trebalo uvažiti njegove prigovore za razdoblja kad su anuiteti po tečaju CHF bili niži od početno ugovorenog. Ističe i da tužitelj neosnovano navodi da nije bio informiran o svim značajkama ugovora, a u prilog svojih navoda nije priložio nikakve dokaze. Naglašava da je u svakom pojedinačnom sporu potrebno sagledati sve okolnosti slučaja da bi se utvrdilo jesu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne, o čemu prvostupanjski sud nije dao jasne i konkretne razloge. Ističe i da je sporno postojanje pravnog interesa tužitelja na podnošenje tužbe za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, a osim toga tužitelj da je samostalno odlučio sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u CHF, koje ugovorne odredbe su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila pošt ivana u cijelosti. Kod ocijene radi li se o poštenoj i dopuštenoj odredbi da je potrebno procijeniti uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja. Također, ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena, kao i da je sukladno pozitivnim zakonskim propisima bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, pa ove odredbe same po sebi ne mogu uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer i sam nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, a kao banka imao je pravo naplatiti naknadu za svoje usluge. Ujedno, osporava stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na predmetna potraživanja, kao i pravo tužitelja na dosudu tijeka kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a obzirom da bi dan od kada teku zatezne kamate trebao biti dan podnošenja tužbe.

9. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP - a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

10. Ispitivanjem pobijane presude i postupka koji je prethodio njezinom donošenju, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, a nije počinio niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a koju tuženik ističe u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni i bez proturječja sa stanjem spisa.

10.1. Prije svega, nejasni su navodi tuženika kojima obrazlaže bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pozivajući se na odredbu čl. 7. ZPP-a te navodeći da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir saslušanje javnog bilježnika jer smatra da su predloženi dokazi neekonomični zbog troškova saslušanja svjedoka. Izneseni razlozi ne čine bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a, već ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, koja međutim u konkretnom slučaju nije počinjena, obzirom da je prvostupanjski sud tijekom postupka izveo ostale dokaze predložene od strane tuženika, dakle, osim uvida u priložene isprave, saslušao tužitelja i svjedokinju DA (sudužnika), te proveo financijsko vještačenje, dok je od saslušanja svoje djelatnice ĆA (na okolnost sklapanja ugovora i obaviještenosti korisnika kredita o značajkama ugovora) tuženik odustao podneskom od 18. ožujka 2024.

10.2. U odnosu na žalbene navode tuženika da prvostupanjski sud nije saslušao javnog bilježnika, valja ukazati da se saslušanjem javnog bilježnika ne mogu utvrđivati relevantne okolnosti, i to obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora o rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF, obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u Ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (takav stav izražen je u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. i broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.). Na navedene okolnosti tuženik tijekom postupka nije predlagao saslušanje svojih djelatnika, dok su tužitelj i saslušana svjedokinja svojim iskazima demantirali tezu tuženika o potpunoj obaviještenosti (informiranosti) tužitelja o osporenim ugovornim odredbama.

10.3. Osim toga, protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je na okolnost utvrđivanja visine preplaćenog iznosa koji pripada tužitelju zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF zakonito proveo dokaz financijskim vještačenjem, te je u presudi pod točkom 38. obrazloženja naveo razloge zbog kojih prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka. Prigovori tuženika svode se na osporavanje metodologije izračuna, jer je uzet u obzir početni tečaj, a nije prihvaćen njegov prijedlog da se nalaz izradi po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je u vrijeme otplate kredita važila za kunske kredite, a koji prigovori i prema ocjeni ovoga suda nisu osnovani. Naime, predmetni izračun razlike s osnova promjene tečaja CHF je posljedica ništavosti (ništetnosti) odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, i to odredbe koja određuje da se pojedini mjesečni anuiteti otplaćuju vezano za valutnu klauzulu u CHF na dan plaćanja, pa stoga razlika nastaje neprimjenom ništavih (ništetnih) odredbi, što znači da se suprotno navodima tuženika ne mogu primijeniti neka druga pravila koja nisu ugovorena. Stoga se i žalbeni navodi tuženika u vezi provedenog vještačenja i vještačkog nalaza i mišljenja (koji je usmeno obrazložen na ročištu za glavnu raspravu 20. studenog 2024., kojom prilikom je vještak odgovorio na prigovore tuženika) ukazuju neosnovanim, pa ni u tom smislu nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.

10.4. Jednako tako, ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP -a na koju tuženik sadržajno upućuje u žalbi, jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika.

11. U odnosu na točku I. izreke pobijane presude:

11.1. Prvostupanjski sud se protivno žalbenim navodima tuženika pravilno pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna u odnosu na valutnu klauzulu izraženu u CHF donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pozivajući se pritom na odredbu čl. 502.c ZPP -a prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Naime, činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda o postojanju uvjeta za izravnu primjenu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite interesa i prava potrošača prihvaća i ovaj sud, te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika, koji predloženim i provedenim dokazima nije dokazao postojanje pojedinačnih pregovora i obaviještenost potrošača u odnosu na unaprijed sastavljenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, odnosno zadovoljenje zahtjeva transparentnosti te ugovorne odredbe sukladno odredbama čl. 81. i čl. 82. ZZP/03.

11.2. U svezi žalbenog navoda tuženika da je tužitelj samostalno odlučio sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u CHF, glede čega tužitelj u svom iskazu navodi da mu je u banci rečeno da može realizirati jedino takav kredit, valja navesti da isto nije odlučno za pravilnu ocjenu o tome da o valutnoj klauzuli u CHF koja je sadržana u predmetnom ugovoru nije prethodilo pojedinačno pregovaranje. Za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovornoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja. Dakle, izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF tužitelj nije koristio svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli, već je (samo) konzumirao svoj izbor između više vrsta financijskih proizvoda. Činjenica da je tužitelj znao da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori. Činjenica da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza o protivnom, a koje se svode na to da je odabirom ugovora tužitelj zapravo pregovarao o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz čl. 81. st. 2. ZZP/03.

11.3. Također, glede žalbenih tvrdnji tuženika da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena, valja ukazati da presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 u odnosu na prednika tuženika, te kasnije tuženika, u tom postupku petotuženika, valutna klauzula vezana uz CHF nije utvrđena nepoštenom i posljedično ništavom (ništetnom) u smislu čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 zato jer bi bila protivna Ustavu ili zakonu, već stoga što prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao, odnosno kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Stoga ni ti žalbeni navodi tuženika nisu od značaja za ocjenu zakonitosti pobijane presude.

11.4. Argumentima kojima osporava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare potraživati preplaćene anuitete kredita po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, ocjenjujući i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske o tom pravnom pitanju neprihvatljivim, tuženik nije doveo u sumnju pravilnost primijenjenog materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu u odnosu na valutnu klauzulu utvrđena već u postupku kolektivne zaštite, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, a što je u skladu i s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim na sjednici održanoj 31. siječnja 2022.

12. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91 u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništave (ništetne) ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO/91, odnosno sadržajno identičnog čl. 1111. ZOO/05. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe o načinu ispunjenja obveze uz valutnu klauzulu u CHF preplatio tuženiku iznos od 2.122,53 EUR, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava, obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene pod točkom I. izreke presude primjenom čl. 214. ZOO/91, odnosno sada čl. 1115. ZOO/05, obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništave (ništetne) odredbe koju je unio u unaprijed pripremljeni standardni ugovor mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

13. Pri tome, valja navesti da su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je trebalo uzeti u obzir da su u određenom razdoblju anuiteti po tečaju CHF bili niži od početno ugovorenog, ovo iz razloga što su pravne posljedice ništavosti (ništetnosti) propisane odredbom čl. 104. st. 1. ZOO/91, odnosno sada čl. 323. st. 1. ZOO/05, te je određeno da je u slučaju ništavosti (ništetnosti) svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje , pa kako tužitelj u spornom razdoblju ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega tražio, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja. Osim toga, traženje tuženika da se na temelju odredbe koju je sam unio u ugovor, uzmu u obzir, odnosno vrate koristi koje je potrošač imao u izravnoj su protivnosti sa svrhom i smislom zaštite potrošača i razlozima zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom, te posljedice takve ugovorne odredbe snosi sam tuženik pa i onda kad se takva odredba pozitivno odražava na potrošača, jer potrošač u njezinu kreiranju nije sudjelovao i ista mu se ne može predbaciti.

14. U odnosu na točke II. i III. izreke pobijane presude:

14.1. Prije svega valja reći da su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi jer se u predmetnom postupku ne radi o postupku naknade štete, već o potraživanju stečenog bez osnove, budući da svaka zainteresirana osoba, a naročito korisnik kredita kao ugovorna strana, ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u zasebnom postupku, kako bi temeljem toga ostvario prava za koja smatra da mu pripadaju, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla.

14.2. Imajući u vidu da je odredba o jednokratnoj naknadi koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita iz čl. 3. Ugovora o kreditu dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra se da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. Obzirom da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, dok je tužitelj u svom iskazu negirao ikakvo pregovaranje, a tuženik druge dokaze radi utvrđenja te odlučne okolnosti nije predlagao, zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje.

14.3. Točno je da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo sastavljena, te da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz čl. 85. ZZP/03, međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

14.4. Pravilno tuženik u žalbi navodi da je u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja te postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

14.5. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu čl. 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

14.6. Kada je riječ o tome je li poštivano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošteni i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući u vidu da sama ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, a poglavito imajući u vidu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

14.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja značajne neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

14.8. Odredbe čl. 1065. do 1071. ZOO/91 ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/02). Iako isto nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita svakako je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

15. Prema odredbi čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te o pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

15.1. Nije sporno da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrže isprave u koje je tuženik predložio izvršiti uvid, a koje su prema njegovim tvrdnjama bile dostupne tužitelju. Osim toga, prema shvaćanju ovog suda troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu ni samorazumljivi.

15.2. Stoga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni, kako u odnosu na postojanje troškova, tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te da provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

15.3. Imajući dakle u vidu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna odredba koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% njegove visine, utječe prema shvaćanju ovog suda na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

16. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu točkom II. izreke presude utvrdio ništetnom (ništavom).

17. Kako dakle sudsko utvrđenje ništavosti (ništetnosti) ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, čime potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništava (ništetna), te kako visina naplaćene jednokratne naknade prilikom korištena kredita nije bila sporna, pravilno je prvostupanjski sud primjenjujući odredbe čl. 104. st. 1. i čl. 210. st. 1. ZOO/91, odnosno sada čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO/05 obvezao tuženika isplatiti tužitelju utuženi iznos od 254,95 EUR sa zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91 (sada čl. 1115. ZOO/05), obzirom da je tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništavosti (ništetnosti), odnosno koji je odgovoran za ugovaranje ništave (ništetne) ugovorne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj navedenog iznosa.

18. Pri tome valja navesti i da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare u odnosu na ovo potraživanje, jer zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, tako da zastara nije nastupila.

19. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te je tužitelju na teret tuženika dosudio troškove postupka u iznosu od 1.640,45 EUR.

19.1. Tuženik u žalbi osporava odluku o troškovima zbog pogrešne primjene materijalnog prava, i to isključivo navodeći da je u odnosu na sve radnje tužitelja pogrešno primijenjena Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa). Takvi žalbeni navodi tuženika nisu osnovani, budući da je Tbr. 52. st. 3. Tarife jasno propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. O takvoj primjeni Tbr. 52. Tarife svoje stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka pa tako i u odluci broj: Rev- 574/2024 od 16. travnja 2024.

20. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I., II., III., IV. i VI. izreke.

21. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

22. Točka V. izreke prvostupanjske presude, kao i rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe, nisu osporavani žalbom pa ostaju neizmijenjeni.

Varaždin, 4. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer