Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž R-7/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Zoranu Vukiću odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri d.o.o. iz Rijeke, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, radi isplate, u povodu žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-611/2018-64 od 3. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-611/2018-64 od 3. listopada 2025. u dijelu iz točke I. 1. izreke te se sudi:

„Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da tužitelju AS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 1.771,85 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 239,92 EUR od 15.05.2015. godine pa do isplate

-na iznos od 159,28 EUR od 15.06.2015. godine pa do isplate

-na iznos od 438,02 EUR od 15.08.2015. godine pa do isplate

-na iznos od 219,01 EUR od 15.09.2015. godine pa do isplate

-na iznos od 219,01 EUR od 15.10.2015. godine pa do isplate

-na iznos od 298,65 EUR od 15.11.2015. godine pa do isplate

-na iznos od 139,37 EUR od 15.12.2016. godine pa do isplate

po stopi koja se do 31.07.2015. obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022 po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , u roku od 15 dana.“

II Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-611/2018-64 od 3. listopada 2025. u dijelu iz točke I. 1. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na iznose dosuđene mu točkom I izreke ove presude, i to za razdoblje od svakog pojedinog radnog dana tekućeg mjeseca pa do 14. dana u idućem mjesecu, odnosno do datuma kako je to dosuđeno točkom I izreke.

r i j e š i o  j e

I Uvažava se žalba tužitelja i ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-611/2018-64 od 3. listopada 2025. u dijelu iz točke I . 2., I.3. izreke, kao i u točki II izreke, te se u tim dijelovima predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II O troškovima postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 1.771,85 EUR na ime naknada za terenski dodatak (točka I. 1.), zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od mjesečnog dospijeća pa do isplate, kao i na isplatu iznosa od 1.058,94 EUR na ime prekovremenog rada (točka I. 2.), zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od mjesečnog dospijeća pa do isplate, te zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška (točka I. 3.), dok je točkom II izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.200,00 EUR, u roku od 8 dana, a u preostalom dijelu (iznad svote od 2.200,00 EUR, a do zatraženih 2.400,00 EUR) zahtjev tuženika za naknadu troška odbijen je kao neosnovan.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud usvoji žalbu, preinači pobijanu presudu na način da tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, podredno da istu ukine te vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu razlike plaće s osnova neisplaćenog prekovremenog rada, te terenskog dodatka u utuženom razdoblju od travnja do studenog 2015. godine.

6. Na temelju između stranaka nespornih činjenica, kao i na temelju činjenica utvrđenih provedenim dokaznim postupkom, čitanjem svih pisanih isprava, saslušanjem tužitelja i svjedoka RS, BS, TS, VS, ES, ČS i JS u svrhu dokazivanja, te provedenim financijskim vještačenjem, prvostupanjski sud je utvrdio u bitnom sljedeće činjenično stanje:

- da je tužitelj tijekom 2015., u periodu obuhvaćenom predmetnom tužbom, bio službenik Ministarstva financija Republike Hrvatske, te da je rješenjem Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, KLASA: UP/I -112- 02/15-01/143, URBROJ: 513-02-6009 1-15-3 od 27. ožujka 2015 bio privremeno premješten s radnog mjesta višeg inspektora u Područnom carinskom uredu Rijeka, Službi za nadzor, Odjelu za nadzor i upravni postupak, počevši s danom 1. travnja 2015., na radno mjesto inspektora u Područni carinski ured Rijeka, Carinski ured Gospić, Službu za nadzor, na razdoblje od najdulje godinu dana;

- da je Rješenjem Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka od 9. listopada 2015., tužitelj vraćen s datumom 1. studeni 2015. na radno mjesto višeg inspektora u Područni carinski ured Rijeka, Službu za nadzor, Odjel za nadzor i upravni postupak, odnosno da je navedeno Rješenje od 9. listopada 2015. kasnije zamijenjeno novim rješenjem od 10. studenog 2015. kojim se tužitelj vraća s datumom 1. prosinca 2015. na radno mjesto višeg inspektora u Područnom carinskom uredu Rijeka, Službi za nadzor, Odjelu za nadzor i upravni postupak;

- da je rješenje od 27. ožujka 2015. poništeno povodom žalbe tužitelja i to rješenjem Odbora za državnu službu od 27. siječnja 2017., UP/I-112-07/15-01/5182, URBROJ: 566-01/1-17-7, dakle nakon što je tužitelj s 1. prosincem 2015. vraćen na radno mjesto višeg inspektora u Područnom carinskom uredu Rijeka, Službi za nadzor, Odjelu za nadzor i upravni postupak;

- da je u periodu od početka travnja 2015. do kraja studenog tužitelj obavljao svoju službu sukladno upravnom rješenju od 27. ožujka 2015. te da je svakodnevno putovao na posao;

- da iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka u bitnom suglasno proizlazi da je u utuženom periodu (travanj – studeni 2015.) tužitelj bio raspoređen na radno mjesto u Carinski ured Gospić, Službu za nadzor s mjestom rada na lokaciji Senj, gdje je bilo njegovo stalno mjesto rada, slijedom čega je tužitelj dakle radio u Senju, pri čemu je na posao putovao službenim vozilima poslodavca, i to sam ili češće zajedno s kolegama, a ponekad i autobusom (koji trošak mu je bio plaćen);

- da je tužiteljevo radno vrijeme u utuženom vremenu bilo određeno od 7,30 do 15,30 sati, pri čemu je službeno vozilo preuzimao u Rijeci u 7,30 sati, a li se vraćao u Rijeku najčešće između 16 i 18 sati, ovisno o tome koliko je morao čekati da ga pokupe kolege iz Gospića koji su se vozili s njim;

- da tužitelju nije plaćen niti prekovremeni rad niti terenski dodatak.

7. Ocjenu neosnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećim stavovima:

- da se pravo na terenski dodatak ostvaruje kada službenik radi izvan mjesta stalnog rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta stalnog boravka, pri čemu se pod pojmom stalnog mjesta rada podrazumijeva mjesto odnosno područje u kojem službenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen , pa kako je rješenjem od 27. ožujka 2015. tužitelj bio raspoređen na radno mjesto u Carinski ured Gospić, Službu za nadzor s mjestom rada na lokaciji Senj, kao stalno mjesto rada, to se njegov rad na stalnom mjestu rada ne može smatrati terenskim radom jer s tim u vezi nikada nije dobio nalog za rad na terenu;

- da je svrha isplate terenskog dodatka pokriće povećanih troškova rada zbog rada na terenu, koji u konkretnom slučaju tužitelju nisu nastali, sve kada bi se i uzelo da je tužitelj radom u Senju, a koji put i u Gospiću, obavljao terenski rad, jer terenski dodatak nije naknada za rad niti zamjena za plaću već isključivo služi za pokriće povećanih troškova u smislu izdataka za hranu, smještaj, prijevoz za vrijeme rada i slično, dok se pravo službenika vezuje uz rad službenika izvan stvarnog mjesta rada, a ne uz zakonitost rješenja o takvom rasporedu službenika, pri čemu na pravo službenika na terenski dodatak nije od utjecaja je li rješenje o njegovom rasporedu naknadno poništeno ili nije, odnosno je li raspored bio nezakonit (Revr-402/09);

- u pogledu tvrdnji tužitelja da bi mu i vrijeme puta na relaciji Rijeka-Senj-Rijeka trebalo biti uključeno u radno vrijeme, pa kao takvo i plaćeno, budući je isto tužitelj proveo u službenom vozilu, na putu za posao i sa posla, prvostupanjski sud se poziva na čl. 60. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14; nadalje: ZR) kojim je određeno što se točno smatra radnim vremenom, za što je preduvjet da radnik obavlja poslove tijekom tog vremena i to po uputi poslodavca ili po pozivu poslodavca, pa kako tužitelj ne tvrdi da bi obavljao poslove prilikom vožnje na radno mjesto sa službenim vozilom, to se vožnja na posao i s posla, pa čak i službenim vozilom, ni u smislu odredbe čl. 60. ZR-a, a niti u smislu odredaba Direktive 2003/88/EZ, ne može smatrati radnim vremenom, a kamoli prekovremenim radom.

8. Tužitelj u žalbi, kao i ranije tijekom postupka, ukazuje na činjenicu da je rješenje o privremenom premještaju tužitelja u Carinski ured Gospić poništeno u cijelosti, pa se time poništavaju i sve pravne posljedice koje je rješenje proizvelo, iz čega proizlazi da je tužiteljevo radno mjesto bilo u Rijeci, a ne u Senju, te da isti, s obzirom da je svakodnevno putovao u Senj, ima pravo na isplatu prekovremenih sati i terenskog dodatka. U žalbi nadalje ponovno ukazuje na Tumačenje s 2. sjednice Zajedničke Komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od dana 16. prosinca 2013., kao i na Tumačenja broj 4/56, 5/56, 13/56, 14/56 i 15/56 s 20. sjednice Zajedničke Komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od dana 18. studenog 2015. godine, koja je prvostupanjski sud propustio cijeniti. Ističe da, zbog činjenice da je u cijelosti poništeno rješenje kojim je tužitelj premješten na radno mjesto inspektora u Carinski ured Gospić, tužitelj u utuženom periodu uopće nije bio premješten na rad u drugom mjestu, već je isti i dalje temeljem ranijeg rješenja bio raspoređen na rad u Područnom carinskom uredu Rijeka s mjestom rada u Rijeci, pa kako je svakodnevno bio upućivan na rad u mjesto koje nije mjesto njegova stalnog boravka niti mjesto rada, to je bilo potrebno postupiti u skladu s tumačenjem br. 2. od 16. prosinca 2013.g. temeljem kojeg tužitelj ima pravo na terenski dodatak. Konačno, u žalbi se poziva i na presudu suda Europske Unije od dana 10.09.2015. godine u predmetu Federacion de Servicios Privados del sindicato Comisiones obreras (CC.OO.) / Tyco Integrated Security SL et Tyco Integrated Fire&Security Corporation Servicios SA, iz koje proizlazi da bi isključenje vremena putovanja radnika bilo suprotno cilju zaštite sigurnosti i zdravlja radnika koji je uređen pravom Europske Unije, odnosno da vrijeme putovanja radnika predstavlja radno vrijeme.

9. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

10. Ispitivanjem pobijane presude i postupka koji je prethodio donošenju iste utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda na koje ovaj sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti. Ovaj sud ne nalazi niti da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju ističe žalba jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući su u presudi iznijeti dostatni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku, a niti drugim provedenim dokazima.

11. Međutim, prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, a djelomično i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, slijedom čega su ostvarene žalbene osnove iz čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP-a, iz razloga kako će to u nastavku, u odnosu na svaki od zahtjeva tužitelja, biti obrazloženo:

U pogledu dijela zahtjeva koji se odnosi na isplatu terenskog dodatka:

12. Neosnovano prvostupanjski sud odbija zahtjev tužitelja za isplatom terenskog dodatka pozivajući se na čl. 56. st. 1. Kolektivnog ugovor za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 89/12, 89/12 i 104/13, 104/13 – Dodatak I., 150/13 Dodatak II.; dalje u tekstu: KU) i smatrajući da je rješenjem od 27. ožujka 2015. tužitelj bio raspoređen na radno mjesto u Carinski ured Gospić, Službu za nadzor s mjestom rada na lokaciji Senj kao stalno mjesto rada, pa se njegov rad na stalnom mjestu rada ne može smatrati terenskim radom jer s tim u vezi nikada nije dobio nalog za rad na terenu.

13. Naime, prvostupanjski sud pritom propušta cijeniti nespornu činjenicu da je rješenje od 27. ožujka 2015. poništeno povodom žalbe tužitelja i to rješenjem Odbora za državnu službu od 27. siječnja 2017., UP/I-112-07/15-01/5182, URBROJ: 566-01/1- 17-7.

14. Prema čl. 115. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", br. 47/09., dalje: ZUP) poništavanjem se poništavaju sve pravne posljedice koje je rješenje (upravni akt) proizvelo. Navedena odredba, koja uz poništenje rješenja vezuje retroaktivni učinak ex tunc, odnosi se na sve osnove poništavanja rješenja u upravnom postupku, bilo po redovitim, bilo po izvanrednim pravnim lijekovima.

15. Kako iz navedenog proizlazi da rješenje od 27. ožujka 2015. nikada nije proizvelo pravne posljedice, to tužitelj u žalbi osnovano tvrdi da je njegovo mjesto rada bilo u Područnom carinskom uredu Rijeka, Službi za nadzor, Odjelu za nadzor i upravni postupak, te da je, radeći u Carinskom uredu Gospić, Službi za nadzor s mjestom rada na lokaciji Senj, i to bez valjane odluke o premještaju, zapravo radio izvan stalnog mjesta rada u kojem je bio zaposlen i izvan mjesta svog stalnog boravka (koje je oboje bilo u Rijeci). Slijedom navedenog tužitelju sukladno odredbi čl. 56. st. 1. KU pripada pravo na dodatak na rad na terenu, uzimajući u obzir da je, poštujući naloge i odlazeći na rad u Gospić odnosno Senj, na terenu svakodnevno u utuženom razdoblju provodio najmanje osam sati.

16. Kako visina tog dijela zahtjeva proizlazi iz odredbe čl. 56. st. 4. KU, kao i iz nalaza i mišljenja vještaka, na koji stranke tijekom prvostupanjskog postupka nisu imale prigovora, to je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu te tužitelju dosuditi zatraženi iznos sa zateznim kamatama od dospijeća pa do isplate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.).

17. S obzirom da se sukladno odredbi čl. 92.st. 4. ZR plaća, naknada plaće i ostali primici isplaćuju u rokovima određenim kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu, a najkasnije petnaestog dana tekućeg mjeseca za prethodni mjesec, to tužitelj neosnovano na dosuđene mu iznose potražuje zatezne kamate od svakog pojedinog dana odlaska na terenski rad, pa je njegov zahtjev ispravno odbijen za razdoblje od svakog pojedinog radnog dana tekućeg mjeseca pa do 14. dana u idućem mjesecu, odnosno do datuma kako je to dosuđeno točkom I izreke, slijedom čega je u odnosu na dio koji se odnosi na navedeno potraživanje zateznih kamata valjalo u smislu čl.368. st. 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu.

U pogledu dijela zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade za prekovremeni rad:

18. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj, na kojem je bio teret dokaza, dokazao da je u utuženom periodu (travanj – studeni 2015.) svakodnevno u 7,30 ujutro dolazio u Carinsku upravu Rijeka, gdje bi se upisao i preuzeo službeno vozilo, te se u Rijeku vraćao između 16 i 18,00, a nekad i oko 19,00 sati, jer je zajedno s više kolega koristio isto službeno vozilo, te su trebali čekati jedan drugoga da završe, nakon čega bi onda vozilo ostavljali u krugu firme. Naprotiv, dok je radio u Rijeci, tužitelj bi završavao s radom u 15,30 sati, kada je bio i kraj radnog vremena. Posljedično takvim utvrđenjima, iz nalaza i mišljenja vještaka, na koji nije bilo prigovora, proizlazi da je tužitelj u utuženom periodu radio ukupno 95,42 sati više nego da je čitavo vrijeme proveo na radu redovno osmosatno radno vrijeme (od 7,30 do 15,30 sati).

19. Suprotno pravnom stavu prvostupanjskog suda, vrijeme stvarno provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena mora se vrednovati odnosno honorirati svakom radniku, pa i tužitelj ima pravo da mu i taj rad bude plaćen kao redovan rad, uz primjenu i eventualnih dodataka na plaću (osim dodatka za prekovremeni rad) koji bi se u smislu odredbe čl.44. KU obračunavali i na ostale odrađene sate rada, slijedom čega je pogrešan stav prvostupanjskog suda da tužitelj za vrijeme vožnje na posao i s posla nije obavljao poslovne carinske službe, odnosno da se nije radilo radi o vremenu provedenom na radu koje je dulje od formalno propisanog radnog vremena. Pritom, prema stavu ovoga suda, pravo da tužitelju navedeni radni angažman prije bude plaćen, ne dovodi u pitanje to što je tužitelj taj rad utužio kao prekovremeni rad u smislu odredbe čl. 45.st. 1. Zakona o radu, jer se radi o redovnom i stvarno obavljenom radu, odnosno o satima rada koji prelaze redovan mjesečni fond radnih sati.

20. Prema tome, iako se tužiteljevo vrijeme provedeno na putu od Senja do Rijeke nakon obavljenog posla, odnosno čekanje kolega s kojima se vozio, doista ne može u smislu odredbe čl. 45. st. 1. Zakona o radu podvesti pod pojam prekovremenog rada, takvo vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena, u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike , tužitelju se može i treba isplatiti po drugoj utemeljenoj osnovi - po osnovi redovnog rada. Naime, činjenica je da rad tužitelja nema karakter prekovremenog rada na način kako je isti propisan odredbom čl. 45. st. 1. Zakona o radu, budući da se nije radilo o višoj sili, izvanrednom povećanju opsega posla ili drugim slučajevima prijeke potrebe, već se radilo o redovitom načinu rada tužitelja u utuženim razdoblju prilikom preuzimanja vozila i čekanja drugih radnika s kojima je zajedno putovao.

21. Takvo pravno stajalište izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-3958/2019-2 od 9. listopada 2019., gdje je je revizijski sud (kao i u više svojih odluka, primjerice broj Revr-1668/12 od 26. travnja 2016. i Rev-1800/2018 od 12. ožujka 2019.) smatrao da se tužiteljevo vrijeme provedeno u policijskoj postaji prije upućivanja na granični prijelaz i nakon dolaska s graničnog prijelaza radi zaduženja i razduženja po obavljenom poslu ne može podvesti pod pojam prekovremenog rada, ali da se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena, u skladu s odredbom čl. 39. tada važećeg Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 92/04) tužitelju može platiti po kojoj drugoj utemeljenoj osnovi – u tom konkretnom slučaju po osnovi rada u smjenama i rada u turnusima), kao i u sadržajno podudarnoj odluci Rev-437/2024-2 od 10. travnja 2024.

22. Slijedom navedenog, nepravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju ne pripada nikakva naknada plaće za vrijeme provedeno u prijevoznom sredstvu nakon završetka smjene, a zbog povratka u mjesto prebivališta, već je tužitelju po osnovi redovnog rada potrebno navedeni rad priznati kao rad dulji od formalno propisanog radnog vremena, te mu u tom smislu ipak pripada pravo na plaću koja je utvrđena kao plaća za redovan rad.

23. Kako prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa osnovanost i tužbenog zahtjeva nije vještaku dao zadatak da za navedeni fond sati dulji od formalno propisanog radnog vremena utvrdi visinu plaće za redovni rad, to nema uvjeta za preinaku presude, slijedom čega je valjalo na temelju odredbe čl. 370. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu točke I. 2. i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

24. U nastavku postupka prvostupanjski sud će dopunom vještačenja utvrditi koliko za navedeni fond sati dulji od formalno propisanog radnog vremena iznosi visina plaće za redovni rad, a potom će donijeti novu odluku.

U Varaždinu 4. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer