Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž-356/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Vukelić Aničić, predsjednice vijeća, Filke Pejković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Svjetlane Pražić, članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice DU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Denis Pedić, odvjetnik iz Popovače, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Anamarija Udiljak, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-53/2025 od 9. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-53/2025 od 9. siječnja 2026., u točkama I,II i III izreke.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1.Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] koji su dana 26. rujna 2006. sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, kojim se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.
2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 85,55 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 28. rujna 2006. pa do isplate, dok je točki III izreke naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.454,64 eura sa zateznima kamatama od 9. siječnja 2026. pa do isplate.
3. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te da se naloži tužiteljici da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka uključujući i troškove žalbenog postupka.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba nije osnovana.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 12. st. 3. ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 26. rujna 2006. kojim su ugovoreni jednokratni troškovi obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od iznosa kredita.
7. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja je utvrdio da su tužiteljica kao potrošač i tuženik kao banka sklopili ugovor o kreditu 26. rujna 2006. kojim je tuženik odobrio kredit u iznosu od 9.149,74 CHF radi kupnje vozila u osobne svrhe i da je prema čl. 12. st. 3. ugovora tužiteljica preuzela obvezu isplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 1,50% od iznosa odobrenog kredita koji je na dan obračuna i isplate iznosio 85,55 eura. Sporno je tijekom postupka da li je ta odredba ništetna i da li tužiteljica ima pravo na povrat navedenog iznosa te da li je nastupila zastara.
8. Nadalje je sud prvog stupnja utvrdio da je u konkretnom slučaju tužiteljica potrošač sukladno odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje ZZP), jer da je ugovor o kreditu sklopila radi kupnje osobnog vozila i to isključivo kao fizička osoba, a ne u svrhu poslovne djelatnosti niti je takva djelatnost tužiteljice dokazana te da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. ZZP-a jer je bankarska institucija koje je nudio kredite što jedna od njegovih osnovnih djelatnosti.
9. Utvrđeno je da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade i njezinoj svrsi odnosno čemu služi predmetna naknada i za podmirenje kakvih troškova i usluga i u kojoj visini te da je postupanje tuženika bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik kao trgovac nametnuo tužiteljici spornu odredbu temeljem koje je naknadu moralo platiti da bi ostvarila kredit, čime banka nije vodila računa o zakonitim interesima tužiteljice kao potrošača te je postupala na štetu tužiteljice zbog čega je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da tuženik nije postupao u dobroj vjeri ni tijekom predugovorne, a niti ugovorne faze, te da je nepošteno postupao ne samo u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača već i prilikom ugovaranja navedene naknade. Identično shvaćanje navedeno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-112/18.
10. Stoga sud prvog stupnja zaključuje da tuženik nije postupao u dobroj vjeri jer tužiteljica kao potrošač nije imala objektivnu mogućnost utjecati na sadržaj sporne odredbe o ulaznoj naknadi jer se o njoj nije pregovaralo.
11. Nadalje, sud prvog stupnja je utvrdio da je stoga sporna odredba ništetna i da nije osnovan prigovor zastare koji je naveo tuženik jer da prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. novčani zahtjev nije u zastari jer zastara teče od pravomoćnosti sudske odluke o ništetnosti ugovorne odredbe, da odluka o ništetnosti navedene odredbe nije pravomoćna te zastara nije počela niti teći te je tužba podnesena u okviru općeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO). Budući da je utvrđeno da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja utvrđeno je da je nesavjesni stjecatelj te da je dužan platiti kamatu od dana plaćanja naknade sve sukladno čl. 1115. ZOO-a.
12. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je pravno shvaćanje suda pravog stupnja suprotno odluci EU pod brojem C-621/17 iz koje proizlazi da trebaju biti detaljno navedene sve usluge koje su obuhvaćene naknadom te da se u načelu ne radi o postupanju u suprotnosti s dobrom vjerom i nastanku značajne neravnoteže. Ovo iz razloga što se sud prvog stupnja pravilno utvrdio da sporna odredba nije bila jasna niti lako razumljiva te da je stoga sporna odredba ništetna što je sukladno recentnoj praksi i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-673/2023 kojom je navedeno u istom činjeničnom i pravnom predmetu da utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita nije protivna pravnim stajalištima suda EU u predmetu C-621/17. Mišljenje je i ovog suda da se u predmetu pod poslovnim brojem C-621/17 navodi da je banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada te je sud EU ocijenio da u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti te u ovom predmetu tuženik je ugovor o kreditu sastavio na standardiziranom obrascu i nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade već je samo navedeno da se naplaćuje 1,50% od odobrenog kredita i zato tuženik bez osnove tvrdi da se o radi o transparentnoj odredbi.
13. Naime, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da opseg naknade koja je ugovorena je tužiteljici bio razumljiv i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužiteljici nije pojašnjen, o tome se nije pregovaralo i tako je novčana obveza tužiteljici nametnuta zbog čega je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je ta odredba nepoštena i ništetna jer je tuženik postupao suprotno dobroj vjeri i uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužiteljice.
14. Isto tako nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja postupio suprotno odluci EU pod poslovnim brojem C-2024/3564 kada je utvrdio da nije nastupila zastara jer da je tužiteljica imala informacije i svijest o ništetnosti navedene odredbe i prije pokretanja ovog postupka jer da je pokrenuo i postupak radi ništetnosti ugovora o kreditu zbog valutne klauzule i promjenjivosti kamatne stope jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da zastara nastupa u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnosti ugovora, a ništetnost ugovorne odredbe je utvrđena upravo u ovom postupku presudom suda prvog stupnja.
15. Sud prvog stupnja prihvaćajući iskaz tužiteljice kao istinit ne utvrđuje da bi tužiteljica imala saznanja o ništetnosti navedene odredbe i prije pokretanja ovog postupka i prije donošenja odluke o ništetnosti valutne klauzule i promjenjivosti kamatne stope jer pokretanje drugog postupka radi ništetnosti istog ugovora u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivost kamatne stope ne utječe na donošenje drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari što je sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. o početku tijeka zastare u ovakvim predmetima. Stoga je sud prvog stupnja pravilno obvezao tuženika da tužiteljici vrati iznos od 85,55 eura sa zateznim kamatama od dana naplate od 28. rujna 2006. sve primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a te je odluku o troškovima parničnog postupka donio pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a.
16. Slijedom obrazloženog žalbu tuženika kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u točkama I, II i III izreke potvrditi, pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke ove presude. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer nije uspio u žalbenom postupku pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. i ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.
U Rijeci 4. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Kristina Vukelić Aničić
