REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-226/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Jurovicki, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB: 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, zastupan po punomoćnici Doroteji Jurčić Nižić, odvjetnici iz Zagreba, Palmotićeva 60/II protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, zastupana po punomoćniku Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 13. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 4. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3209237271 -369/07, sklopljenog između korisnika kredita ĆČ i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 od dana 19.5.2007. godine., sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.083,24 € sa zateznom kamatom od 19. svibnja 2007. do isplate po stopi koja se određuje sve po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.“

III. Svaka stranka snosi svoj trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je tuženik 19. svibnja 2007. sklopio s korisnikom kredita ĆČ Ugovor o kreditu br. 3209237271-369/07, a tužitelj 30. svibnja 2023. s korisnikom kredita ĆČ sklopio Ugovor o cesiji, broj: OV- 3446/2023, temeljem kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom, o čemu je obavijestio tuženika dopisom od 30. svibnja 2023. g., te zatražio dostavu dokumentacije. Ističe kako je člankom 2. Ugovora o kreditu propisano da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita sukladno Odluci banke, a tužitelj smatra da je ta odredba Ugovora o kreditu ništetna te je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. Tužitelj smatra da je aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojom je određeno da će korisnik kredita prije isplate kredita platiti naknadu za obradu kredita (tzv. 'ulazna naknada') u iznosu određenom od strane tuženika kao banke.

Ističe da je ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva, a tuženik nije informirao korisnika kredita o tome koji bi stvarni troškovi bili obuhvaćeni ovom naknadom, razlozima koji bi opravdavali naplaćivanje takve naknade, svrsi naknade, relaciji odnosa između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga, pa je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju, a radi se o tražbini koju je tuženik od korisnika kredita primio kao naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.083,24 €. Ističe kako je člankom 323.st. 1 Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti ono što je primila pa je tuženik dužan tužitelju, s osnove ništetne ugovorne odredbe o tzv. Ulaznoj naknadi isplatiti utuženi iznos uvećan za zatezne kamate od dana plaćanja do dana isplate.

2. Tuženik u odgovor na tužbu prigovara vrijednosti predmeta jer je tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 2.194,70 € dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 1.083,24 € slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena. Dalje navodi kako tužitelj ničim nije dokazao da mu je iznos naknade za obradu kredita uistinu i naplaćen, nego tek paušalno u historijatu tužbe ukazuje na navodnu ništetnost iste, a čime tužitelj nije ni na koji način dokazao svoj pravni interes za utvrđenje ništetnosti iste. Tuženik navodi da korisniku kredita naknada nikada nije ni naplaćena

Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa ne može biti predmet ustupa. Osporava da je korisnik kredita bio potrošač, a istaknuo je i prigovor zastare. Ističe da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da čak kad bi predmetna odredba bila ništetna, radilo bi se o tome da je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značaja pa se ništetnost ne može isticati. Osporava tijek zateznih kamata.

3. Sud je u dokaznom postupku temeljem čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 ,57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - ZPP) proveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu i to u obavijest o ustupu tražbine (list 7 i 8 spisa), u ugovor o ustupu tražbine (list 9 do 14 spisa), u ugovor o namjenskom kreditu (list 15 do 20 spisa), u izvadak iz zemljišne knjige (list 23 spisa), u obvezne radnje pri odobravanju kredita (list 111 i 112 spisa), u potvrdu o naplaćenim naknadama (list 128 spisa) saslušao svjedoka SČ, a pročitao je sudsku praksu i stručne članke koju su stranke dostavile u spis.

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Tužitelj je podneskom od 24. rujna 2025., a nakon dostave potvrde o naplaćenim naknadama specificirao tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 395,00 € sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 199,08 € od 19. lipnja 2009. pa do isplate

i na iznos od 195,92 € od 19. kolovoza 2010. pa do isplate kao datumima kada je naplaćena naknada za uvećano isplatu kredita., odnosno povlači tužbu za iznos od 688,24 €.

6. Tuženik se podneskom od 9. listopada 2025. protivio preinaci tužbe i djelomičnom povlačenju tužbe jer je tom preinakom tužitelj izmijenio činjeničnu osnovu tužbe na način da sada potražuje naknadu radi uvećane otplate kredita a s koje osnove nije potraživao isplatu u dosadašnjem tijeku postupku, a kako ti zahtjevi nisu istovjetni to je tužitelj preinačio tužbu, što je sukladno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a.

7. Sud smatra da ne postoje okolnosti koje bi tužitelju davale pravo na preinaku jer okolnosti na kojima tužitelj temelji svoj preinačeni tužbeni zahtjev su mu neosporno morale biti poznate, jer nije životno ni logično da korisnik kredita nije znao koje su mu naknade i kada naplaćene pa je već u tužbi mogao postaviti zahtjev za isplatom iznosa s osnove naplaćene naknade za uvećanu otplatu kredita, a ne naknadu za obradu kredita, što nije zatražio.

8. Temeljem čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 ,57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - ZPP) preinaka tužbe je promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva, povećanja postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Kako je tužitelj promijenio tužbeni zahtjev, a tuženik se tome izričito protivio i sud smatra da dopuštanje preinake nije svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe kojom je predviđena obveza tužitelja platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora te tužiteljev zahtjev radi povrata naplaćene naknade za obradu kredita na temelju osporavane ugovorne odredbe.

10. Među strankama nije sporno da su tuženik i korisnik kredita, ĆČ **.**.2007. sklopili Ugovor o kreditu br. 3209237271-369/07 a

11. Među strankama nije sporno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva nije naplaćena.

12. Među strankama nije sporno da je naknada za uvećanu otplatu kredita u iznosu od 395,00 € naplaćena i to iznos od 199,08 € 19. lipnja 2009. i iznos od 195,92 € 19. kolovoza 2010.

13. Iz ugovora o kreditu broj 3209237271-369/07, proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

14. Čl. 6. ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita kupnja stana. Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi stan bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe.

15. Iz iskaza svjedoka SČ proizlazi da je kredit podigao za kupnju stana. Prema tome, radi se o korištenju kredita za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe.

16. Sud je prihvatio iskaz svjedoka SČ jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s ugovorom o kreditu koji je u spisu, a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je ĆČ predmetnu nekretninu koristio u bilo kakve poslovne svrhe.

17. Čl. 1. ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 256.000,00 CHF.

18. Čl. 2. ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora , a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

19. Iz ugovora o ustupu/prijenosu tražbine utvrđeno je da su ĆČ i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 30. svibnja 2023. kojim je ugovoreno da ĆČ ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 3209237271-369/07 sklopljenog između SČ i tuženika, i to tražbina na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

20. Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

21. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

22. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

23. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

24. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

25. Svjedok ĆČ iskazao je da nije bilo nikakvih pregovora u banci prije sklapanja ugovora o kreditu, da je dobio ugovor i potpisao ga, a u banci mu nisu rekli ništa vezano uz naknadu za obradu kredita, niti o tome koja je njezina svrha .

26. Iz iskaza svjedoka ĆČ ne proizlazi da mu je tuženik dao bilo kakve informacije o tome na koje konkretne troškove se odnosi naknada za obradu kredita, a niti o o tome koja je svrha ugovaranja te naknade. Također, u odnosu na tu odredbu korisnik kredita nije imao nikakvu mogućnost pregovaranja, kao niti o ostalim odredbama ugovora jer se radilo o tipiziranom ugovoru koji joj je ponuđen. Svjedok nije iskazao nište o naknadi za uvećanu otplatu kredita.

27. Ništetna je odredba čl. 2. ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

28. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

29. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

30. Iz iskaza svjedoka SČ proizlazi da se o odredbi o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, kao niti o ostalim odredbama, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. Niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi.

31. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti o svrsi te naknade, a niti o razlozima koji opravdavaju naplaćivanje naknade u iznosu od 1,00% od iznosa kredita. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

32. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, kao i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

33. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

34. Ali treba naglasiti kako naknada za obradu kredita, što među strankama nije sporno, nije nikada naplaćena pa tužitelj može samo tražiti deklaratorno utvrđenje da je odredba čl. 2. ugovora o kreditu ništetna ali nema pravo i na isplatu temeljem utvrđene ništetnosti jer mu i nije napaćena naknada za obradu kredita.

35. Tužitelj u tužbi traži isplatu naknade za obradu kredita u procijenjenom iznosu od 1.083,24 €, ali ničim ne dokazuje da mu je ta naknada stvarno i naplaćena nego tek naknadno traži isplatu iznosa od 395,00 € s osnove naplaćene naknade za uvećanu otplatu kredita čemu se tuženik protivio.

36. Odredba čl. 2. ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge kreditora ništetna sukladno odredbi čl. 96., 97. i 102. st. 1. ZZP-a.

37. Neosnovano se tuženik poziva na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO -a kojom je propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Suprotno tuženikovim navodima, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

38. Ništetnost odredbi o naknadama ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO -a.

39. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

40. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala, ali tužitelj nije dokazao da mu je temeljem te ništetna odredbe i naplaćena naknada za obradu kredita pa mu tuženik nije u obvezi išta vratiti jer temeljem te ništetne odredbe i nije ništa primio, odnosno nije naplatio naknadu za obradu kredita.

41. Sukladno odredbi čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice odlučiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

42. Slijedom navedenog, primjenom odredba čl. 219. i 221.a ZPP -a, prema ocjeni ovog suda tužitelj, na kome je teret dokaza nije dokazao da mu je naplaćena naknada za obradu kredita slijedom čega je taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbijen kao neosnovan i odlučeno kao u točki II izreke presude.

43. Ukupna vrijednost predmeta spora je 395,00 € koju je sud povodom prigovora tuženika odredio na ročištu 28. listopada 2025. u smislu odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a.

44. Zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe u ovom slučaju u cijelosti služi kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu.

45. Tužitelj je uspio u dijelu tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 2. ugovora o kreditu, ali nije uspio u dijelu kojim traži isplatu s osnove te ništetne odredbe pa su stranke po mišljenju ovog suda uspjele u sporu svaka sa 50% pa je temeljem čl, 154. st.4. ZPP-a odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak.

Zagreb, 4. ožujka 2026.

Sudac

Maja Jurovicki

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- kal 30 dana