REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-783/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Branki Crnogorac, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja ĆĆ, rođen **.**.2002., u mjestu Gornji Nojber, Čečenija, Ruska federacija, državljanin Ruske Federacije, OIB: [osobni identifikacijski broj], s trenutnim boravkom u Prihvatnom centru za strance Ježevo, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Bauer, iz Zagreba, Kozarčaninova 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, 4. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/I-216- 03/23-06/6263, URBROJ: 511-01-212-25-12 od 10. veljače 2025. i predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske isplatiti odvjetniku Zoranu Baueru, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 Eura (slovima: tisuću dvjesto pedeset eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-03/23-06/6263, URBROJ: 511-01-212-25-12 od 10. veljače 2025., odbijen je tužiteljev zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je obvezan tužitelj u roku od 8 dana od dana izvršnosti rješenja, napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a.

2. Tužitelj u tužbi u bitnom ističe da je Ć te da je u zemlji podrijetla zaprimio vojni poziv koji, prema njegovu shvaćanju, predstavlja realnu i neposrednu prijetnju mobilizacije i upućivanja na ratište u Ukrajini. Smatra da je tuženik pogrešno ocijenio kako se radi isključivo o redovnoj obvezi reguliranja vojnog statusa, zanemarujući specifične okolnosti u [adresa], gdje se mobilizacija, prema njegovim navodima, provodi prisilno i mimo formalnih procedura. Navodi da je prilikom javljanja u vojni ured dobio izravne prijetnje da će, bez obzira na zdravstveno stanje, biti upućen na ratište. Tvrdi da su vojne vlasti dolazile u njegov dom i tražile njega i članove obitelji te da je obitelj morala podmititi određene osobe radi napuštanja zemlje. Ističe da bi, kao Ć i osoba koja je prethodno boravila u inozemstvu kao tražitelj azila, bio posebno izložen represiji i prisilnoj mobilizaciji. Smatra da je prijetnja mobilizacijom stvarna i individualizirana, osobito imajući u vidu aktualnu situaciju u Ruskoj Federaciji i specifičan način provođenja mobilizacije u [adresa]. Drži da je tuženik njegove navode ocijenio paušalno, protivno članku 29. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, te da nije pravilno vrednovao dostavljeni vojni poziv niti okolnosti na koje se pozivao. Slijedom navedenog predlaže poništenje osporavanog rješenja, priznavanje međunarodne zaštite, odobravanje besplatne pravne pomoći te naknadu troškova postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da su svi relevantni dokazi izvedeni i ocijenjeni sukladno Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i Zakonu o strancima, uz poštivanje temeljnih načela postupka. Osporava tvrdnje tužitelja da je rješenje doneseno paušalno ili protivno članku 29. Zakona. Tuženik ističe da je tužitelj s obitelji već boravio u [adresa] (2012. –2018.) i Njemačkoj (2023.–2024.) kao tražitelj međunarodne zaštite te je u obje države zahtjev odbijen. Republika Hrvatska nije bila njegova ciljana zemlja, već je u nju vraćen temeljem Dublinske uredbe. U odnosu na navode o mobilizaciji u [adresa], tuženik se poziva na izvješće Centre for Documentation and Counter Extremism (travanj 2024.), iz kojeg proizlazi: da djelomična mobilizacija iz jeseni 2022. nije formalno provedena u [adresa]; da je novačenje bilo uglavnom dobrovoljno, uz financijske poticaje; da je vrhunac prisilne mobilizacije bio u rujnu 2022., nakon čega je intenzitet smanjen; da su prisilne mjere bile usmjerene prvenstveno prema kritičarima režima, aktivistima i drugim rizičnim skupinama; da nije zabilježeno mobiliziranje B izvan [adresa] (osim u Dagestanu); da je mala vjerojatnost da bi čečenske vlasti mobilizirale osobe koje se nalaze izvan [adresa]. Tuženik ističe da tužitelj ne pripada nijednoj rizičnoj skupini (nije politički aktivan, nije kritičar režima, ne pripada marginaliziranim skupinama), niti su članovi njegove obitelji u [adresa] izloženi represiji. Navodi da je vojna obveza u Ruskoj Federaciji opća zakonska obveza te da, prema Priručniku UNHCR-a, kažnjavanje za izbjegavanje vojne obveze samo po sebi ne predstavlja proganjanje u smislu Konvencije. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i potvrditi osporavano rješenje.

4. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je 3. ožujka 2026. održao raspravu.

4.1. Sud je na raspravi saslušao tužitelja. Tužitelj je kao razlog napuštanja zemlje podrijetla naveo vojni poziv i mogućnost mobilizacije. Iskazao je da je nakon liječničkog pregleda dobio poziv za vojni trening te smatra da bi, u slučaju povratka u Rusku Federaciju, bio poslan na ratište u Ukrajinu. Naveo je da je original poziva i medicinsku dokumentaciju predao u Njemačkoj tijekom postupka azila te mu dokumenti nisu vraćeni, iako su hrvatske vlasti uputile upit njemačkim tijelima. Tužitelj je naveo da ima tri brata, od kojih se dvojica nalaze u Njemačkoj, dok treći brat živi u [adresa] i maloljetan je. Istaknuo je da su nakon njegova odlaska vojni službenici dolazili u obiteljsku kuću i raspitivali se o njemu, njegovu ocu i braći. Također je naveo da od djetinjstva ima zdravstvene tegobe povezane s višestrukim opeklinama te psihičke probleme koji se očituju kroz glavobolje i poteškoće s koncentracijom. Naveo je da je medicinska dokumentacija o tim problemima ostala u Njemačkoj. U Republici Hrvatskoj ne prima terapiju niti se liječi kod psihijatra. Iskazao je da je u [adresa] bio na liječničkom pregledu radi procjene vojne sposobnosti, ali su ga, unatoč njegovim zdravstvenim problemima, proglasili sposobnim za služenje vojnog roka. Naveo je da smatra da poziv koji je dobio formalno predstavlja poziv na vojni trening, ali da se u praksi osobe nakon toga upućuju na ratište. Kao primjer naveo je susjeda koji je, prema njegovim saznanjima, nakon vojne pripreme poslan na ratište u Ukrajinu. Tužitelj je naveo da je Rusku Federaciju napustio s putovnicom koju je ishodio 2023. godine te da nakon odlaska nije imao nikakvu komunikaciju s ruskim vlastima.

5. Tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog rješenja je osnovan.

6. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je tužitelj, državljanin Ruske Federacije, izrazio namjeru za međunarodnom zaštitom 30. ožujka 2023., ali je 2. travnja 2023. samovoljno napustio Prihvatilište;

- da je tužitelj dana 9. siječnja 2024. vraćen u Republiku Hrvatsku iz Savezne

Republike Njemačke temeljem Dublinske uredbe;

- da je tužitelj dana 19. siječnja 2024. podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, a saslušan je 5. veljače 2025.;

- da je tužitelj čečenske nacionalnosti, islamske vjeroispovijesti, nije politički aktivan, nikada nije služio vojsku, u zemlji podrijetla nije bio kažnjavan, pritvaran, zlostavljan niti proganjan, a posjeduje valjanu rusku putovnicu (izdana 13. veljače 2023.);

- da tužitelj kao razloge napuštanja zemlje navodi strah od mobilizacije i slanja na ratište u Ukrajinu, odnosno navodi da je dobio poziv za regrutaciju (22. studenoga 2022.), da nije dokazao zdravstvenu nesposobnost za služenje vojnog roka, nakon čega je Rusiju napustio legalno u ožujku 2023., a izjavio je da mu je cilj bila Njemačka, gdje mu borave braća, te da ne želi ostati u Hrvatskoj.

8. Tuženik nije utvrdio postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17., 33/23. i 17/25., dalje Zakon), već je tužiteljev strah od mogućeg proganjanja procijenjen kao subjektivan. Tuženik nije utvrdio opravdane razloge da bi se tužitelj povratkom u Rusiju suočio s ozbiljnom nepravdom u smislu članka 21. Zakona. Zbog nepostojanja uvjeta za priznanje azila (čl. 20.) i supsidijarne zaštite (čl. 21.), tužiteljev zahtjev je odbijen na temelju članka 38. stavka 1. točke 3. Zakona.

9. Sud je ocijenio vjerodostojnost navoda tužitelja polazeći od ukupne koherentnosti njegovih iskaza. Usporedbom iskaza danih prilikom podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, tijekom saslušanja pred nadležnim tijelom te na raspravi pred ovim Sudom, utvrđeno je da tužitelj u bitnim elementima iznosi međusobno sukladnu činjeničnu osnovu. Naime, u svim fazama postupka dosljedno navodi da je državljanin Ruske Federacije, čečenske nacionalnosti, da nikada nije služio vojni rok te da je tijekom 2022. godine zaprimio poziv da se javi u vojni ured radi vojne obveze. U tom smislu Sud osobito uzima u obzir činjenicu da tužitelj raspolaže preslikom dokumenta – pozivom za javljanje u vojni ured – iz kojeg proizlazi da se 22. studenoga 2022. godine trebao javiti u vojni odjel, što predstavlja objektivni element koji podupire njegove navode o postojanju vojne obveze. Tužitelj je također kroz sve iskaze dosljedno navodio da je zemlju podrijetla napustio u ožujku 2023. godine zbog straha od mobilizacije i slanja na ratište u Ukrajinu, da je njegova ciljana zemlja bila Njemačka te da je u Republiku Hrvatsku vraćen u okviru dublinskog postupka. Sud je imao u vidu da navodi tužitelja o strahu od mobilizacije i slanja na ratište nisu očito nespojivi s dostupnim informacijama o zemlji podrijetla, iz kojih proizlazi da su u kontekstu rata u Ukrajini u Ruskoj Federaciji, uključujući i Čečensku Republiku, provođene mobilizacijske aktivnosti i različiti oblici regrutacije.

10. Na temelju iskaza tužitelja, dostavljene dokumentacije i dostupnih informacija o zemlji podrijetla mogu se prihvatiti sljedeće materijalne činjenice: tužitelj je državljanin Ruske Federacije, čečenske nacionalnosti, nikada nije služio vojni rok, raspolaže preslikom dokumenta iz kojeg proizlazi da se 22. studenoga 2022. mora javiti u vojni ured radi vojne obveze, zemlju podrijetla napustio je u ožujku 2023. godine, njegov odlazak vremenski slijedi nakon primitka navedenog poziva i kao razlog napuštanja zemlje navodi strah od mobilizacije i slanja na ratište u Ukrajinu. Sud prihvaća kao vjerodostojno da je tužitelj doista zaprimio poziv za javljanje vojnom uredu, jer taj navod potkrepljuje preslikom dokumenta koji je priložen u spis.

11. Iz obrazloženja osporavanog rješenja proizlazi da tuženik ne dovodi u pitanje postojanje poziva vojnog ureda niti činjenicu da je tužitelj bio obvezan regulirati svoj vojni status, već navedenu okolnost kvalificira kao redovnu zakonsku obvezu koja proizlazi iz federalnog zakona o vojnoj obvezi i regrutaciji te zaključuje da takva okolnost sama po sebi ne predstavlja osnovu za priznavanje međunarodne zaštite.

12. Sud ocjenjuje da iz obrazloženja osporavanog rješenja nije razvidno da je tuženik proveo cjelovitu i individualiziranu procjenu rizika, osobito u odnosu na okolnost da je tužitelj zaprimio konkretan poziv za javljanje vojnom uredu u vrijeme trajanja oružanog sukoba u Ukrajini. Iako sama obveza služenja vojnog roka ne predstavlja proganjanje, nadležno tijelo je bilo dužno ocijeniti postoji li razuman stupanj vjerojatnosti da bi tužitelj povratkom u zemlju podrijetla bio izložen proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi, uzimajući u obzir njegovu osobnu situaciju i dostupne informacije o zemlji podrijetla. Pritom iz obrazloženja osporavanog rješenja nije razvidno da je tuženik konkretno povezao zaključke iz korištenih informacija o zemlji podrijetla s osobnim okolnostima tužitelja, niti je obrazložio zašto ti elementi ne upućuju na individualni rizik.

13. Slijedom navedenog, Sud je utvrdio da je osporavano rješenje nezakonito.

14. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS).

15. Sud ocjenjuje da tužitelj ispunjava uvjete za odobrenje besplatne pravne pomoći iz Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15. i 155/22., dalje: Pravilnik), slijedom čega je istom u točki II. izreke presude odobrena besplatna pravna pomoć.

16. Budući je pravnu pomoć pružio odvjetnik Zoran Bauer, u točki III. izreke presude naloženo je tuženiku da mu isplati iznos od 1.250,00 eura u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23.). Naime, odvjetniku je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (50% od iznosa iz Tbr. 27. t. 1.) te trošak zastupanja na ročištu u iznosu od 500,00 eura (50% od iznosa iz Tbr. 27. t. 2.), a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 250,00 eura, odnosno ukupno 1.250,00 eura.

U Zagrebu, 4. ožujka 2026.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv točke I. izreke ove presude žalba nije dopuštena (članak 127. stavak 1. ZUS-a).

Protiv točke II. i III. izreke ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Zoran Bauer – elektroničkim putem

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis