REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6065/2022-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Denisu Meczneru, odvjetniku iz Samobora, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Mariji Vujasin, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 19. siječnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika VĆ, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, dana 4. ožujka 2026., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke dio članka 4. stavak 3. Ugovora o kreditu br. 426-41/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen i solemniziran po Javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba, poslovni broj OV-17915/2007, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika koji glasi:

„Kredit se otplaćuje… u kunskoj protuvrijednosti 440,86 CHF (slovima: četristočetrdesetšvicarskih franaka i 86/100), obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja.“.

II Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke članak 6. Ugovora o kreditu br. 426-41/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđen i solemniziran po Javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba, poslovni broj OV- 17915/2007, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika koji glasi: „Banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3 ovog Ugovora neće mijenjati do 31.12.2007. (tridesetprvi prosinac dvijetisućesedme) godine ako se Korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog Ugovora. Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu, ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora.

Ugovorne strane su suglasne da će se Korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi ovog Ugovora 01.01.2008. (prvog siječnja dvijetisućeosme) godine promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za „kredite za mlade“. Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke.

Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.“

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 8.697,35 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi mu prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.211,87 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke od 4. ožujka 2026. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 21. srpnja 2007., kao korisnik kredita, sklopio s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d., kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 426-41/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini kojim mu je odobren i stavljen na raspolaganje stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti 58.800,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Navodi da je ništetna odredba čl. 6. ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, Naime, bilo je određeno jedino da kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,20%, dok je način promjene kamatne stope u potpunosti prepušten volji tuženika, a nije određen, ni odrediv. Člankom 4. je određen rok otplate kredita na 15 godina, stavlja se u otplatu zadnjeg dana u mjesecu u kojem je kredit iskorišten, a otplaćuje se u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 440,86 CH. Navodi da je i odredba o valutnoj klauzuli iz čl. 4. Ugovora o kreditu ništetna jer tuženik sam određuje visinu tečaja. Poziva se na utvrđenja iz predmeta kolektivne zaštite potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Navodi da je tuženik dužan, po osnovi stjecanja bez osnove, platiti razliku anuiteta koja je nastala zbog rasta tečaja CHF i kamatne stope. Ističe da je 10. ožujka 2016. s tuženikom zaključio Aneks Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR kojim nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, niti mu je nadoknađena šteta u vidu preplaćenih kamata i razlike u tečaju. Stoga ustaje s tužbom protiv tuženika i tužbenim zahtjevom uređenom u podnesku od 7. srpnja 2025. (stranica 362-365 spisa) traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu) i kamatnoj stopi (čl. 6. Ugovora o kreditu), te isplatu preplaćene razlike koja je nastala zbog rasta tečaja CHF i kamatne stope u visini 8.697,35 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2016. do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Navodi kako je sklapanjem Aneksa Ugovoru prijašnji ugovor o kreditu prestao postojati jer je iz valute CHF konvertiran u valutu EUR, te da su sva plaćanja, uključujući i pretplatu obuhvaćeni novim ugovorom o kreditu. Navodi da su sklapanjem Aneksa ugovorne strane suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u Navodi da je konverzija izvršena na način kako to izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuju, tj. kao da se otpočetka radilo o kreditu u valuti EUR, slijedom čega smatra da tužitelj više ne može spram njega imati nikakvih potraživanja, te isti nema pravni interes za utvrđenje ništetnim pravnog odnosa koji više ne postoji. U podnesku od 27. veljače 2025. se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbe, i traži trošak za povučeni dio. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 27. srpnja 2007. (stranica 9-14 spisa), specifikacija isplate kredita (stranica 16 spisa), otplatni plan (stranica 17-22, 98-99 spisa), specifikacija uplata (stranica 23-24, 50-56 spisa), pregled prometa za klijenta (stranica 25-29 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (stranica 30 spisa), simulirani otplatni plan u kunama (stranica 31-34 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 10. ožujka 2016. (stranica 42-45 spisa), izračun konverzije kredita (stranica 47-48 spisa), izvod otvorenih stavki kredita (stranica 49 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (stranica 96-97 spisa), financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću (stranica 262-289 spisa), pročitan je simulirani otplatni plan (stranica 313-315 spisa), realizirani otplatni plan (stranica 316-320 spisa), saslušanjem tužitelja (stranica 330-331 spisa) i dopunskim financijskim vještačenjem (stranica 334-357 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile Ugovor o kreditu broj 426-41/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini 21. srpnja 2007. kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u iznosu od 58.800,00 CHF kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF, na dan korištenja, s otplatom u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju u CHF na dan dospjelosti,

- da je rok otplate kredita određen na petnaest godina, i otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima (njih 180) koji dospijevaju na otplatu zadnjeg dana u mjesecu u protuvrijednosti 440,86 CHF,

- da su stranke 10. ožujka 2016. sklopile Aneks Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je da je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. (čl. 2. Aneksa Ugovoru o kreditu), te da iznos preostale glavnice na taj dan iznosi 20.864,52 EUR, kao i da iznos preplate iznosi 40.357,52 kn.

6. Prijeporan je:

- tužiteljev status potrošača,

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuje promjenjivu kamatnu stopu i visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF ništetne, pa posljedično tomu,

- je li tužitelj preplatio dugovanje po Ugovoru o kreditu do sklapanja Aneksa Ugovoru o kreditu 10. ožujka 2016.

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Među strankama nije prijeporno ni da je, sukladno čl. 502. a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, među ostalim i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, u kojem je sud donio presudu 4. srpnja 2013. posl.br. P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama važećeg ZZP-a, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

9. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VTSRH, presudom posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VSRH, odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu VTSRH o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

10. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu VSRH kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je VSRH rješenjem broj Revt- 575/2016-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom VTSRH 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/2017, kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

11. VSRH je presudom posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu VTSRH posl.br. Pž-6632/2017 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

12. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da pritom tuženik potrošače nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, kao i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je odlučeno i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

13. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i prijeporni Ugovor, ništetna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da je tužitelj bio upozoren na sve rizike predmetnog pravnog posla, odnosno da su mu objašnjeni rizici koje preuzimaju na sebe ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

14. Tužitelj u svom iskazu navodi da je bio klijent Zagrebačke banke d.d. i raspitivao se o uvjetima podizanja kredita radi obnove kuće i nakon svoje banke otišao je kod tuženika gdje mu je ponuđen kredit u valuti CHF kao najpovoljniji. Nitko ga nije upozorio koje rizike preuzima na sebe ugovaranjem te valute, a ni on nije ništa pitao budući mu je rečeno da je to najpovoljniji kredit. Pitao je vezano uz promjenjivu kamatnu stopu, ali ni tu mu ništa nije objašnjeno i zapravo je on taj Ugovor mogao prihvatiti ili odbiti i tako ne dobiti kredit. Ugovor je bio unaprijed pripremljen od strane banke. Po zanimanju je elektrotehničar. Nakon isplate kredita, obnovio je kuću i započeo otplatu kredita, no međutim, mjesečni anuiteti su počeli rasti na način da su skoro dosegnuli dvostruki iznos od početnog mjesečnog anuiteta. Kredit je uredno otplaćivao i nije protestirao banci. Kredit je u cijelosti otplaćen. Nije bio vlasnik trgovačkog društva niti obrta u vrijeme podizanja kredita. Vezano uz promjenu kamatne stope nitko mu nije objasnio niti spomenuo parametre na temelju kojih dolazi do promjene iste. Prihvatio je konverziju 2015. i sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu na način da je valuta konvertirana u EUR. Ne sjeća se je li mu tuženik tada priznao kakvu pretplatu. Kredit je konvertirao upravo iz razloga jer su bili visoki mjesečni anuiteti što mu je uzrokovalo poteškoće plaćanja i to je vidio kao izlaz. Njegova kuća služi za stanovanje njegove obitelji i nikada nije bila predmetom najma. Ugovor je prilikom potpisivanja pročitao. Kao što je rekao, tražio je pojašnjenje vezano uz promjenjivu kamatnu stopu, ali ga nije dobio.

15. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapao je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora, a tuženik je bio dužan dokazati suprotno, što nije učinio. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe, te na temelju kojih parametara i kada se mijenja kamatna stopa.

16. Iz naprijed navedenog slijedi da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a koje su sadržane u čl. 6. Ugovora o kreditu, te u dijelu kojim je obveza vezana za valutu CHF, sadržana u čl. 4. st. 3. . Ugovora o kreditu, nepoštene i kao takve ništetne. Odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO,propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan, čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

17. Prema odredbama čl. 1021. ZOO, bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, slijedom čega, ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli nije element bez kojeg ugovor o kreditu ne može opstati, jer je iznos kredita koji je tužitelju stavljen na raspolaganje utvrdiv u kunama i iznos koji je on morao vratiti prema otplatnom planu i bez te odredbe, a isto se odnosi i na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa ništetnost navedenih odredbi nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora.

18. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i utvrđena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi.

19. Sklapanjem Aneksa Ugovoru, neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena je za buduće razdoblje, jer je istim Dodatkom Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, što, međutim, ne znači da je tužitelj, iako mu je priznata preplata tom prilikom, uistinu i obeštećen kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno, ne znači da je u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se je izjasnio i VSRH u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu posl. br. Rev- 2868/2018 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

20. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

21. Po utvrđenju ovoga suda, tužitelj, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, odnosno tražiti utvrđenje njihove ništetnosti, kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. godine u predmetu C- 118/17 (R protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave, činjenično i pravno, one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

22. Konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje ZID ZPK) ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovoru ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu. Iz sadržaja Aneksa Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom, niti da je sporazumno s tuženikom, kako to tvrdi tuženik, pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30. rujna 2015., niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao, niti je predložio provođenje dokaza na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama VTSRH i VSRH da je ništetna, niti je to utvrđeno njezinim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisao, jer nije imao izbora zbog povećanog iznosa mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF. Ujedno se ističe kako čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19. c. točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.), dočim u točki 2. čl. 19. c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

23. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i člankom 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužitelj može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe članka 502. c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, jer on tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen.

24. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojoj je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kao i stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. u kojoj se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Pod točkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

25. Također je sud imao u vidu i odluku VSRH poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., kao i Rev 1096/2022-2 i Rev-925/2023 od 8. travnja 2025.

26. Kako je prethodno navedeno, imajući u vidu sadržaj Aneksa Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda pravde i VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i Rev- 1096/2022, po utvrđenju ovoga suda, tužitelj osnovano zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Kao što je prethodno navedeno i obrazloženo, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao u tijeku ovog postupka, niti je dostavio dokaz, da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtijeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose, pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.

27. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda pravde u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu navedena stajališta, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30. rujna 2015., niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem.

28. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna iznosa preplaćenih kamata, preplaćenog tečaja koji je naplaćen i anuiteta kakav je trebao biti naplaćen po tečaju na dan realizacije kredita, kao i je li tužitelj namiren u svojoj tražbini provedenom konverzijom, te po prijedlogu tuženika na okolnost da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle i ona plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, a isplatu kojih iznosa tužitelj traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku, sporazumom ugovornih, a ovdje parničnih, strana, iskorištene za zatvaranje obvezi po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Aneksu uz Ugovora o kreditu i metodi određenoj ZIDZPK; te primjenom kamatne stope od 4,60% za razdoblje nakon 1. siječnja 2008.; te primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kredite u HRK 8,45%,proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Zrinku Ručeviću, stalnom sudskom vještaku.

29. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka da je ugovoreni iznos 58.800,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio je protuvrijednost od 257.132,40 kn, a ako se u obračunu primjeni ugovorna kamatna stopa: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. studenog 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.650,75 CHF, odnosno 15.964,72 kn (iskazano prema tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita); a razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. studenog 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 60.246,72 kn; Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od 40.537,52 kn), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. je iznosilo 65.994,70 kn, koje se u cijelosti odnosi na glavnicu (preplaćene redovne kamate i tečajne razlike). Ako se u obračunu primjeni kamatna stopa od 4,20 %, te od 1. siječnja 2008. 4,60 % razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. studenog 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.797,55 CHF, odnosno 12.233,68 kn (iskazano prema tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita. Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. studenog 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 60.246,72 kn. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od 40.537,52 kn), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. je iznosilo 60.106,80 kn koje se u cijelosti odnosi na glavnicu (preplaćene redovne kamate i tečajne razlike). Ako se u obračunu primjeni kamatna stopa na kunske kredite, na dan isplate kredita, od 8,45 %, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. studenog 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), koja proizlazi iz promjene kamatne stope i razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 24.896,91 kn. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od 40.537,52 kn), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 0,00 kn. Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

30. U svojoj dopuni nalaza i mišljenja, očitujući se po prigovorima tuženika, vještak iste argumentirano otklanja i navodi da nije moguće uspoređivati izračun iz konverzije s izračunom do kojeg vještak dolazi kada koristi početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno iste prebijati. Riječ je o dva kvalitativno i kvantitativno različita pojma, pri čemu je preplata iz konverzije rezultat uračunavanja svih ovih preplata kao posljedica kamatne stope i tečaja po valjanoj pravnoj osnovi. U odgovoru na navedeno, vještak ističe kako se radi niti o kvalitativno, niti o kvantitativno različitim pojmovima i načinima izračuna preplate, jer se preplata računa uvijek na jedan te isti način: stvarno plaćeni iznos uspoređuje se s obvezom te se iskazuju eventualne razlike. Pa su tako u konverziji stvarno plaćeni iznosi uspoređivani s obvezom kakva bi bila da se radilo o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, i iskazane su razlike (preplata u konverziji), dočim su u izračunima vještaka, u skladu s postavljenim zadatkom, stvarno plaćeni iznosi uspoređivani s obvezom kakva bi bila da se radilo o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i fiksnim tečajem, i iskazane su razlike (preplata prema izračunu vještaka). Kada bi se pored pretplate iz konverzije tuženiku dodatno priznala i preplata koju je utvrdio vještak, tada bi za istog došlo do dvostrukog obeštećenja, odnosno neosnovanog stjecanja koristi, a ne uspostave ravnoteže koja je već postignuta sklapanjem konverzije. Točan je navod tuženika da bi, u slučaju priznavanja preplate prema izračunu vještaka i istovremenog priznavanja preplate u konverziji u jednom dijelu došlo do dvostrukog priznavanja iznosa preplate, i upravo da bi se to izbjeglo vještak je u konkretnom slučaju (kao uostalom i u brojnim drugim predmetima istovrsne pravne prirode) izračunane preplate (zajedno sa zateznim kamatama obračunanima na te iznose) sučelio s preplatom priznatom u konverziji, i za taj iznos priznate preplate umanjio je dane izračune. Dakle, nije bilo nikakvog dvostrukog priznavanja preplate. Tuženik nadalje ističe kako je vještak u obračunu tečajnih razlika po anuitetu plaćenom 31. siječnja 2015. nije primijenio ispravan (zakonom propisan) tečaj od 6,39 kn za 1 CHF, što je dovelo do netočnog izračuna, u pogledu čega vještak ističe kako je tuženik u pravu, i navedena pogreška ispraviti će se u nastavnim izračunima u dopunskom nalazu i mišljenju. Tuženik zatim iznosi svoje pravno shvaćanje kako bi se u obzir trebale uzeti u negativne tečajne razlike, odnosno uzeti u obzir manjak koji je tuženiku nastao zbog tečaja koji je bio niži od onog važećeg na dan isplate kredita. U odgovoru na navedeno, vještak ističe kako mu je zadatak bio očitovati se o preplatama u pojedinim anuitetima, a ne i o manje plaćenim iznosima. Osim toga, pregledom danih izračuna vidljivo je kako je u cijelom razdoblju otplate predmetnog kredita stvarno primijenjeni tečaj u vrijeme otplate bio veći od tečaja važećeg na dan isplate kredita pa je nejasno o kakvom to manjku tuženik u svom prigovoru govori.

31. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz osnovnog i dopunskog nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak je mišljenja da je ugovoreni iznos 58.800,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita je iznosio protuvrijednost od 257.132,40 kn. Ako se u obračunu primjeni ugovorna kamatna stopa: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. studenog 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.650,75 CHF, odnosno 15.964,72 kn (iskazano prema tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita). Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. studenog 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 60.246,72 kn. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od 40.537,52 kn), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosilo je 8.697,35 EUR koje se u cijelosti odnosi na glavnicu (preplaćeni anuiteti i tečajne razlike). Ako se u obračunu primjeni kamatna stopa od 4,20%, te od 1. siječnja 2008. 4,60%, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. studenog 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.797,55 CHF, odnosno 12.233,68 kn (iskazano prema tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita). Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. studenog 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 60.246,72 kn. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od 40.537,52 kn), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosilo je 7.915,89 EUR koje se u cijelosti odnosi na glavnicu (preplaćeni anuiteti i tečajne razlike). Ako se u obračunu primjeni kamatna stopa na kunske kredite, na dan isplate kredita, od 8,45%, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. studenog 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi i z promjene kamatne stope i razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 24.464,06 k. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od 40.537,52 kn), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 0,00 EUR. Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

32. Sud je u cijelosti prihvatio dopunski nalaz i mišljenje vještaka jer detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, te je u njemu vještak ispravio grešku iz osnovnog nalaza i mišljenja, a ni stranke na isti nisu imali prigovora u pogledu njegova računskog dijela. Stoga iz prihvaćenog nalaza i mišljenja proizlazi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana izračuna konverzije, koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.118,88 EUR, a razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana izračuna konverzije koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 7.996,11 EUR. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, odnosno uračunavanja preplate u iznosu od 5.380,25 EUR, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosilo je 8.697,35 EUR koje se u cijelosti odnosi na preplaćene redovne kamate i tečajne razlike

33. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen traženi iznos od 8.697,35 EUR, s osnove plaćene razlike zbog valutne klauzule odnosno razlike u iznosu anuiteta u odnosu na početno ugovoreni tečaj, na ime pretplate temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

34. Budući da je razlog ništetnosti prijepornih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na dosuđeni od prvog idućeg dana nakon dana učinjene konverzije, odnosno od 1. listopada 2015. u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, te od 1. siječnja 2023. do isplate, temeljem iste odredbe ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

35. Glede stava tuženika kako plaćene iznose zbog nepoštenosti i ništetnosti odredaba o CHF valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi treba umanjiti za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio niži od onoga na dan isplate ističe se da iz ZZP ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 96. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži tečaj nije otpala slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. Naime, kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tužene da je ista istakla protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO, što je konkretno izostalo. Stoga nema mjesta umanjivati potraživanje tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi s onim iznosima kada su tečaj CHF i kamata bili niži od početno utvrđenih i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženika u odnosu na visinu potraživanja tužitelja (tako i VSRH u Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

36. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (39.795,37 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

37. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (8.697,35 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

38. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 10.6.2020., 3.3.2025., 19.1.2025. i 4.3.2025. (Tbr 9. toč. 1. i 3. OT 350 bodova), sastava podneska od 3.12.2019., 21.5.2020. 21.2.2025. i 7.7.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 400 bodova), odnosno 850 bodova ili 1.700,00 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 331,81 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu 151,38 EUR, te trošak pristupa punomoćnika tužitelja na tri ročišta u visini povratne autobusne karte Samobor Zagreb i Zagreb Samobor (3x9,56 EUR=28,68 EUR Tbr. 46. toč. OT), tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 2.211,87 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

39. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 4. ožujka 2026. do isplate.

40. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

41. Sud nije priznao tuženiku trošak za povučeni dio tužbenog zahtjeva (tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja smanjio visinu potraživanja s 10.462,38 EUR na 8.759,00 EUR, budući je tužitelj je u cijelosti uspio s dijelom tužbenog zahtjeva koji traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, u cijelosti s osnovom tužbenog zahtjeva, te u cijelosti s visinom tužbenog zahtjeva koju nije mogao precizirati prije provedenog dokaza financijskim vještačenjem, radi čega po stavu ovog suda tuženiku ne pripada trošak za povučeni dio.

U Zagrebu, 4. ožujka 2026.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika