Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-88/2026-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku iz Zagreba, ..., protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupan po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici iz odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, ..., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2028/2024 od 9. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2028/2024 od 9. listopada 2025. u točkama I., II.,III. i V. izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika radi naknade troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom je suda prvog stupnja u toč. izreke usvojen je deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu od 4. listopada 2005. u dijelu u kojem je ugovoreno da je banka za prijevremenu otplata kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama. U toč. II. izreke na ime odredbe koje su utvrđena ništetnom naloženo je tuženiku da tužitelju plati (vrati) iznos naknade na ime prijevremenog zatvaranja kredita (izlazne naknade) iznos od 508,15 eur/3.828,68 kn eur sa zateznom kamatom tekućom od 7. prosinca 2012. do isplate. U toč. III. izreke tužitelju je dosuđen trošak postupka od 1.349,53 eur sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je u toč. V. izreke odbijen zahtjev tuženika radi naknade troškova postupka. U toč. IV. izreke odbijen je zahtjev tužitelja radi isplate zatezne kamate za razdoblje od 6. prosinca do 7. prosinca 2012.

2. Protiv presude žali se tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP) uz prijedlog da se uvaženjem žalbe presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, a podredno ukine.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora predstavlja zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena i ispunjena obveza tužitelja radi isplate izlazne naknade.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je prvog stupnja utvrdio da su tužitelj kao potrošač i tuženik kao banka sklopili namjenski Ugovor o kreditu od 4. listopada 2005. kojim je tuženik odobrio kredit za kupnju stana u osobne svrhe. Utvrdio je da je prema čl. 8. Ugovora o kreditu ugovoreno kako tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita za što je tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno svojoj Odluci. Tužitelj je prijevremeno otplatio kredit i po toj je osnovi isplatio tuženiku iznos izlazne naknade od 508,15 eur. Ove činjenice nisu bile sporne, dok je bilo sporno je li odredba čl. 8. Ugovora ništetna.

7. Polazeći od odredbi čl. 3., čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.- dalje ZZP) u svezi sa odredbama čl.46., 47., 142., 103. i 104. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje ZOO), te analizirajući isprave u spisu i iskaz tužitelja, sud je prvog stupnja ocijenio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo jer je Ugovor kao i spornu odredbu unaprijed formulirao tuženik na standardiziranom obrascu bez da je tužitelj kao potrošač imao odnosno mogao imati utjecaja na njezin sadržaj. Na taj je način tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. To zato jer tužitelju nije pojašnjena struktura troškova koji se odnose na izlaznu naknadu, pa bez informirane obavijesti tužitelj nije mogao zaključiti odgovaraju li troškovi stvarno pruženim uslugama, što predmetnu naknadu čini neodređenom i neodredivom.

8. Kako je sud prvog stupnja našao osnovanim zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o izlaznoj naknadi u tom je dijelu usvojio deklaratorni tužbeni zahtjev pozivom na prednje citirane zakonske propise, te je usvojio i zahtjev radi isplate sukladno odredbama 210. i 214. ZOO nakon što je otklonio tuženikov prigovor zastare. Naime, sud je očito prihvaćajući pravno stajalište Vrhovnog suda RH (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.) ocijenio kako novčani zahtjev nije u zastari budući ista teče tek od pravomoćnosti sudske odluke (ove) o ništetnosti ugovorne odredbe, čime je tužba podnesena u okviru roka iz čl. 225. ZOO. Sudeći zateznu kamatu slijedećeg dana od dana plaćanja izlazne naknade evidentno je sud primijenio odredbe čl. 1111. i čl. 1115.

ZOO prema tuženiku kao nesavjesnom stjecatelju.

9. Tuženik u žalbi tvrdi kako sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Naprotiv radi se o jasnoj, laku uočljivoj i razumljivoj odredbi čije ugovaranje u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo zakonom zabranjeno, pri čemu ista po svojoj prirodi predstavlja štetu koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita i koja je zbog rizika poslovanja predviđena u ugovornoj obvezi plaćanja izlazne naknade. Takva je odredba bile jasna tužitelju, kao i učinak iste na njegovu ekonomsku sferu. Stoga ne stoji zaključak suda da bi se radilo o neodređenoj ili neodredivoj naknadi zbog čega nije bilo potrebe provoditi test poštenosti. Nadalje, tuženik u žalbi osporava pravilnost utvrđenja iz provedenog testa poštenosti tvrdeći kako sud utvrđenje o izostanku pregovora temelji isključivo na iskazu tužitelja ne dopuštajući izvođenje drugih dokaza, pri čemu da ne stoje ni utvrđenja o nesvjesnom postupanju tuženika i nastanku značajne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača. Kako je sve ove okolnosti uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, sud prvog stupnja ocijenio na pogrešan način, time po stajalištu tuženika nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama i činjenično je stanje pogrešno utvrđeno.

10. Žalbeni navod o ostvarenoj apsolutno bitnoj povredi se ne prihvaća jer je prvostupanjska presuda jasna, razumljiva, neproturječna sebi i dokazima iz spisa predmeta, te sadrži razloge o svima odlučnim činjenicama koje su izvedeni ocjenom svih dokaza i u okviru tvrdnji i prigovora stranaka u odnosu na konkretan predmet. Stoga nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ni ijedna druga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP pa je presudu moguće ispitati.

11. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom je presuda utemeljena na pravilnoj primijeni materijalnog prava.

12. Tuženik žalbu koncentrira na tvrdnju kako se radi o transparentnoj odredbi zbog čega se sud nepotrebno bavio provođenjem testa poštenosti, no i ta utvrđenja žalbom osporava s posebnim naglaskom na pogrešno utvrđenje o nastupu znatne neravnoteže.

13. Prije svega treba reći kako nedostatak zakonske zabrane ne čini utuženu naknadu valjanom već je potrebno u svakom pojedinom slučaju provesti test poštenosti kako je sud prvog stupnja i postupio i osnovom rezultata dokazivanja ocijenio da se radi o ništetnoj i nepoštenoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Ujedno je za reći kako tuženik neosnovano upire da bi se radilo o transparentnoj odredbi, naprotiv s pravom je sud prvog stupnja ocijenio da tome nije tako i o tome dao razloge nalazeći da su odredbe neodređene i neodredive jer tužitelj nije bio upoznat sa strukturom troškova iz čega se izvodi zaključak da se nije radilo o razumljivim odredbama. Razumljivost ugovorne odredbe ne promatra se na gramatičkoj razini, već je potrebno udovoljiti uvjetu da se potrošaču daju sve potrebne obavijesti kako bi donio informiranu odluku i shvatio koje ekonomske posljedice proizlaze iz preuzete obveze. Tome u ovom slučaju nije udovoljeno jer odredba o izlaznoj naknadi koja se vezuje za Odluku banke nije razumljiva i ovisi o budućim faktorima (trenutak prijevremene otplate kredita, ostatak glavnice, sadržaj Odluke tuženika o visini naknade u relevantno vrijeme) koji ni samom tuženiku nisu mogli biti poznati da bi ih prezentirao kao informiranu obavijest tužitelju. Informirana obavijest podrazumijeva znanje o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknada, te svrsi istih odnosno znanje za koju se to uslugu troškovi podmiruju, što je sve u konkretnom slučaju izostalo kako je to sud prvog stupnja pravilno utvrdio.

14. Sve kada bi tuženik bio u pravu da bi se radilo o transparentnoj odredbi ukazuje se na pravno shvaćanje sadržano u odgovoru na revizijsko pitanje u odluci Vrhovnog suda Rev-240/2024 od 23. listopada 2024. koji glasi:

„Sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene ugovorne odredbe, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03.“

15. Utoliko tuženik bez osnove tvrdi da sud prvog stupnja nije trebao provesti test poštenosti, kao što i neosnovano pobija pravilnost tih utvrđenja. Test poštenosti provodi se u odnosu na sve okolnosti slučaja koje su prethodile sklapanju ugovora i one koje su bile prisutne tijekom sklapanja istog da bi se preispitao odnos između iznosa naknade i pružene usluge. Iz rezultata dokaznog postupka slijedi kako je u konkretnom slučaju tuženik kao trgovac nametnuo tužitelju spornu odredbu osnovom koje je naknadu morao platiti da bi ostvario odnosno prijevremeno otplatio kredit (iskaz tužitelja), čime banka nije vodila računa o zakonitim interesima tužitelja kao potrošača i time je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja i na štetu tužitelja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno da se radi o namjenskom kreditu za rješavanje stambenog pitanja, da tužitelj kao potrošač nije imao objektivnu mogućnost utjecaja na sadržaj sporne odredbe budući se o istoj nije pregovaralo, te da visina te naknada ne odgovara stvarno pruženoj usluzi, za zaključiti je kako je sve navedeno bilo od utjecaja na pravni položaj tužitelja na negativan način i time je uzrokovana značajna neravnoteža. Identična pravna shvaćanja izražena su u predmetima C-84/19 i C-224/19, te u odlukama Vrhovnog suda Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024., Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024., te citiranoj odluci Rev-240/2024 od 23. listopada 2024. u činjenično istovjetnim situacijama iz kojih proizlazi da kod ocjene postojanja dobre vjere valja uzeti u obzir cjelovito tuženikovo ponašanje u ugovornoj i predugovornoj fazi i u odnosu na odredbe koje čine bitne sastojke ugovora. Budući je tuženik u svojstvu stranke sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač (Pž- 7193/13) i da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za zaključiti je iz svih okolnosti slučaja, kako tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv obuhvatilo je i predmetnu akcesornu ugovornu odredbu o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Ne samo zato jer mu tu mogućnost tuženik nije pružio, nego i zato jer nije bilo izgledno a time i objektivno moguće utjecati na visinu predmetnih naknada ukoliko je tužitelj kao potrošač želio ishoditi kredit.

16. Utoliko tuženik bez osnove tvrdi da bi činjenice o provedenom testu poštenosti bile pogrešno utvrđene odnosno da iskaz tužitelja kojeg je sud prihvatio ne bi predstavljao dostatan dokaz za utvrđenje o izostanku pregovara. Naprotiv, tužitelj je dokazao tvrdnju o izostanku pregovora u predugovornoj fazi, dok tuženik predloženim dokazima na te okolnosti nije uspio prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP ovu utvrđenje dovesti u dvojbu. Sud je po prijedlogu tuženika i u suglasnosti sa strankama pročitao pisane izjave svjedoka HZ za koju je ocijenio kako nije relevantna jer ista nije sudjelovala u sklapanju predmetnog pravnog posla. Prihvatio je pročitati i izjavu EZ koju tuženik nije dostavio u spis predmeta, pa utoliko tuženik bez osnove u žalbi tvrdi da bi sud odbio provesti predložene dokaze. Naprotiv sud je prvog stupnja usvojio sve dokazne prijedloge stranaka pa tuženik bez utemeljenja tvrdi da bi bila ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Ujedno okolnost da bi tužitelj pristupio solemnizaciji Ugovora pred javnim bilježnikom istom ne odriče pravo na dokazivanje ništetnosti ugovorne odredbe, niti govori u prilog valjanosti iste.

17. Nije prihvatljiva ni žalbena tvrdnja da bi se radilo o situaciji iz čl. 326. st. 2. ZOO. Istina ugovor je ispunjen, no nije ostvaren drugi uvjet a taj je da bi se radilo o zabrani manjeg značaja. Zaštita prava potrošača predstavlja temeljni postulat europske stečevine zasnovan na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. implementiranoj u domaće zakonodavstvo tj. ZZP, o povredama prava potrošača osim nacionalnih sudova odlučuju prije svega Sud EU, ali i Europski sud za ljudska prava čime stvaraju zakonodavni okvir državama članicama, tako da ni jedna povreda prava potrošača ne može se smatrati onom manjeg značaja.

18. Jednako kao što je sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredbi ZZP kada je utvrdio odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu ništetnim, tako je pravilno primijenio odredbe ZOO i ocijenio da tražbina nije u zastari te udovoljio zahtjevu radi isplate. Stoga tuženik bez osnove tvrdi da bi zastara imala početi teći danom isplate, naprotiv zastara počinje teći pravomoćnošću odluke o utvrđenju ništetnosti ugovornih odredbi koji se zaključak zasniva na ustaljenoj sudskoj praksi. Jednako tako, ovaj sud prihvaća stajalište suda prvog stupnja koje je također utemeljeno na recentnoj praksi Vrhovnog suda prema kojoj je zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe tuženik koji se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO i dužan je platiti kamate od dana stjecanja u odnosu na koju zastara počinje teći pravomoćnošću odluke u ovom sporu. Pozivanje na druge odluke nacionalnih sudova nisu od utjecaja jer se donošenjem odluke VSRH u predmetu Rev-673/2023 sudska praksa ujednačila te sudovi na svim instancama prihvaćaju pravna shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda.

19. Slijedom je svega narečenog žalbu tuženika valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrditi sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

20. Donoseći odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja utvrđuje kako je tužitelj u tužbi postavio dva zahtjeva, s time što je u tužbi vrijednost predmeta spora deklaratornog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredio s 1.327,23 eur, a kondemnatornog zahtjeva radi isplate u visini novčanog iznosa kojeg potražuje od 508,15 eur. Sud prvog stupnja smatra da se ovi zahtjevi zbrajaju prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora sukladno odredbi 37. st. 1. ZPP.

21. Tuženik u žalbi tvrdi da se vrijednost predmeta spora računa prema zahtjevu za činidbu jer da je deklaratorni zahtjev poslužio samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu. Pri tome se poziva na odluke VSRH Rev-1927/17, Revr-774/05, Revr-170/03, Revr-457/08 i Revr-31/02.

22. Odluke Vrhovnog suda na koje se žalitelj poziva pretežito se odnose na predmete u kojima je prema ranijim odredbama ZPP bilo dopušteno izjaviti reviziju te izražavaju stajalište kako se pri ocjeni dopuštenosti izvanrednog pravnog lijeka u obzir uzima vrijednost zahtjeva za činidbu bez vrijednosti deklaratornog zahtjeva jer je isti poslužio za ocjenu osnovanosti novčanog zahtjeva. Međutim, iz odluke Revr-266/2006, te u pretežitoj praksi ovoga suda (primjerice Gž-414/2025, Gž-153/26, Gž-768/2024 ) prevladava stajalište da se vrijednost predmeta spora od koje ovisi odluka o troškovima postupka utvrđuje zbrajanjem kondemnatornog i deklaratornog zahtjeva.

23. Vrhovni je sud u odluci Revd-1926/2025 dopustio podnošenje revizije s pravnim pitanjem „Uzima li se u obzir pri određivanju vrijednosti predmeta spora vrijednost spora označena za deklaratorni zahtjev, a koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tog zahtjeva na činidbu?“. Odluka Vrhovnog suda o reviziji nije donesena.

24. Utoliko je za reći kako prema čl. 35. st.1. ZPP kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim slučajevima predviđenim u ovom zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Prema čl. 37. st. 1. ZPP ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Prema čl. 40. st. 1. ZPP ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota.

25. Kako je tužitelj istaknuo više zahtjeva, to se sukladno čl. 37. st.1. ZPP u tužbi naznačena vrijednost predmeta spora odnosi na oba zahtjeva, dakle na zahtjev za isplatu u visini od 508,15 eur i zahtjev za utvrđenje u visini od 1.327,02 eura, pa je sud prvog stupnja pravilno odredio vrijednost predmeta spora u toj visini.

26. Ovaj se sud ne slaže sa stajalištem žalitelja jer je deklaratorni zahtjev postavljen sukladno procesnim odredbama ZPP, tijekom se postupka pretežito o tom zahtjevu raspravljalo i vezano su se uz taj zahtjev izvodili dokazi (visina zahtjeva za isplatu nije bila sporna) pa bi odricanje prava tužitelju na naknadu troškova postupka zanemarivanjem vrijednosti postavljenog deklaratornog zahtjeva odnosno određivanjem niže vrijednosti predmeta spora samo uz zaključak je isti imao poslužiti za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu (kao prethodno pitanje), rezultiralo povredom prava na mirno uživanje vlasništva i prava na pristup sudu koja su zajamčena Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine

- Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06: dalje: Konvencija). I bilo bi protivno odredbama čl. 35. do 40. ZPP koju je sud prvog stupnja primijenio na pravilan način.

27. Prema tome , odluka je o troškovima postupka zakonita jer je utemeljena na odredbama čl. 154. i 155. ZPP, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.). Žalitelj prigovara kako sadržaj podneska od 18. listopada 2024. ne predstavlja podnesak iz Tbr. 8.1. što ovaj sud ne prihvaća jer se radi o obrazloženom podnesku za kojeg je pravilno dosuđen cjelokupni iznos naknade. U preostalom dijelu nema žalbenih prigovora, pa je ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP u svezi sa čl. 380. st. 2. istog Zakona žalbu tuženika odbio kao neosnovanu i odluku o trošku potvrdio.

28. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova istog.

U Rijeci 4. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar